Esselamu alejkum!
Da li je prilikom tumačenja Božijih atributa dozvoljeno oslanjati se na razum ili ih treba prihvatati doslovno bez ulaženja u njihova značenja?
Poznato mi je da je naš imam Ebu Hanife bio konzervativniji po tom pitanju od njegovog sljedbenika el-Maturidija, koji je "ulazio" u polje metafore tokom egzegeze Kur'ana.
Takođe mi je poznat lanac Ebu Hanife - Tahavi - Maturidi, jer me islamska filozofija interesuje.
Volio bih da mi Vi to podrobnije objasnite...
Na pitanje odgovara
Hvala Vam na interesu i povjerenju. Već iz Vašega pitanja može se zaključiti da mnogo čitate, tako da i nama mnogo znači što nas kontaktirate. Iz toga razloga, kao i ostali odgovori, ono što će uslijediti je zapravo vrsta razgovora.
Mislim da nije najpreciznije reći da je imam Ebu Hanifa imao konzervativniji stav po pitanju razumijevanja Božijih Svojstava. Jednostavno, živio je u vremenu kada je muslimanska intelektualna tradicija bila u razvoju, a svojim stavovima, prvenstveno principom koji ste naglasili – upotreba diskurzivnoga uma u izvođenju zaključaka, značajno je doprinijeo tome zrenju.
Kao i sve ostalo, tako i razumijevanje Božijih Svojstava utemeljeno je na tri izvora: Kur'an i sunnet, osjetila, i diskurzivni um (razumsko razmišljanje i zaključivanje). Autori koji su detaljnije razmatrali ova pitanja (imam Mâturîdî, imam Ešʻarî), izrazili su stav da se kao izvori spoznaje ne mogu prihvatiti realiteti prvenstveno karakterizirani kao „subjektivni“, poput nadahnuća (ilhâm), otkrovenja (kešf), neposrednog spoznavanja (šuhûd), itd. To ne znači da je riječ o neautentičnim izvorima već da u domenu opće-obavezujućeg ne mogu biti razmatrana.
Postavlja se pitanje: „Zašto je uzvišeni Bog uopće u Objavi naveo Svoja Lijepa Imena, iz čega je kasnije logički zaključeno da posjeduje i Svojstva?“
Dragi Bog, kako se to u teologiji kaže – sudjeluje u stvorenome, stvoreno nije tek stvorio a potom ga „ostavio“ da egzistira po nekoj u njemu datoj prirodi (unutarnjem zakonu), već ga konstantno: održava (el-Qajjûm), opskrbljuje (er-Rezzâq), pazi ga (el-Ḥafīẓ), itd.
Imajući ovo u vidu, bez obzira na to da li neko znao da dragi Bog posjeduje Lijepa Imena i Svojstva ili to, pak, ne znao, to ništa neće promijeniti kod dragoga Boga, niti u dragome Bogu.
Stoga se može zaključiti troje:
1. spoznaja realiteta Lijepih Božijih Imena i Svojstava potrebna je čovjeku
2. ta spoznaja utemeljena je na Izvorima vjere, ali također uslovljena korištenjem čula te diskurzivnoga uma
3. posljedica te spoznaje izravno se odražava na modus opstojanja i svijeta i čovjeka, ne na način da utječe na Božiji odnos prema stvorenome, već u smislu da uzvišeni Allah omogućava realiziranje čovjekovoga napora (saʻjul insâni)
Insisitiranje tek na doslovnome prihvatanju realiteta Božijih Svojstava bez spoznavanja njihovoga smisla (maʻnā), naravno u okviru čovjekovih mogućnosti, za posljedicu ima jedan, rekao bih, obezduhovljeni svijet, čovjekov zaborav na Božiju blizinu, te gubitak osjećaja Božije sveprisutnosti (ḥaḍra, hazret). Ovo je ozbiljan problem, snažno prisutan u svim savremenim društvima, a grupe koje ga promoviraju i populariziraju dolaze iz različitih tradicija.
Važno je shvatiti razlog zbog kojega su neki rani imami izrazili suzdržanost prema detaljnim raspravama o Božijim Svojstvima, imajući u vidu, prvo, da iskrena želja za spoznajom može vrlo lahko, naročito u institucionalnom obrazovnom sistemu, biti zamijenjena doslovno ispraznim disputacijama, te, drugo, što je naglašeno u uvodu, da je u to vrijeme intelektualno muslimansko naslijeđe bilo tek u razvoju, a za neke je bilo naprosto „prerano“ dati toliku ulogu razumu.