Kategorija
Autor
أَللهُ لاَ إِلَهَ إِلاَّ هُوَ الْحَيُّ الْقَيُّومُ. لاَ تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلاَ نَوْمٌ. لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِوَمَا فِي اْلأَرْضِ. مَنْ ذَا الَّذيِ يَشْفَعُ عِنْدَهُ إِلاَّ بِإِذْنِهِ. يَعْلَمُ مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَمَا خَلْفَهُمْ وَلاَ يُحِيطُونَ بِشَيْءٍ مِنْ عِلْمِهِ إِلاَّ بِمَا شَاءَ. وَسِعَ كُرْسِيُّهُ السَّمَاوَاتِ وَاْلأَرْضَ. وَلاَ يَئُودُهُ حِفْظُهُمَا. وَهُوَ الْعَلِيُّ الْعَظِيمُ.
(البقرة، 255.)
Prvi vedžh: Prijevod i napomene
„Allah je, nema božanstva osim Njega, Živog, Vječnog. Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji. Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo. On je Visoki, Veliki.“
(el-Bekara, 255.)
Potrebno je naglasiti nekoliko stvari vezanih za ovaj prijevod. Neki pojmovi prevedeni su u opisnome značenju, iz razloga što bi doslovan prijevod, prvo, bio nejasan a, drugo, dat bez objašnjenja zbunio bi i neke ljude naveo na pogrešan zaključak. Također, kada se prevodi uvijek se nastoji jezik približiti čitaocu, a doslovan prijevod djelovao bi nezgrapno.
Lijepo Božije Ime „el-Kajjûm“, prevedeno je kao Vječni, jer konsultirajući tefsire zaključuje se, a shodno i kontekstu u kojemu je spomenuto, da se upravo i želi poručiti čovjeku da je dragi Bog prethodio svakoj stvari i da će, kada bude puhnuto u rog (sûr) svega što postoji nestati, osim Njega. Doslovan prijevod Lijepoga Imena „el-Kajjûm“, kako ćemo ako Bog da vidjeti, glasio bi „Sveobdržujući“, Onaj koji je sve što postoji stvorio a potom to stvoreno ujedno i obdržava, brine se o njemu, omogućava mu da i dalje postoji.
Pojam „Kursijj“, što znači Pijedestal ili Postolje odnosno, kako se kod nas kaže – Ćurs, prevedeno je shodno kontekstualnome značenju sa imenicom „moć“ jer se upravo misli, a o čemu ćemo ako Bog da kasnije nešto više reći, da dragi Allah vlada nad svim, da ima moć nad svime što postoji, bez obzira kako to nešto bilo veliko, snažno, moćno i slično.
Ovakav prijevod skoro je identičan prijevodu rahmetli Besima Korkuta koji je, čini se, upravo vodio računa da svojim prijevodom i udovolji zahtjevima jezikâ, i arapskoga i bosanskoga, ali i da tekst koliko je god to moguće približi čitateljima, da kod njih ne stvori nedoumice, i da ih ne zbuni.
Tefsiri su prepuni različitih prijedloga za prevođenje kur'anskih pojmova kroz opisivanje onoga o čemu Kur'an časni u konkretnome slučaju govori. Shodno sklonosti nekih prevodilaca, neki se odlučuju na svaki način ponuditi prijevod pojma samo jednom riječju našega jezika. Drugi, čiji su prijevodi mnogo bliži govornome jeziku nekoga naroda, umjesto prevođenja pojmova jednome riječi, koriste opisni prijevod. Pored toga veoma često one pojmove koji su teški i za objasniti prevode na način da shodno kontekstulanome značenju u kojemu je konkretni pojam upotrebljen, isti zamjene jednom riječju koja najbolje opisuje ono o čemu taj pojam govori ili ono o čemu taj ajet govori. Iz ovoga razloga, ne treba misliti kako su prevodioci Kur'ana na naš jezik griješili u svojim prijevodima. Upravo su nastojali, uz želju da budu do kraja odani i časnome Kur'anu ali i da pomognu ljudima bolje shvatiti ono što im Kur'an poručuje, da načine takav prijevod koji je po svome značenju najbliži osnovnoj intenciji, osnovnoj namjeri, časnoga Kur'ana.
Drugi vedžh: Osnovna značenja
Opće je poznato da prva kur'anska sura Fatiha ima sedam ajeta. Shodno logičnim cjelinama, i Ajetul Kursija može biti podijeljena na sedam rečenica:
1. „Allah je, nema božanstva osim Njega, Živog, Vječnog“, 2. „Ne obuzima Ga ni drijemež ni san“, 3. „Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji“, 4. „Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova“, 5. „On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi“, 6. „Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo“, 7. „On je Visoki, Veliki“.
Ovo je prva od tri sličnosti između Ajetul Kursije i sure Fatiha koje ćemo, ako Bog da, navesti. No, da bismo jednostavnije i jasnije izložili osnovna značenje Ajetul Kursije, podijelit ćemo je na nekoliko koliko-toliko nezavisnih rečenica, odnosno na njih deset.
Prva cjelina Ajetul Kursije glasi: „Allah je, nema božanstva osim Njega الله لا اله إلا هو“. Ovdje je izraženo osnovno svojstvo uzvišenoga Gospodara, svojstvo jedinosti ili tevhida. Cjelina počinje sa, kako se to kaže, vlastitim Božijim Imenom – Allah, a potom završava negiranjem svih drugih božanstava. Ovdje uviđamo drugu sličnost Ajetul Kursije sa prvom kur'anskom surom el-Fatiha. I sura Fatiha i Ajetul Kursijja počinju spominjanjem vlastitoga Božijega Imena – Allah. U suri Fatiha Allahu se izriče svaka zahvala, a u Ajetul Kursijji se naglašava da je samo Allah Bog, da ništa drugo što ljudi oslovljavaju božanstvom nije božanstvo. Sve, doslovno sve, što postoji stvorio je uzvišeni Allah.
Šta sve čovjek uzima za božanstva, šta sve čovjek obožava? U časnome Kur'anu se kaže: A vaš Bog – jedan je Bog! nema boga osim Njega, Svemilosnoga, Samilosnoga. (el-Bekara, 163.) Opće je poznato da se obožavanje kipova, životinja i drugih ljudi naziva idolopoklonstvo odnosno višeboštvo. Većina ljudi kada se spomene idolopoklonstvo ili višeboštvo, kažu da je riječ o pripisivanju dragome Allahu nekoga ili nečega što je isto kao On (širk), da nas dragi Bog od toga sačuva. I ovo mišljenje je ispravno. No, pored toga, postoje i drugi, za pojedinca veoma često mnogo opasniji, vidovi širka ali na koje mali broj ljudi obraća pažnju. U časnome Kur'anu se kaže: Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao. (el-Ahzab, 4.) Nemoguće je istodobno voljeti punim srcem dragoga Allaha i Njegovoga posljednjeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, a što se odražava slijeđenjem Šerijata, i voljeti istim intenzitetom sebe, svoju porodicu, svoje prijatelje i slično. Šerijatski propisi nikada čovjeku ne smiju biti iza vlastitih stavova, nikada ne smije prednost dati svome mišljenju i ljubavi prema nekoj ideji u odnosu na šerijatsku argumentaciju.
Druga cjelina Ajetul Kursije glasi: „Živi, Vječni – الْحَيُّ الْقَيُّومُ“. Prethodno je naglašeno da je samo dragi Allah Bog, da drugoga bog osim Njega nema, da jedino On jeste a sve ostalo što čovjek obožava samo je plod ljudske mašte, uobrazilje, plod neodgojene duše i mutnoga srca. U ovoj cjelini se, rekli bismo čak i na racionalan i logički način, dalje potvrđuje Božije jedinstvo. Naime, u teologiji se govori o načelu vâdžibul vudžûda, odnosno o tome da mora biti nešto što jednostavno mora postojati samo po sebi, nešto što je oduvijek i zauvijek, nešto iz čega sve drugo proizilazi. Ovo načelo se na našemu jeziku kaže nužno ili obavezno postojanje. S druge strane, sve drugo, s obzirom da u nekome vremenskome trenu nije postojalo, oslovljava se mumkinul vudžûd odnosno postojanje koja može a i ne mora biti. Konačno, ono što je nemoguće da postoji, jer je u suprotnosti s jedinstvenošću ili jedinosti onoga prvoga načela, naziva se mumteniul vudžûd ili nemoguće postojanje.
Drugim riječima, uzvišeni Allah je nužno postojanje te je stoga Sebe oslovio, između ostaloga, i sa Imenima „Živi“ i „Onaj koji sve obdržava“. Samo je On izvor života, za sve što postoji, i samo ovisno od Njegove volje, na koju ništa osim Njega ne može utjecati, ono što je stvoreno bîva i održavano na životu.
Postojanje koje može a i ne mora biti jesu stvorenja, svako od nas, jer nas je uzvišeni Allah stvorio ali je mogao i da nas ne stvori. Nekada nas nije bilo, pa smo stvoreni a potom i došli na ovaj svijet.
Nemoguće postojanje odnosi se na vjerovanje ljudi u postojanje drugih božanstva. S obzirom da je „prije“ postojao samo uzvišeni Allah i ništa više, a sve drugo stvorio je upravo uzvišeni Allah kasnije, kako je onda moguće da postoje i druga božanstva pored Njega?!
Treća cjelina Ajetul Kursije glasi: „Ne obuzima Ga ni drijemež ni san – لاَ تَأْخُذُهُ سِنَةٌ وَلاَ نَوْمٌ“. Posmatrajući svijet oko nas, vidimo da sve što oslovljavamo živim, biljke, životinje i ljudi, sve ima potrebu za odmorom, za smirajem, za pauzom u svome životu. Razlog za to je jednostavan – ništa što je stvoreno ne posjeduje vlastitu životnu energiju, posuđuje je kroz svoje organe, koji, opet, imaju određen rok trajanja. I prije smrti odnosno preseljenja na drugi svijet, svim stvorenjima je nužno da se povremeno smire kako bi prikupili snagu za daljnji život. Najbolji odmor, ujedno i odmor koji niko ne može izbjeći jer ga sâm organizam na to primorava, jeste san.
Kako je poznato, san nastaje isparavanjem hrane i pića koji se talože u želucu. Kada to isparavanje dođe do mozga, mozak se ošamuti te počinje isključivati fizička čula, jedno po jedno, kako bi se tijelo u potpunosti ugasilo i time omogućilo odmor mozgu. Jedino što ostaje fukcionirati je srce koje mora čistiti i ispumpavati krv, hranu za tijelo, i slati je ostalim organima i mozgu kako bi ostali u funkciji.
Iz ovoga razloga, nemoguće je prestati spavati. Čovjek može pomjeriti granicu, spavati kraće ili rjeđe, ali nikada ne može odbaciti san iz svoga života. Ni čovjek ni bilo koje drugo stvorenje. U stanju sna, čovjekovo tijelo miruje, nije sposobno za bilo kakav rad te sve obaveze koje mora izvrštiti, čovjek mora završiti prije sna. Čovjek dok spava, nemoćan je, nesposoban za bilo šta. Ovakva je koncepcija, plan, života svih živih bića, svega što možemo oko nas primijetiti. Stoga sve što čovjek u potpunosti obuhvaća spoznajom ima svoja dva uzajamna perioda: period kretanja i period mirovanja.
Upravo zato je i skrenuta pažnja čovjeku da kako je god uzvišeni Allah postojao kada ničega drugoga nije bilo, tako isto uzvišeni Gospodar ne spava, niti na to može biti prisiljen poput čovjeka, niti mu je san uopće potreban. Konačno, i stanje sna je nešto što je dragi Bog stvorio. Štaviše, uzvišenoga Allah ne obuzima ni drijemež, kako obuzima ljude. U stanju drijemeža čovjek ne spava ali nešto što radi u tome trenu izloženo je propasti jer drijemajući čovjek gubi kontrolu nad sobom.
U jednoj predaji, koju bilježe mnogi tefsiri, kaže se da je hazreti Musau, alejhisselam, pokazano da shvati kako dragoga Allaha ne obuzimaju niti drijemež niti san. Data su mu dva vrča s vodom te mu bî rečeno da ih čuva, u svakoj ruci po jedan, pazeći da se ne prospu. Nakon nekoga vremena, hazreti Musa-pejgambera, alejhiselam, obuzeo je drijemež pa je, zaspavši, ispustio ćupove i voda se iz njih prosula. Onaj ko obdržava život, kada bi makar jedan tren pao u nemar, nestalo bi života.
Hazreti imam Razi skreće pažnju da često citirana predaja počinje riječima: „Hazreti Musa alejhisselam, pitao je uzvišenoga Allaha da li i Njega, kao i ljude, obuzima drijemež ili san.“ Nepristojno je ovako nešto reći za jednoga Božijeg poslanika jer, kako kaže hazreti imam Razi, ako bi neki od poslanika smatrao da dragi Bog spava, bio bi nevjernik. Naime, za Božije poslanike odabirani su uvijek pojedinci koji su bili u spoznaji i osobinama mnogo ispred drugih ljudi, naročito ispred ljudi kojima su poslati. Tako, vjernik može iz neznanja razmišljati o tome da li i dragi Allah spava kao što spavaju stvorenja, ali ako bi tako nešto pomislio neki od Božijih poslanika, alejhimusselam, bilo bi to nevjerstvo.
Četvrta cjelina Ajetul Kursije glasi: „Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji – لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي اْلأَرْضِ“. S obzirom da samo dragi Allah jeste a sve drugo postoji isključivo po Njemu, sve drugo svoje postojanje i bîvanje duguje uzvišenome Allahu, onda se sasvim logički zaključuje da Njemu ustvari i pripada sve što postoji: životi ljudi i stvorenja, djela ljudi, imovina ljudi, odrasli, djeca... sve. On je jedini pravi vlasnik svega što je na nebesima i na Zemlji odnosno svega što postoji. Stvorenja su samo posjednici onoga što imaju: imetka, porodice, prijatelja... To im je dato na upravljanje ali će ih istinski Vlasnik i njih i onoga što posjeduju jednoga dana pitati kako su se odnosili prema svome posjedu jer im je on to što posjeduju samo posudio, dao na privremeno korištenje. U časnome Kur'anu se kaže: Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati (el-Mulk, 2.). Shodno čovjekovome odnosu prema svemu što ga okružuje: porodici, prijateljima, starijima i mlađima, učenima, siromašnim, prirodi, svojoj duši i svome tijelu, bit će mu i dodijeljeno ili ako Bog da vječna naslada ili, ne daj Bože, vječna patnja.
Peta cjelina Ajetul Kursije glasi: „Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova –مَنْ ذَا الَّذيِ يَشْفَعُ عِنْدَهُ إِلاَّ بِإِذْنِهِ“. Kako kaže hazreti imam Razi, ova upitna rečenica se u svome značenju treba prevoditi kao negacija, kao: „niko se ne može za nekoga drugoga zauzeti kod uzvišenoga Allaha, osim onaj kome to dragi Allah dopusti“, ili kao afirmirajuća rečenica u značenju „samo onaj kome to dragi Allah dopusti, može se za drugoga kod uzvišenoga Allaha zauzeti“.
Kako se vidi, nije sporno da se s Allahovim dopuštenjem neko može za drugoga kod dragoga Boga zauzeti - dragoga Boga za svoga prijatelja, poznanika, rod, učenika, učitelja i slično moliti. No, vrijednost toga zauzimanja zavisi od odnosa onoga ko dragoga Allaha moli prema šerijatskim propisima. U suri ez-Zumer citirane su riječi idolopoklonika: „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.“ (ajet 3.)
Upravo je u ovome razlika između islama i drugih tradicija jer zauzimanje (tevessul) ima dva uvjeta: prvi, da je osoba pokorna uzvišenome Allahu, i, drugo, ona je samo posrednik, medij, kroz koji dova protiče a samo od volje uzvišenoga Allaha zavisi da li će, i pored ova dva uvjeta, dova biti prihvaćena. S druge strane, u nekim religijama upravo se čovjek moli lično osobi koja se smatra duhovno snažnom i baš ta osoba odlučuje da li će dova biti prihvaćena ili neće.
Šesta cjelina Ajetul Kursije glasi: „On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih – يَعْلَمُ مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَمَا خَلْفَهُمْ“. Postoji nekoliko mogućnosti kako razumjeti ovu rečenicu. Jedna je mogućnost da misao znači kako dragi Allah zna šta su stvorenja radila prije, na ovome svijetu, a i šta ih čeka poslije, na drugome svijetu. Ovo je stav hazreti Mudžahida. No, rečenica može značiti i da dragi Allah zna šta je ispred stvorenja, šta ih čeka na ahiretu, a i šta je iza njih, šta su radili na ovome svijetu, i ovo je mišljenje hazreti Dahhâka i Kelbija. Hazreti Ibn Abbas, opet, kaže, kako se dio rečenice „ispred njih“ odnosi na prostor od neba do zemlje, a dio rečenice „iza njih“ odnosi se na četvrto nebo.
Postoje još tri mogućnosti čitanja ove rečenice. „On zna šta je bilo i prije njih“, kada je tek uzvišeni Allah odlučio stvoriti stvorenja, „i šta će biti poslije njih“, nakon što su stvorenja stvorena. Peta mogućnost čitanja ove rečenice ima značenje da dragi Allah zna za sva dobra i loša djela koja su stvorenja počinila, kao i za njihovo ponašanje nakon činjenja tih djela.
Konačno, šesto mišljenje ide za tim da se glagol iskazan u trećemu licu muškoga roda „on zna – يَعْلَمُ“ odnosi ustvari na hazreti Muhammeda, alejhisselam, pa ovaj dio ajeta govori o visokome duhovnome položaju koji hazreti Pejgamber, alejhisselam, ima kod uzvišenoga Allaha.
Sve u svemu, ova cjelina Ajetul Kursije potvrđuje da je kod uzvišenoga Allaha sve znanje, a da ljudi od znanja imaju samo jedan određen dio, koliko im to dragi Allah podari i koliko se sâmi potrude. Iz toga razloga samo uzvišeni Allah zna čija je dova primljena, i samo On zna ko je stekao takav visoki duhovni položaj kod Njega da može za druge moliti.
Nasuprot tome, tačno se zna ko će na Sudnjemu danu imati pravo zauzimanja: to su meleci, pejgamberi, alejhimusselam, iskreni Allahovi robovi (siddîkûn), hazreti šehidi i evlije (sâlihûn).
Naredna, sedma, cjelina glasi: „A od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi – وَلاَ يُحِيطُونَ بِشَيْءٍ مِنْ عِلْمِهِ إِلاَّ بِمَا شَاءَ“. Sve znanje, kako smo rekli, nalazi se kod uzvišenoga Allaha. On poznaje i ono što je vidljivo i ono što stvorenja ne vide, a stvorenja znaju samo dio onoga što vide, te samo neka među njima s Allahovim, dželle šanuhu, dopuštenjem mogu vidjeti i samo dio skrivenoga.
Dio rečenice: „samo onoliko koliko On želi“ ima dva značenja. Prvo, da onaj ko nešto zna, zna samo ono što ga je uzvišeni Allah podučio. Tako su, naprimjer, meleci rekli: „mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio“ (el-Bekara, 32.). Drugo značenje je da poznavanje dijela skrivenoga (gajb) znaju samo Allahovi poslanici, alejhimusselam, te oni kojima oni to prenesu. Tako se u časnome Kur'anu kaže: On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati. (el-Džinn, 26., 27.)
Osma cjelina Ajetul Kursijje glasi: „Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju – وَسِعَ كُرْسِيُّهُ السَّمَاوَاتِوَاْلأَرْضَ“. Već smo rekli da bi doslovan prijevod glasio „Njegov Pijedestal obuhvata i nebesa i Zemlju“. Govoreći o tome šta je to Kursijj, Ćurs ili Božiji Pijedestal, hazreti imam Razi navodi četiri mišljenja.
Prvo se odnosi na opis Ćursa te se kaže da je to jedno veliko nefizičko tijelo koje obuhvata nebesa i Zemlju, drugi riječima, kada se kaže Ćurs, misli se ujedno na Zemlju i sva nebesa.
Nadalje, postoje različita mišljenja o tome šta je Božije Pijedestal. Hazreti Hasan Basri smatra da je Ćurs ustvari Božije Prijestolje (Arš) jer po značenju u svakodnevnome životu, i stolica i prijestolje su nešto na šta se nešto drugo oslanja. Naredno mišljenje ide za tim da Kursijj i Arš nisu jedna te ista stvar, da nisu samo sinonimi, te jedni kažu da se Kursijj nalazi ispod Prijestolja a iznad Sedmoga neba, a hazreti Sudejj kaže da se Ćurs nalazi ispod Zemlje.
U svakome slučaju, kada se spominje Božiji Pijedestal, želi se istači Božija vlast nad svime što postoji, Njegova neograničena moć, Njegovo davanje života stvorenjima.
U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
تَفَكَّرُوا فيِ كُلِّ شَيْءٍوَلاَ تَفَكَّرُوا فيِ ذَاتِ اللهِ فَإِنَّ بَيْنَ السَّمَاءِ السَّابِعَةِ إِلىَ كُرْسِيِّهِ سَبْعَةُ آلاَفِ نُورِ وَهُوَ فَوْقَ ذَلِكَ كُلِّهِ.
Promišljajte o svakoj stvari, ali nemojte promišljati o Božijoj Bîti jer između Sedmoga neba pa do Njegovoga Pijedestala nalazi se sedam hiljada svjetlosti, a On je daleko iznad svega toga.[1]
U nekim knjigama koje su korištene pri pisanju tekstova na našemu jeziku, navedena je predaja kako se „dva stopala nalaze na Pijedestalu“, a pisci ovih tekstova kažu da su to dva stopala uzvišenoga Allaha, neuzubillah. Ovakvih tekstova i knjiga treba se kloniti, jer ili su napisane pogrešno ili su, pored grešaka pisane zlonamjerno.
U verziji koju bilježi imam Dejlemi, prenoseći je od hazreti Ibn Abbasa, tačno je pojašnjeno o čemu se, zapravo, radi:
وَإِنْ مَلَكًا مِنْ حَمَلَةِ الْعَرْشِ يُقَالُ لَهُ إِسْرَافِيلُ زَاوِيَةٌ مِنْ زَوَايَا الْعَرْشِ عَلىَ كَاهِلِهِ قَدْ مَرَقَتْ قِدَمَاهُ فيِ اْلأَرْضِ السُّفْلَى وَمَرَقَ رَأْسُهُ مِنْ السَّمَاءِ السَّابِعَةِ الْعُلْيَا وَالْخَالِقُ أَعْظَمُ مِنْ الْمَخْلُوقِ.
Jedan od meleka nositelja Prijestolja (Arša), zovu ga Israfil, jedan od uglova Prijestolja nalazi se na njegovim plećima, noge mu probijaju do najniže zemlje a glava mu probija iznad visokog Sedmog neba. No, Stvoritelj je uzvišeniji od stvorenja.[2]
Dakle, treba dobro upamtiti, „dva stopala“ koja se, po predaji nalaze na Pijedestalu, nisu stope uzvišenoga Allaha, neuzubillah, već meleka, po predaji koju smo čuli, najvjerovatnije hazreti Israfila, alejhisselam.
Deveta cjelina Ajetul Kursijje glasi: „I Njemu ne dojadi održavanje njihovo – وَلاَ يَئُودُهُ حِفْظُهُمَا“. Pojam „dojadi“, znači „nije mu teško“. Stvoriti, održavati i starati se o stvorenome ne predstavlja hama baš nikakvu teškoću, nikakav teret, za uzvišenoga Allaha. Kako smo prethodno vidjeli, On jedini ima stvarnu egzistenciju, stvarni život, a sve ostalo dobilo je život od Njega kao dar. Nadalje, On sve zna, štaviše, on je jedini apsolutni Znalac te način održavanja svega stvorenoga ostaje tajna koju samo On poznaje.
Deseta cjelina Ajetul Kursije glasi: „On je Visoki, Veliki – وَهُوَ الْعَلِيُّ الْعَظِيمُ“. Ajetul Kursija otpočinje s jednim od Lijepih Božijih Imena, te se završava spominjanjem Lijepoga Božijega Imena. Čitajući ovaj plemeniti ajet, čovjek saznaje da je uzvišeni Allah jedini Bog, Vječno živi, Koji svemu drugom postojanje daje, i On ujedno sve što je stvorio i obdržava, o njemu se brine. On sve zna, Njega ništa ne može umoriti. Stoga, sasvim logično, na kraju Ajetul Kursije dolazimo do zaključka da je iz svih ovih razloga uzvišeni Allah Sebe oslovio i Visokim, svojstvom koje nema smjer ili granicu već je jednostavno uvijek uzvišenije od bilo čega, što, nadalje, znači da se sa Njime ništa ne može porediti, pa je, kao pojačanje toga značenja, uzvišeni Allah na kraju ajeta izrekao i svoje Ime „Veliki“.
Treći vedžh: Lijepa Božija Imena spomenuta u Ajetul Kursiji
Ovim dolazimo i do treće sličnosti između sure Fatiha i Ajetul Kursije. Kako je poznato, u suri Fatiha navedeno je pet Božijih Lijepih Imena: Allah, Rabb, er-Rahman, er-Rahim, i Mâlik. U Ajetul Kursiji također je navedeno pet Lijepih Božijih Imena, i to: Allah, Hajj, Kajjûm, Alijj, i Azîm. Ako Bog da reći ćemo ponešto o svakome od ovih Imena.
Prvo navedeno Lijepo Božije Ime – Allah (الله). Allah je izraz za sâmu Božiju Bît, ono što niko ne može nikada spoznati, čak niti ijedan Božiji Poslanik. Još se naziva Apsolutna tajna (Gajb mutlak), Neodređenost (Lâ te'ajjun). Kako se prenosi, ovo Lijepo Božije Ime prvo je što je izgovoreno na Zemlji i bit će ono što će posljednje izgovoriti. Kada se prestane spominjati Božije Ime „Allah“, nestat će i ovoga svijeta, o čemu svjedoči poznati hadis-i šerif.
Ovo Ime obuhvata, objedinjuje, sva druga Lijepa Božija Imena i sva Božija Svojstva (Sifat), sve opise dragoga Boga koje je On o Sebi izrekao. Iz svih ovih razloga smatra se onim Najvišim Božijim Imenom (el-A'zam). Naprimjer, Lijepo Božije Ime „el-Kâdir“ ukazuje na Božiju neograničenu moć, Lijepo Ime „el-Alîm“ ukazuje na neograničeno Božije znanje, i tako dalje. No, Lijepo Ime „Allah“ upućuje na sve: i na Božiju svemoć, i na Božije sveznanje, i na sve čime Se dragi Bog opisao u Kur'anu ili kako nam je Njegov opis prenio hazreti Pejgamber, alejhisselam.
Značenje ovoga Lijepoga Božijega Imena, izrazio je hazreti Pejgamber, alejhisselam, slijedećim hadisom:
أَصْدَقُ كَلِمَةٍ قَالَهَا الشَّاعِرُ كَلِمَةُ لَبِيدِ: "أَلاَ كُلُّ شَيْءٍ مَا خَلاَ اللهَ بَاطِلُ".
Najtačnija riječ koju je izrekao neki pjesnik jeste riječ Lebîda: „Sve što ne odiše Allahom, neispravno je.“[3]
Hazreti Ebu Se'îd el-Hurrâz upitao je jednoga evliju, šta znači riječ „Allah“, a ovaj mu odgovori: „Znači – Allahu moj, uputi me na Tebe, i učvrsti me u vjeri da jedino Ti postojiš, nemoj me učiniti od onih koji su zadovoljni sa svime drugim osim Tebe pa ih to i udalji od Tebe, i učvrsti moje srce prilikom susreta s Tobom.“[4]
Drugo navedeno Lijepo Božije Ime – Hajj, Živi (الحى). Shodno arapskome jeziku, ovo Ime imalo bi prijevod „Apsolutno jedini koji je živi“. Najniži stepen kada čovjek spoznaje da je uzvišeni Allah „Živi“ jeste kada počinje primjećivati da je on sâm živ, kada počinje razmišljati i kasnije osjećati život u sebi, kao dar uzvišenoga Gospodara. Ustvari, svako stvorenje, onoliko koliko spozna uzvišenoga Allaha, to ima i veći stepen svoga života.[5]
Neko od vjerskih prvaka je rekao: „Ovaj svijet se po postojanju smrti razlikuje od svega drugoga, da nije smrti, dunjaluk se ne bi ni od čega razlikovao.“ Naime, dolazak roba do njegovoga Gospodara odgađa se sve dok rob ne okusi smrt, tako je smrt način robovog definitivnoga dolaska do Gospodara. Zato se kaže da je smrt most kojim voljeni dolazi do Voljenoga.[6]
Treće navedeno Lijepo Božije Ime – Kajjûm, Vječni (القيّوم). Sve što postoji, kad-tad će proći, kad-tad će se završiti. Ljudi bîvaju zaokupljeni silom i moći nekih ljudi, pa im se dodvoravaju na svaki mogući način, nekada zalažući u tome i svoju vjeru. A jedino što je vrijedno stvarnoga divljenja, truda i strahopoštovanja jeste egzistencija uzvišenoga Allah jer je oduvječna, nije je nastalo, i zauvječna, nikada je ne prestaje. Nekome čovjeku koji je mnogo plakao jer mu je učinjena nepravda, bî dat slijedeći savjet: „Pravi grijeh je, u stvari, od tebe jer plačeš zbog nekoga ko će kad-tad umrijeti. Bolje ti je plači radi Onoga koji je vječan pa ćeš tako prestati plakati zbog onoga koji je smrtan.“[7]
Četvrto navedeno Lijepo Božije Ime – Alijj, Visoki (العلىّ). Sve što postoji može se mjeriti po svojoj visini, misaone stvari i fizičke stvari. Fizičke stvari se mjere shodno visini mjesta koju neka njihova tačka zauzima, a misaone stvari se mjere shodno prioritetu – stvar koja je prouzročila drugu stvar, stvar koja je bila uzrok da neka druga stvar nastane, ta se nalazi na višemu stepenu.
I misaone stvari, i fizičke stvari, ne bi mogle biti mjerene da ne postoji nešto što je neuporedivo iznad njih, nešto što određuje značaj i mjesto svake od njih u sveukupnome Bîtku. Ono što se nalazi iznad svega ali ne fizički „iznad“, dakle ne iznad kao fizičke kategorije (iznad, ispod, ispred, iza) već ono što sve nadilazi u svakome pogledu, što sve transcendira, s čim se ništa ne može mjeriti jer je to iznad svakoga opisa i po pitanju kvaliteta (kako) i po pitanju kvantiteta (koliko), jeste uzvišeni Allah, Visoki.[8]
Uzvišeni Allah odredio je mjere svih stvari i Svojim svojstvom apsolutne uzvisitosti dao je stvorenome red, u svemu ima neko prednost nad nekim, bez obzira koliko je neka osoba učena, pobožna, lijepa, blaga, srdita, jaka. U časnome Kur'anu se kaže: A iznad svakog učenog ima učeniji. (Kur'an, sura Jusuf, ajet 76.) Zato je veličina čovjeka u poniznosti jer kako god sebe u bilo čemu smatrao iznad ili ispred drugih ljudi, svjestan je da je uzvišeni Allah uvijek iznad njega.
Prenosi se da kada je uzvišeni Allah objavio hazreti Musa-pejgamberu, alejhisselam, da Mu dođe na razgovor na jednome od brda, brda su se počela među se prepirati, koje je ljepše, veće i zaslužnije da bude mjesto hazreti Musa-pejgamberovoga, alejhisselam, munadžata s uzvišenim Allahom. Jedino je brdo Tûri Sîna, Sinajska Gora, reklo: „Ma gdje sam ja da budem mjesto na kojemu će hazreti Musa, alejhisselam, razgovarati s uzvišenim Allahom.“ Na to je uzvišeni Allah objavio hazreti Musa-pejgamberu, alejhisselam, da Mu dođe na munadžat baš na Sinajsku goru.[9]
Peto navedeno Lijepo Božije Ime – Azîm, Veliki (العظيم). Ljudi su opterećeni veličinom: ko je viši od koga, ko je krupniji od koga, ko ima oblikovanije mišiće od koga, ko ima više novca od koga... Osoba koja gleda srcem, bude joj jasno da se veličina ne nalazi u fizičkoj veličini, niti količini, već počiva u bîti nečega, u kvaliteti neke pojave. Stoga nas uzvišeni Allah uči da jedini apsolutnu veličinu ima On, jedino je On Veliki, a od stvorenja veliki su oni koji su bolje vjere, boljega ponašanja, koji su bolji za ummet i cijelo čovječanstvo. Na prvome mjestu to su hazreti pejgamberi, alejhimusselam, a potom istinski učenjaci.[10]
Prenosi se da je jedne prilike plemeniti hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, zamolio uzvišenoga Allaha da mu pošalje sve životinje da ih ugosti. Za tu priliku, hazreti Sulejman, alejhisselam, pripremio je toliko hrane koliko nikada nigdje nije viđeno. Uzvišeni Allah mu posla samo jednu jedinu ribu. Kada dođe do hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, pojede mu svu hranu koju je bio pripremio i zatraži mu još. Hazreti Sulejman, alejhisselam, se iznenadi te je upita: „Zar ti toliko jedeš svaki dan?“, a riba mu odgovori: „Tri puta ovoliko. Da me bogdo nisi zvao, i da me bogdo dragi Allah nije tebi na jelo poslao.“[11]
[1] Hadis bilježi Ibn Úibbān, prenoseći ga od hazreti Ibn 'Abbāsa. Vidi: al-Munāwī, Fayè al-Qadīr Šarú al-Ğāmi' aø-Øaġīr, Kairo, al-Maktaba at-Tiğāriyya al-Kubrā, 1356. godine po Hidžri, tom III, str. 262.
[2] Ibid.
[3] Hadis bilježe al-Buhārī, Muslim i Ibn Māğe, prenoseći ga od hazreti Abū Hurayre. Vidi: al-Munāwī, Fayè al-Qadīr, tom I, str. 681.
[4] 'Abd al-Karīm al-Qušayrī, at-Taúbīr fī at-Tadkīr Šarú Asmā' Allāh al-Úusnā, Bejrut, Dār al-Kutub al-'Ilmiyya, 1999., str. 11.
[5] Vidi: Abū Úāmid al-Ġazzālī, al-Maqøad al-Asnā fī Šarú Asmā' Allāh al-Úusnā, Bejrut, Dār al-Kutub al-'Ilmiyya, 2001., str. 102.
[6] al-Qušayrī, at-Taúbīr fī at-Tadkīr, str. 61.
[7] al-Qušayrī, at-Taúbīr fī at-Tadkīr, str. 61.
[8] al-Ġazzālī, al-Maqøad al-Asnā, str. 80.
[9] al-Qušayrī, at-Taúbīr fī at-Tadkīr, str. 43.
[10] al-Ġazzālī, al-Maqøad al-Asnā, str. 78.
[11] al-Qušayrī, at-Taúbīr fī at-Tadkīr, str. 41.