- Da li postoji predaja ili hadisi koji govore o tijelima šehida da ona ne truhnu u zemlji i ne jedu ih crvi? Postoji dosta priča o tome da tijela šehida ne truhnu kao ni tijela poslanika;
- Imam jedno pitanje a tiče se izdavanja računa u kafićima sa islamskim predznakom. Primjetio sam da se u islamskim kafićima ne izdaju računi, pa vas molim da se oglasite po ovom pitanju. Da li je dozvoljeno varati na taj način i uzimati porez od države tj. da li je dozvoljeno plaćati samo zekat (to pretpostavljam) islamskoj zajednici a varati državu? Da li je moguće da danas se ne poštuju zakoni ove države, a kad neko putuje van ove države u Evropu i dalje tamo poštuje sve zakone drugih država. Mi vjernici smo prvi koji trebaju poštovati zakone ove države. Ovo pitanje je vrlo bitno i kako kaže Allah dž.š. u Kur´anu: "Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmjeni sebe.". Trebamo reagovati na sve nepravilnosti barem mi koji smo budni i vidimo istinu.
- Da li postoji hadis u kome se spominje da je Poslanik Muhammed, s.a.v.s., poslije namaza i dove protirao lice? Znam da mi u hanefijskom meshebu to radimo je je to tradicija Osmanlija
i vojske koja je osvojila Bosnu a koja je najavljena u hadisu: Muhammed, a.s., je rekao: "Zaista će Konstantinopolj (Carigrad-Istanbul) biti osvojen. Divan li je taj osvajač, divna li je njegova vojska." Ja ne sumnjam u to da to treba raditi ali zbog ljudi koji ulaze s nama u raspravu koji govore da nema hadisa koji o tome govore. Pa ako možete da odgovorite na ovo pitanje jer sam prije neki dan prisustvovao raspravi po ovome pitanju i pitanju u nastavku teksta. A to je pitanje o učenju dove za umrle na kaburima da li ima hadis ili ajet o tome da je to poslanik radio?
- Jedno vrijeme sam se družio sa mlađim svršenicima FIN-a i u druženju s njima sam vidio da oni uče Kur´an za pare tj. naplaćuju svoje učenje. A i u Begovoj džamiji ima tačno utvrđena cijena za proučenu hatmu za umrle. Ako možete da prokomentarišete ovo i da date odgovor po ovom pitanju? Allahov poslanik s.a.v.s. kaže: "Ko bude učio Kur´an, neka traži od Allaha uzvišenog za to nagradu, jer će zaista, doći ljudi koji će učiti Kur`an i tražiti za to od ljudi nadoknadu" (Tirmizi i Ahmed) ovaj hadis je sahih.
Na pitanje odgovara
Jedan od osnovnih vidova podrške vjerniku na putu dosezanja „smiraja srca“ jesu i pravni propisi koji se izvode iz osnovnih vrela: Kur'ana i Sunneta. Zato je veoma važno da u toj svojoj borbi sa sâmim sobom, sa neukroćenim strastima koje dolaze od neodgojene duše, one sklone zlu (nefsi emmare) vjernik dobro vodi računa o tome što svakodnevno oslovljavamo „propisima vjere“.
Odgovornost prema „propisima vjere“ znači i odgovoran i dosljedan život u društvu, i primjer „uravnotežene“ zajednice. Dolazak do „uravnoteženosti“, do „pravde“, zahtijeva žrtvu, i iz toga razloga se osobe koje nesebično podnesu žrtvu kako bi doprinijele „harmoniziranju“ društva, oslovljavaju „svjedocima vjere“ (šehîdi) jer svojim činom „svjedoče“ harmoniju cijeloga kosmosa, svega stvorenog, koju je uspostavio jedini Stvoritelj – dragi i uzvišeni Allah.
Shodno svojoj osnovnoj zadaći, blagoslovljeni Božiji poslanici su ujedno i svjedoci vjere, i, shodno pouzdanim predajama, dragi Bog je „zabranio zemlji da jede njihova tijela“. Naprosto, njihovo svjedočenje je trajno.
Osobe koje nisu Božiji poslanici, a Božijim određenjem i vlastitim nastojanjem postanu šehîdi, njihovo „svjedočenje“ harmonije stvorenoga (bîtka) nije „konzervirano“ već prelazi u jedan apstraktan domen, svijet ideja, i od nas zahtijeva da se stalno na njega podsjećamo. Zato, između ostaloga, i postoji praksa posjećivanja grobova dobrih, onih koji su svojim životom „posvjedočili“ Božiju neupitnu pravednost, kako bismo ih se sjećali, i s njima, na jedan specifičan način, „komunicirali“.
Opet, dragi Bog iz Svoje neopisive mudrosti, tijela nekih šehîda ipak u zemlji ostavi netaknuta, slično poziciji blagoslovljenih poslanika, mada to nije redovan slučaj. Zašto je to tako, niko, vjerovatno, neće moći dati konačan odgovor, tek, život u međusvijetu (berzah) specifičan je oblik egzistencije, o kojemu malo znamo. A i iskreno, u našemu vremenu u kojem smo navikli da sve vrednujemo samo po fizičkim kriterijima (kvantitet), ljude, pa i veliki broj vjernika, štostvo (kvalitet) stvari i aktivnosti, ono što ne može biti izmjereno, puno i ne interesira.
Upravo zato se može i postaviti pitanje: Šta za nas žive znači „očuvanost“ tijela u kaburu, ili njegova raspadnutost? Kao po pravilu, onaj ko umre, za nas je nestao, i, izuzev kroz sjećanja, većina ljudi nema više nikakvu vezu sa njime. Međutim, egzistencija i onih koji su umrli, nastavlja se, pa zato i kažemo da je neko: „preselio na drugi svijet“.
Po autentičnim predajama, poznati učenjak i prenosilac hadisa (muhaddis) Sâbit ibn Eslem el-Benânî, iz četvrte generacije prenosilaca hadisa, duboko pouzdan prenosilac (mines-sukâtil me'mûnîn), za vrijeme svoga života često je učio slijedeću dovu:
„Allahu moj, ukoliko si nekome podario namaz u njegovome grobu, podari, onda, i meni namaz u mome grobu.“
(Allāhumme in kunte Aʻṭayte eḥadeniṣ-Ṣalāte fī qabrihi, fe aʻṭinīṣ-Ṣalāte fī qabrī)
( أَللَّهُمَّ إِنْ كُنْتَ أَعْطَيْتَ أَحَدًا الصَّلاَةَ فيِ قَبْرِهِ، فَأَعْطِنِى الصَّلاَةَ فِي قَبْرِى. )
Nakon što je preselio na vječni svijet (ahiret), neki pouzdani prenosioci hadisa usnili su ga i vidjeli da obavlja namaz u svome grobu.
Shodno našoj temi, šta, sada, reći, šta ako mu je tijelo raspadnuto, a, s druge strane, svjedok obavlja namaz? Oči u glavi vidjele bi jedno, a „oči smirenog srca“ nešto sasvim drugo.
Svjedočenje „harmonije“ podrazumijeva i prihvatanje pune odgovornosti za svoje postupke, i nijedna aktivnost, u tome smislu, nije nevažna. Postoje prioriteti, redoslijed, npr. nije isto prvo obući jaknu pa košulju ili prvo obući košulju pa tek onda jaknu, ali svakome djelu, svakoj aktivnosti, trebalo bi pristupiti ozbiljno i odgovorno. U tome smislu, nakon zadovoljenja priroriteta, ne postoje „male“ niti „velike“ stvari, prema svemu se treba ophoditi s jednakom dosljednošću: „vi to sitnicom smatrate, ali je ono Allahu krupno“ (Kur'an, 24:15).
Između ostaloga, ta odgovornost podrazumijeva i dosljednost u poštovanju zakona države s obzirom da ti zakoni predstavljaju zajednički stav, dogovor, konsenzus građana oko zaštite osnovnih prava svih državljana te zemlje. Sasvim prirodno, može se dogoditi da osoba bude nezadovoljna nekim zakonskim propisom ali ga ne smije kršiti već nastojati da kroz dozvoljene, legalne oblike „komuniciranja“ s upravnim organima u državi taj zakonski propis izmijeni.
Tako, jeste paradoksalno da vjernici, muslimani, otvaraju svoje privatne firme tražeći od države zakonska prava koja imaju a istodobno drugi set tih prava krše, npr. ne izdavajući račune. Pored toga, i cijena proizvoda koje nude jednaka je cijeni proizvoda u drugim radnjama koje imaju uredan odnos prema državi, pa, pored varanja, mada, vjerovatno nesvjesno, oni koji pružaju neku djelatnost mušterijama a ne izdaju im račune, dodatno varaju svoje mušterije budući da nemaju razloga držati istu cijenu kao i oni koji su opterećeni zakonskim dažbinama prema državi.
Upravo taj iskren odnos, drugim riječima – odlučnost da se krene na put ka dosezanju stanja „smirenosti srca“, temeljni je identitet svake osobe, i nešto je što se ne može mjeriti, što drugi ljudi ne mogu ocijeniti. Po našem dubokom uvjerenju, na ovaj način treba prilaziti i pitanju učenja kur'anskih hatmi za naknadu. Shodno našoj tradiciji, nema smetnje za tu praksu ukoliko je učaču to jedini izvor finansiranja, i ukoliko ne vara.
Nakon „prodora“ literature različitoga sadržaja u Bosnu nakon rata, uporedo s procesom rušenja tradicijskih autoriteta, veliki broj mladih počeo je dovoditi u pitanje znatan dio prakse naših prethodnika, kako kažemo: „naših starih“. Skoro je nemoguće primijeniti bilo koji naš običaj a da ne uslijedi komentar: „A koji ti je dokaz za to?“
Odnos prema vjeri treba biti krajnje ozbiljan ali, jednako tako, valjalo bi imati stalno u vidu da „pokoravanje predstavnicima“ (ulul emr, v. Kur'an, 4:59) podrazumijeva pokoravanje izuzetno obrazovanim, psihički stabilnim i dobronamjernim učenjacima. Naprosto, kroz stotine godine razvoja islamskih znanosti, došlo se, i u pravnoj oblasti, postepeno do brojnih spoznaja, koje je i uz upotrebu sve savremene tehnologije nemoguće postići „instantno“, odjednom.
Jednostavno rečeno, praksa „naših starih“ duboko je utemeljena na Kur'anu i Sunnetu, i, u slučajevima kada nemamo konkretnu informaciju koja bi nam otkrila odakle kod nas neki običaj, bez ikakve bojazni treba tu praksu usvojiti jer je prošla dug, postepen i iskren trud naših prethodnika.
Jedan od običaja muslimana, ne samo Bosne već cijelog svijeta, jeste i potiranje svoga lica nakon proučene dove. Između ostaloga, ovu praksu potvrdio je naš veliki hazreti Omer, jer je u jednoj predaji, koju je zabilježio imam Tirmizi, rekao da hazreti Muhammed, alejhisselam: „Kadgod bi završio dovu, potrao bi svoje lice.“