On je Onaj koji srca upućuje na spoznaju i duše na pokornost, kao što grješnike upućuje na pokajanje a one iskrene Svome qurbetu (blizini) nakog gurbeta (tuđine i otuđenosti). Uputi nas na pravi put... (Kurʼān, sura el-Fātiḥa, ajet 5.)
Ovo Ime izravno spominje hazreti Poslanik, a.s., a na njega upućuju mnogobrojni ajeti, pa tako Svevišnji kaže: ...Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje na nju onoga ko Mu se iskreno obrati. (Kurʼān, sura eš-Šūrā, ajet 13)
Osoba na kojoj se pokažu znakovi ovog Imena, druge upućuje na dragoga Allaha i Njemu zove. Svevišnji kaže: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na pravom putu. (Kurʼān, sura en-Naḥl, ajet 125.)
Uputu treba stalno tražiti, iznova i iznova. Ona je svjetlost koju Allah dariva onome kome hoće. Hazreti Ibrāhīmu, a.s., kapije upute bijahu širom otvorene. I Mi pokazasmo Ibrāhīmu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. (Kurʼān, sura el-Enʽām, ajet 75.) Po tome on je i stekao počasni naslov nosioca Vjere nepatvorene (ed-Dīnul-ḥanīf), a ta nepatvorenost (teḥannuf) nije doli potpuna predanost svome Gospodaru. A našem plemenitome Muhammedu-pejgamberu naređeno je da tu nepatvorenost u Vjeri Ibrāhīmovoj, a.s., i on slijedi: Slijedi Vjeru Ibrāhīmovu, Vjeru pravu (ḥanīfā),... (Kurʼān, sura en-Naḥl, ajet 123.), ustvari i više: ...I Njemu se potpuno posveti. (Kurʼān, sura el-Muzzemmil, ajet 8.)
Uputa je osnov svakoga dobra, a nema veće upute od one u Vjeri. Allah daje uputu onome ko je traži, ali tražiti uputu nije samo na jeziku. Ona se traži i svojim srcem, jednako kao i djelima. A one koji su na pravom putu On će i dalje voditi... (Kurʼān, sura Muḥammed, ajet 17.) Ovaj ajet tako je preveo rah. Besim Korkut, iako bi doslovan prijevod bio: A onima koji su upućeni On će još više uvećati uputom... Ovo “koji su na pravi put upućeni” znači koji traže uputu kroz sve njene vidove, kako jezikom, tako i srcem i djelima.
Ogromno je neznanje i edepsuzluk kazati: “Da je Allah htio da budem upućen ja bih i bio upućen,” i slično tome. Onaj ko želi uputu, Allah će mu je i dati. One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine. (Kurʼān, sura el-ʽAnkebūt, ajet 69.) A kako nas to lijepo uči hazreti Poslanik, a.s., da je najveća borba ona sa samim sobom, svojim nefsom i životinjskom stranom u nama.
Uputa kao takva podrazumijeva i savršeni sklad u cijelome kosmosu. “Pa ko je gospodar vaš, o Mūsā”, upita faraon? “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo (doslovno uputio).” (Kurʼān, sura Ṭā-hā, ajeti 50, 51.) Bez Božije upute vladala bi anarhija.
Samo je Njegova uputa jedina prava. Čovjek kada upućuje to je samo preko dragoga Allaha, kada On to dozvoli. Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem ići. (Kurʼān, sura el-Qaṣaṣ, ajet 56.) ...Samo Allah upućuje na pravi put (yehdī lil-ḥaqq)... (Kurʼān, sura Yūnus, ajet 35.), a onda i za plemenitoga Poslanika, a.s.: ...A ti, zaista upućuješ na pravi put. (Kurʼān, sura eš-Šūrā, ajet 52.) U prijevodu rah. Besima Korkuta ipak se misli na dragoga Allaha budući “ti” piše sa velikim početnim slovom. I po prvome razumijevanju ajet nije u kontradikciji sa gornjim ajetom iz sure el-Kasas, budući se naprosto misli na posrednu snagu upućivanja, preko Božijega kudreta (moći) i Njegova izuna (dopuštenja), u kojem Alejhisselam tek upućuje a ishod tog upućivanja ovisi o Božijoj volji. S druge strane, kada se ta uputa poklopi i sa Božijom voljom tj. Njegovom uputom, onda je i uspjeh zagarantovan. Ovakvo razumijevanje potvrđuje i 35. ajet sute Jūnuz, u kojem Svevišnji kaže: Reci: “Može li ijedno vaše božanstvo da uputi na (yehdī ilā) pravi put?”, i odgovori: “Samo Allah upućuje na (yehdī li) pravi put!”... U ovom ajetu je jedan suptilan znak, a ogleda se u čestici “na”. U prvom slučaju uporijebljena je čestica ilā (doslovno “ka”), koja nosi značenje upute ka nečemu, vođenja cilju i sl., ali ne i stizanja tome cilju. U drugom slučaju, kada se govori o Božijoj a ne ljudskoj ili bilo čijoj drugoj uputi, upotrijebljena je čestica li, koja se također može prevesti kao “ka nečemu”, ali ima mnogo izraženije značenje. Ona već podrazumijeva stizanje konačnome cilju, utapanje u ishodište duhovnoga puta i sl. Tako časni Poslanik, a.s.., upućuje ka Istini (ilel-Ḥaqq) a Svevišnji upućuje Istini, ili u Istinu (lil-Ḥaqq).
I ovo Ime ima tri moguće manifestacije u čovjeku:
Vezanje (et-teʽalluq) uz ovo Božije Ime nastaje usljed čovjekove ovisnosti o dragome Bogu da ga upravi na pravi put i njegovu sreću.
Istinska spoznaja i ozbiljenje ovim Imenom (et-teḥaqquq) dešava se onom koji put sreće u odnosu na put nesreće pokazuje jasnim, kako u znanjima, tako i radnjama i stanjima.
Konačno, kićenje odrazima ovog Imena (et-teḫalluq) pokazuje se u osobe koja savjetuje i upućuje, kao što Svevišnji kaže: A ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Kurʼān, sura et-Tewbe, ajet 6.)
I na kraju, rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija rekao je:
“Ovo Ime uči se i piše radi tjeskobe u srcu.” Uči se jā Hādī.
Abdul-Dževvād Ahmed još veli da učenjem ovog Imena nakon namaza zadobiva se posebna Allahova pomoć. Kaže se i da ako se okači dojenčetu oko vrata, koje odbija dojenje, Allah će ga uputiti na prsa. Isto ga treba što više učiti i osoba koja se zagubi negdje na putu.
A dragi Allah, opet, najbolje zna.