Pitanja i odgovori (9): Pojmovi "ruh" i "nefs"

1) “rûh” i “nefs”
        Tačna je tvoja tvrdnja da mnogi učenjaci ne prave razliku između pojmova “rûh” i “nefs”, odnosno “duh” i “duša”. Razlog tome, po mome mišljenju, može biti trojak.
        Prvo, ima veliki broj onih koji ova dva pojma smatraju sinonimima. U svome radu nije im toliko bitno razlikovati ih pa, što se tiče stvarnoga i dubinskoga odgoja, u tome domenu (dakle odgoju, terbijjetu) njihovi učenici i slušaoci/čitaoci ne mogu imati punu korist.
        Drugi razlog je što neki učenjaci ne žele zbuniti ljude kojima se obraćaju pa ova dva pojma naizmjenično koriste, govoreći jednom “rûh”, a drugi put “nefs”, oba prevodeći kao “duša”. Jedino kada ih konkretno upitaš napravit će razliku.
        Treći razlog odnosi se na klasične učenjake tesavvufa (mutesavvifûne, derviške šejhove). Naime, mada svaki istinski učitelj, i svaki klasični tesavvufski udžbenik, pravi razliku između ovih pojmova, nekako je u praksi uobičajeno, opet zato da ne bi došlo do zbunjivanja ljudî, da se pojmom “nefs” označava naše “nisko ja” a pojmom “rûh” uzvišena, očišćena duša.
        U Kur’anu čitamo:
 
“I duše i Onoga Koji je stvori. Pa je nadahnu: zlo njeno i bogobojaznost njenu. Uspjeo je ko ju očisti, a izgubljen je ko ju na stranputicu odvede.”
(Sunce, 7.-10.)
        Najkraće rečeno, “rûh” na našemu jeziku odnosno po staroslavenskome korijenu prevodi se sa “duh” i označava nestvoreni dio, čovjeku dat izravno od Allaha, nešto od Allaha:
“Pa kada ga ujednačim i u njega udahnem od Svoga rûha učinite mu sedždu.”
(Hidžr, 29.)
        S druge strane, “nefs” smo mi, naše jastvo, svijest o nama, ovo što piše, govori, to sam ja, moja duša.
        Kada se osobi primakne smrt, duh biva “skupljen”, uzet, a duša kuša smrt. Tako u hadisu kojega prenosi Ummu Seleme, a bilježi Muslim, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, kaže:
“Kada se duh uzima pogled ga prati.”
To je kada gledamo nekoga pâr sekundi prije smrti vidimo da je pogled uperio u nešto a mi ne vidimo šta. No, iako gleda više ne reagira. Duh (život) ga je napustio.
        A potom dolazi smrt koju duša te osobe, tj. ta osoba mora kušati, kako se veli u Kur’anu:
 
“Svaka duša kušat će smrt, potom ćete se Nama vratiti.”
(Pauk, 57.)
        Tumačeći kakvi sve možemo biti, tesavvuf govori o sedam vrstâ duše, sedam naših stanjâ: nefsul emmâra (duša sklona zlu), nefsul-levvâma (duša koja sebe kori), nefsul mutmeinna (smirena duša), nefsul mulhimma (nadahnuta duša), nefsur-râdijja (zadovoljna duša), nefsul merdijja (duša s kojom je dragi Bog zadovoljan), i nefsul kâmila (potpuna duša) ili nefsus-sâfijja (čista duša).
O rûhu u Kur’anu čitamo:
“Pitaju te za rûh. Reci: ‘Rûh je od naredbe (emra) Gospodara moga a vama nije dato od znanja izuzev malo.’ ”
(Noćno putovanje, 85.)
        Kada je Ebû Besîr upitao ili hazreti Hasana ili hazreti Husejina, šta je to duh (rûh), bî mu rečeno: “To je ono što se nalazi u životinjama i ljudima.” On upita: “A šta je to?” Odgovori mu se: “Ono je iz melekutskoga (anđeoskoga) svijeta, ono je od snage (kudreta).”
        Hazreti imâm Džâfer-i Sadik, jedan od učitelja hazreti Ebû Hanîfe, o odnosu rûha i tijela kaže da se rûh ne miješa sa tijelom već ga tijelo obujmljuje (obuhvata).
        A o odnosu rûha i krvi kaže da je rûh elemenat odnosno sastavni dio krvi. Krv daje tijelu svježinu i boju a kada se zgruša, rûh i tijelo se rastave. (Mîzânul hikma, tom III, str. 1128.)
        U istome dijelu spominje se da je hazreti Alija ovako protumačio stanja vjesnikâ i poslanikâ. Allah uzvišeni podario im je pet vrstâ rûhova: duh svétosti (rûhul kudus), duh vjere (Rûhul îmân), duh snage (rûhul kuvva), duh strastvenosti (rûhuš-šehva) i duh tijela (rûhul beden).
        Po predaji od hazreti Džâfer-i Sâdika, njihova značenja su slijedeća:
- ojačao ih je rûhom svétosti (“Spomeni blagodati Moje prema tebi i prema materi tvojoj kad te ojačah rûhom svétosti.” 5:110) time spoznaju stvari,
- ojačao ih je rûhom vjere (“To vas je šejtan plašio pristalicama svojim, pa se ne bojte njih već se bojte Mene, ako ste vjernici.” 3:175), pa Ga se istinski boje,
- ojačao ih je rûhom snage (“ ‘A zašto nisi rekao kada si ušao: Mašallah, nema preinake niti ima snage osim s Allahom.’ ” 18:39), pa su Mu njime pokorni,
- ojačao ih je rûhom strastvenosti (“Mi zaštitnici smo vaši na Svijetu dunjalučkom i na Ahiretu. U njemu je ono što duše vaše žele, u njemu je šta god da zaželite.” 41:31), pa strastveno Gospodara uzvišenoga slušaju a klone se neposluha,
- podario im je umetnuti rûh (duh tijela) kojim ljudi dolaze na Ovaj svijet i kojim s njega odlaze.
2) Djelo Ibn Kajjima el-Dževzijja "Kitâbur-rûh" djelomično je prevedeno na bosanski jezik. U predgovoru prijevodu kaže se da su prevodilac i izdavač odlučili naknadno objaviti drugi dio knjige. U tim još neobjavljenim poglavljima tretira se pitanje koje je ovdje postavljeno a to je razlika i objašnjenje pojmova "rûh" i "nefs". S obzirom na Ibn Kajjimovu metodu izlaganja uz objašnjenje ta dva pojma navedeni su brojni kur'anski ajeti te hadisi koji izravno ili neizravno potvrđuje autorove stavove. Meni, lično, nije jasno zašto knjiga nije prevedena u cjelosti (jer i originalno djelo ima samo jedan tom). Prijevod nisam još pročitao ali originalna knjiga je više nego zanimljiva.
        Skoro svako Ibn Kajjimovo djelo govori o sejrus-sulûku (duhovnome putu) a u knjizi “Medâridžus-Sâlikîn” (Stupnjevi duhovnih putnika), to je komentar poznatoga tesavvufskoga djela “Menâzilus-sâ'irîn” (Staništa ljudî koji putuju sejrus-sulûkom), autora el-Harâvîja el-Ensârîja,  Ibn Kajjim tretira i duhovna staništa (mekâm) dajući, tu i tamo, i vlastitu terminologiju.
        Zbog djelâ koja govore o duhovnome putovanju većina pripadnika vehabijske škole mišljenja i dio pripadnika selefijske škole mišljenja govore da jedan dio djelâ s tom tematikom nisu Ibn Kajjimova, a da su druga pisana prije njegovoga susreta s Ibn Tejmijjom.
        Neispravnost njihovoga mišljenja dokazuje se na dva načina: prvi, naslovi jednoga broja Ibn Kajjimovih djelâ mogu se naći u njegovim drugim knjigama;
drugi način, a tiče se utvrđivanja činjenice da li je neko njegovo djelo pisano prije susreta s Ibn Tejmijjom, jeste detaljno iščitavnje djela; tako se mogu pročitati sintagme kao: "kaže naš šejh" (Ibn Tejmijje), ili "kaže Ibn Tejmijje" i slično.
        Ibn Kajjim je napisao mnogo djelâ, što knjigâ što poslanicâ, koje govore i o liječenju duhovnih, duševnih i fizičkih bolesti čovjeka. Jedno od tih također je prevedeno na bosanski jezik pod naslovom "Poslanikova medicina". Ovaj prijevod načinjen je sa engleskoga jezika.
3) Razmišljali smo o stavljanju audio materijala (predavanjâ) na našu stranicu. No, tu ima nekoliko problema: tehničke prirode, potom koja predavanja staviti i kako ih snimiti, broj ljudi koji radi na stranici veoma je mali pa se bojimo da bismo možda postavili dva-tri predavanja a potom stali i slično. Ništa nije isključeno ali za sada ne namjeravamo to uraditi.
        Lično, i ja veoma malo slušam predavanja. Nedavno nam je prijatelj bio u posjeti i skrenuo nam pažnju na predavanja šejha Nûh Kellera koji živi i predaje u Jordanu. Neka predavanja sam snimo ali ih još nisam sva preslušao tako da ne mogu baš reći da li mi odgovaraju ili ne.
4) Nekoliko djelâ Ibn Arebîja prevedeno je na bosanski jezik. Izuzev knjige "Fusûsul hikem" (Dragulji poslaničke mudrosti), svi prevedeni radovi su poslanice. Ne možemo ih sve postaviti na stranicu iz dva razloga, prvi, sto trebamo dozovolu vlasnika autorskih prava na prijevod, a drugo, što bi ih morali sve prekucavati a to je stvarno mnogo posla.
        Kada bih imali neke od tih djelâ na računaru poslali bismo ti ih. Na našoj stranici postoje tri djela Ibn Arebîja: "Adabul murid", "Opijenost Božanskim fejzovima", i "Ahlak".
        Ne mogu ništa obećati ali se nadamo da ćemo ako Bog da u budućnosti imati još njegovih radova.