Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Allah, dž. š., je čvrst, nepobjediv, ništa ne može izmijeniti Njegovu čvrstoću.“
Imenica „metîn“ na arapskom jeziku ima značenje čvrstoće, snage, stabilnosti, postojanosti i sl. Međutim, s obzirom da je riječ o nečemu po čemu se posebno karakterizirana stvorenja, zauzeta je veoma specifična pozicija, da je opravdano i pohvalno uzvišenoga Allaha zazivati ovim Lijepim Imenom, međutim, nije lijepo niti predočavati Ga niti opisivati fizičkom, mjernom čvrstoćom, npr. govoreći da je On stvarno čvrst (metâna).
Ovo Lijepo Božije Ime i Božije Svojstvo navedeni su u časnome Kur'anu ali veoma rijetko:
„Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Onaj koji ima snagu, Čvrsti (el-Metîn)!“
(Kur'an, sura Zârijât/Oni koji pušu, ajeti 57., 58.)
Upravo iz ovoga časnoga ajeta moguće je razumijeti značenje ovoga Lijepoga Imena. Ne samo da je uzvišeni Allah „Čvrsti“, već onaj koji je odgajan pod djelovanjem ovoga Lijepoga Imena zadobiva vlastitu čvrstinu, specifičnu postojanost uslijed koje se, kada ima bilo kakvu potrebu, uopće ne obraća stvorenjima, već isključivo uzvišenome Gospodaru.
Sve što postoji samo je odraz djelovanja Lijepih Božijih Imena i Svojstava, te svaka želja da se u cijelosti shvati egzistencija i bilo koji događaj unutar nje, vazda podrazumijeva razvijanje sposobnosti spoznaje uzvišenoga Boga, u onoj mjeri u kojoj je to nekome moguće, onoliko koliko je uzvišeni Bog dao konkretnoj osobi sposobnost prihvatanja (kâbilijet) spoznaja.
Svako drugo razumijevanje može biti tek nužni ali privremeni stepenik, jedno od ukupnih staništa koja vode ka potpunosti spoznaje. To je ono što čovjeku može dati izvjesnost i čvrstinu, a sve drugo tek je obmana, opsjena.
Uzvišeni Gospodar položio je u srce svakoga čovjeka sklonost ka dosezanju maksimalnog stepena Božije blizine (kurb) a trajnije zadržavanje na bilo kojemu od usputnih staništa, zapadanje je u obmanu.
Bog, Jedini, kompletno stvaranje uputio je na Sebe, te svako ko se kreće prema izvjesnoj spoznaji kad-tad doći će na stepen Božije blizine. S druge strane, zahvaljujući slobodnoj volji datoj svakoj osobi, čovjek koji odluči svoju punu pažnju posvetiti stvarima sa ovoga svijeta, također će kušati odraz Božijega Imena „Čvrsti“, ali to kušanje neće se vezati za ljepotu Božije blizine već za nemogućnost raskidanja obmane koju uspostavlja uzvišeni Bog:
„i davat ću im vremena, obmana Moja doista je čvrsta (metîn).“
(Kur'an, sura A'râf/Bedemi, ajet 183.)
„Zato ostavi Mene i one koji ovaj Govor poriču, Mi ćemo ih postepeno odakle se i ne nadaju patnji približavati i vremena im davati, jer je obmana Moja, zaista, čvrsta (metîn)!“
(Kur'an, sura Kalem/Pero, ajeti 44., 45.)
Put čovjekovoga spasa od obmane koju pruža sve drugo osim uzvišenoga Allaha (mâ sivallâh) dato je u jedinoj kod dragoga Boga prihvaćenoj Religiji (ed-Dîn), koja predstavlja neprekidan proces ljudskoga pokoravanja i predavanja, prepuštanja (teslîm) vlastite volje dragome Bogu sve do dospijeća na položaj potpune predanosti (islâm). Ova Religija jednako je objavljivana svim ljudima, počevši od prvoga čovjeka na Zemlji i prvoga poslanika hazreti Adema/Adama, alejhisselam, pa sve do posljednjega poslanog – blagoslovljenoga Muhammeda.
Jedinstvena Religija koju dragi Bog konstantno objavljuje čovjeku, jedini je način dospijeća do maksimalne Božije blizine. Hazreti Abdullah ibn Mesud prenio je da mu je poslanik Muhammed, alejhisselam, lično navodio Božije riječi: „Uistinu sam Ja Onaj koji opskrbljuje (er-Rezzâk), Onaj koji ima snagu (Zul Kuvva), Čvrsti (el-Metîn)!“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi, Ibn Hibbân, Ebu Davud, Ahmed, Nesâ'î i Bejhekî)
Spoznavanje jedinstvenosti ovoga puta manifestira se postepenim a sve snažnijim koncentriranjem na približavanje uzvišenome Bogu, uz sve izrazitije odvajanje od Njegovih stvorenja. No, ovo stanje nije moguće imitirati niti ga na silu isprovocirati, naprosto, ono dolazi kao posljedica striktno slijeđenog duhovnog putovanja.
Prenosi se da je jedan od dobrih prilikom obilaženje plemenite Kabe (tavâf) učio:
„Allahu moj, utječem ti se od strelica srdžbe.“
Upitan za razlog toga učenja, objasnio je:
„Posjećujem Haremi šerif već pedeset godina, i jednom sam vidjeo jednu osobu te ocijenih da je lijepa. Odjednom dobih takav šamar da sam suzama nakvasio svoje obraze. I čuh glas:
'Jedan šamar za jedan hitar pogled. Ako povećaš, i Mi ćemo povećati!'“
Pod ovim Lijepim Božijim Imenom odgajaju se tek odabrani među odabranima, posebni Allahovi prijatelji (evlije), dobri koji u potpunosti kontroliraju vlastite niske nagone. Ukoliko im ponekad i zatreba nešto od stvorenja, uzvišeni Gospodar, mimo njihove volje, podari im lahkoću dolaska do uzrokâ koji će dovesti do onoga što im treba.
Hazreti Katânî ispričao je jednom prilikom o bratu hazreti Ebu Hafsa Dînûrîja slijedeće:
„Noćivao je po džamijama, a ni u jednoj džamiji nije prenoćio više od jedne noći. Pravilno je slijedio metod duhovnoga putovanja (tarîkat). No, u jednome selu se razbolio te je ostao u njemu sedam dana bolujući, niti je s kime razgovorao niti je bilo ko s njime govorio. Potom je umro a seljani ga krenuše pripremati za dženazu i ukop.
Iz nekoga razloga, veliki broj ljudi došao je na dženazu, a kao razlog svi su naveli da su čuli glas koji im je rekao:
'Ko želi prisustvovati dženazi jednoga od Allahovih prijatelja (evlija), neka dođe u selo to i to.'
Pokopali su ga, a ujutro kada su ustali, u svojoj džamiji su pronašli složene njegove ćefine (mrtvačke pokrove), te papirić na kojem je pisalo:
'Mi ne trebamo vaše pokrove. Ovo je jedan od Naših prijatelja (evlija), umro je. Niste ga vi ni hranili, ni napajali, ni liječili niti sa njim razgovarali.'
Iz toga razloga, seljani ovoga sela su uvijek svoje goste posebno lijepo ugošćavali i najljepše se prema njima ophodili. To selo nalazi se negdje u Šamu.“
Ukoliko bi bilo moguće ovo Lijepo Ime simbolički izraziti, bilo bi to u viđenju jedne naizgled tanke ali ujedno i izuzetno podebljane crte koja lebdi u zraku.
Po jednom mišljenju, primjer osobe koja je odgajana i pod djelovanjem ovoga Lijepoga Imena jeste poslanik Ibrahim/Abraham, blagoslovljen je. U jednoj molbi uzvišenome Gospodaru, hazreti Ibrahim, alejhisselam, rekao je:
„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlinu u kojoj se ništa ne sije.“
Što se razumijeva kao Ibrahimova, alejhisselam, pomoć vjernicima, olakšanje putovanja prema dragome Bogu (sejri sulûk) na način oduzimanje nadanja u bilo koga drugoga i bilo šta drugo, osim u uzvišenoga Boga.
„kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali.“
Da bi se koncentrirali na Tebe i služili, hizmetili samo Tebi jer si im Ti preči, i od mene i od njih sâmih.
„zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima“
Kada im nešto zatreba, podredi im druga stvorenja i podari im Svoju izravnu pažnju (inâjet), jer si Ti svemoćan.
„i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ (Kur'an, sura Ibrahim, ajet 37.)
Ko god se ustali u kucanju na vrata Božije milosti, bit će mu sigurno odgovoreno, bit će mu podareni ljubav i dostatnost uzrokâ te će se posvetiti isključivo dragome Bogu, na sve drugo pored Njega (mâ sivallâh) u cijelosti će zaboraviti.
Hazreti Džunejd Bagdadi prenio je slijedeće kazivanje hazreti Sirrija Sekatija:
„U jednome od sela kod Bagdada, žive Allahovi prijatelji (evlije), niko od stvorenja ih ne prepoznaje. Pa sam hodao i obilazio sela ne bih li bio i ja jedan od njih.“
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Čvrsti“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Gospodar štiti i učini neporočnim od utjecaja svega što je u njemu sâmome, što čovjek može učiniti ili što ga može zadesiti od nekoga drugoga.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Čvrsti“ (et-tehakkuk) podrazumijeva da osoba na tome stepenu ne podlegne svojim strastima niti da može u njenu dušu ubaciti nešto loše bilo ko drugi, s obzirom da je takav vjernik posjednik velike duhovne energije (himmet).
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Čvrsti“ (et-tehalluk) odražava se na način da osoba postane izuzetno postojana u svome vjerovanju, te da je ne može uznemiriti niti poremetiti bilo šta pa čak ni spoznaje zbiljâ stvarî ili svjedočenje odraza Istinitoga u svakoj stvari.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovo (Ime) napiše se na činiju (posudu) pa će žena-majka imati mlijeka.“
Profesor Ahmed Abdul Mun'im Abdusselam el-Halevânî, koji je priredio djelo hazreti imama Kušejrija o Lijepim Božijim Imenima, kaže:
„Osoba koja uči ovo Lijepo Ime zajedno sa Lijepim Imenom „el-Kavijj“ (Jaki), bit će od onih kojima je dato izvjesno znanje (jekîn).“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Kažu da ko bude učio Lijepa Imena: 'El-Kavijjul Metînu' deset puta na mladića ili djevojku koji su skloni razvratu i grijehu, taj će grijeh biti od njih otjeran.“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.