esselamu alejkum, zašto je smrtna kazna za napuštanje islama kad Kur'an kaze da ''u vjeri nema prisile''? hvala
Na pitanje odgovara
Kazna koju spominjete a koja se primjenjuje u slučaju da osoba napusti islam, naziva se hadd-i riddet (haddur-ridda). Ustanovljena je na osnovu nekih kazivanja blagoslovljenog poslanika Muhammeda (predaje su zabilježene u dvije najvjerodostojnije zbirke hadisa, autora Buharije i Muslima).
U Kur'anu ova kazna nije navedena. Mjesto na kojemu se tretira pitanje „apostazije“ su 88. i 89. ajet sure „en-Nisa“, međutim, iz sadržaja narednoga ajeta br. 90, sasvim je jasno da se kazna odnosi samo na slučaj ratnoga dejstva, ne na sâmo „otpadništvo“.
Na drugome mjestu (16:106.-109.), kada se govori o „onima koji ne vjeruju a prije toga su vjerovali u dragoga Boga“ (men kefere billâhi min ba'di îmânih), ističe se da će biti podvrgnuti snažnome kažnjavanju ali na drugome svijetu (lehum 'azâbun 'azîm), dakle, ne spominje se obaveznost kazne na ovome svijetu.
Iz nekoga razloga, većina ranih i klasičnih muslimanskih pravnika ustvrdila je da se „otpadništvo“ (riddet) ubraja u prekršaje za koje slijedi strogo propisana kazna (hadd). Svoje stavove su zasnivali na razumijevanju sadržaja spomenutih hadisa kao specifikacije načelnoga kazivanja Kur'ana o ovome pitanju.
No, i pored toga, bilo je pravnika s drugačijim stavovima. Tako su npr. imam Ibrahim en-Neha'i (koji je u pravu slijedio časnoga Abdullaha ibn Mesuda, a dalje je taj pristup prenio hazreti Ebu Hanifi koji će je razviti u specifičnu pravnu školu „hanefije“ kojoj povijesno pripadaju i muslimani Bosne), i imam Sufjan Sevri zastupali stav da se „otpadništvo“ ne kažnjava smrću, već da je obaveza učenjaka da onoga ko napusti islam pozove da islam ponovno prihvati (v. izuzetno lijep i koncizan pregled: Mohammad Hashim Kamali, „Punishment in Islamic Law: A Critique of the Hudud Bill of Kelantan, Malaysia“, u časopisu: Arab Law Quarterly, sveska XIII, br. 3, 1998., str. 214.).
Nadalje, Ebul Velid el-Bâdžî, pravnik malikijske škole, smatrao je da za „otpadništvo“ ne slijedi obavezna smrtna kazna (hadd), već da je presuda diskreciono pravo sudije (ta'zîr). Zanimljivo, ovakav stav zauzimao je i sljedbenik hanbelijske pravne škole Ibn Tejmijja (v. Kamali, str. 214., 215.), na kojega se često pozivaju sljedbenici vehabijskog učenja.
Kasnije će i poznati egipatski profesor Šeltut tvrditi da su, zapravo, u ovome slučaju kur'asnki ajeti specifikacija hadisa a ne obrnuto, što znači da je blagoslovljeni Poslanik objasnio kako se u slučaju smutnje i neposredne ratne opasnosti treba zauzeti poseban odnos prema „otpadnicima“ jer njihov postupak koincidira napadu na zajednicu muslimana. (v. Kamali, str. 215.)
Zbog čega se u modernim muslimanskim državama, i u sadašnjim brojnim tekstovima i predavanjima insistira na smrtnoj kazni za osobe koje napuštaju islam, pitanje je na koje svi trebamo tražiti odgovor. Jedna od važnih polazišta u ovim razmišljanjima je, sigurno, i pozicija moći s koje nastupamo, odnosno razrješenje dileme: da li je naš stav plod ljubavi prema drugoj osobi i želji da bude spasena na drugome svijetu, ili naprosto prilika da izrazimo vlastite frustracije – bijes, razočaranost, nesigurnost, strah i sl.
Još smatramo važnim napomenuti da ajet koji ste naveli u svome pitanju: „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti“ (2:256.), upravo govori da vjerovanje mora biti „plod slobode“, a ne posljedica pritiska.