Pitanja i odgovori (14): Bektašije

Alejkumusselam, ve rahmetullahi ve berekatuhu!
O bektašijskome derviškom redu veoma je teško, prije bih rekao nemoguće, dati jasnu ocjenu u smislu zaključivanja – da li se bektašije ubrajaju u priznate derviške redove. Pod pojmom “priznati”, najkraće rečeno, podrazumijevam derviške redove koji se ničim drugim, osim povećane pobožnosti i svega što derviško posebno razumijevanje islama prati, ne razlikuju od drugih sljedbenika Šerijata, dakle onih koji su usvojili kur’ansko-sunnetske osnove vjerovanja (akâid) i koji prakticiraju islamsko pravo (fikh).
       Općenito se kaže da ima dvanaest priznatih derviških redova. No, budući da se neki redovi međusobno ne razlikuju mnogo ali da imaju velik broj pripadnika pojedini učenjaci govore da priznatih tarikata (derviških redova) ima četrnaest ili više.
        Jedna od najjednostavnijih podjela derviških redova vrši se shodno mjestu na kojemu su nastali odnosno uticaja koji su na neko područje imali. Tako se, barem do našega doba, mogu odijeliti tri područja.
        Mezopotamsko, tarikati su suhraverdijski (suhraverdija), rifaijski ili rufaijski (rifaija, rufaija), i kaderijski ili kadirijski (kaderija, kadirija).
        Iran, Turska i Indija, tarikati su kubrevijski (kubravija), jesevijski (jesevija), mevlevijski (mevlevija), nakšibendijski (nakšibendija), čištijski (čištija), te indijski oblik suhraverdijskoga tarikata.
        Egipat i Magreb, šazilijski (šazilija), bedevijski (bedevija) i desukijski (desukija).
        Što se tiče bektašija, ovaj derviški red veže se za jesevije s tim da, kao što ćemo ako Bog da vidjeti, zbog mnogo drugih utjecaja nije ga moguće jednostavno ocijeniti kao ogranak jesevijskoga derviškoga reda.
        Kada se govori o tarikatima uopće, često se pravi podjela na ehli-sunnetske i šiitske tarikate. O ovoj problematici ne bih sada ništa govorio. U takvoj podjeli ističu se redovi u kojima je vidljiv jak utjecaj šiizma. Takav je bektašijski derviški red. Pored njega ovaj kvalifikativ odnosi se na zehebije, nûrbahšije i nimetullâhije.
Povijesni nastanak bektašija
        Posljednji snažan centar jesevija bio je Turkestan. Nakon što je izgubio svoju funkciju derviši ovoga reda počinju, kako se često kaže, lutati svijetom te dobivaju atribut “lutajući derviši”. Nakon određenoga perioda jedan broj derviša ovoga reda povezuje se s turskom vojskom. To im nije bilo teško jer je jesevizam inače davao veliki naglasak na Tursku i tursku naciju. S druge stane, sultanovoj osvajačkoj vojsci trebao je duhovni izvor.
        Bitno je naglasiti da su u staroj Turskoj postojala bratstva “gazi” i “ehi”. Nakon što je osmanlijska država učinila jak naklon ka ehli-sunnetskoj tradiciji i hanefizmu (akaidsko-pravnoj školi čiji je osnivač hazreti Ebû Hanîfa) ova dva bratstva preinačuju svoja djelovanja i centre ugrađujući se u bektašizam.
        Bektašijski derviški red uglavnom se proširio po evropskim djelovima države.
        U XV stoljeću sultan Murat I u osmanlijsku vojsku uvodi novi vojni red (jeni – novi, čeri - četa) – janičare. Janičari su, kao što smo rekli, prihvatili bektašije kao duhovne savjetnike. Već je bilo poznato da zbog mnogih utjecaja, inšallah kasnije ćemo ih navesti, bektašije nisu bili “ortodoksni”, dakle, nisu u potpunosti prihvaćali vjerovanje ehli-sunneta ali ih tadašnja ulema (učenjaci) nije proganjala. Naravno, razlog tome je jaka veza sa janičarima, tadašnjim nosiocima turske osmanlijske države. Tek tu i tamo, ukoliko bi se negdje neka janičarska grupa pobunila, ulema bi iskoristila priliku i napala nekoga od bektašijskih šejhova (starješina).
        Kada je 1826. godine ukinut janičarski red počeo je i veliki progon bektašija. Ubijani su, hapšeni, zatvarani, oduzimata im je imovina i uništavane ili oduzimane tekije. Oduzete tekije, kako navode Trimingham i profesor Akimushkin, predavate su nakšibendijama, što je dobro jer su, naprimjer, vjerske vlasti u Bosni i Hercegovini tekije pozatvarali a sâme derviške redove zabranili. Preživjele grupe nastavile su djelovati u tajnosti i punoj izolaciji. S obzirom da bektašije nisu bili vojna četa ponovno su doživjeli procvat. Time je nastala druga faza u razvoju i širenju bektašizma. No, osvrnimo se prvo kratko na prvu fazu.
Prva faza razvoja bektašija - Hadži Beketaš
        Osnivač bektašija je hadži Bektaš iz Horosana. Pred najezdom Mongola na seldžučku državu dolazi u Anadoliju gdje i umire 1337. godine. Sada je nužno vratiti se nekoliko stoljeća unatrag.
        Osnivač jesevijskoga derviškoga reda Ahmed Jesî (umro 1166.) mnogo toga je uradio za tursku naciju. Zvali su ga još i Hazreti Turkestan. Kao što smo spomenuli na početku, derviši ovoga reda postali su lutajući. Izuzetak su činili neki ogranci koji bi se vezali za turbe (grob, mauzolej) nekoga šejha i tu ostali da budu i fizički u njegovoj blizini. Najjači uticaj izvršili su na Srednju Aziju. Nesumnjivo je najpoznatiji jesevija hazreti Ašik Junus ili Junus Emre.
        Nadalje, godine 1213. umro je u Damasku es-Sâvidžî, osnivač reda kalenderija. Ne znaju se pravila kojih se ovaj red pridržavao ali su nazivani “čudnim”. Često bi provocirali druge muslimane želeći ih podstači time na razmišljanje o svojoj ubjeđenosti u islam i islamske propise. Naravno, bilo je i nedoličnih ponašanja pojedinaca, što je slučaj u svim školama.
        Konačno, Muhammed ibn Junus Dželaluddin es-Sâvidžî duhovno će preporoditi Kutbuddina Hajdara, osnivača reda hajdarija. Ovaj red bio je poznat po tome što su, naročito muškarci, prvo probijali dijelove tijela a potom nosili metalne halke na njima: na rukama, vratovima i ušima. Cilj ovoga je bio da ih odvrati od seksa. Ovaj red proširio se po Iranu, Siriji, Anadoliji i Indiji.
        E sada, sva ova tri reda polučili su novi red - babaije. Osnivač ovoga reda bio je šejh Baba Ishak ili Baba Resulullah (umro 1239. godine). Baba Ishak bio je učitelj hadži Bektaša.
        Bektašijska silsila (veza) izgleda ovako: Ahmed el-Jesî (umro 1166.) – Lukmân Perendže – Ishak Baba (umro 1239.) – hadži Bektaš (1335.).
        Kao što se može vidjeti, već do faze nastanka bektašija izmiješalo se nekoliko idjea. Nakon osnivanja ovoga reda povečat će se sučeljavanje i ujedinjavanje idejâ koje će dovesti do takvih paradoksa da neke bektašije neće uopće moći biti nazvane muslimanima a drugi će biti čak uzor pobožnosti. Da paradoks buide veći, čak i unutar jednoga ogranka bektašija možemo naići na ove suprotnosti.
        Postoje velika razilaženja oko vremena rođenja i smrti hadži Bektaša Velija. Neki čak smatraju da nije ni postojao. Profesor Akimuškin navodi da je hadži Bektaš rođen 1208. godine a umro 1270.
Druga faza razvoja bektašija – Bâlim Sultan
        Godine 1501., za starješinu središnje bektašijske tekije, tekije Pîr Evi, u gradu Koj, kod Kiršehira, imenovan je Bâlim Sultan (umro 1516.). Nazvan je “Drugi pîr” (Pîr Sânî). Bâlim Sultan uvodi neke novine, bolje reći pravila, jer neka ponašanja su već postojala, među kojima su: život izvan grada, ali u neposrednoj blizini, razlikovanje od drugih ljudi, te celibat (samački život) posebne duhovne klase unutar reda.
        Neki članovi reda odbili su reforme Bâlim Sultana te se dotada jedinstvena, ali puna raznolikih ideja, zajednica bektašija podjelila na pristalice Bâlim Sultana, neki ih oslovljavaju babe, i sljedbenike učenja hadži bektaš Velija – ćelebije. Rezultat podjele bila je pobjeda ćelebija u smislu da su zadržali starješinstvo nad tekijom Pîr Evi kao i vodeću ulogu u redu uopće uključujući i vrhovno starješinstvo. Negdje do druge polovine sedamnaestoga stoljeća mjesto vrhovnoga staranja redom bilo je pitanje izbora. Od oko 1750. godine, starješinstvo nad redom postaje nasljedno.
        U XVI stoljeću, Sersam Ali-baba (umro 1589.) ustanovljava najviši položaj u hijerarhiji reda – dede-baba. Premda su ćelebije zadržale vodeći utjecaj unutar reda (upravljanje vakufom, usmjeravanje zarade i imenovanje starješina drugih bektašijskih tekijâ), samo je dede-baba mogao uvoditi u red bektašija.
        Konačan sukob unutar bektašijskoga reda desio se za vrijeme Ahmeda Dželaluddina Ćelebija. Tada su nastale tri grupcije: prva koja se zvala pravim bektašijama i ona je dominantna; druga koja se zvala dede (neprijatelji su ih zvali “kadžars”, što znači “banditi”); treća je ćelebije (koju su zvali “murteti”, tj. osobe koje su izašle iz islama).
Ideje koje se mogu naći unutar bektašizma
        Ponavljam, kako sam nastanak tako i razvitak bektašija utjecao je na formiranje prilično maglovitih, nejasnih idejâ, ideja koje pojedinci ne prihvataju mada su pripadnici ovoga reda.
        Tokom vremena u bektašijskome nauku našle su mjesto slijedeće ideje:
-         slaboga sunnizma (jer se silsilom vežu za hazreti Ebu Bekra);
-         dominantnoga šiizma (ubjeđenost u nužnost slijeđenja hazreti Alije i dvanaest imâma);
-         ekstravagancije (uticaj kalenderizma) i zuhda, asketizma (uticaj melamizma);
-         šamanizma (pod uticajem vjerovanja turkmenskih kizilbaša);
-         džefra, svetosti brojeva (pod uticajem hurufizma);
-         apsolutne ezoterije (pod uticajem ismailizma);
-         trojstva “Allah – Muhammed - Alija” (pod uticajem anadolijskih kršćanskih sekti); te
-         općega sinkretizma.
        S obzirom da su neki uticaji bitni a mnogi obredi bektašija zanimljivi, ako Bog da ovaj odgovor na pitanje o bektašijama s Božijom pomoći završit ćemo u narednome nastavku.