4. Četvrto predavanje: Hadis-i šerif o slobodi čovjeka

4. Četvrto predavanje: Hadis-i šerif o slobodi čovjeka

U prošlome hadisu, slušali smo o prolaznosti ovoga svijeta, o tome da sve na šta čovjek naiđe u svome životu, dobro ili loše, sve će, kad-tad, jednom proći. Zato je pametan onaj čovjek koji se u potpunosti okrene drugom, vječnom, svijetu, koji ovaj život provodi u iščekivanju drugoga svijeta.

Naredni hadis-i šerif govori nam o Božijemu daru ljudskome rodu s kojim smo svi kušani. Ako ga prihvatimo uz pripremu za drugi svijet, uspjet ćemo. U suprotnome, slijedi nam propast. Taj dar je relativno slobodna ljudska volja, a naslov ovoga predavanja je: „Sloboda čovjeka“.

4.1. Tekst hadisi šerifa

عَنِ النُّعْمَانِ بْنِ بَشِير،ٍ رَضِيَ اللهُ عَنْهُمَا، عَنِ النَّبِيِّ، صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، قَالَ:

مَثَلُ الْقَائِمِ عَلىَ حُدُودِ اللهِ وَالْوَاقِعِ فِيهَا كَمَثَلِ قَوْمٍ إِسْتَهَمُوا عَلىَ سَفِينَةٍ فَأَصَابَ بَعْضُهُمْ أَعْلاَهَا وَبَعْضُهُمْ أَسْفَلَهَا فَكَانَ الَّذِينَ فيِ أَسْفَلِهَا إِذَا اسْتَقُوا مِنَ الْمَاءِ مَرُّوا عَلىَ مَنْ فَوْقِهِمْ فَقَالُوا: "لَوْ أَنَّا خَرَقْنَا فيِ نَصِيبِنَا خَرَقًا وَلَمْ نُؤْذِ مَنْ فَوْقَنَا." فَإِنْ يَتْرَكُوهُمْ وَمَا أَرَادُوا هَلَكُوا جَمِيعًا وَإِنْ أَخَذُوا عَلىَ أَيْدِيهِمْ نَجَوْا وَنَجُوا جَمِيعًا.

Hazreti Numan ibn Bešir, prenosi da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao:

Primjer ljudi koji se pridržavaju Allahovih propisa i onih koji ih krše, sličan je grupi koja se ukrca na jedan brod, te se jedni smjeste u podnožju broda, a neki na sprat. Potom, kada onima iz donjega dijela zatreba voda, prođu pored onih na gornjem dijelu i tako ih ométu. Stoga pomisle:

„Kada bismo u našemu dijelu probušili jednu rupu, ne bismo  uznemiravali one koji su iznad.“

Ostave li ih oni s gornjega dijela da urade kako su naumili, svi će propasti. A ako ih spriječe u tome, oni će se spasiti, i svi će biti spaseni.

(hadis-i šerif bilježi Buharija)

4.2. O časnome ashabu, prenosiocu ovoga hadisa

            Prenosilac ovoga hadis-i šerifa je hazreti Numan ibn Bešir ibn Sa'd, Ensarija, Hazredžija. dat mu je i nadimak Ebu Abdullah. To je prva beba koja se rodila od Ensarija, nakon što su prihvatili islam.

Rođen je u četvrtome mjesecu nakon mubarek Hidžre. I on, kao mali, i njegov otac, družili su se sa hazreti Muhammedom, alejhisselam. Postavljen je za sudiju (kadiju) Šâma, a Muavija ga je kasnije postavio za poglavara Kufe. Bio je jedan od najpoznatijih govornika i najjasnijih tumača.

Ubijen je u jednome selu kod Hamesa u Šâmu, u mjesecu zul hidžetu 64. godine po Hidžri. Od hazreti Pejgambera, alejhisselam, prenio je stotinu i četrnaest hadisa, od kojih su neke zabilježili Buharija i Muslim.

4.3. Opće značenje hadis-i šerifa

            Ne postoje ljudi koji ne griješe, i nisu iskreni prijatelji oni koji svome bratu, ili sestri, na najljepši i najblaži način, ali sasvim jasno, na grešku ne ukažu. U prijateljskome savjetovanju jednih drugima, ne smije biti ljutnje. Da bi se to postiglo, onaj koji savjetuje mora paziti na pet stvari: da mu je iskrena namjera, da je siguran u ono što govori, da je to što govori naučio (ne samo „čuo“) od nekog učenjaka, da je pri savjetovanju blag, i da nije u tome o čemu govori uporan – da ne navaljuje (podižući ton i ponavljajući se).

            Ukoliko su ovi uvjeti ispunjeni, čovjeku je obaveza savjetovati svoga brata ili sestru. Ako neko ne htjedne nekoga upozoriti žaleći ga, ne želeći ga povrijediti, ne čini mu dobro. Štaviše, upravo ta greška koju mu prešućuje, može osobu koja ju čini odvesti u propast i na ovome i na drugome svijetu. A tada će shvatiti da ta samilost nije bila milost prema prijatelju već kazna za njega.

            Jedne je prilike neki čovjek ukrao od svoga komšije opremu za rat, i sakrio to kod jednog Jevreja. Tragajući za tim, muslimani dođoše do kuće jevreja i optuže ga za krađu. Jevrej, nakon rasprave, predloži da odu do hazreti Alejhisselama, i upitaju ga za istinu, šta se to ustvari dogodilo.

            Hazreti Muhammed, alejhisselam, nije znao šta se dogodilo a, orijentirajući se prema informacijama koje je dobio (zâhir), i pomisli prvo da je Jevrej kradljivac. Ali, nešto mu je tu smetalo. Tada mu uzvišeni Allah objavi:

إِنَّا أَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِتَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ بِمَا أَرَاكَ اللّهُ. وَلاَ تَكُنْ لِلْخَآئِنِينَ خَصِيماً.

Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama.

I Zamoli oprost od Allaha – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.

I ne brani one koji su u dušama svojim podmukli jer Allah nikako ne voli onoga ko je podmukao, grješnik.

Oni se kriju od ljudi, ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima i kad noću smišljaju riječi s kojima On nije zadovoljan; Allah dobro zna sve ono što oni rade.

Eto, vi ih branite na ovom svijetu, a ko će ih pred Allahom na Sudnjem danu braniti, ili ko će im zastupnik biti?[1]

Tako, ako čovjek želi drugome dobro, mora mu skrenuti pažnju na grešku, uz prethodno ispunjenje onih pet uslova. Između ostaloga, i zato je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao da je vjera savjetovanje.[2]

4.4. Odgajanje

            Ustručavajući se svome bratu ili sestri ukazati na pogubno djelo koje radi, ne iskazujemo prema njemu/njoj našu samilost već ih približavamo kazni. Hazreti Ibn Adžîba kaže:

            „Ispoštovati sve ove zahtjeve naporno je za sudije, za ljude na vlasti, kada se desi nešto čija je suština skrivena a pojava okoštana u informacijama. Tada se od sudije zahtijeva pronicljivost (firâset).

            Ovo je naporno za sve ljude koji odgajaju nekoga (roditelji, hodže, šejhovi...), kada vide neki nedostatak kod svoga odgajanika (murîda), pa mu na to ne skrenu pažnju stideći se ili iz samilosti prema njemu. Stoga se kaže da onaj ko odgaja (roditelj, učitelj, hodža, šejh...) ne smije biti samo blag već uvijek i dosljedan istini.

            Na eventualni nedostatak kod svoga odgajanika, neće odgajaniku ukazati javno i to pred svima, već govoreći u množini i u grupi ali da pretpostavi da će onaj na koga se to donosi, to i razumjeti, da će to shvatiti.“[3]

4.5. Odgojni smisao hadis-i šerifa

            Komentator ovoga hadisa, Sâbûnî, kaže:

„Poslanik, alejhisselam, je na jedan predivan način opisao one koji griješe na svome životnome putu, koji su zalutali, te svoju relativnu slobodu volje razumijevaju na pogrešan način, slijedeći svoje pohote i strasti.

Također, hazreti Pejgamber, alejhisselam, govori i o onim drugim, koji vide nešto što ne valja, ili čuju nešto što ne valja, a potom o tome šute, zatvaraju svoje oči pred grijesima koji su oko njih, kao da ih se to ne tiče. A misle da su u pravu, da su spaseni.

Poslanik, alejhisselam, opisuje ljudsko društvo, sa svim dobrim i zlim što je u društvu prisutno, sa pobožnim i grješnicima, poredeći ga sa putnicima broda. Brod plovi sredinom mora, krećući se između valova. Putnici su podijeljeni shodno svome prebivalištu, na putnike gornjega i putnike donjega dijela broda.

Oni na gornjemu dijelu broda uživaju u ljepoti prirode i punini života, naslađujući se pitkom, čistom vodom, koju im služi mlado osoblje. Putnici donjega dijela broda nemaju priliku posmatrati prirodu, uživati u ljepoti. Čak, nije im data ni voda već ju preuzimaju od putnika gornjega dijela broda. I tu se javlja opasnost, oni s donjega dijela žele na brodu napraviti rupu kako se ne bi mučili noseći vodu s gornjega dijela.

Udarajući, tako, u dno broda, čuju ih oni s gornjega dijela i pojure do njih želeći ih spriječiti. No, 'pametnjakovići' im kažu da imaju pravo raditi šta hoće jer je to njihov dio broda, jer im je data ta sloboda, govoreći im:

'Pa zar ćete spriječiti ljude da rade na osnovu svoje slobode koja im je data?!'

Ako ih ljudi s gornjega dijela puste, dozvole im da urade šta su i naumili, propast će i ovi i svi koji su na brodu.

Takav je i naš život na ovome svijetu. Živimo na zemljinoj površini, a među nama ima dobrih ljudi i grješnika, poslušnika i neposlušnika. Dopustimo li grješnicima, nevaljalcima, da rade šta hoće, ne davši im pri tome ni jedan savjet, jednostavno ih prepustivši grijehu, svi ćemo propasti. A ako ih nastojimo spriječiti u griješenju, svi ćemo se spasiti.

Eto, tako nas podučava naš plemeniti i dragi poslanik hazreti Muhammed Mustafa, alejhisselam. Nema boljega staratelja od njega, samo kada bi ljudi to shvatili.“

[3] Ibn Adžība, Bahrul medīd fī tefsīril Kur'ānil medžīd