Forum mjeseca ramazana 2003.

 Esselamu alejkum svima, a posebno tebi Samire. Ideja vam je jako dobra i nadam se da cemo kroz forum cuti i nauciti puno korisnih stvari.

Ramazan je svakako prilika za novi, bolji pocetak, pa se svi nadajmo i molimo Allaha dz.s. da Bosnjacima i cijelome ummetu tako i bude. 
Evo pitanja za sve: sta uciniti (barem pokusati) da, nazovimo je "imanska atmosfera ramazana", potraje i nakon Bajrama, jer svjedoci smo da mnogi, nazalost, muslimani umanje ili cak prestanu ciniti ibadet poslije ramazana.
Svima zelim: RAMAZAN SERIF MUBAREK OLSUN!

Autor: Ebul Fadl (80.65.70.---)
Datum:   28.10.2003 00:40

1. DAN

Nekako kao i većina divnih stvarî koje zadese čovjeka, tako je i, barem meni, nastup ovoga mjeseca ramazana došao iznenada. Premda sam ga, naravno, žarko očekivao, nekako jedno mjesec dana prije potpuno se okrenuh nekim obavezama te ono nestrpljenje u duši potisnuh. Olakšalo je to pritisak čežnje kojega jednogodišnje iščekivanje poluči. Zato kada je prva noć nastupila, kao da uđoh u “drugu dimenziju”.
Sjedio sam s prijateljima u stanu, očekivali smo nastup mjeseca ramazana (prvi akšam) i dogovarali se da li da odemo na teraviju u neku od džamija ili, pak, da nastavimo sohbet (druženje i razgovor) i klanjamo u kući. Razgovarali smo, bio je običan dan (doduše dan također odabranoga mjeseca šabana) a onda najednom – mjesec ramazan. Pričasmo, neko reče: “Eno, uči akšam!” Elhamdulillah, dočekah još jedan mjesec Poslanikova, alejhisselam, ummeta (zajednice).
Stvarno, kakogod mjesec ramazan pružao neki nevjerovatan osjet i miris, sâma prva noć ovoga najodabranijega mjeseca probudi u čovjeku neku sjetu. Da li se čovjek, nesvjesno, sjeća velikoga broja počinjenih grijehâ, nanesene nepravde, ogovaranjâ... ili kibur (oholost) duše bîva savladan osjetom neizmjerne blizine i siline Allahova oprosta i milosti... ili se čovjek osjetom sjeća da je nekada, sa svim dušama koje su već rođene i koje rođene tek trebaju biti, stajao pred Gospodarom, uživao u Njegovoj izravnoj blizini? Ne znam. Ali duh mjeseca ramazana nosi sobom mnoge darove, svaki od njih sigurno je sjetom obojen.
Sjetih se jedne predaje koja se veže za hazreti Aliju. Ona glasi:
“Kada nastupi prva noć mjeseca ramazana, izađe hazreti Alija na izvan. Kandilji svjetleše, razlagalo se učenje Kur’ana. Doživjevši to, hazreti Alija reče: ‘Sine Hattabov (misli na hazreti Omera), Allah ti osvjetlio kabur (grob) kao što su Allahove džamije osvijetljene učenjem Kur’ana.’ ” (predaju prenosi Ebû Ishâk el-Hamedânî, a bilježi Ibn Šâhîn)
Eto kakav su odnos imali ashabi, stalno su se sjećali jedni drugih. Kako i ne bi, ta svaki od njih nosi sobom jedan miruh Poslanikove, alejhisselam, neizmjerne dobrote, pa kada zaboraviš na jednoga kao da si prosuo jednu bočicu u koju Muhammed, alejhisselam, prethodno usu neki od svojih mirisâ.
Teraviju smo klanjali u stanu, plašeći se valjda, barem ja, da ne “razvalim” taj skup. Mišljah da svaki od nas nosi jednu kap Poslanikova, alejhisselam, mirisa i, iskreno, bijah pohlepan mirisanjem svih kapî. Bila mi je to jedna od najljepših teravijâ. Možda zato što je prva u mjesecu a, čini mi se, sve prve teravije su najbolje... kao da Džibril, alejhisselam, ne može sačekati posljednju trećinu kada treba postačima dostaviti poruku radosnu, pa kao da želi ranije nas malo obići, samo malo, tek da nam ruku pruži. Allahu dragome na darovima beskrajno hvala!
Prvi dan posta protekao je bez problema. Budući da mi je Uzvišeni dao dosta slobodnoga vremena, i ovaj mjesec u stanju sam vrijeme od sehura (početka posta) do iftara (mršenja, kraja posta) ispuniti odlascima u džamije i učenjem mukâbele (svaki dan se uči jedan dio Kur’ana, džuz, tako da se do kraja mjeseca ramazana završi učenje kompletnoga Kur’ana, što se zove hatma).
Zanimljivo, toliko obuzet sobom nisam toga prvoga dana primjetio niti jednog prosjaka. Valjda ona istinska fukara (osobe koje imaju nedovoljno sredstava za život) i miskîni (osobe koje nemaju hama baš ništa) također želi osjetiti dašak blagoslovljenoga mjeseca pa se malo povukoše, osjećajući teže nego inače potrebu za prošenjem. E to i jeste zadatak za nas. Muhammed, alejhisselam, insistirao je naročito na djeljenju u mjesecu ramazanu, a, kako nam prenosi predaja, kada bi mu dolazio Džibrili Emin bio bi neuporedivo šire ruke nego inače (a inače je dijelio sve što je imao, ovaj miris prenijeo je hazreti Ebu Bekru). U jednome hadisu se kaže:
“Budite široke ruke dijeleći u mjesecu ramazanu jer je dijeljenje u tome mjesecu kao dijeljenje na Allahovome putu.” (hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Râšid ibn Sa‘d, a bilježi Ibn Ebîd-Dunjâ)
Narednu teraviju, drugu, klanjao sam ponovno sa ahbabima (prijateljima) u džamiji Kralj Fahd na Alipašinome Polju. Lično, jedva sam čekao učenje hafiza Dževada Šošića, mada sam se, to sinoć vidjeh, navikao i na učenje hafiza Mensuda Džulovića. Iznenadio me još jedan imam, ne znam da li je hafiz jer ne znam o kome se radi, koji je klanjao jaciju. Učio je veoma lijepo i dugo. I ta nam je teravija prošla brzo, ostavivši dubok trag u nama.
Jutros rano dobih savjet od prijatelja, pa eto i to da podijelimo. Mjesec ramazana jeste i mjesec sudbonosnih odlukâ svake osobe. Stoga blagodati u njemu, naročito nemoć šejtanâ i sâmoga prokletoga Iblisa, treba iskoristiti u odgoju vlastite duše (terbijetun-nefs) i čišćenju srca (tasfijjetul kalb) a za početak izbaciti iz sebe sve negativne mîsli. Sve ono što nas opterećuje, čini nas neraspoloženima, neke i depresivnima treba prije svega definirati a potom odlučno od sebe odbaciti.
Dova svakoga muslimana prima se u mjesecu ramazanu. Zamoliti Jedinoga da nas očisti, da nam pokaže Put otkrivajući nam izlaz iz grijehâ i zla koje u sebi nakupismo. Nakon dove, treba prakticirati sunnete svih Božijih poslanikâ, alejhimusselam, i maksimalno odgađati sehur (po predaji tri su sunneta svih Božijih poslanikâ, alejhimusselam: odgađanje sehura do zadnjeg, žurenje s iftarom i vezanje ruku ispod pojasa u namazu, naravno, svi poslanici bili su muškarci pa se posljednje i odnosi samo na muškarce). Odgađamo li sehur do posljednjega vremena, možemo ustati 15-ak minutâ ranije, uzeti abdest i, u početku, uputiti Uzvišenome iskrenu dovu za spas - prije svega lijek nama a potom i za liječenje kompletnoga ummeta Muhammeda, alejhisselam, a poslije, kako odmiče mjesec ramazan, klanjati u drugoj trećini mjeseca prije počinjanja s jelom dva rekata, a u završnoj trećini ako mognemo i četiri rekata nafile. To je posljednja trećina noći koja je inače najodabraniji dio dana, vrijeme u kojemu Allah dragi doslovno “traži” ko to moli pa da mu usliša. Na nama je iskren pokušaj a inšallah, usudio bih se reći sigurno, odgovor će doći baš u posljednjoj trećini mjeseca.
U mjesecu ramazanu treba naročito insistirati na kajanju (tevba) i učenju istigfara (traženju oprosta). Njih treba činiti stalno, svaki dan, svaki tren (da bi ih se redovno i mnogo činilo najbolje ih je vezati za dnevne namaze, odnosno proučiti ih pred početak svakoga farza, naprimjer), a naročito u mjesecu ramazanu. Najlakše je upotrebljavati ovu formulu:

اَسْتَغْفِرُ اللهَ وَ اَتوُبُ اِلَيْهِ!

Estagfirullâhe ve etûbu ilejhi!
(Od Allaha oprost tražim i kajem se Njemu)

Ovime se duše čiste i iz najdubljih džepova srca brišu se svi tragovi licemjerstva, dvoličnjaštva, najveće pogubnosti za jednoga vjernika. Vjerovatno do kraja života čovjek se ovih bolesti neće moći riješiti upotpunosti ali treba nastojati očistiti se što više. U jednoj predaji naš miljenik, alejhisselam, kaže:
“U mjesecu ramazanu oprašta Allaha, dž.š., u prvoj noći svakome sljedbeniku ove kible (svakome muslimanu).” Neko reče: “Allahov Poslaniče, a munafiku (licemjeru, dvoličnjaku)?” On, alejhisselam, odgovori: “Munafik je kafir (nevjernik), a kafiru ne pripada ništa od ovoga.” (prenosi Enes, a bilježi el-Bejhekî)

Autor: Abdurrahman (80.65.68.---)
Datum:   29.10.2003 02:34

Ponedeljak, 02. ramazan 1424 / 27. oktobar 2003

Drugi dan ramazana je osvanuo. Nije mi baš započeo na najsretniji način jer sam se, iz nekih razloga koji su ipak isuviše intimne prirode da bi ih podijelio sa javnošću ovog foruma, našao u situaciji da nisam mogao stići klanjati sabah u njegovom vaktu.

Prirodno, u takvim situacijama čovjeka zaboli u srcu jer propušteni vakat farz namaza ima svoju bolnu težinu, pogotovo u ramazanu gdje jedan farz vrijedi koliko sedamdeset mimo ramazana. Ali, šta je tu je. Naučio sam se na ovo, jer mi ovo, nažalost, nije prvi, a još više nažalost, vjerovatno nije ni posljednji, put da se ovako nešto desi.

Utjehu i olakšanje i ovog puta nalazim u beskrajnoj milosti Rahmana (Svemilosnog), jer baš ovo Ime ukazuje na sveopću milost Allaha dragog kojom On obasipa sve što je stvorio, pa tako, zasigurno i mene. Ja se, uz molbu Allahu da me sačuva od oholosti i osjećaja lične veličine (u islamskoj tradiciji sačuvala se jedna hikaja po kojoj je prokleti Iblis izjavio: ''O čovječe, kad kažeš: 'Ja!'; postaješ sličan meni), nadam da spadam u grupu onih robova Allahovih nad kojima se, osim ove, razasipa još i posebna Njegova milost, rezervisana za vjernike koji se trude da Mu iskreno predani i poslušni budu, a na koju, barem koliko je meni poznato, upućuje Ime Rahim.

Allah dragi zna koliko u svemu ovome ima moje lične krivice i odgovornosti, a koliko je onoga što je objektivno, a On zna i to koliko u ovome svemu ima učešća i kader, odnosno Njegova odredba. Nije moje da razmišljam o tome koliko mi je ovo predodređeno, a koliko je posljedica moje pogreške, jer mi nikada ne možemo znati šta od konkretnih zbivanja u našem životu spada u jedno, a šta u drugo, a i još više zbog toga što nam je Muhammed, a.s., izričito zabranio takve stvari. Sjetim se hadisa po kome ''ono što te zadesilo, nikako te nije moglo mimoići; odnosno, ono što te mimoišlo nikako nisi mogao dosegnuti''. Takođe se sjetim i Ajeta Kur'ana koji kaže da ''nešto može nama izgledati zlo, a da je u stvari po nas dobro; i obratno'' (2:216) i ta me saznanja umiruju.

Nakon što sam sačekao nešto više od pola sahata ''da sunce odskoči'' i klanjao sabah u tom vaktu, krenuo sam na posao. Kao i uvijek i ovog puta koristim dobrotu moga oca da me on autom odbaci prije nego li krene u svoje preduzeće. 

Ovog jutra je u Sarajevu počeo padati snijeg, koji još više usložnjava, ionako složenu vožnju u uslovima sarajevske saobraćajne gužve u vrijeme jutarnje špice. Uključujemo se na Marijin dvoru na put prema Skenderiji. To je jedno od mjesta u gradu sa najvećom saobraćajnom gužvom. Neki vozači žele da budu ''pametniji'' od ostalih, i tako voze krajnjom desnom trakom, omeđenom žutom linijom, inače rezervisanom samo za tramvaj, hitnu pomoć, policiju i taksiste. Kada ti, kako ih moj otac naziva, ''mangupi'' dođu do raskrsnice na Skenderiji gdje više ne mogu nastaviti tom trakom, tada se nastoje ''na silu'' ponovo ubaciti u saobraćajnu traku koja ide dalje ka gradu, stvarajući gužvu i povećavajući opasnost od sudara. 

Tako i ovog jutra, za vrijeme vožnje na Marijin dvoru, ponovo vidjeh ''mangupe'' kako komotno skreću u ''žutu traku'' i odmiču naprijed, ostavljajući iza sebe nas ostale koji želimo poštovati saobraćajne propise. Saznanje da će ti isti, koji minut kasnije, nastojati da ''uskoče'' ispred nekog u traku koju sada napuštaju, dovodi me na rub srdžbe. Sjetim se nesreće u Hrvatskoj u kojoj je, nažalost, jedna osoba poginula, kada je u velikoj gužvi na auto putu jedan ''mangup'' želio da bude pametniji od ostalih pa je, i to velikom brzinom, vozio po ''žutoj traci auto puta'', koja inače služi za zaustavljanje i po kojoj je, stoga, najstrožije zabranjena vožnja. U punoj brzini je naletio na jedan zaustavljeni automobil i pokosio osobu koja je sjedila na zadnjem sjedištu.

Zaista ne mogu tolerisati ovako neodgovorno ponašanje i adrenalin u meni raste. Samo što se nisam žestoko rasrdio, ... ali onda mi kroz glavu prođe misao: ''Ja postim, ja postim!''. To je poznati hadis u kojem Pejgamber savjetuje postače da, pogotovu u ramazanu, izbjegavaju svaku srdžbu i svaku svađu sa bilo kime. Elhamdulillah, to je ta blagodat ramazana. Srdžba odmah utihnu. Isto uočavam i kod mog oca. On inače žučno reagira na takav, pa mislim da zaista mogu reći, čak i bezobrazluk pojedinih vozača, ali ovog puta samo mirno komentariše.

To je ramazan, to je ta Allahova milost kada su mnogi šejtani sputani u lance tokom ovog mjeseca, pa lijepe misli što ih meleki donose nalaze svoj put do ljudskih srca. To je ta ljepota ramazana kada su ljudi nekako smireniji, u većoj ravnoteži sa prirodom i drugim ljudima. To je ta ljepota koja bi, kako kazuje Muhammed, a.s., u jednom hadisu, ljude navela, kada bi je oni mogli osjetiti u njezinoj punini, da požele da ramazan bude svaki mjesec u godini.

Hvala Allahu dragom na predivnom ramazanu!

Na poslu sve ide uobičajenim tokom. Velika Allahova milost mi je i u tome data, jer mi je posao takve prirode da, zaista, ima dovoljno vremena koje mogu izdvojiti za ibadete. Elhamdulillah. Ovo je velika blagodat, za koju, ponekad se pobojim, ne zahvaljujem dovoljno Milostivom darovatelju, jer moći klanjati za vrijeme radnog vremena, pa još uz to i stići da se ponešto prouči i razmišlja, i to sve u ovom i ovakvom vremenu kada mnogi ljudi ''stenju'' pod ubitačnim tempom pohlepe i žurbe; sve je to Milost tako velika da se niti spoznati do kraja ne može, a kamoli na njoj zahvaliti.

Zaista, mi u svakom trenu, sa svakim dahom koji udahnemo, sa svakim otkucajem srca svoga od Svemogućeg, Darovatelja primamo neizmjerne i neizbrojive milosti i darove. Milosti koje ne možemo niti izbrojati. Pokušavam da vidim koliko bih mogao nabrajati: milost što sam u vjeri islamu, što mi je dat osjećaj i težnja ka iskrenosti u islamu, što mi je data pamet, što mi je dato zdravlje, što imam oba oka, oba uha, obje ruke i noge, što me ništa ne boli, što mi ništa bitno ne nedostaje, što nisam pod teretom brige i dugova, što imam vodu da pijem (u ratu u opkoljenom Sarajevu sam vidio kolika je blagodat i milost Allahova kada čovjek jednostavno otvori slavinu i natoči vode), što mogu čist zrak da udišem ... 

... i onda se otvori čitav okean Allahove milosti preda mnom, koji svi mi, od Rahmana, uživamo, ... čitav okean koji svi ljudi, i vjernici i nevjernici, uživaju, ... a još kad shvatimo da ima i ''drugi okean'' koji vjernici od Rahima uživaju, ... zastajem nemoćan da čak i nabrojim Allahove blagodati koje u samo u trenutku razmišljanja uživam, ... a gdje je čitav moj život ... 

... i sad još se sve te milosti umnožavaju (i to ne na kvadrat, već prije na n-tu potenciju) jer je mubarek ramazan ... subhanallah ... elhamdulillah ... kada bismo živjeli hiljadu godina i svo to vrijeme uopće ne ustajali sa sedžde i ne prestajali učiti: ''Elhamdulillah!''; opet, zasigurno, niti izbliza ne bi mogli Allahu dragom zahvaliti na njegovim blagodatima.

Sjetim se da čak niti Pejgamber ne može Allahu zahvaliti onako kako zaista Njemu priliči, zato Allaha molim, uz zahvalu Njemu što mi je podario mudrost da to mogu spoznati, da Mu zahvaljujem onako kako je On zadovoljan da Mu zahvaljujem, kako On voli da Mu ja zahvaljujem. 

Najviše što ja sa svojim ograničenim znanjem mogu spoznati u ovom smislu jeste to da moj pokušaj zahvale Njemu bude moje, što je moguće iskrenije i čestitije, robovanje Njemu, jer nas je On stvorio samo zbog toga da bi mu se potpuno u vjeri predali i robovali njemu: Ve ma halaqtul džinne vel inse illa li ja'buduni / I nisam stvorio džine i ljude, osim da Mi robuju (Kur'an, 51:56).

Zbog toga nastojim da svaka moja misao, svaka moja riječ i svako moje djelo bude sedžda Njemu, bude slavljenje i veličanje Njega, bude ljubav i pokornost prema Njemu i Njegovu Poslaniku, bude slijeđenje Kur'ana kojega je On objavio i Resulullaha kojega je On kao milost svoju čovječanstvu i svim ostalim svjetovima poslao, iz dubine moga srca, najiskrenije i najčestitije što mogu ... i to sve naročito dok postim ... naročito u mubarek ramazanu.

Autor: albatross (80.65.71.---)
Datum:   29.10.2003 11:09

Treći dan

Eh…..

Da može, ovaj bi moj uzdah otopio snijeg sa kojim je Ramazan došao u ovaj grad….a kao što znate mi smo morske ptice, one Lutajuće vrste i živimo u okeanima južne hemisfere….volimo Slobodu i duga putovanja, huk snažnih vjetrova i džinovskih talasa, zalaske užarene crvene kugle u okean smiraja i male zelene oaze u nepreglednom plavetnilu gdje se odmaramo i sastajemo za vrijeme kratkih predaha….volimo da u velikim lukovima kružimo oko brodova znajući da će nam se dobri ljudi obradovati kao Dobrom Znaku…..sjećam se…..svojih prvih pokušaja Leta i kako su me roditelji učili da letim na krilima silnog vjetra praktično ne ulažući nikakav napor…kako su me učili da spavam i sanjam dok letim na svojim dugim putovanjima……da lovim ribe i hobotnice da bih se prehranio…..a jeste li znali da smo mi čudna monogamna bića u svijetu hajvana…..jeste, jeste, kad jednom upoznamo Dragu, od nje se, uprkos dugim putovanjima, više i ne odvajamo….a zar i ima nešto drugo osim Drage…. sedam godina živimo kao bećari lutajući prostranstvima i slušajući priče koje nam pričaju Vjetar i More, a kada dođe vrijeme parenja, počinjemo svoj ljubavni Ples…..ali avaj, prije nego što nastupi vrijeme parenja i zadovoljstvo da gledam Lice svoje Drage, uhvatiše me Ribari i podbiše mi krila svojim velikim mrežama…..neko bi rekao da sam sretan što sam uopšte ostao živ….ah, hude li sreće…….danas, sputanih krila u kafezu služim kao eksponat Društva za zaštitu životinja…..i podnosim debele, podbule gospođe što predamnom recitiraju Koldridža i Bodlera, a pojma nemaju o stvarnom značenju njihovih stihova…a onda, prije neki dan dođe mi jedan vrabac i reče da je počeo Ramazan….i moji se uzdasi produbiše…..da mi je da samo još jednom poletim…….

Eh…………

Autor: x_master (195.222.54.---)
Datum:   29.10.2003 22:12

Selam alejkum,

želio bih da se javi i drugi prijatelji web sajta znaci.com sa odgovorom u kojoj džamiji (najčešće) klanjaju teraviju i zašto?

Ja lično volim otići u Istiklal džamiju na Otoci u Sarajevu, jer je tamo nekako sve sa 'mjerom': ni prebrzo ni presporo, dovoljno da se osjeti dubina i širina ramazanskih blagodati.

Također, volim otići i u Čaršijsku džamiju gdje hafiz Čajlaković klanja hatmom (bar je tako bilo prethodnih godina). Jasno, pitko, ne prebrzo... mislim da je to pravo mjesto za one koji žele klanjati teraviju na taj način.

Naravno, ima tu i drugih džamija koje bih mogao spomenuti. Često odluka ovisi o raspoloženju toga dana. Ali, ostavio bih prostora za druge da napišu nešto više o tome.

Selam, uz dovu Allahu dž.š. da nam svima podari ramazanske blagodati, Amin!

Autor: Edhem (80.65.68.---)
Datum:   29.10.2003 23:40

Selam alejkum,

predlažem da na ovom forumu izaberemo (i to negdje pred kraj ramazana) džamije sa najljepšim teravijama, ali za to nam trebaju oni koji vole iz večeri u veče mijenjati džamiju u kojoj klanjaju.

Autor: anisamujanovic (---.meritcare.com)
Datum:   30.10.2003 23:06

Draga braco isestre sirom svjeta hvala Allahu dz.s.docekasmo jos jedan Ramazan.Meni je evo sesti ovdje u tudjini.Kako samo moje srce zarko zeli da cuje glas mujezina sa minareta da nas obavijesti da je juftar.Ali sve su to moje puste zelje.Ovdje u tudjini nema mujezinova glasa ,teraviju predvode braca muslimani iz Somalije ni klanjanje nije kao sto sam ja ucena.Boze oprosti sto sam dosla u ovu tudjini.Sto je me zivot natjerao trbuhom za krhom .Mnogo mi ne dostaje moja Bosna.ONo nebo i zrak Bosanski.Ovdje nema istinske srece ,sve je na silu i usiljeno.Boze pomozi muslimanima sirom svijete popravi ih i popravi njihove medjusobne odnose.Daj Boze da islam pobjedi i da Bosna bude kao sto je bila .Cista i nevina.Neka dragi Allah spusti svoju milost na sve nas Bosance -muslimane sirom svijeta a tako isto i u Bosni.Bozu upucujem ti dovu da nas ne ostavis same i da das da ne zalutamo.Amin.Puno selama iz Amerike

Autor: Abdullah (80.65.69.---)
Datum:   31.10.2003 23:18

Mjesec Ramazana. Ogromna radost za svakog mumina i i muminku. Dusa je u 
asku. Cini joj se da je premalo vremena da kroz ibadet posta, namaza i 
dobrih djela izarazi svu ljubav koju osjeca prema Njemu. Najvise bi 
volila 
da se odvoji od svih dunjaluckih briga i potpuno preda uzvisenom 
osjecaju 
pokornosti Gospodaru svih svjetova
Ali ma koliko mi to zelili dunjaluk nas ne zaobilazi, vec cini mi se 
kao da 
nas vuce u svoje vrtloge u kojima nalazimo samo zaborav, prazninu bez 
ispunjenja.
Svakom od nas ko studira ili radi je poznato ovo stanje. Vjerovatno svi 
pronalazimo neke svoje nacine da se prelijepi osjecaj poniznosti spram 
Stvoritelja ne ugasi ili jos ljepse da se ojaca tokom ovoga mubarek 
mjeseca.
U par redaka cu opisati moju borbu za ljepotu ili makar dio te borbe.
Najvazniji dio dana mi je jutro. Moram priznati da sam prilicno 
nervozan 
kada se probudim na sehur (ili cesce kada me probude). Nekako se 
«iskobeljam» iz kreveta, pa potom unesem u tijelo Boziji nimet, koji je 
u 
mom slucaju vec pripremljen. Mislim da je izuzetno vazno da insan koji 
je 
aktivan tokom dana sehuri, jer je to veliko olaksanje , a preporuceno 
nam je 
da koristimo olaksice.
Nakon toga se pripremim za namaz i iako jos pomalo bunovan polaho 
«dolazim 
sebi» osjecajuci na kozi hladnu vodu pri uzimanju abdesta. Milost 
Allahova, 
nisam jednom to pomislio.
Obavim namaz (ako insan ima priliku sigurno je najljepse u dzematu), pa 
se 
vratim kuci cekajuci da izadje sunce. U ovom vremenu je veliki hajr 
uciti u 
Kur'anu. Nastojim iscitavati prevod, jer tek sa razumijevanjem znacenja 
osjetim pokornost koju srce trazi.
Bilo bi lijepo kada bi mogli ne leci i nakon izlaska sunca, ali je ipak 
za 
onoga ko je nedovoljno spavao tokom noci bolje da malo «prilegne». 
Pospanost 
tokom dana samo otezava skodnevni rad i post nam cini tegobnijim.
Cini mi se da je insan nakon jutra provedenog u ibadetu spremniji da se 
nosi 
sa onim sto donosi svakodnevnica i da istrajnom borbom ne dopusti da se 
razgoreni plam vjere ugasi.
Nastojacu da uz Boziju pomoc tokom ovoga uzvisenog mjeseca sa vama 
ostalim 
koji posjecujete ovaj forum podijelim svoja razmisljanja, a volio bih 
da vi 
to isto uradite, jer insan se bogati slusajuci i razumjevajucu drugoga 
i 
drugacijeg.

Autor: Kalem (80.65.68.---)
Datum:   01.11.2003 12:06

Evo vec peti dan mjeseca ramazana istice, elhamdulillah. Ova prva sedmica je protekla nekako mirno. Toliko čekani 'muhadžir' nam je došao, tiho i na vrijeme. Noći postaju drage, sa nestrpljenjem se očekuju. I kratko traju. Sve što je lijepo brzo prođe. Ali zapravo samo počinje novi ciklus. Sehur, sabah, pa mukabela. Onda post.

Cetvrtak popodne. Razmišljam, nedostaje mi druženje. U početku je neka intima mjeseca ramazana, provodi se sa najbližima. Kao da jedni druge poželimo, kao da se nismo vidjeli dugo. I nismo, ima evo godina od prošlog ramazanskog hala. Ali, da mi je sada ugostili prijatelje. Istom, javlja mi hanuma, dolazi nam rodbina na iftar. Kuha se, sprema se, čeka se. Upališe se kandilji, na džamijama i u srcima. U kući veselje, graja, dječiji glasovi. Milina. Ipak, nakon nekog vremena sam morao napustiti to lijepo društvo i otići na fakultet. Neću moći ni na teraviju. Ali nauka je preča od nafile, mada se nekada ne čini tako. Teraviju sam klanjao kasnije u kući. Subhanallah, nisam ni završio kada, kao da mi je Allah Samilosni uslišio neizgovorenu dovu, dolaze drugi prijatelji na sijelo.

Dok idemo dublje u noć, kuću ispunjavaju ilahije i razgovor. Trebali bi se razilaziti, ali haj’ se rastani. Koliko god ima vremena, malo je. U neka doba, na našu žalost, dođe vrijeme i za to. Otišli gosti, ali dolazi zadnja trećina noći. Mislim, ma neću ni spavati. Bar ne večeras. Nekako ću sutrašnje planove promijeniti, a ne bih trebao. Ali nije ni bilo koji mjesec, niti je bilo koja noć. Nisam se ni okrenuo, a već je vrijeme za sabah.

Dolazim u svoj mali džemat, peć hukti, selamimo se. Haman svi neispavani. Išarete mi, na moje tiho zadovoljstvo, da dam ezan. Dok se penjem uskim i škriputavim stepenicama drvene munare, osjećam neki dublji smisao svakog koraka. Čovjek se penje spiralnim stepenicama na više. Krug po krug. Unutra mrak, daleko od nekog komfora, pomalo i teško, zahtjeva neki trud. Džamija je mala, može se ezan dati i ispred vrata, ali ipak sve ovo ima smisla. Taman kada čovjek pomisli da se odužilo, pukne zvjezdano nebo iznad. Zapahne vazduh sa svih strana. Baš onako svjež, sabahski, što bi rekao jedan brat. Nakon nezgodnog puta i mraka, svjetlost i čistoća. Sve ima smisla. Nevjerovatan je osjećaj džemata, kada ga čovjek posmatra sa šerefeta. Iako sam stoji gore, srcem obuhvata čitav ummet Muhammedov s.a.v.s.

Pred kraj mukabele, da mi Allah dž.š. oprosti, skoro sam zaspao. A ni džuma nije daleko. Krenuo sam kući da uhvatio sam nešto sna. Ulazim, a čeka me 'druga polovina imana' (vjere). Spava. Shvatim koliko sam sretan da imam dom. Topao. A toliko ljudi živi pod šatorima, kolektivnim centrima, smrzavaju se. Zaista čovjek malo zahvaljuje.

Na hutbi je spomenuto da se ne sjeli predugo jer se onda poremete dnevne obaveze, a dan je, između ostalog, i za takmičenje u činjenju dobrih dijela. Hmmm.... Hajr inšallah.

Petak je istekao sa akšamskim ezanom. Atmosfera u velikoj džamiji na Grbavici je nekako intimnija nego inače. Samo nas je nekoliko tu, tišina i mir. Dok mujezin uči ezan dijelimo hurme jedni drugima. Kako samo prija ta jedna hurma. Čitava sofra nije joj ravna.

Autor: Abdurrahman (80.65.68.---)
Datum:   06.11.2003 05:25

Utorak, 10. ramazan 1424 / 04. novembar 2003

Postač ima dvije radosti, prvu u ukusnom iftaru, i drugu u nagradi dragog Allaha; ove riječi vječne mudrosti što nam ih dostavi Resulullah, Muhammed, alejhisselam, na um mi padaju, dok razmišljam o utiscima još jednog iftara što ga je ponovo, kao i svakog ramazana, pripremila moja tetka. 
Ona nastoji da se barem jedanput tokom svakog ramazana u njezinoj kući okupi naša rodbina. 
Tako bijaše i prošle noći.
Kada smo stigli, nekih pola sahata prije iftara, sofra je već bila postavljena: bijeli stolnjak, tanjiri, escajg, u četvrt isječeni somuni, hurme, čaše sa limunadom ... 
Prizor uobičajen i poznat.
Razmišljam kako ovaj prizor ramazanske sofre ima dvije strane, dva, samo naizgled oprečna, simbolička značenja.
Jedan simbol je simbol Allahovog bereketa, darova milostivog Hranitelja koji hrani i poji Svoja stvorenja; i drugi je simbol ljudskog pretjerivanja u slastima i strastvenim užicima.

Vezano za prvi navedeni simbol:

Zaista je lijepo vidjeti bogatu sofru ispunjenu Allahovim darovima, zatim rodbinu okupljenu na zajedničkom iftaru. To je, zaista jedna od čari mubarek ramazana.
Kada je na TV-u oglašen iftar u Sarajevu, ja sam uzeo hurmu uz komentar da se već može jesti, ali je moja rodica ustala do prozora. ''Nešto ne mogu da se rahat iftarim dok ne vidim upaljene kandilje na munari''; bio je njezin komentar. 
Te me riječi podsjetiše i sjećanja naviru. Ponovo doživljavam sliku nas, unučadi kako stojimo na putu, pedesetak metara iznad djedove kuće, na mjestu odakle se može vidjeti munara džamije iz obližnjeg mjestašca. Lijep i ugodan suton u seoskom pejzažu i koloritu. Livade, brda i šume svuda okolo. Čuju se cvrčci kako najavljuju dolazak sutona, akšama i iftara. Ali, to nije dovoljno, treba vidjeti upaljen kandilj. 
Zadaća nas, tada djece, bila je da sa ''vidikovca'' pratimo kada će se upaliti kandilji, a dole u kući sve je spremno. Čorba je već u tanjiru i limunada u čaši. Dedo, nana, djeca njihova a naši očevi i majke, svi oni ''kao zapeta puška'' čekaju na signal od nas, unučadi. Kada se kandilji upale nastane trka i cika. Trčimo, svi zajedno, prema kući i vičemo da su se kandilji upalili i da je iftar. Sa radošću, uz graju ulijećemo u kuću i sjedamo za sto, i onda se moramo umiriti dok dedo ne prouči dovu, te onda šutke navaliti na poslastice sa sofre.
Zaista, lijepa sjećanja i lijep prizor sofre ispunjene berićetom, baš u duhu hadisa kojega sam naveo na početku ovog mog razmišljanja.

Vezano za drugi simbol: 

Prije tog iftara sam razmišljao o jednoj stvari, tako tipičnoj ne samo za nas, muslimane u Bosni i Hercegovini, već i za muslimane u čitavom svijetu, a to su preobimna jela i razni zijafeti na iftarskoj sofri. 
Nekako smo svi mi tu malo ''pobrkali lončiće''. 
Iftare pretvaramo u prave gozbe na kojima ima toliko jela i pića, da čovjek teško može da kontroliše samog sebe, jer ako je i nastupio iftar pa nije grijeh jesti i piti, to nas nije oslobodilo obaveze (a to je sunnet Muhammeda, alejhisselam) da umjereno jedemo i pijemo: jedna trećina želuca za jelo, druga za piće i treća prazna, kako bi se lakše moglo prokuhati sve to skupa u stomaku.
Međutim, mi nekako, kao da se takmičimo ko će napraviti bogatiji, ''slasniji i masniji'' iftarski jelovnik, koji obično karakterišu raznovrsna i mnogobrojna predjela, jela, salate, poslastice ...
U takvim uslovima većina nas zbog toga, što im se osladi, a rijetki i zbog toga što ne mogu odbiti ponuđenu hranu, svojski se potrudi da počisti sofru pa iftar završava sa neugodnim osjećajem nadutosti i težine u želucu. Teško je disati, a kamo li klanjati akšam, a o teraviji da u takvom stanju da i ne govorimo.
Iako svaki put nastojim da ograničim jelo i piće (čak znam i prekršiti pravila gostinskog adeta da se ne zaviruje u kuhinju kako bi se vidjelo čime ćeš biti uslužen, pa otići direktno tetki u inspekciju jela i unaprijed se dogovoriti šta će mi i koliko staviti u tanjir), ipak ne mogu da izbjegnem taj neugodni osjećaj težine i napetosti u stomaku.
Onda čekam da se to malo slegne, nastojim piti kiselu vodu, promijenim abdest, kako bih mogao opušen i sabran akšam klanjati.
U tom čekanju znam se obično sjetiti informacije, što je pročitah u jednoj knjizi, kako u muslimanskim zemljama potrošnja mesa u mjesecu ramazanu znatno poraste u odnosu na druge mjesece, pa tako ramazan ponegdje umjesto mjeseca sustezanja, skromnosti i gladovanja, postane mjesec zijafeta.

To su te dvije slike ramazanskog iftara. 
Samo naizgled su suprotne. 
U stvari, tačnije rečeno, one nisu niti u kakvoj suprotnosti. Ekstremi su u suprotnosti, a kako islam uvijek ističe vrijednost i značaj ''srednjeg puta'' u mnogim stvarima, potvrđujući drevnu mudrost o ''zlatnoj sredini''; to znači da ove dvije slike, ova dva islamska simbola nisu i ne mogu biti u suprotnosti.
Objašnjenje, kao i uvijek daju ajeti Kur'ana:

O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. Reci: "Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?" Reci: "Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih." Eto, tako Mi podrobno izlazemo dokaze ljudima koji znaju. 
(Kur'an, 7:31,32)

To je ta zlatna sredina: radovati se iftaru, radovati se Allahovim blagodatima i ukrasima, zahvalan Mu biti na tome, konzumirati sa osjećajem zahvalnosti, ljubavi i odanosti Njegove poslastice što ih robovima daje, ali ne pregoniti već jesti i piti, po mogućnosti, do ispunjene dvije trećine želuca: ..I jedite i pijte, samo ne pretjerujte..
Ko slijedi ove plemenite ajete osjeća harmoniju i sklad ovih iftarskih simbola.

Ovaj iftar budi mi još jedno sjećanje, kojemu se uvijek rado vraćam.

Opet je slika sela, kod moga djeda i nane, u danima moga djetinjstva. 
Tada je ramazan bio u ljetnom periodu, kada bijah na raspustu, tako da sam i mogao biti na selu da sve to doživim.
Ovo o čemu sada hoću da kažem je jedan jako lijep ramazanski adet, što ga moj djed i njegovi susjedi i rođaci njegovaše. Riječ je o zajedničkim iftarima i teravijama.
Kako su naše kuće bile nešto udaljene od obližnjeg mjesta, moj djed i ostali domaćini imadoše problem oko teravije. Rastojanje do džamije bijaše isuviše veliko kako bi tamo išli na teravije, pa oni uspostaviše lijep ramazanski adet da svi zajednički iftare i klanjaju teraviju večeras kod jednog domaćina, sutra kod drugog, i tako redom, na smjenu.
To je bilo zaista lijepo. 
Rodbina i komšije zajednički iftare i klanjaju, i kafu, šerbe, čaj piju...druže se i muhabete. 
Iako svi oni mahom bijahu prije siromašni, nego li bogati (jer je siromašenje njihove generacije započeo kralj Aleksandar Karađorđević, nastavio drugi svjetski rat i dovršila komunistička vlast) njihova srca bijahu bogata pa se nije štedjelo na iftaru.
Posebna ljepota bijaše u druženju, u sijelima i muhabetu. Srca su postajala bliža i odnosi prisniji. Bijaše to istinski džemat i istinska rođačka i komšijska bliskost.
Danas toga nema, jer ta generacija domaćina što preseli na ahiret, što preseli u muhadžirluk bježeći od zločinaca u zadnjem ratu. 
A i došla su druga vremena. 
Manje je prisnosti i istinskog druženja među džematlijama i rodbinom.
Poseban problem su pokloni. 
Koliko nas izbjegava otići nekome jer smo sebi umislili da moramo uvijek nositi nekakav poklon (što je lijepo u bogatim društvima, ali insistirati na tome i zbog toga urijeđavati sijela i druženja zbog naših skromnih materijalnih mogućnosti zaista je kontraproduktivno)?!
Zaista, trebamo nastojati da se povratimo lijepim adetima sijela i druženja naših starih, jer će nam, inša'Allah, tako srca biti bliža i međusobni odnosi biti prisniji.
Eto, ovo druženje uz mukabele, iftare, sijela nakon teravije, i to je jedan od lijepih mirisa mubarek ramazana.

Autor: albatross (80.65.71.---)
Datum:   06.11.2003 15:58

Prica koja slijedi potice iz narodne”kuhinje” a nastala je na osnovu jednog događaja iz života jednog od najvećih sufijskih učenjaka Šejhul Ekbera –Muhjidin Ibn Arebija (a preuzeta je iz Biserja-Izbora muslimanske književnosti)….kako jedno kazivanje tokom dugih godina prepričavanja gubi stanoviti “okus”(cinjenica) ali u isto vrijeme biva “začinjeno “ narodnom mudrošću poslušajte sami:

OTKADA U ŠAMU ŽIVE SAMO MUSLIMANI

To je bilo sultan-Selimova vakta u Carigradu.Kad je sultan Selim bio još car, onda je bio u Šamu jedan muderiz, pa je on vazio, kazivo vaizluk svijetu.Svijet nije vjerovo u Boga, a on kazivo njima:

--- Ja vam kazujem, a vi sve gori.

Pa je iziso na jedno polje, pa sav je svijet zovno, biva, da vaizluk kazuje.A svoj je potpis viš džamijskih vrata metno:Dok sultan Selim ne dođe u Šam, vi nećete vjerovati Boga, dokle god on ne dođe, dok “sin” u “šin” ne dođe.I ošino je nogom u zemlju i kazo:

--Ovdje je vaš bog pod nogama mojijem.

Tu je njima bilo krivo i ubiju oni njega, muderiza.I ukopaju ga.Godina i godina je prošlo kako je on umro.Dolazi sultan Selim u Šam, kod Ćabe, i kad je pošo iz džamije, pogleda on potpis viš džamijskih vrata.A šnjim je bio njegov šehislam. I kad je on pročito onaj potpis, proučio, ondar on zna da je oni muderiz to ostavio.Ondar on izišo pa pito ljudi zna li iko ko je ovi potpis ostavio.Kaže, ne zna niko.Sve saberi svijet, ne zna niko.
 Ima l’ još iko ovdi da nije došo?n
 Ima jedan dedon star trista šest godina, al’ ne mereš mu čut glasa od zaifluka, ne mereš čuti šta govori, razumit.
 Da idemo kod njega!n
Kad su došli kod njega on ga viče aaaaa, ne mereš mu ni glasa čuti.Pita on onoga svoga munedžime:

--Šta bi moglo bit pa da on progovori?

Oni su rekli njemu:

 Od osamnaest godina curu da legne kod njega, pa da svoja leđan prisloni njemu uzledja, pa će on progovorit.
Odma je sultan Selim našo curu od osamnaest godina i legne uz njega.Kad je bilo oko po noći, progovori dedo, okrenu se curi, potegla ona mladost.Odoše sultan-Selimu sutra da kazu da je progovorio dedo.Dolazi sultan Selim njemu i on njega upita:

 Hej ti,n ihtijaru, znaš li ko je potpis moj ostavio viš džamijskih vrata a ja nisam bio ni rođen još?
 Znam—kaže.—Jedan muderiz.Pa tako je on vazio i kazivaon narodu, a narod nije vjerovo.
 Pa, đi je on jaako?n
 On je na poljun jednom ubijen i tu je ukopan.
 Znaš li ti đi je ukopan?n
n Znam—kaže.
Dedu u kola, pa tamo.I sultan s njim.Ka’ su došli tam:
 Đi jen kazivo vaizluk?
 Vodje, i vodje je ošino nogom.Ovdje je kazo:”Bog je vašn vodje pod mojijem nogama”.
Sultan Selim kaže:”Je l’ ovdje zrelo?”
 Jes,n tude, na tom mjestu.

Kad oni počnu kopat onu rupu.Njekolko su kopali.Ka’ su doli—pare, zlato; hazna para, đe je on udario nogom.A on je bio dobri, pa govorio svijetu da on vjeruje u pare , a ne u Boga! I tu su pare i naišli.

 Ajde jaako, kaži mi đe je on ukopan.n

Kad su došli, iskopali njega, kad on čitav, zdrav, leži, ništa struhno nije.Sultan Selim pošo da mu poljubi nogu.On nogu sebi.Podje ruku da mu poljubi, on ruku sebi.Pito je on onije naučnjaka šta je sevep pa ne da poljubit ni noge ni ruke.

Kaže:-- Ne znamo mi.

Onda je on progovorio, onaj muderiz.Kaže:
 Ti hoćeš meni da poljubiš ja nogu ja ruku.Šta si ti, šta samn ja?Makar ti bio mlad ne basta da ti mene poljubis, ti si sunce zemaljsko, car svije na svijetu.
Oni su njega zagrnuli opet.Onda je car one pare pokupio, pa je došo u Šam i vikno je telal da car daje dukat ko će u džamiju doć.Puna džamija naroda.Za pare.Sutri dan dva dukata.Idje svijet sunavratke! Treći dan- tri dukata.Osvanu petak.Kaže car onom svom hodzi, donesi jednu vrecu dukata na oni krevet đe će hodža klanjat u džamiji.Dovede dvojicu koji će sjeć ko izidje iz džamije prije dove.
Džematile klanjali.Kad je reko:
 Kad panemo dolin na sedžde, pa da učinimo etehijatu, dok nismo selama dali, pospi ozgo dukate po svijetu.I u mihrab hiti imamu gore.

Kad je pozno dukate, svijet nije čeko da prida selam, usta jedan po jedan, kupi dukate i ode.Kad i imam nakupio, pa i on ode.Kad je sultan Selim dao selam, pa pogledo u džamiju, a rijetko ostalo ljudi, đikoji.Kad su izišli tam – sve mrtvo.Sve isječeno.

Otadar su u Šamu muslimani ostali,i nema više sumjese nikake.

A sad……naravoučenije :)

 Naravoučenije prvo: Ne izlazi nikad iz džamijen prije dove jer bi te moglo nešto strefit a da ni ne znaš šta je!:)
n Naravoučenije drugo:Ne razbacuj dukate po džamiji (ne pravi se pametan) jer bi mogo ostat bez džemata!:)
 Naravoučenije treće:mlado žensko bi i kamen dan progovori navrlo:)

Autor: Abdullah (80.65.67.---)
Datum:   08.11.2003 23:18

Blizi se polovica uzvisenog Mjeseca Ramazana. Okrecem 
se 
iza sebe i pitam se da li sam barem dio vremena iskoristio tako da On 
bude 
zadovoljan. Znam da svaki dan pravim greske, nazalost cesto ih i 
ponavljam, 
ali se tjesim time sto sam samo insan, nesavrsen i nemocan bez Njegove 
pomoci.
Pitam se kako u vrtlogu stalne zurbe, mnostva poslova naci vremena za 
svoju 
dusu. Nije lahko, to je istinski velika borba koja stalno traje. Ove 
sedmice 
su mi pocela predavanja na fakultetu i mnogo je novih obaveza. Ne znam 
kako 
je sa vama drugima, ali je jedva stizem da ispunim makar dio od 
preuzetog 
emaneta. Kako bih samo volio da smireno odem u dzamiju, uzivam u ucenju 
Kur'ana na mukabeli i da se predam prelijepom osjecaju pokornosti Njemu 
dok 
Mu licem padam na sedzdu.
Nazalost, o tome za sada mogu samo mastati, jer realnost je drugacija. 
Danas 
je petak, dzuma, a ja imam predavanja i vjezbe, tako da najcesce u 
zadnji 
cas stizem da «odslusam» hutbu. Iako se i meni samom cini da cu se 
izgubiti 
u svemu ovome, da moja dusa nece naci ispunjenje, ipak Uzvisen je On u 
svojoj milosti koju spusta na nas. Desavalo se da u trenucima najvece 
zurbe, 
osjetim kako zraka smiraja dolazi iz mojih dubina i kako osvjetljava 
uznemireno srce. To me je iznova uvjeravalo da je On taj koji sve daje 
i da 
samo Njemu dugujemo zahvalnost za ono sto imamo.
Nemam bas puno vremena da posjecujem vazove. Zao mi je zbog 
toga, 
jer mnogo lijepih i korisnih misli insan moze tamo cuti i time 
obogatiti 
svoj zivot. Ali cini mi se da su najkorisniji oni koji dolaze iz 
zivota. 
Pouke koje dobijemo iz njih se duboko utisnu u nase bice. U nekoliko 
slijedecih redake cu vam progovoriti o jednom takvom nasihatu iz zivota 
Prosle godine u fakultetskoj citaoni sam upoznao kolegu, brata 
muslimana. U 
svakom muminu kuca toplo ljudsko srce, pa je tako i iz duse toga brata 
zracila iskrenost i smirenost u pokornosti Stvoritelju. Tokom ovog 
ljeta 
zajedno sa jos jednim bratom smo ucili, pa bi kroz pricu i salu bodrili 
jedan drugoga da istrajemo u onome sto smo zapoceli . Jedne prilike je 
dosao 
i ponosno rekao kako je njegova sestra rodila prekrasno dijete i kako 
ga je 
iz porodilista iznio na svojim rukama.
«Dusa daidzina» iz srca je govorio.
Prije petnestak dana, pred pocetak Ramazana sreo sam ga na fakultetu i 
srdacno bratski sam ga pozdravio.On je nekako cudno odgovorio, bez 
osmjeha 
koji inace krasi njegovo muminsko lice. Mislio sam da je to mozda zbog 
ispita ili da jednostavno ima «los dan». Sjecam se da sam mu onako u 
prolazu 
porucio da cemo se naci na nekoj od teravija.
U ponedjeljak sam otisao na fakultet zbog predavanja, ali bila su 
otkazana 
pa sam imao nesto slobodnog vremena. Iduci ka amfiteatru sretoh ga i bi 
mi 
bas drago da neko vrijeme provedemo zajedno i da podijelimo utiske 
Mjeseca 
posta. Sjeli smo na klupu ispred fakulteta i otpoceli razgovor, 
uobicajen, 
mozda samo malo tisi. To mi je bilo razumljivo, jer u ovom vremenu 
pojacanog 
ibadeta insan mora vise vec prije voditi racuna i o onome sto govori. 
Zlatna 
je svaka nepromisljena rijec koja nije izgovorena.
U jednom momentu kaza da insan istinski nesto nauci tek kada mu se 
nesto 
desi, da tek tada postaje svjestan prave prirode ovoga prolaznog 
dunjaluka. 
I tada rece da mu je sestra preselila na ahiret prije nepunih mjesec 
dana. 
Sve se zbilo brzo. Ubrzo nakon poroda je pocela povracati i to je 
trajalo 
nekoliko dana pa je smjestena u bolnicu. Nije tamo dugo ostala. Kratko 
nakon 
prijema je preselila, a ljekari nisu ustanovili o cemu se radi. 
Allahova 
volja je bila iznad svega. Spomenu njenu diplomu, koju je sa ponosom 
stavila 
na zid i tiho izgovori da je svojim rukama spustio u kabur. Slusao sam 
ga, a 
kao da mu nisam vjerovao. Pa haman juce je to bila mlada zena , puna 
zdravlja, sretna zbog svoga djeteta, a sada je nema medju njenim 
najdrazim. 
Gledao sam ga i divio se njegovom saburu. Volio je bratskom ljubavlju, 
kako 
insan samo moze voliti stariju sestru. Misli mi odose na moju porodicu. 
I 
moja sestra je starija od mene i divna je osoba. Nije savrsena, ali je 
istinoljubiva i cestita. Kroz glavu mi prodjose nase svadje, moj grubi 
odnos 
prema njoj. Sjetih se i njenih suza dok je cekala do kasno u noc da 
stignem 
kuci. Sestrinske suze, iskrene i njezne. Bi me stid. Pomislih, a sta 
ako je 
nestane sa dunjaluka i neka neizmjerna praznina ispuni moje srce. Tesko 
mi 
je bilo i zamisliti zivot bez nje, bez njenog osmjeha i veselog 
cavrljanja. 
Shvatih da ne znam cjeniti blagodati Allahove i da mu se ne zahvaljujem 
istinski iz srca. Mnostvo je toga sto me okupira i odvodi od Njegove 
blizine.
Taj dan kada sam stigao kuci, vec sa vrata nazvah selam i odmah upitah 
da li 
su svi dobro i trebam im li sta. Bilo mi je najvaznije da ih ne 
uznemirim, 
da budem prijatan, da bi osjetili toplinu koja nam svima toliko treba. 
Znam 
da ce me dunjaluk ponovo povuci u svoje virove, ali molim Allaha dz.s. 
da me 
ucvrsti u pokornosti Njemu i da naucim cijeniti Njegove blagodati 
kojima nas 
obasipa.
Naucio sam nesto, sto u stvari odavno znam, ali insan je 
zaboravan i 
mora se stalno podsjecati. Jedino stalno na dunjaluku je promjena. Sve 
se 
mijenja, radjanje i umiranje se ispreplicu, a samo On ostaje isti, 
zauvijek. 
Dunjaluk jeste cuprija, i na njoj se ne prave kuce, ali skloni smo 
tome. 
Stalno podsjecanje na nasu prolaznost i Njegovu vjecnost cisti nasa 
srca i 
cini nas sretnijm, jer dunjaluk je kao lijepa djevojka praznog srca. 
Moracemo ga svi napustiti, a ne znamo ni kada, ni gdje. Samo On svojim 
znanjem obuhvata sve sto je stvorio.
Molim Ga da nas u svojoj milosti priblizi sebi i da nas ucini onoma 
kojima 
je On zadovoljan.

Autor: Kalem (80.65.68.---)
Datum:   09.11.2003 14:49

Imam prijatelja, živi u jednoj razvijenoj evropskoj zemlji. Upoznali smo se Allahovom voljom, jednim povodom koji nije bio vezan za islam. Nije nam dugo trebalo da prepoznamo brata jedan u drugom i to isto veče provedemo u razgovoru o našoj vjeri i prvom zajedničkom namazu, a biće ih još kasnije.

Pošto je on bio gost mojih prijatelja i mene, provodili smo dosta vremena zajedno. Planirao je da ostane nekoliko dana i da se vrati uobičajenom ritmu života. Svi zajedno smo postali bliski u prilično kratkom periodu. Nas dvojica smo se razumjeli izmedju ostalog i zato što smo obojica počeli klanjati ne tako davno pa smo imali dosta zajedničkih razmišljanja, iskustava i pitanja. On se zaljubio u Bosnu i Hercegovinu na prvi pogled. Tih dana smo vrijeme provodili u gradu, išli u džamije, na Baščaršiju, Zmajevac … 

Medjutim jedna stvar je na mene ostavila jak utisak. Možda neću pretjerati ako kažem da je i donekle promijenila moj pogled na život ovdje. Naime, kada smo prvi put došli u grad i šetali, došlo je vrijeme namaza i čuo se ezan. Za mene je to bio poziv na molitvu. Naravno i više od toga, ali čovjek vremenom prihvati stvari zdravo za gotovo. Ali taj prijatelj je zastao, a na licu mu se pojavio predivan osmjeh, možda je čak i zaplakao. Rekao je tada da mu je to prvi put da je čuo ezan napolju, jer u toj ‘naprednoj evropskoj zemlji’ koja i sama ima priličan broj muslimana, ezan se ne smije učiti vani već samo unutar mesdžida. Valjda smeta modernom čovjeku. Prijatelj nam je prvi put bio u zemlji gdje je islam sastavni dio svakodnevnog života. Sada je klanjao u džamijama starim pet vjekova. Kada bi se digao sa sedžde lice bi mu bilo mokro, a on bi to pokušavao sakriti.

Možda ću otkriti dio njegove intime, ali moram reći da je sav honorar koji je zaradio svojim poslom u našoj zemlji dao jednoj siromašnoj porodici koja je pruzela brigu o još petero djece nakon porodične tragedije. Bio je postidjen veličinom problema sa kojima se ljudi suočavaju u poređenju sa svojim. A ni njegovi nisu mali, većina bi nas trebala biti postiđena pred onim šta je on, hvala dragome Allahu, izgurao u svom životu.

Nakon nekoliko dana, odlučio je promijeniti svoje planove, otkazati neke poslove, a sve to da bi došao ovdje da isposti mjesec ramazan te godine. Bio je tu više od mjesec dana, sprijateljio se sa mnogima, ugostio i neke svoje prijatelje ne bi li osjetili to što on osjeća u Bosni. Rodilo se jedno prijateljstvo, koje će ako Allah dž.š. da, trajati još dugo. Nadopunjavali smo se međusobno, kao da je on bio još jedan kamenčić u mozaiku koji čini da se jasnije vidi čitava slika. Ostao je trajno vezan za našu zemlju srcem, prihvatao je ono što mu je ona pružala i on joj je davao ono što je sam imao.

Svi smo mu pomogli i on je pomogao svima. Bilo mu je drago što smo ga nagovorili da se vrati i provede mjesec ramazan ovdje (a nije ga trebalo ubjeđivati), što smo ga ugostili i pazili, a i nama je bilo drago što nam je, a da i nije bio svjestan, pomogao da vidimo stvari iz jedne druge perspektive.

Kada sam bio dijete, pod uticajem filmova i muzike sa zapada, žarko sam želio da budem dio toga. Bio sam svjestan da oni imaju nešto što mi nemamo i jedan dio mene je čeznuo za tim. Za modernim načinom života u velikim gradovima, za zabavnim parkovima, profesionalnim sportom, velikim autima, hidrantima iz kojih pršti voda po ulici dok djeca skaču okolo sa flašom koka kole u ruci, za rotacionim svjetlima policijskih automobila u jurišu na gangstere, za klinikama Švarcvald, naftnim magnatima u Denveru, maturskim zabavama sa seksualnim klimaksom, rok koncertima sa grandioznim binama, momačkim večerima sa striptizetama koje iskaču iz golemih torti… Naravno, bio sam, kao i većina ostale djece sretan sa svojim roditeljima, rajom, u svome gradu, ponosan na tadašnju državu. Nisam nikada mislio živjeti negdje drugdje ali sam znao da ovdje neću imati sve što ‘oni tamo’ imaju. I bilo mi je žao zbog toga. Mislio sam kako neko ima sve te stvari pred nosom, a neko ne. Uvijek smo bili sretni, ali u poređenju sa njima, ipak siromašniji. Tako smo razmišljali ko djeca u osnovnoj školi.

Kada sam odrastao i počeo više razmišljati, došao je rat. Rodila se nova ljubav, a to je bila naša zemlja, grad i ljudi. Kako je Bog blizu ljudi kojima se čini nepravda, to se i u meni više rađao islam. Postepeno me je preuzimao i slika svijeta se bila uveliko promijenila. Ali kako smo se svi mijenjali u tom zatvorenom okruženju, nismo se imali sa čim porediti i nismo bili svjesni da su se uloge zamijenile. Upravo me je to pogodilo kada sam vidio reakciju našeg prijatelja na ezan. Shvatio sam da smo u pravom, istinskom svijetu sada mi ‘oni gore’ bez obzira na tešku trenutnu materijalnu situaciju. Sada mi živimo u svijetu gdje su nam na dohvat ruke istinske vrijednosti. Prije svega džemat, džamija, iftarski top koji se u akšam prolama gradom. Sada smo mi ti kojima drugi zavide. Po prvi put osjećam neku vrstu onog bogataškog stida. Što ja imam, a drugi nemaju. 

I kako se odnosimo prema tome? Da li zahvaljujemo? Dobro, da li stvarno zahvaljujemo Stvoritelju, svakodnevno? Da li smo slijepi na blagodatima za kojima iskreni vjernici žude?

Autor: Samir (80.65.72.---)
Datum:   10.11.2003 02:45

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Esselamu alejkum!

Kada smo razmisljali o postavljanu jednoga ovakvog foruma u kojemu bi izmijenjivali utiske koje dozivjesmo tokom mjescea ramazana nisam ni mogao slutiti kolike cu neizmjerno lijepe trenutke dozivjeti citajuci utiske drugih. Nerijetko, tekstovi koje napisaste nagonili su me na suze, mozda je tome razlog sveobujmljujuca milost spustena nasim mjesecom, tek svaka recenica djeluje mi kao strijela koja pogadja ravno u srce. Volio bih da se svi ukljuce u pisanje, a ako imate nekih problema vezanih za pristup forumu javite na adresu koja se nalazi na pocetnoj stranici.
Evo, nakon taze procitanih tekstova Abdullaha i Kalema tesko je smiriti srce. Da vas oboje i sve ucesnike i posjetioce Foruma Jedini nagradi za pruzenu ramazansku sjetu.

Esselamu alejkum!

Poruka promijenjena (10.11.2003 02:58)

Autor: Haris (80.65.68.---)
Datum:   11.11.2003 13:34

Bismillahir-Rahmanir-Rahim
Es selamu alejkum
Nemam nista reci, osim da ponovim ono sto Samir upravo rece.
Zaista je predivna ljepota individualnog unutarnjeg dozivljaja mubarek ramazana.

Autor: Ebul Fadl (80.65.72.---)
Datum:   12.11.2003 17:28

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!

Ne znam, mozda je glupo ali nekako nisam ni svjestan koji je dan mjeseca ramazana. Znam samo da se blizimo posljednjoj trecini i buduci da sve na Ovome svijetu propada "osim Lica Njegova" tako mora doci kraju i zivot u ovoj dimenziji bitno drugacijoj od nasega svakodnevlja.
Nekoliko dana skoro da nisam nigdje izlazio, samo na dva, tri sijela, tako da nisam ni stigao podijeliti uobicajenu sadaku koju sam racunao s Bozijom pomoci udijeljivati svaki dan tokom blagoslovljenoga mjeseca. Stoga danas razmisljah, buduci da sam sav neutroseni novac namjeravao dati jednoj osobi (tako mi nesto hal govorio), koga ce mi Jedini poslati u susret?! Imao sam par "faca" u vidu i ocekivah susresti ih na ulici svaki tren. Ipak, prosao je i podne-namaz, kojega klanjah u Carsijskoj dzamiji, a ne sretoh nikoga da mu novac treba. Krenuo sam preko Careve cuprije kad vidjeh da preda mnom stoji jedan covjek kojega znah kao, nazalost, prevaranta jer se licno uvjerih nekoliko puta da laze te da niti je deloziran, niti je tacno da nema sta jesti, niti je hasta. Zacudih se - otkud on? Okrenuo sam za tren pogled ali bas nikoga ne vidjeh od siromaha na koje sam racunao pri dijeljenju ove sadake. Nakon vec uobicajene price (mislim da je ovo jedno sesti put da mi je pripovijeda, svaki put dodavajuci nesto novo sto pobija staro, npr. da je iz Hadzica, a bio je iz Sarajeva i Zenice, da je RVI a bio je izbjeglica...) odlucih dati mu novac. On se zahvali, nastojah koliko mogu odagnati od sebe misli koje odavase zbunjenost, ljubazno se poselamih s njim i nastavih dalje. Sjetih se jedne price. Naime, u tekijskim krugovima, barem u Sarajevu, kruzi kazivanje kako svakoga od nas barem jednom godisnje susretne hazreti Hidr, alejhisselam, ali obicno u liku osobe s kojom smo se posvadjali odnosno osobe koju po svaku cijenu nastojimo izbjeci na ulici. Nije bitno da li je ova predaja tacna, niti zelim reci da sam susreo hazreti Hidra, alejhisselam (jer kada bih bio siguran da jesam naravno da bih to sacuvao za sebe); ono sto je bitno jeste da nam spomenuta prica umnogome moze pomoci pri komunikaciji s drugima. Stvarno, zar nije bolje ne biti u zavadi; zar nije bolje sa svakim se selamiti, pozdravljati; zar nije bolje "otkinuti" par minuta besposlice i saslusati nekoga, makar nam ta osoba bila nevjerovatno dosadna i zamorna, ko zna, mozda budemo ovozemni razlog da se ta osoba makar za tren oslobodi tuge, usamljenosti ili depresije? Vjerujem u instinkt poboznoga covjeka, ili ako hocete, u instinkt vjernika. Nije mi jasno zasto nisam nikoga susreo (sto je prakticno nemoguce), niti zasto sam susreo bas ovoga covjeka. Tek, osjecao bih se glupo da sam ga izbjegao, nesto u meni ne bi mi dalo mira. A, kako biljezi Muslim, poslanik Muhammed, alejhisselam, na upit sta je to "dobrocinstvo" a sta "grijeh", odgovorio je: " 'Dobrocinstvo' je lijep odgoj, a 'grijeh' je ono sto kada pocinis pece te u prsima i ne bi volio da drugi za to saznaju." Kada dodjoh kuci, sjedoh. Osjecah se opustenim i, ne znam zasto, zadovoljnim. Kao da sam ucinio neko dobro, a nisam znao za njega. Obuze me san. Prilegao sam i proveo predivne trenutke u drustvu voljenoga ucitelja koji nas davno napusti. Pa zar me briga sto mi Uzviseni bas onoga covjeka posla?

Autor: Abdurrahman (80.65.68.---)
Datum:   13.11.2003 12:09

Srijeda, 18. ramazan 1424 / 12. novembar 2003

Jučer je bio 17. ramazan, dan pobjede na Bedru.

Bedr,
toliko emocija, toliko simbolike se veže za ovaj događaj. 

Naročito danas, u vrijeme dekadence Ummeta, u vrijeme kada su haman svi muslimani u svijetu u stanju zaostalosti, pa čak u izvjesnoj mjeri i poniženosti, rado se vraćamo ovom veličanstvenom događaju iz rane povijesti naše zajednice.
I, uvijek se isto pitamo: ''Kako da povratimo, kako da ponovo okusimo, kako da nas ponovo obuzme taj veličanstveni 'Duh Bedra'?!''
Mnogi od nas pokušavaju dati odgovor: Treba nam zajedništvo; treba nam jedinstveno i ispravno