Kategorija
Autor
1. Uvod
Na Gorici, s lijeve strane uz brdo, nalazi se Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid. Sazidan je od ćerpića i pomalehan je. Preciznije podatke nalazimo u ćitabu Mehmeda Mujezinovića.1) Tu stoji da su mu dimenzije 6,50 x 6 m. Bio je pokriven šindrom i ćeremitom sa drvenom munarom. U cijelome je mesdžidu osam prozora, ćurs (mimber) i musandera. Dvorište mu je pomalehno.
U ćitabu "Islamska epigrafika BiH" 2), spominju se četiri nišana i to dva muška i dva ženska. Oba muška su sa turbanima u gužve. Mezar Dajanli hadži Ibrahima je ograđen santračem, a po njegovoj formi i obradi moglo bi se pretpostaviti da spada u nišane XVII stoljeća.3) Nijedan od ovih nišana nema natpisa. Prilikom agresije na BiH, uslijed nemogućnosti ukopavanja mejita na obližnjim Barama, u haremu mesdžida su tri nova mezara. Oko 1900. godine uz zahtjev mahalskih stanovnika, Vakufska uprava je napravila jedan dječački mekteb nadomak ovoga mesdžida, koji je i danas otvoren. Njegova izgradnja je završena oko 1913. godine.
2. Nastanak džamije i borba za njeno očuvanje
Godine 1697., pri navali tzv. "princa", Eugena Savojskog, između ostalih i ova džamija je izgorjela, a tom prilikom su imam i mujezin poginuli. Stanovnici mahale na Gorici su nekoliko godina iza toga obnovili ovaj mesdžid. O ovoj ponovnoj izgradnji nema dokumenata. Samo se zna da je merhum hadži Ibrahim Odobaša odredio neki dio svoga vakufa u korist ovoga mesdžida (vakufnama se, po kazivanju Džemaludin efedije, nalazi u Centralnoj upravi vakufa).
1463. godine, sa sultan Fatihom, među ostalom vojskom, došao je hadži Ibrahim. Sultan Fatih ga je odredio komandantom vojske zapadnoga dijela Sarajeva, zvanog Gorica. Sultan Fatih, koji se nalazio na Bakijama, zapovijedio mu je ovim riječima: "Gjuzeldži dajan hadži Ibrahim". To znači: "Dobro drži i ne popusti, hadži Ibrahime!" Od toga je ostalo ime mahali. Kasnije je hadži Ibrahim sagradio i mesdžid.
Više mesdžida, na vrhu Gorice bijaše i turbe, slično turbetu Jusuf-paše Ćuprilića na Alifakovcu. Ovo je bilo turbe Zinđirli Ibrahim-deda. Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu, 1878. godine, ovo turbe je srušeno. Za ovo turbe je vezan i jedan veoma zanimljiv događaj. O njemu je 1939. godine pisao "Jugoslovenski list"
"U devet sati ustaše su bile klonule... Nastalo je povlačenje... Čuvši oštru komandu, pognuti soldati digli su glave prema naznačenom cilju, ali su istog časa zaprepašteno zastali: Gore, visoko, nad samim turbetom, bila se izdigla ogromna ljudska spodoba, koja je lebdjela u zraku, a pred kojom su ljudi izgledali sićušni kao mravi. Spodoba je imala bijeli, svetački lik obrubljem sniježno bijelom bradom, na kojem se ogledao izraz teškog gnijeva. U desnoj ruci spodoba je držala tespih (brojanicu) s kojom je mahala, a u lijevoj tespih-dajak, kratki štap, na kojeg se derviši u transu odupiru..."
Dolaskom austro-ugarskog perioda, nisu se redovno obavljali vjerski obredi; muški mekteb je radio. Slično je bilo i za vrijeme stare Jugoslavije kada je stagnacija bila na svim poljima. Dolaskom nove Jugoslavije takoreći nije bilo vjerskoga života, tek oko 1960. godine slobodno se mogla izražavati vjerska privrženost. Te godine je površno popravljena i ova džamija. Općinske vlasti su željele da se džamija poruši te da se na tom prostoru izgrade stanovi. No, zalaganjem vrijednih ljudi kao što su Salko Janjoš i Meho Baćanović, to je spriječeno. Odmah iza popravka, počeli su se klanjati akšamski i jacijski namazi. Imamsku dužnost je obavljao hfz. Ismet Trnka. Teraviju su uz ramazan klanjali makedonci. Vjersku obuku je obavljao rahmetli Vejz ef. Imamović. Za vrijeme njegove pouke bilo je i do 100 dječaka i djevojčica. Kada je on 1963. godine prešao u džamiju Hrasno, skoro da više i nije bilo pouke. Od 1960. - 1973. godine na dva vakta dolazilo je 10 do 15 ljudi. To su uglavnom bile starije osobe.
3. Druga borba za zaštitu džamije
Džamiji kao staroj građevini je skoro prijetilo rušenje. Džemaludin ef. Habul je sam urgirao kod Odbora IZ da se spasi džamija. Bilo je mnogo obećanja, ali je realizacija bila nikakva. Tek 1985. godine je od džematlija sakupljeno 6.000.000 dinara. Odbor IZ-a imao je nekakav projekat koji je iziskivao velika materijalna sredstva.
Džemaludin efendija je odlučio, kao građevinski tehničar, nabaviti drvene nosače, što je i učinio. Zamolio je Asima Muzu, bivšeg vlasnika pilane na Palama da mu nađe odgovarajuću građu. Obišli su Pale i Mokro, ali pošto je bio novembar teško je išla nabavka. Potom su otišli na Vučiju Luku i pribavili građu. Odbor IZ-a adaptirao je zgradu u Samarđiluku, izbacio drvenu konstrukciju i zamijenio je armiranim betonom. Džemaludin efendija je dobio 8 m³ te građe i izrezao rogove.
Treba naročito istaći davaoce sredstava: Meho Baćanović, koji je dao 16.000.000 dinara; Avdo Jamakosmanović, 36.000.000 dinara. Muharem Pehlivanović je uradio limarske radove. Iz Odbora IZ-a treba istaći prof. Ibrahima Džananovića. Tehnički rukovodilac je bio Seid Ćurčić, a majstor je bio Kasim Kadrić. Elektroinstalacije je radio Muhamed Habul. Mihrab je radio Hasib Branković. Dobrovoljni prilog dao je i Alija Polimac 600.000 dinara. Malterisanje i materijal za unutrašnje malterisanje plaćen je 3.000.000 dinara, od prikupljenih sredstava džamije.
Od istih sredstava urađena je vanjska fasada, za 7.000.000 dinara. Lamperija je dobivena od Odbora IZ-a, koju je pokovao Džemaludin Habul. Mimberu i musanderu su radili Džemaludin efendija i Kasim Kadrić. Podove je dao Odbor IZ-a, a šljunak i cement je nabavljen iz prikupljenih sredstava. Krov na džamiji platio je Odbor IZ-a, a bakar za krov na munari je nabavljen od džamijskih sredstava. Za postavljanje lima plaćeno je 8.000.000 dinara. Betoniranje su uradili Džemaludin efendija i Kasim Kadrić. Od prikupljenih sredstava je urađena i šupa uz džamiju, od novca rahmetli hadžije Demirovića. Staklenje prozora je obavio Džemaludin efendija kao i čišćenje i ravnanje džamijskoga dvorišta. Ako je neko ispušten - neka nam halali.
Uz urgiranje Džemaludin efendije kod Odbora IZ-a, sagrađen je stan za imama. Tu su pomogli i Muhamed Mataradžija i Halid Čaušević, te predsjednik Mustafa Handžić.
Imamsku dužnost je obavljao bez naknade hadžija Mesud Džinić, od 1985. do 1990. godine, osim teravija uz mjesec ramazan. Godine 1990., postavljen je za imama rahmetli Ismet Šljivo koji je kao, inšallah, šehid preselio na Ahiret 11. juna 1992. godine. Danas kada nastaje ovaj tekst imamsku dužnost obavlja Mehmed ef. Šljivo, mlađi brat rahmetli Ismet efendije. U džamiji se klanja sabah, akšam, jacija, džuma, teravije uz ramazan, te bajram namazi.
4. Izvori
- Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika BiH, biblioteka Kulturno nasljeđe, str. 515.;
- Jugoslovenski list, 1939. godina, br. 67 (19. 03.), str. 4.