Pitanja i odgovori (1): Islamski stav o muzici

Na vaše pitanje nemoguće je dati odgovor sa DA ili NE. S druge strane, o muzici u islamu dosta toga je već pisano na našem jeziku. Stoga ćemo vam pokušati dati odgovor koji unekolike dublje zahvata rečeni problem. Nadamo se da ćete sadržajem redaka koji slijede biti zadovoljni. Dakako, vaše življenje i osjećanje islama sigurno će biti presudni.
* * *
U promišljanju vašeg pitanja treba poći od Objave. Name, Qur’an kao Božija Riječ objavljen je da se sluša, tj. ima jednu auditivnu formu. Stoga nije ni čudo zašto čovjek na samrti od osjetilnih organa zadnje gubi čulo sluha. Prema tome, slušanje kao takvo zauzima posebno mjesto u islamu. Kaže se kako je filozofija (nereligijska filozofija) pandan vjerovjesništvu. Po istom principu, neki će ustvrditi kako je muzika u svojoj suštini pandan Qur’anu.
Muzika se na arapskom jeziku kaže mūsīqā, dočim se u sufizmu radije upotrebljava pojam semā‘ (doslovno slušanje; pojam kojim se radije smjera na izrazito duhovnu muziku). Usudili bi se reći da će upravo jedan sufijski velikan, Muhjiddin Ibn ’Arebī (umro 1240. u Damasku) najdublje proniknuti u pitanje semā‘a.
On veli da se semā‘ ima promatrati kroz tri svoje razine, tj. moguće je napraviti trostruku podjelu semā‘a:

Semā‘ ilāhī (božanski semā‘)
Semā‘ rūhānī (ruhanijjetski/izrazito duhovni semā‘)
Semā‘ tabī‘ī (naravni semā‘)Prvi, semā‘ ilāhī, jeste ''muzika'' najdubljih skrovitosti, tj. osluhivanje iz svake stvari, u svakoj stvari i svakom stvari. Za one koji su ozbiljeni (koji egzistiraju) na ovoj, najuzvišenijoj, apsolutnoj razini semā‘a, čitav Bitak/bitak (Svijet) jesu Allahove Riječi, a Njegove Riječi nikada ne iščezavaju.

Onaj drugi, semā‘ rūhānī, tiče se škripe perā, zvuka njihova utiskivanja u Ploču bitka čuvanu od svake preinake (Levhi mahfuz), a bitak kompletan nije doli pergament razvučeni a svijet u njemu knjiga ispisana. Tad čuvanu od svake preinake (Levhi mahfuz), a bitak kompletan nije doli pergament razvučeni a svijet u njemu knjiga ispisana. Tad pera govore a uši umova slušaju, veli Ibn ‘Arebī. Samo ova dva nivoa semā‘a nose znanje kao takvo. Njihovu muziku možemo osloviti muzikom metakosmičko-kosmičkih gibanja u moru božanske Ljubavi. Ona do svakog dopire ali samo Savršeni Čovjek (potpuni Allahov rob) ima tako snažan srčani sluh kojim može njene talase osluškivati.
Konačno, semā‘ tabī‘ī, jeste muzika kojoj Ibn ‘Arebī ne pririče nikakvo znanje ili mudrost. To je muzika koju proizvode muzički instrumenti ili pak ljudski glasovi, slušanjem čijih melodija čovjek osjeća u svome nefsu zadovoljstvo ili tugu, no nikakav ‘ilm (znanje) u njoj nije moguće pronaći.
Čovjek ipak nije u stanju, veli Ibn ‘Arebī, oduprijeti se jakom osjećaju koji se u njemu razvija slušajući ''dobru muziku''. Snaga takve melodije jaka je zbog ogromne siline osnova na kojeg se naslanja, što će reći da predstavlja relativni obzir onog apsolutnog semā‘a o kojem smo već nešto rekli.
Onaj koji sluša apsolutni semā‘ taj ga nikada ne može napustiti. Okaniti se može samo svirke ovodunjalučke. Upitali su eš-Šiblīja el-Baġdādīja: ''Šta misliš o semā‘u?'', a on je rekao: ''Početniku je ona zabranjena, a onaj koji je stigao cilju nema potrebe za njim.'' Upitaše ga: ''Pa ko je onda može slušati (muziku)?'' Reče: ''Oni između.''
Jedna žena došla je Poslaniku, s.a.v.s., i rekla: ''O Allahov Poslaniče, ja sam se zavjetovala da ću pred tobom def udarati'', a on reče: ''Samo ako si se zavjetovala, a inače nemoj!''
U suštini, veli Ibn ‘Arebī, muzika (ove treće razine) je dopuštena, ali kod velikana se bolje od nje ustezati.