Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Koji u znanju doseže do svake stvari, nije mu ništa sakriveno ni najsitnija stvar. Vidljivo i nevidljivo, krupno i sitno, sve Mu je poznato do u detalje.”
U časnom Kur’anu, uzvišeni Allah naziva Se Znalcem (el-‘Ālim), Onim koji sve zna (el-‘Alīm), Apsolutnim znalcem (el-‘Allām) te se opisuje kao Onaj koji podučava (od gagola ‘a-ll-m). Sva tri Imena i svojstvo podučavatelja (el-Mu‘allim) govore, više-manje, o istome – da jedino uzvišeni Gospodar zna hama baš sve, kako od prve odluke za nastankom nečega, preko samoga stvaranja tog nečeg, njegovog egzistiranja na ovome svijetu sa svim detaljima za njega vezanim, do konačne sudbine tog stvorenog na drugom svijetu.
U kur’anskoj suri “et-Tegābun”, uzvišeni Allah govori čovjeku kako poznaje čovjekovu sklonost ka vezanju za druga stvorenja – porodicu, i za imetak, te da mu se valja dobro paziti da mu porodica i imetak ne postanu neprijatelji jer sve što ga odvraća od razmišljanja o drugom svijetu i sve što ga udaljava od uzvišenoga Allaha, neprijatelji su mu. Tada, podrazumijevajući odnosno instruirajući čovjeka na iskrenost u dijeljenju od onoga što ima, kao načinu oslobađanja od slijepe vezanosti za neprijatelja, uzvišeni Allah kaže za Sebe da je:
Poznavalac je nevidljivog i vidljivog svijeta (‘Ālimul gajbi veš-šehāde), Silni i Mudri.
(Kur’an, sura et-Tegābun, ajet 18.)
Shodno kontekstu, ne želi se ponoviti da uzvišeni Allah hama baš sve zna, već se, shodno savjetovanju čovjeka po pitanju oslobađanja od vezanja za bilo šta drugo osim Allaha, skreće pažnja kako Allah zna šta čovjek iskreno osjeća, jer je Gospodar “Poznavalac nevidljivog i vidljivog”. Tako se, shodno konkretnoj situaciji, uzvišeni Allah pod imenom “el-‘Ālim” opisuje kao onaj ko apsolutno tu situaciju i sve za nju vezano poznaje. Analagno tome, u konkretnoj situaciji i zaziva se Božije Ime “el-‘Ālim”.
U Kur’anu se Božije Ime “el-‘Ālim” spominje trinaest puta. Tako se u prvome dijelu trideset i osmog ajeta sure Fātir kaže:
Allah je Poznavalac tajni nebesa i Zemlje (‘Ālimu gajbis-semāvāti vel erd),
da bi se potom naglasilo kako uzvišeni Allah hama baš sve na svijetu poznaje, navođenjem drugog Božijeg Lijepog Imena “el-‘Alīm”:
On dobro zna svačije misli (‘Alīmun bi zātis-sudūr).
Božije Ime “el-‘Alīm” spominje se stotinu pedeset i osam puta u Kur’anu. Ako uzvišeni Allah to hoće, i čovjek može biti “ ‘ālim” konkretne situacije ili nekoliko situacija (kod nas se za vjerski učenog čovjeka kaže “‘ālim”), ali je samo uzvišeni Allah poznavalac hama baš svega, jedino je On “el-‘Alīm”. Nekada, da bi upozorio čovjeka da ma kako god visoko mišljenje imao o sebi, koliko god se trudio i koliko god ga drugi ljudi priznavali, ne može nikada sve znati. Tako se u Kur’anu veli:
a nad svakim znalcem (zū ‘ilm) ima još znaniji(‘alīm).
(Kur’an, sura Jūsuf, ajet 76.)
Znan čovjek (‘ālim) ima znanje (zū ‘ilm), mnoge stvari može znati, ali je iznad njega i iznad svih ljudi uvijek Onaj koji sve zna (el-‘Alīm), a koji mu to pokazuje dovodeći ga nekada u situacije koje učenjak ne razumije, a nekada dovodeći mu nekoga učenijeg, ili u neku stvar od njega upućenijeg.
I to relativno, koncizno, znanje učenjaka, i saznanja svih ljudi, čak će i toga nestati. Nekada znalac ostaje bez znanja jednostavno zaboravivši na to saznato, zaboravivši to što je prije znao. Ali, na Drugome svijetu, na ahiretu, čovjek niti iko od stvorenja ne zna ništa šta će biti, sva naša saznanja vezana su za detalje događanja na Drugome svijetu o kojima nas je Uzvišeni obavijestio – izravno (objavom Svojih Knjiga i slanjem poslanika), ili neizravno (nadahnućem-ilhamom, otkrovenjem-kešfom, istinitim snom-ru’jom, i slično). Stoga se nekada naglašava da je uzvišeni Allah apsolutni znalac (el-‘Allām), jedini znalac onoga što će tek biti, u budućnosti, i nečega što su u povijesti od ljudi sakrilo:
Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: “Da li su vam se odazvali?” – oni će reći: “Mi ne znamo, jer samo Ti znaš sve tajne (‘Allāmul gujūb)”.
(Kur’an, sura el-Mā’ida, ajet 109.)
Istinsko znanje dolazi samo od uzvišenoga Allaha, On je taj koji čovjeka svemu podučava, koji Sebe u Svojoj posljednjoj objavljenoj Knjizi – Kur’anu opisuje kao podučivača, mu‘allima:
I pouči On (‘alleme) Adema imenima svih stvari.
(Kur’an, sura el-Bekara, ajet 31.)
koji poučava (‘alleme) peru, koji čovjeka poučava (‘alleme) onome što čovjek ne zna.
(Kur’an, sura el-‘Alek, ajet 4., 5.)
Milostivi (er-Rahmān) poučava Kur’anu (‘allemel Kur’ān), stvara čovjeka, uči ga govoru (‘allemehul bejān).
(Kur’an, sura er-Rahmān, ajet 1.-4.)
Kako navodi šejh Bajrak Tosun, koliko dugo živimo u našim stanovima, kućama, a ipak, često se desi da ne znamo šta nam se nalazi u podrumu, ili na tavanu, ili pod krevetom, čak i u džepu. Naše znanje ima dva nedostatka. Prvi, što je djelimično, nepotpuno. I drugi, što je derivirano (izvedeno) iz stvorenog, iz onog što egzistira. Hazreti imam Gazali navodi i treći, veoma bitni, nedostatak našega znanja, a to je što je ono i relativno, odnosno što često ne možemo biti sigurni, da li smo saznali bît tog nečeg, ili samo jedno njegovo manifestiranje. Božije znanje je univerzalno, cjelovito, On poznaje ne samo svaku stvar do u detalje već poznaje sve, sve stvari i sve detalje. Njegovo poznavanje stvari ne ovisi od ničeg stvorenog, ničeg što egzistira. On jednostavno sve stvara i zna ono što stvara, što je stvorio i što će, ako htjedne, stvoriti.
Snaga čovjekove vjere (iman) i čovjekovog ubjeđenja (jekin), ovisi od vezanja za Božije znanje, od svjesnosti da šta god i koliko god nečega znao, djelimično je. Ko se potpuno posveti uzvišenom Allahu, svoj život Njemu potpuno posveti, toga će uzvišeni Allah poučavati, ne ljudi. Takvo znanje naziva se istinska spoznaja – irfan, a osobe koje su tako podučavane oslovljavaju se arifima – proživljavateljima istina.
Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da bude istinski poučen onome čime se treba okititi.
Istinska spoznaja ovog Lijepog Božijeg Imena (tehakkuk) ogleda se u čovjekovom poznavanju zbiljâ stvari i pojava, i onoga što egzistira i onoga što je skriveno, i onoga što jeste i onoga što nije. Sve o čemu čovjek govori a čemu ga Uzvišeni nije podučio, makar nekada bilo i tačno, ustvari je neznanje (džehalet).
Kićenje odrazima svojstava ovog Lijepog Božijeg Imena (tehalluk) ogleda se u čovjekovom saznavanju stvari i događaja, makar i razmišljanjem o njima, jer, ko bude izložen djelovanju ovog Božijeg Lijepog Imena taj i kada o nečemu razmišlja, razmišlja o bîti tog nečeg, pa se tako veže za Božije znanje, ne za saznanje stvorenja o tome nečem.
Onaj ko je iskren učenjak, kod donošenja presuda i odluka, ne žuri. Smiren je i dobro pazi da mu na sud/odluku o nečemu ne utiče njegova niska duša, ili strasti. Štaviše, prenosi se da kada je uzvišeni Allah poslao hazreti Džibrila (Gabrijela), alejhisselam, da izbavi hazreti Ibrahima (Abrahama), alejhisselam, iz vatre u koju je bačen, i kada ga je hazreti Džibrili Emin upitao ima li kakvu potrebu, hazreti Ibrahim, alejhisselam, odgovorio mu je:
“Od tebe, ne trebam ništa (Emmā ilejke, fe lā).”
Tada mu hazreti Džibril, alejhisselam, reče:
“Pa traži onda od uzvišenog Allaha (Fe’s’elillāhe te‘ālā).”
Hazreti Ibrahim, alejhisselam, odgovori:
“Dovoljno mi je od iskanja to što On zna za moje stanje (Hasbī min su’ālī ‘ilmuHū bi hālī).”
Hazreti imam Kušejri još bilježi da je neko upitao jednoga arifa:
“Da li rob treba tražiti svoju nafaku (opskrbu)?”
Arif mu odgovori:
“Ako zna gdje mu je nafaka, neka je traži.”
“A da li treba rob od Allaha tražiti svoju nafaku?”, čovjek ponovno upita. Arif odgovori:
“Ako zna da ima neke nafake za njega, neka je traži.”
Onaj koji je izložen djelovanju ovog Božijeg Lijepog Imena, ne traži od drugih stvorenja, jer svako traženje nečega od stvorenja predstavlja kvarenje čovjekovog hâla. Tako hazreti imam Kušejri bilježi da je neki čovjek otišao do jednog svog poznanika i požalio mu se da je gladan. Kada je otišao od njega, pronašao je na cesti novčić. Podigao ga je i vidio da je na njemu napisano:
“Uzvišeni i veličanstveni Allah zna za tvoju glad, a ti si i pored toga tražio od nekog drugog!”
Hazreti Ebu Seid el-Hurrāz priča:
“Napustio sam pustinju, bijah dobro gladan. Otišao sam u Kufu gdje sam imao jednog dobrog prijatelja po imenu el-Džerārī. Kada sam tek došao u Kufu on me ugostio, pa odlučih otići do njega ne bi li šta pojeo.
Došao sam do njegove kuće, ali ga ne bijaše. Stoga odlučih otići u obližnju džamiju i tamo sačekati njegov povratak. Ušao sam u džamiji i rekao: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog. Hvala Allahu Gospodaru svjetova, i neka je spas na nas i na robove Allahove koji se na Njega oslanjaju (Bismillahir-Rahmanir-Rahim, vel hamdu lillāhi Rabbil ‘Ālemīn ve selāmun ‘alejnā ve ‘alā ‘ibādillāhil mutevekkilīn)’. Sjeo sam očekujući da se Džerārī vrati. Tada uđe neko i reče naglas:
‘Hvala Allahu Gospodaru svjetova, slavljen je Onaj koji je ispraznio zemlju od onih koji se na Njega oslanjaju, i neka je spas na nas i na sve teške lažove (El-hamdu lillāhi Rabbil ‘ālemīn, subhāne men ahlal erda minel mutevekkilīn ve selāmun ‘alejnā ve ‘alā džemī‘il kezzābīn). Ebu Seide, što oslanjanje (tevekkul) spominješ,tevekkul je u pustinjama i bezvodnim stepama, a ne u sjedenju na hasuricama i očekivanju Džerārīja.’
Okrenuh se, ali ne vidjeh nikoga.”
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Puno devami (stalno uči) ovo Ime i spoznat ćeš Allaha onako kako Ga treba znati.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko često uči ovo Božije Ime, uzvišeni Allah otvorit će mu vrata znanja i spoznaje (‘ilma i ma‘rifeta).
Kažu da ko se posveti učenju Imena ‘O Apsolutni poznavaoče tajnî’ (jā ‘Allāmel gujūb)” pa ga obuzme hâl, ruh će mu se uzdići do višeg svijeta i razgovarat će sa skrivenim stvarima.
A ko bude redovno učio Ime ‘O Poznavaoče skrivenog i pojavnog’ (jā ‘Ālimel gajbi veš-šehādeh) nakon svakog namaza stotinu puta. postat će kešf-sahibija (doživljavat će otkrovenja).
A Allah dragi, opet, najbolje zna.”