Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„Njegovom jedinstvu je svjedok svemir. Samo On ima jedinstvene sifate (Svojstva). Njegovom Zâtu (Bîti) nema primjera tj. sve stvari u svijetu imaju i spoznaju se po svojoj suprotnosti a Allah, dž.š., nema suprotnosti.“
U časnome Kur'anu se kaže:
„O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesîh, Îsâ, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: 'Trojica su!' Prestanite, bolje je za vas! Allah je samo jedan (Vâhid) Bog, – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik.“ (sura en-Nisâ', ajet 171.)
Lijepo Božije Ime „Jedni“, direktan je izraz onoga što se oslovljava Allahovom jednoćom – tevhid. Drugim riječima, traganje za puninom značenje „tevhid“, podrazumijeva spoznaju djeovanja ovoga Lijepog Allahovog Imena.
Često je navedeno, uzvišeni Allah objavljuje se svemu stvorenome, pa tako i svakome čovjeku – doslovno svakoj osobi, na jedinstven i neponovljiv način. Bez obzira da li je neko „raspoložen“, otvoren za Božije nadhnjivanje, svako egzistira kao posljedica djelovanja Lijepih Božijih Imena i Svojstava (sifât). Temeljem vlastitoga života i odnosa prema uzvišenome Allahu, jednome i jedinom, svaka osoba spoznaje, „doživljava“ Uzvišenoga u vidu jednoga oblika Njegovoga objavljivanja, odnosno, spoznaje uzvišenoga Boga kao svoga Gospodara, dakle, u formi očitovanja specifičnoj samo za nju, tako da ona, s jedne strane, uzvišenoga Allaha, ukoliko se potrudi, svjedoči kao jedinoga (Ehad), a Njegovo posebno objavljivanje, obraćanje njoj, osoba spoznaje upravo u toj sasvim konkretnoj formi, kao svog Gospodara.
Jednostavno: Allah je jedan, objavljuje/obraća se svakoj osobi u sasvim konkretnoj i jedinstvenoj formi i ta osoba Ga kroz tu formu svjedoči kao svoga Gospodara (Rabb). Sve stvoreno uzvišenoga Allaha svjedoči kroz specifičnu formu, stoga, iako je Stvoritelj jedan-jedini, svako stvorenje spozanje Ga preko za njega sasvim specifične forme, odnosno kroz jedan temeljni aspekt Njegovoga objavljivanja svemu stvorenome.
Ova dimenzija spoznavanja uzvišenoga Allaha, predstavlja središnji dio duhovnoga putovanja (sejri suluk), na kojemu rob nakon spoznavanja uzvišenoga Allaha preko Božijega djelovanja (ef'âl), sada za uzvišenim Allahom traga preko Njegovih Svojstava, Atributa kojim Se uzvišeni Bog opisao u Svojoj Objavi, i koje je čovjek spoznao. Svaki način preko kojega mu se uzvišeni Allah do tada otkrivao, pod različitim oblicima Svoga gospodarenja (rubbûbijet), čovjek sada nastoji objediniti u svojoj spoznaji i otvoriti se svjedočenje Božije jedinosti odražene u svim opisima kojim se uzvišeni Allah opisao.
Časni poslanik Jusuf/Josip, aljehisselam, dok je boravio u tamnici, zatvorenicima se predstavio kao sljedbenik i nasljednik svojih predaka-poslanika, časnih: Ibrahima, Ishaka i Jakuba, alejhimusselam, koji su svojim narodima, na temleju dobivene Objave, uzvišenoga Allaha predstavljali kroz one forme koje su njima bile najbliže, njihovome mentalitetu, stepenu duhovnoga razvoja, kulturi, i sl. No, i pored toga, svaki poslanik spoznao je jedinost uzvišenoga Allaha, zbog čega i časni Jusuf nagoviještava da duhovni put približavanja uzvišenome Allahu podrazumijeva podrazumijeva i ulaganje svog napora kako bi, snagom osvjedočenja, čovjek shvatio te spoznao da je i pored različitih formi pokazivanja, uzvišeni Allah jedan-jedini:
„O drugovi moji u tamnici, ili su vredniji različiti gospodari (erbâb muteferrikûn) ili Allah, Jedini (el-Vâhid), Onaj koji sve nadvladava?“ (sura Jûsuf, ajet 39.)
Ovaj dio duhovnoga putovanja, od čovjeka zahtijeva da u procesu spoznavanja, nakon što je prešao prethodne etape, privremeno suspendira naučeno te se snagom srca usredsredi na izravnu spoznaju.
Iz iskustva je poznato kako svako svojstvo mora imati svoga nosioca (supstancija), no, to ne znači da je taj nosilac nestvoren. Tj., iako je moguće u spoznajnome procesu preći od svojstva prema njenome nosiocu, ipak, svaki taj nosilac ograničen je u svome postojanju. Pa, kao da je konstantna aktivnost jedna dimenzija, svojstvo iz koje ono nastaja – druga dimenzija, a nosilac svojstva – treća dimenzija. Ali i ta treća dimenzija, nije vječna, nije izvor postojanja.
Za razliku od toga, uzvišeni Allah izvor je sve tri dimenzije, i to je ono što ih i povezuje, no, On sâm nije tek nosilac (supstanca) različitih karakteristika već naprosto Onaj koji se objavljuje na različite načine, tako da svaki taj vid samopokazanja jeste specifičan, različit u odnsu na ostale vidove, ali istodobno ukazuje na jedinstvenost Onoga koji je otkriva stvorenome – uzvišenoga Allaha.
Na ovome se, upravo, temelji i specifičnost oslovljavanja neke stvari, djela ili neke osobe, „jedinstvenim“. Uzvišeni Allah Jedini je po sâmome Sebi, po Svojoj Bîti, dočim se posebnost nekoga ili nečega stvorenog vezuje za trenutno stanje (hâl) i konkretno vrijeme (vakt) u kojemu egzistira. Ta specifičnost tek je dodatak osnovnoj vrsti kojemu konkretno stvoreno pripada. Tako je moguće da iskren Božiji rob bude jedinstven, ali ga to ne transformira u nešto drugo, neko božanstvo ili sl., već, naprotiv, još ga snažnije veže za njegovu osnovu – stvorenje, samo što je, pored općih karakteristika čovječnosti, okićen i nekom posebnošću, kao što je, naprimjer, Isa, alejhisselam, bio, kao i svi ljudi, posljedica djelovanja Allahove naredbe: „Budi!“ (Kun), ali i izravno Njegove Riječi (Kelima) te od Njegovoga Duha (Rûh).
U tome smislu, neki učitelji, poput imama Kušejrîja, govore o tri dimenzija tvehida: tevhid uzvišenoga Allaha u odnosu na Njega sâmog, a to je Njegovo znanje o sâmome Sebi; potom, tevhid koji rob vezuje za uzvišenoga Boga, a to je posljedica Božije objave robu, bilo na način čitanje jedne od Božijih objavljenih knjiga, bilo na način spoznaje onoga što je uzvišeni Allah stvorio, što podrazumijeva svjedočenje da je uzvišeni Bog jedan-jedini; i treća dimenzija je ona po kojoj uzvišeni Allah tevhid odražava na egzistenciju nekog Njegovog odabranoga roba, pa, snagom toga djelovanja, taj rob postaje jedinstven u odnosu na ostala stvorenja.
Hazreti ima Šiblîli rekao je da je tevhid zapravo odvajanje oduvječnoga u odnosu na stvoreno, drugim riječima, kada se rob osvjedoči da je svaka pojava samo odraz djelovanja uzvišenoga Allah, njegovo očitovanje Allahovoha tevhida je potpuno.
Hazreti imam Zunnûn el-Misrî tevhid je predstavio kao čovjekovu spoznaju da je Allahova moć prisutna u svakoj stvari, ali to ne podrazumijeva da se stvari međusobno ne razlikuju; potom, da Njegovo djelovanje čovjek ne može promijeniti, zatim, da je uzrok svakoj stvari zapravo stvaranje koje uzvišeni Allah daje, a da to Njegovo stvaranje nema nekog uzroka pored uzvišenoga Boga; konačno, kako god osoba sebi nešto predoči, uzvišeni i silni Allah od toga je uvijek drugačiji.
Stoga, po riječima hazreti Mensura Hallâdža, Jedini ne podrazumijeva da je uzvišeni Allah nešto što je podložno zakonima aritmetike, već On naprosto jeste, dočim sve drugo svoje postojanje duguje isključivo Njemu.
Kada bi bilo moguće ovo Lijepo Ime simbolički predstaviti, bilo bi to kroz čin promišljanja o nečemu, o nekoj stvari, kada osoba kao da nešto ugleda a, zapravo, istovremeno ništa ne vidi.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Jedini“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Allah učini jedinstvenim, u smislu kvaliteta čovjekove duhovne energije (himmet) u konkretnom vremenskom trenu.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Jedini“ (et-tehakkuk) podrazumijeva svjedočenje da je uzvišeni Allah vazda Jedini, i to u bilo kojemu smislu.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Jedini“ (et-tehalluk) odnosi se na poznatu predaju u kojoj se kaže: „Ako si prisegu (bejat) dao dvojici vladara (halifa), jednoga od njih ubij!“, što podrazumijeva stanje u kojemu je osoba u potpunosti, cijelim svojim bićem usmjerena isključivo na uzvišenoga Allaha.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovo (Ime) uči se hiljadu puta na dan pa se odbija od sebe svijet (žudnja za svijetom i ljudima) i odbijaju se misli od svijeta oko sebe.“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„(...) Ukoliko se ovome Lijepom Imenu u učenju pridruži Ime Bîti – 'Ehad', to posebno koristi osobama koje su u stanju išćeznuća (fenâ) na stepenu „skupa“ (hadreti džem').“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.