1. Uvod

Čitaj, u ime tvoga Gospodara, Koji stvara, stvara čovjeka od zametka! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji peru podučava,Koji čovjeka podučava onome što ne zna!"

 (Kur'an, Zametak, 1.-5.)

Navedeni kur’anski stavak otkriva nam fenomen procesa učenja/poduke kao imperativ, zapovijed samoga Boga, koja za svoje ozbiljenje potrebuje ispunjenje najmanje dva uvjeta: zadovoljenje etičkih standarda, te motrenje procesā odgoj i obrazovanje kao jedinstvene i neraskidive cjeline.

2. Etički standardi

    “Čitaj u ime tvoga Gospodara.” Temeljni zahtjev kur’anske didaktike/pedagogije jeste sagledavanje fazā postavljanje ciljeva-proces-evaluacija u kontekstu motivacije. Naime, motivacija bitno određuje kako temelj tako i sam ishod didaktičko-pedagoškoga nastojanja. Stoga je nužno motivaciju crpjeti iz same Objave, budući je Objava direktna veza čovjeka sa Bogom, odnosno, osluškivanjem Objave u čovjeku rađa se ljubav u punini vlastite razgranatosti. U jednome pravcu ta ljubav smijera ka Bogu samome, a u drugome i ka svemu što individuu okružuje. Postaje neiscrpnom motivacijom te osobe. Ovakva ljubav, uvijek usmjerena ka Bogu dragome, bitno se razlikuje od, kako je Kant oslovljava, patološke ljubavi, koja također luči motivaciju, no, tek sukladno nagnuću osjećaja: “Tako se bez sumnje imaju razumjeti i mjesta iz Svetoga pisma, gdje se zapovijeda da treba ljubiti bližnjega svoga, štaviše, neprijatelja svoga. Naime, ljubav kao nagnuće ne može se zapovijedati, ali činiti dobro iz dužnosti, premda na to ne nagoni nagnuće, štaviše, ako se tome čak protivi prirodna i nesavladiva nesklonost, jest praktična, a ne patološka ljubav. Ta praktična ljubav leži u volji, a ne u nagnuću osjećanja, u načelima postupanja, a ne u razdraganom saučešću. I samo se ona može zapovijedati.”( Imanuel Kant, Osnov metafizike ćudoređa, str. 161.)

    Skoro da možemo zamisliti Kanta kako svoju misao gradi na učenju velikoga mislioca Istoka, Hamid el-Gazalija. El-Gazali naglašavao je da saznanje samo po sebi nema vrijednosti. Svoju suvislost didaktičko-pedagoški akti nalaze isključivo uz aktiviranje i ostalih nastojanja, također od Boga propisanih. Naravno, najbitnije jeste nastojanje posvještenja zalaganja u ime Boga dragoga kao jedine ispravne motivacije. Kazujući o ovome, el-Gazali piše: “Korisnost znanja. Riječ ‘korist’ izvedenica je od riječi ‘rast’, dakle povećanje. Kada se dvije stvari suoče pa se jedna izdvoji velićinom, kaže se nadrasla ju je... Npr., kaže se da je konj korisniji od magarca, u smislu da ima više snage nego magarac, brži je... jer prednost u tijelu odnosno pojmovna mahana ne predstavljaju puninu, budući se životinja traži zbog onoga za šta služi a ne zbog svoga tijela, kao takvog. Ako si ovo razumjeo, tada ti nije skriveno da je vrijednost znanja zorna samo ako se sučelji sa drugim korisnostima.”( el-Gazali, Ihjau 'Ulumid-Din, tom I, str. 24.)

    El-Gazail svojim razmišljanjem aktualizira pitanje ontologije vrijednosti. Budući je Objava hijeropovijest, nužno je njeno sjeme prepoznati u onome bivstvujućem, ali ne kao hijeropovijesno reflektiranje vrijednosti, već kao svetopovijesno motrenje vrednota kao bivstvujućih. Nesumnjivo, riječ je o poslaničkoj egzistenciji. El-Gazali pretakanje učiteljskoga obzira poslaničke egzistencije u bivstvujući ideal profesora vidi kao ovladavanje sa deset svojstava:

1)     čistota duše;

2)     usmjeravanje ka Drugome Svijetu; nepodređivanje konačnosti ciljeva Ovome Svijetu;

3)     neoholjenje znanjem;

4)     nastojanje ka bīvanju neovisnim od drugih ljudi;

5)     konstantno vođenje računa o ciljevima;

6)     ne koristiti se naukom u želji za opravdanjem nečijih stavova;

7)     ne prelaziti na slijedeći stupanj prije negoli se ovladalo u potpunosti prethodnim;

8)     spoznavanje razloga uvažavanje nauke;

9)     određivanje cilja kao unutarnje promjene; i

10)spoznavanje spone između znanosti i cilja. 

* * *

Moral potječe od Najvišega Bića, a ljudima ga obzanjuju poslanici, mir Božiji bio na sve njih. Učitelj nije priznat sam po sebi ukoliko ne poštuje Boga. No, budući je sam Bog dragi ljudima podario relativno slobodnu volju, čovjek ima pravo pristati i na nevjerovanje. Premda takva osoba nije u stanju dostatno prepoznati  svetopovijesni izraz vrednota, pluralizam ljudskoga društva ima obezbijediti puno pravo samoiskazivanja. Svakoj osobi treba biti pružena puna sloboda. Učitelj koji ne vjeruje, zbog svoga opredjeljenja nipošto ne smije biti izložen pritiscima. Po svaku cijenu treba se izbjeći situacija koju Louis Legrand ovako izlaže: Na scenu stupa crkva kao jedini legitimni i legislativni zastupnik Volje Božije na Zemlji. Svako ko ne pripada crkvi nije čovjek. Za njegovo dobro uvodi se nasilno pokrštavanje a ako i to nije dostatno tu su lomače, genocidi, itd. Refleksija ovakvoga stava na izobrazbu, jeste da se širenje “vječnih istina” može odvijati samo pomoću crkvenih autoriteta. “Svećenici jamče autentičnost.”(Louis Legrand, Moralna izobrazba danas, str. 25.)

Tako i učitelj koji ne vjeruje mora imati pravo podučavati i biti uvaživan ali, istodobno, u svjetlu pluralističkoga i demokratskoga pristupa fenomenu učenje/poduka, mora prihvatiti učitelja vjernika kao društveno sebi ravnoga te uvažavati njegovu ličnost. Nipošto se ne smije desiti da, npr., vjeroučitelj ima niži status od učitelja drugih predmeta. Ne samo budući je vjeronauk približavanje nebeskih svojstava čovjeku, već što su, pored prirode politike – stvar ne smije biti prepuštena samoj sebi, druga dva temelja demokracije: “sloboda mišljenja svakoga pojedinca, te dostojanstvo osoba i njihova jednakost u pravima.”(Alain Mougniotte, Odgajati za demokraciju, str. 69. i dalje)

3. Odgoj i obrazovanje kao jedinstven organizam

Zahtjevi suvremene pedagogije i didaktike idu za motrenjem procesā odgoj i obrazovanje kao jedinstvene cjeline. Naime, želimoli čovjeka pripremiti za sudjelovanje, pogotovu aktivnó, u društvu, škola ne smije biti usmjerena isključivo na znavstvenu izobrazbu. Nemoguće je osobu podučavati informacijama i od nje kasnije tražiti doprinos u razvoju demokratskoga društva, a istodobno se ne zalagati za njenu moralnu izobrazbu, odnosno insistirati na holističkom pristupu izgrađivanja individue.

Ipak, motrenje procesā odogoj i obrazovanje kao holističkoga pristupa izgradnji čovjeka ne treba gušiti i vitalističke tendencije, koje mogu biti izražene kod pojedinih učitelja, pogotovu ako je riječ o psihovitalizmu, gdje se duša motri kao ono “ja” svake osobe.

Veliki učenjak Istoka el-Gazali, još u XII stoljeću promicao je ovu ideju. U svome djelu “Ejjuhel-veled”, el-Gazali, odgovarajući na pitanjā svojih učenika, između ostaloga, ističe da znanje bez odgoja ništa ne vrijedi. Ne može pružiti dugotrajan utjecaj na Ovome Svijetu, a na Drugome Svijetu potpuno je beznačajno. “U prvom redu alim (učenjak) ne smije biti materijalista niti pohlepan za položajima. A potom, neophodno je da bude pristalica priznatog autoriteta, čiji se učitelji postepeno dižu i vežu za najvećeg učitelja Muhammeda alejhisselam. Nadalje, mora biti na visokom stepenu izgrađenosti duha što se postiže odricanjem ili umanjivanjem jela, spavanja i govora, te namazom (klanjanjem), sadakom i postom. Pored toga, družeći se sa svojim muršidom (učiteljem) naučit će se ćudorednom i kreposnom životu.”( str. 17.)

U razvoju pedagoške znanosti na Zapadu, Ruso će ovu ideju razraditi kao tri vrste vaspitanja:(Žan Žak Ruso, Emil)

1)     ono koje dolazi od prirode – unutarnji razvoj naših sposobnosti i organa;

2)     ono koje dolazi od ljudi – daljnje razvijanje naših sposobnosti i organa; te

3)     ono koje dolazi od stvari – znanje stečeno iskustvom, gdje dolazi do izražaja čovjekove moralne norme.

4. Zaključak

U suvremenome poimanju procesā pedagogije i didaktike, upravo ideje koje na Istoku iskaza, između ostalih, el-Gazali, utjecale su na uvažavanje ličnosti čovjeka kao jedinstvenoga entiteta koji zahtijeva podjednako i napore prema njegovoj obrazovnoj ali i prema odgojnoj strani. “Odgojiti (odnjegovati) znači takvo (svjesno) djelovanje na mlado biće, učenika/polaznika koje će ga ‘učiniti’ osobom (ličnošću). Tome doprinosi samo ona nastava (obuka) u kojoj se obrazovanje (stjecanje znanja i vještina te razvoj sposobnosti) temelji na učenju o slobodi... U osnovi svake nastave je neki sadržaj (znanosti, umjetnosti, filozofije, religije, struke...). Međutim, pored sadržaja, nastavu bitno određuju i odnosi koji se, pri učenju nekog sadržaja, uspostavljaju između učitelja i učenika, učenika i suučenika, pojedinca i grupe.”(Filip Jelavić, Didaktika, str. 18.)