Čovjekova potreba za Bogom

U životu se suočavamo s temeljnim pitanjima, kao što je i pitanje zašto je Bog stvorio čovjeka i svijet? Koja je svrha stvaranja čovjeka? I kakvu to ulogu u našem životu ima Bog? Odgovor na ova pitanja definira našu egzistencijalnu vezu s vremenom i okruženjem, kulturom i civilizacijom. Sve civilizacije su formirane na temelju definiranja metafizike, prirode odnosa čovjeka i Boga, i apsolutne egzistencije. Zar se može zapadnu civilizaciju odvojiti od teologije i filozofije, ili kinesku civilizaciju motriti odvojeno od Konfucija i Bude? Svaka civilizacija i kultura ukorijenjena je u razumijevanju apsolutne egzistencije. Bez ontološke definicije sebe i promišljanja o tome uvećat će se mogućnost življenja po automatizmu i bez svrhe, što će nas u konačnici dovesti do apsurdnosti i besmisla življenja. Čovjek je biće koje promišlja o značenjima i smislovima života i ukoliko ta značenja budu u vezi s apsolutnom egzistencijom Boga, život će dobiti posvema drugi smisao. U vremenu kada se promoviraju oblici ateizma, Bog se odgurnuo u stranu a ljudi žive tako kao da uopće nema Boga i prirodne fenomene objašnjavaju ne pozivajući se na teologiju. Život bez Boga u mentalitetu nekih ljudi smatra se logičnim i racionalnim načinom bijega od religije. Prema svjetopogledu novih ateista, postojanje Boga se ne odbacuje, ali se smatra nepotrebnim ili besmislenim; niti Bog daje razlog za život, niti On ima utjecaja na svakodnevni život. Promovira se antropocentrizam na način da u njemu nema Boga, ili kako reče Nietzsche, vrijeme u kome je Bog mrtav. Ovo pitanje stvara procjep između čovjeka i apsolutne egzistencije, sistema božanskih i vječnih vrijednosti.

Ali, nisu samo problem oni koji ne vjeruju u Boga. Čak i neke religiozne osobe vjeruju da je Bog stvorio čovjeka i svijet, ali da nema ulogu u ravnanju njime. Neki drugi su, opet, ubijeđeni da je Bog sve, a da čovjek nema nikakvu mogućnost izbora jer je On onaj koji poznaje sva naša djela. Mi smo, dakle, suočeni s teorijama negiranja Boga ili negiranja izbora i slobodne čovjekove volje. Ovaj rad nema za cilj kritiku ateističkih teorija ili kritiku mu'tezilijskog ili eš'arijskog stajališta o egzistenciji. To ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Cilj rada je da se razmotri čovjekova potreba za Bogom i pokuša odgovoriti na pitanje zašto čovjek, uopće, ima potrebu za Bogom? Teško je dokazivati Boga posredstvom filozofije ili matematike jer spoznaja čovjeka može dosegnuti znanje o Bogu u pravom smislu riječi. Mi imamo teorije o postojanju Boga koje nas usmjeravaju na egzistiranje Boga. Prije svega drugog, Boga treba osjećati i vidjeti Njegove znakove u stvaranju, na šta nas poziva i Kur'an Časni. Gnostici vjeruju da je poimanje egzistiranja Boga bez srčanoga osvjedočenja teško i gotovo nemoguće. Davud Qeisari, komentator Fusus al-hikema kaže: „Racionalni dokaz doprinosi skrivenosti jedinstva egzistencije.“ Mulla Sadra, muslimanski filozof, kaže: „Percepiranje jedinstva egzistencije, odnosno Boga, nemoguće je bez čišćenja duše.“ Pojam srčanoga osvjedočenja jeste da čovjeku nisu potrebni racionalni dokazi da bi dokazao postojanje Boga. Čovjek treba osjećati Boga u svome biću i u vanjskome svijetu.

Ikbal Lahori, pakistanac koji je poeziju pisao na perzijskom jeziku, kaže: 

Izgubili smo Boga, a On u traganju za nama,

jer On nama treba, a mi obuzeti pustim željama.

Mi smo izgubili Boga, istjerali smo Ga iz svojih srca. Mi smo ti kojima treba spoznaja Njega i Njegova blizina. A ova spoznaja je moguća jedino proučavanjem unutarnjeg i vanjskog svijeta. Šah Ni'ametullah, nakšibendijski šejh iz Irana, kaže:

O ti, koji Boga tražiš, sebi vrati se,

traži Ga u sebi, ta Bog odvojen od tebe nije.

 Prvo se sebi vrati, a kad sebi vratiš se,tako mi Boga,

tek tad' priznaćeš božanstvenost Boga.

Gnostici kažu, dok se čovjek ne pita o svrsi života, on se neće pitati ni o uzroku stvaranja, niti će biti samosvjestan, niti će osjećati Boga. Bog prožima cjelokupnu egzistenciju. On nije ostavio svijet nakon što ga je stvorio, prisutan je u Njemu. U 7. ajetu sure Mudžadele, Bog kaže: „Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji?! Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni kad ih je manje, ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Kijametskom danu obavijestiti o onom što su radili. Allah zaista sve dobro zna.”

U svijetu postoji jedno ishodište koje odlučuje o svemu, jedno ishodište inteligencije i ravnanja svime, jedno ishodište poretka i jedno ishodište svemoći. Bog je apsolutna svemoć. On je apsolutni Posjednik. Niko od nas ne može biti apsolutni posjednik. Mi smo posjednici svog imetka dok živimo, a kada umremo naš imetak dopadne drugome. “On koji je Posjednik svega na nebesima i na Zemlji, i Allah je svemu Svjedok” (al-Burūǧ: 9).

Prema tome, mi ljudi trebamo živjeti tako da znamo da je Bog Sveznajući Ravnatelj svijetom. Kako Hafiz reče:

Pred kapijom moga Cara, prosjak me podsjetio,

Reče: Za koju god sofru sjedoh, Bog mi Hranitelj je bio.

Drugim riječima, kakvu god hranu da jedem trebam znati da je Bog taj koji mi je ovu hranu podario. Zdravlje, opskrba, uspjeh i sve drugo je u Božijim rukama.

Goethe, njemački pjesnik, u posljednjoj pjesmi svoga „Zapadno-istočnog divana“ o Bogu pjeva:

O Ti, sveprisutni! Na svakome mjestu opet Te prepoznajem.

Ti, najuzvišeniji što svuda si!

Gledam te u stasu bora vitoga.

Tebe, oličenje nježnosti!

U talasanju bistre vode kanata prepoznajem Te...

Ej, Ti Sveučitelju! Sve što znam od Tebe je; A kad nabrojim stotinu imena Svevišnjeg

Iz svakog imena odzvanja eho Tvoj!

Mi imamo potrebu za Bogom, kao sistemom uzvišenih vrijednosti; imamo potrebu za Njegovom dobrotom i plemenitošću. Svaki trenutak našeg života ima potrebu za Bogom. I svijet nijednog trena ne može egzistirati bez božanskog izljeva. Bez Boga smo, kao egzistenti, usamljeni. Dakle, razumijevanje činjenice da smo spojeni s Bogom ispunjava našu najvažniju potrebu; potrebu da sebe ne gledamo usamljenim i napuštenim u svijetu. Čovjek koji zna da je Bog Motritelj i Sveprisutan u svijetu, on svoje misli i djela treba podrediti zadovoljstvu Stvoritelja. Ne može se govoriti laž; ne može se sticati novac kroz kamatu, činiti nered i krvoproliće, niti religiju smatrati igračkom moći, a istovremeno sebe smatrati vjernikom u Jednoga Boga. Niti se može obavljati ibadet iz navike ili tradicije, a onda posezati za grijesima. Svijet su preplavile osobe koje u ime vjere čine zločine. Ne može se vjerovati u Boga, a zloupotrebljavati moć, niti religija. Da smo mi, uistinu, svjesni Boga, naš bi život bio poput najljepšeg ružičnjaka, bio bi smiren i ispunjen osjećajem oslobođenosti. Trebamo imati u vidu dva principa. Prvi je da je Bog sveprisutan kada nešto radimo, i da znamo da je On apsolutni Motritelj i da je obaviješten o svakom našem djelu. Drugi je vjerovanje u Ahiret. Šta god da uradimo, to se refleksira na naše stanje na drugome svijetu. Prema tome, musliman se nije po imenu, nego po ispravnome djelu.

Bog nema potrebu za nama. On je apsolutno neovisan, a sve stvoreno ima potrebu za Njim. Bogu niukoliko ne priliči ništa što bi se moglo nazvati potrebom. Potreba se vezuje za stvorenje koje nije potpuno. A Bog je potpun, pa dakle pri Njemu nema ničega što se determinira kao potreba. Kada se radi o Bogu „radi i zbog“ ne postoji. Iza Božijeg stvaranja ne krije se nikakav skriveni cilj. Mi smo ti koji kada, primjera radi, napravimo stolić kažemo, on je napravljen „zbog toga i toga“; ako napravimo stolicu kažemo da je „zato i zato“, da je računar „zbog toga i toga“. „Radi i zbog“ je nešto što trenutno nemamo. Nemam na čemu sjediti. Kupim ili napravim stolicu da na nju sjednem. Nemam nešto da računam ili da mogu poslati e-mail. Napravit ću ili kupiti računar koji će to uraditi. Uvijek postoji neko s nekim ciljem, jer ne može imati sve. Ali ako bi egzistent imao sve, onda njegov posao ne bi bilo slijeđenje nekog cilja. Ovo je slično onome kada neko ide na nastavu jer nešto ne zna. Da taj neko sve zna, ne bi tražio učitelja da ga poduči niti bi učio iz knjiga. Ali Bog je taj koji sve posjeduje zbog toga u svome djelovanju nema nikakav cilj. U suri Fātir, ajet 15, Bog kaže: O ljudi, vi ste siromasi, Allah vama treba, a Allah je Neovisni i Hvaljeni. Mi ljudi koji smo jedan od vidova Božije egzistencije, svi entiteti našega bića obuzeti su potrebom; potrebom za jelom i pićem, zrakom, i na hiljade drugih potreba koje imamo, a kada ne bismo zadovoljili neku od njih ne bismo mogli nastaviti život. Mi ne možemo izdržati bez zraka ni nekoliko sekundi. Sve ove potrebe se mogu otkloniti jelom, pićem, zrakom, i te nam je potrebe svojim stvaranjem ispunio Plemeniti Bog. Baš tako, taj Mudri i Plemeniti Bog kada se rodi novorođenče, krv u majčinim prsima preobrati u mlijeko i beba se njime hrani.

Bog nema potrebu za našim ibadetima. Mi smo ti kojima trebaju ibadeti da bismo robujući Njemu dosegnuli neprolazne blagodati. Ibadet je čin koji čovjeka približava Bogu i udaljava ga od nevaljalština. Bog pulsira u sveukupnoj egzistenciji, prožima je i ispunjava. On nema potrebu za dokazivanjem. Jer Božija Bit je beskonačno apsolutna. Njegova egzistencija se očituje u beskonačnosti. Iranski pjesnik Sohrab Sapahri kaže:

I Bog koji je tako blizu,

pokrivka ovoj mirisnoj noći,

korijen onog visokog bora,

u svijesti vode,

u zakonu biljke.

Ako pogledamo sva stvorenja svijeta, taj aspekt Boga, a to je postojanje, struji u svemu stvorenome. U Kur'anu Časnom Bog nas poziva da na sve stvoreno u ovome svijetu gledamo kao na Božiji znak/ ajet. Svijet i njegovi fenomeni ne egzistiraju neovisno; oni su Stvoriteljev govor i ajet. Sam čovjek je najveći i najbolji ajet Boga. On, pri čijem stvaranju je Bog pohvalio samoga Sebe: Pa neka je uzvišen Allah, Najbolji Stvoritelj! (al-Mu’minūn: 14). Mi ljudi imamo potrebu. Religije su došle da od nas naprave ljude. Biti musliman, kršćanin i jevrej znači biti čovjek. Na prvome mjestu da razmišljamo o značenju čovječnosti. O onome čovjeku zbog čijeg duhovnog rasta su se i pojavili poslanici. Poslanik, alejhisselam, je kazao kako je poslan da upotpuni ljudske ćudi. Čovjekovo poznavanje sebe je uvertira za spoznaju Boga i približavanje Njemu. „Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara“, Poslanikove su riječi. Poznavanje čovjekove zbilje jedno je od najelementarnijih pitanja u religijskim, filozofskim i gnostičkim naučavanjima. Riječi Imama Alija nam raskrivaju spoznavanje čovjeka:

Čovječe, tvoj lijek je u tebi samome, a ti to ne znaš, a i bol je od tebe samoga, ali ti to ne vidiš. Da li ti to misliš da si sićušno stvorenje, a svijet golemi skriven je u tebi. Čovječe, ti si blistava knjiga čija slova svaku skrivenost učine vidljivom (Meibadī, Dīvān-e Amīr al-mu’minīn: 175).

Kada spoznamo svoju potrebi za Bogom, ona nas podstiče na traganje za materijalnim i duhovnim savršenstvom. A čovjekova spoznaja sebe je uvertira za spoznaju da mi imamo potrebu za Bogom. Američki pjesnik Walt Whitman ima izuzetnu pjesmu o čovječnosti, u kojoj kaže da ako sam samo ja sretan, to nema nikakve vrijednosti. Kako da ja budem sretan ako Sibirac i Sudanac, Finac ili onaj Bolivijac koji gazi planinom Sorata nisu sretni? Ja sam građanin svijeta.

Mi ljudi imamo potrebu za Bogom da bismo jedni drugima iskazivali ljubav; da bismo tragali za materijalnim i duhovnim savršenstvom. Svijet bez Boga je poput tesbiha koji se prekinuo a bobci se razasuli i nemaju veze jedni s drugima. Zbog toga, za onoga ko ne vidi Boga u svijetu, ko Ga ne smatra apsolutnom Svemoći; ko je takav sebi dopušta sve. Kada nemamo osjećaj Božijeg sveprisustva u ličnom i kolektivnom životu, mi smo rascjepkani i sebeštovatelji. Bog je ishodište svakoga dobra i potpunosti. A mi ako nismo svjesni svoga nemara i udaljenosti od Boga, kako mu se možemo približiti?Na početku svoje Mesnevije hazreti Mevlana kaže:

Slušaj ovaj naj kako priču kazuje,

na rastanak on se tuži, žaluje.

Svi bolovi čovjeka, beznađe, oholost i uznositost su zbog toga što je čovjek samoga sebe udaljio od Boga.

Ko god se udaljio od biti svoje,

opet želi da se sjedini s njome.

Dakle, kao što znamo iza ovoga svijeta, svakog njegovog fenomena egzistira potpuna sveznana i beskonačna egzistencija koju zovemo Bog, a svijet je uvijek u promjeni i novonastajanju. Na jednoj strani je beskonačna egzistencija, duh i duša, a na drugoj svijet konačnosti, stalno u suprotnostima i odlaženju. U ovom međuprostoru dva svijeta obitava čovjek koji živi iskustvo svog egzistiranja.

Svaki tren svijet u novom ruhu je, a nama,

jer novinu ne razaznajemo, isti izgleda.

 Život k’o rijeka stalno se obnavlja,

al’ bez ikakve kretnje nama izgleda.

(M1: 1144-45)

Bog je Motritelj i Nadziratelj naših djela. Kada bismo to uistinu sebi posvijestili bilo bi nam dovoljno.