Sveta zemlja – geografske i društveno-političke prilike u vremenu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam

Mubarek zemlja Palestina[1] leži na istočnim obalama Mediterana otprilike između 29. i 33. stepena sjeverno od Ekvatora, te 34. i 36. stepena istočno od Griniča. Okružuju je: Liban na sjeveru, Sirija na sjeveroistoku, Arabija na istoku i jugu, Sinajsko poluostrvo na jugozapadu i, naravno, Mediteran na zapadu.

U geografskom smislu prepoznaje se nekoliko karakterističnih područja.

Na zapadu prostiru se priobalne ravnice. Ovaj ravničarski pojas na obali Mediterana prekida jedino gora Karmel (visine 528 metara) na jugozapadu Galileje.

Najveći dio površine mubarek zemlje zauzima centralno brdovito područje čiji reljef uglavnom čine brežuljci, brda, visoravni i planine čiji najviši vrhovi ne prelaze visine 1600 do 1700 metara.[2] Ovo centralno gorje proteže se iz pravca sjevera ka jugu. Po dužini je presječeno dubokom dolinom rijeke Jordan. Područja istočno od Jordana tradicionalno su se nazivala Transjordanija (zemlje preko rijeke Jordan), dok su dolina Jordana i područja zapadno od nje tradicionalno podjeljena prema tri karakteristične gorske skupine. Krajevi na sjeveru, oko Galilejskog gorja, nazvani su Galileja; srednji dio oko Samarijskog gorja nazvan je Samarija i konačno južni dio oko Judejskog gorja nazvan je Judeja. Ovaj gorski lanac prekinut je Jezreelskom ravnicom koja se proteže između Galilejskog i Samarijskog gorja i povezuje nizije obale Mediterana sjeverno od gore Karmel sa dolinom Jordana.[3]

Kao što smo vidjeli, treće karakteristično područje mubarek zemlje predstavlja dolina znamenite rijeke Jordan. Jordan izvire na obroncima planine Hermon na sjeveru i teče ka jugu. Nakon pedesetak kilometara gornjega toka protiče kroz Meromsko jezero,[4] te onda, nakon narednih dvadesetak kilometara srednjega toka, protiče i kroz znamenito Galilejsko jezero,[5] da bi potom rijeka Jordan tekla dalje na jug sve do Mrtvog mora u koje se uljeva.

Konačno na samom jugu mubarek zemlje prostire se pustinjsko područje (današnja pustinja Negev) sve do granica Sinajskog poluostrva i vrha zaljeva Akaba.

Klima mubarek zemlje također varira. U priobalnom pojasu na zapadu vlada klasična mediteranska klima. Ali, kako se ide ka istoku klima poprima prvo u središnjem brdovitom području izvjesna svojstva kontinentalne klime, da bi potom, još dalje na istok, sve više poprimala svojstva pustinjske klime. Isto se zbiva kada se posmatra u pravcu od sjevera ka jugu – mediteranska klima na sjeveru kako se ide prema jugu sve više, shodno jačanju kopnenih uticaja Arabije, Sinaja i sjeveroistočne Afrike, prelazi u pustinjsku da bi na kraju na krajnjem jugu (Negev) preovladala pustinjska klima.

Prema tome, može se reći da je klima na zapadu mubarek zemlje i u najvećem dijelu centralnog brdovitog područja mediteranska (s tim da se u gorju javljaju izvjesna svojstva i kontinentalne klime). Prema istoku i jugu sve više preovladavaju pustinjski uticaji, tako da klima na krajnjem istoku i krajnjem jugu prelazi u pustinjsku.

Biljni pokrov mubarek zemlje, dakako, ovisan je o njezinim klimatskim svojstvima. U tom smislu bi se moglo reći da preovladava grmovita mediteranska makija. Na sjeveru se javljaju i šume vazdazelenoga hrasta (crnike) i alepskoga bora,[6] dok na pustinjskom jugu prevladava kserofitno grmlje i rijetka trava.[7] Najviše se plodnoga zemljišta javlja u dolini Jordana (uključujući, dakako, i krajeve oko Galilejskoga jezera) i u priobalnim područjima na zapadu. Obradive površine i vinogradi javljaju se i u dolinama između brda centralnog gorja kao i na njihovim padinama. U Transjordaniji najveći dio površine zauzima stepa i polupustinja, a dalje ka istoku prevladava prava pustinja. Tako je, kako je već pomenuto, i na krajnjem jugu.

U vrijeme Isāa, alejhisselam, mubarek zemlja je u cijelosti bila u sastavu Rimskoga carstva. No, Rimljani su bili prepustili upravu nad izvijesnim dijelom teritorije svom vazalu Herodu. Kralj Herod Veliki je tako upravljao Galilejom i većim dijelom Transjordanije, ali je stvarne vlasti i državničke samostalnosti imao samo onoliko koliko mu je Rim dopuštao. Herod je umro nedugo nakon rođenja Mesiha Isāa, alejhisselam. Vlast nad većim dijelom njegova kraljevstva naslijedio je njegov sin Herod Antipa, dok mu je drugi sin Herod Filip vladao samo nad Golanskom visoravni i dijelovima Transjordanije koji leže sjeveroistočno od Galilejskog jezera.

Judeja i Samarija su bile pod direktnom rimskom upravom. U vrijeme Mesiha Isāa, alejhisselam, u tim je pokrajinama vladao rimski namjesnik Poncije Pilat.[8]

Stanovništvo mubarek zemlje u ta je vremena bilo raznoliko. Osim Israila koji su bili, najverovatnije, većinsko stanovništvo, tu su bili prisutni i neki drugi narodi: Arapi, Sirijci, Feničani, potomci starih ken'anskih naroda (Amalika, Filistejaca, Moaba, Amona i drugih),[9] Samarjani, Grci i, naravno, Rimljani koji su vladali. Stanovnici gradova pretežno su po zanimanju bili zanatlije i trgovci, po selima su pretežno bili ratari i stočari, a na obalama Mediterana i Galilejskog jezera ribari.

Jezik kojim se pretežno komuniciralo bio je aramejski. Taj se jezik tada bio proširio po cijelome Bliskom istoku do te mjere da je čak postao nekom vrstom internacionalnoga jezika ljudi tog vremena.[10] Ovim jezikom su u velikoj mjeri komunicirali i Israilćani, ali su korisitili i vlastiti jezik – hebrejski.[11] Osim navedena dva jezika u upotrebi su bili još grčki i latinski koji su koristili grčki i rimski doseljenici.

Kao logična posljedica nacionalne raznolikosti stanovništva prisutna je bila i vjerska raznolikost na teritoriji mubarek zemlje. Najvjerovatnije je, obzirom na veoma vjerovatnu većinu Israila u nacionalnoj strukturi stanovništva, najviše zastupljena vjera bio islam po Zakonu Tevrata i Zebura. Nažalost, ostali narodi koji su zajedno sa Benu Israilom tada živjeli u Palestini već su duboko bili ogrezli u neznaboštvu (džahilijjet), pa su tako slijedili svoje tradicionalne mnogobožačke vjere – rimsku, grčku, feničku, perzijansku, egipatsku i druge. No međutim, da stvar bude još teža, ni Israil nije bio iskren u svome islamskom osvjedočenju. Osim jednoga broja čestitih pojedinaca i manjih grupa većinom su slijedili Allahovu vjeru samo formalno. Vjera im je izgledala iskrenom i predanom samo po svojoj vanjštini, dok je u stvarnosti bila opterećena velikim stepenom neiskrenosti, nemarnosti, slabosti i licemjerstva. Upravo zbog toga im je dragi Allah iz neizmjerne milosti Svoje i poslao jednoga od njih da ih uputi ka putevima spasa – Mesiha Isāa, alejhisselam.

 

Hazreti Merjema

Allahov Hram, Mesdžid Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u svetome gradu Jerusalemu (Kudsu) svakako je oduvijek bio jedno od najsvetijih mjesta na Zemlji za sve muslimane svijeta u svim vremenima, ali je njegov značaj poseban i nezamjenjiv u duhovnoj tradiciji muslimana Benu Israila, potomaka Ishaka, alejhisselam, odnosno njegovoga sina Jakuba, Israila, alejhisselam.

Mesdžid je u njegovom, vjerovatno najljepšem vanjskom obliku koji je ikada imao, izgradio Sulejman sin Davudov, alejhisselam, na onom istom mjestu gdje je njegov daleki predak, Jakub, Israil, alejhisselam, usnio svoj poznati san u kojem je imao viziju dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog i vidio stepenice između neba i zemlje.

Bejtul-makdis je u duhovnom životu Benu Israila imao centralno mjesto. U njemu su obavljali svoje ibadete i upućivali svoje dove dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova, te Mu prinosili kurbane u vidu žrtava paljenica. Tamo je, u posebnoj prostoriji bez prozora, kasnije u judeo-kršćanskoj tradiciji nazvanom ''Svetinja nad svetinjama'', bio pohranjen Zavjetni kovčeg Benu Israila u kojem se, uz ostali sadržaj, nalazila jedna tajanstvena ali i veličanstvena dragocijenost dragoga Allaha zvana ''Sekina'' (kur'anski je izraz ''Sekinetun mir-Rabbikum'' što u prevodu ima značenje ''smirenje od Allaha''), koja je imala veliki i smirujući uticaj na vjernička srca.[12]

Hizmetiti Bejtul-makdisu oduvijek je bila najveća počast za svakog vjernika iz redova Israila, ali ta počast prema Zakonu nije bila dostupna svima. Emanet hizmeta Mesdžidu i Zavjetnome kovčegu nosilo je jedno posebno odabrano pleme iz redova Israila - pleme  Levita koje je predstavljalo ''svećeničko pleme'' i koje je čak imalo i svoj poseban zakonik ponašanja.[13] Svećenici[14] iz redova tog plemena su još i prije izgradnje Mesdžida njegovali tradiciju hizmeta Zavjetnom kovčegu i Šatoru u kojem je on tada bio pohranjen. Prema judeo-kršćanskoj tradiciji Mūsā, alejhisselam, je za prvoga Vrhovnoga svećenika izabrao vlastitoga mubarek brata Haruna, alejhisselam. Nakon njega su na tu krajnje odgovornu i značajnu funkciju mogli biti imenovani samo najbolji i najpobožniji među vjernicima zato što su svećenici, kao posebno odabrani među Israilom (koji su opet bili odabrani između svih drugih naroda na Zemlji), morali u svemu biti istinski moralni i vjerski uzor ljudima. Zbog toga su Vrhovni svećenici, kao njihovi poglavari, morali da budu takve vjere, znanja, iskrenosti, čestitosti, milosrđa, morala, plemenitosti i mudrosti da niko u svemu tome ne bude iznad njih, osim, dakako, vjerovjesnika i poslanika dragog Allaha i Njegovih posebno odabranih miljenika.

Da li su, nakon Haruna, alejhisselam, na funkciju Vrhovnoga svećenika Allahovom odredbom bili imenovani još neki od Njegovih vjerovjesnika - to nam nije poznato, ali se u tom kontekstu dva imena svakako ističu: Imran i Zekerijja, alejhisselam. 

Jasno je da je Zekerijja, alejhisselam, Allahov odani rob i vjerovjesnik, jer nam časni Kur'an jasno govori da je on primao Objavu, odnosno da mu je dragi Allah, Gospodar svih svjetova podario blagodat komuniciranja sa Sobom. Uz njega je, sasvim sigurno, i Imran jedan od Allahovih voljenih, cijenjenih i odabranih robova i miljenika, te, najvjerovatnije, uz to i vjerovjesnik. Ovog smo mišljenja zato što je odabranost Imrana i njegove porodice kod dragoga Allaha jasno istaknuta u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

 

Allah je odabrao Adema i Nuha i Ibrahimovu porodicu i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom, sve porod jedan od drugog, a Allah sve čuje i sve zna.  (3:33,34)

 

Budući da je hazreti Imranovo ime pomenuto uz imena vjerovjesnika Adema, Nūha i Ibrahima, alejhimesselam, mišljenja smo da je i on jedan od vjerovjesnika dragog Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, jedino zna.

No, ono što je za nas na ovom mjestu važno napomenuti jeste to da je hazreti Imran iskreno i predano, uz sve svoje ostale vjerske obaveze (koje je, dakako, na najljepši način ispunjavao), čitavog svoga mubarek života hizmetio Mesdžidu Bejtul-makdisu.[15]

I njegova mubarek žena Hana bila je veoma čestita i pobožna. Ona je imala veliku želju da jedno od njezine djece dragi Allah primi Sebi kao odanoga roba koji će čitav svoj život posvetiti robovanju Njemu i ljubavi prema Njemu. Tako je ona jedne prilike, kada je bila u blagoslovljenom stanju, zavjetovala svoje buduće dijete na službu dragome Allahu, Svemilosnom, Samilosnom.

Kako je bilo uobičajeno u tradiciji Israila da službu dragome Allahu, Živom, Vječnom, kao i emanet hizmeta Bejtul-Makdisu, obavljaju samo muškarci, Imranova žena je bila prilično iznenađena kada je rodila djevojčicu. Međutim, shvatila je da to ne utiče na dovu koju je ranije uputila, pa je ostala pri svojoj ranijoj namjeri i dragome Allahu uputila još jednu dovu za svoju mubarek kćerkicu.

 

 Kad Imranova žena reče: ''Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i sve znaš!'' Poslije ona, kada je rodila, reče: ''Gospodaru moj, rodila sam žensko'', a Allah dobro zna šta je ona rodila, ''a žensko nije kao muško, nadjenula sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletoga šejtana.'' (3:35,36)

 

Dragi Allah, Svemilosni, Gospodar svih svjetova, zasigurno, voli odane robove Svoje i sluša njihove dove, pa je tako uslišao ovu dovu plemenite žene primivši u okrilje Svoje beskrajne milosti njezinu mubarek kći hazreti Merjemu.

Nije nam poznato da li je Imran preselio na ahiret prije rođenja svoje kćeri Merjeme ili ne, ali je poznato da je ona ostala bez oca dok je još bila mala, pa je na sve svećenike koji su u njezino vrijeme hizmetili Bejtul-Makdisu pala i čast i obaveza brige o njoj. Iako je u to vrijeme među njima bio Allahov miljenik i vjerovjesnik Zekerijja, alejhisselam,[16] oni su ipak zahtijevali, svaki za sebe, emanet brige o hazreti Merjemi. Zekerijja, alejhisselam, je odlučio da sud u tom sporu prepusti dragome Allahu, iako je dobro znao da je on, i kao vjerovjesnik i kao njezin rod po tazbini,[17] najpreči da brine o njoj. On je, najvjerovatnije po Objavi koju je primio, zajedno sa svećenicima koji su zahtijevali pravo brige o hazreti Merjemi Imranovoj kćeri otišao do neke vode da putem bacanja pera od trske u tu vodu vide kako će dragi Allah presuditi. Kada su oni bacili pera u vodu, sva su potonula osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino ostalo plutati na površini. Iako je i ovo već bio očigledan znak, prenosi se da su svećenici tražili da se još jednom ponovi. I, kad su drugi put bacili pera u vodu, sva su krenula nizvodno osim Zekerijjaovog, alejhisselam, koje je jedino krenulo uzvodno. Tada više nisu imali prostora za manevar, pa su se svi složili da je Allahova volja da emanet brige o Merjemi preuzme Zekerijja, alejhisselam.

 

To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. (3:44)

 

Tako je Merjema živjela u okrilju Allahovog svetog Hrama, Mesdžida Bejtul-makdisa u Jerusalemu pod starateljstvom Zekerijjāa, alejhisselam. Boravila je uglavnom izolovano, u jednoj samo za nju određenoj prostoriji (mihrabu) unutar Mesdžida, gdje joj je jedino navraćao Zekerijja, alejhisselam, da se pobrine za njezine potrebe i porazgovara sa njom. Vrijeme je uglavnom provodila u namazu i molitvi, zikrullahu, slavljenju i veličanju dragog Allaha i ostalim oblicima ibadeta Allahu i iskazivanja ljubavi prema Njemu. U tom periodu njezinoga života osama joj je, budući da ona bijaše prelijepa djevojka u punome cvatu mladosti sa svim prirodnim potrebama i željama, osiguravala maksimalnu udaljenost od grijeha i usavršavanje u ibadetu dragome Allahu, tako da je njezino mubarek srce blistalo čistim nurom, izvornom blistavom svjetlošću duhovnoga savršenstva i svekolike čistote.

Njena deredža kod dragoga Allaha najbolje se vidi iz sljedećih ajeta časnog Kur'ana:

 

I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u mihrab ušao, kod nje bi hrane našao. ''Odakle ti ovo, o Merjema?'', on bi je upitao, a ona bi odgovorila: ''Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.'' (3:37)

 

I kada meleki rekoše: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. O Merjema, budi poslušna Gospodaru svom i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu (namaz) obavljaju i ti obavljaj!" (3:42,43)

 

A onima koji vjeruju, Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova i izbavi me od naroda nepravednog!"; Merjemu, kći Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u Riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila. (66:11,12)

 

Iz navedenih ajeta sasvim je jasno da je hazreti Merjema jedna od najboljih žena ikada stvorenih. Ona po odredbi dragoga Allaha na tim mubarek visinama ima plemenite drugarice. Naime, prema jasnoj i nedvosmislenoj poruci časnoga Kur'ana i vjerodostojnih predaja od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (Hadisi) na tim su deredžama, skupa sa Merjemom, kćeri Imranovom, još i Asija, žena Faraonova, Fatima kći Muhammedova, alejhisselam, i njegova prva žena Hatidža kći Huvejlidova.[18]

 

 

Isāovo, alejhisselam, rođenje

 

 

Osim što Merjema spada u najbolje žene, ikada stvorene, ona kod dragoga Allaha, Svemilosnog, Samilosnog ima još jednu posebnu počast koja se oživotvorila u Njegovoj Odredbi da upravo ona bude majka Mesiha Isāa, alejhisselam, poslanika koji je jedan od dragome Allahu najdražih i najbližih stvorenja.

Allahova volja je i da sama Merjema, skupa sa svojim mubarek sinom, bude Njegovo posebno mubarek Znamenje.

 

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)

 

A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo. (21:91)

 

Nakon izvijesnoga vremenskog perioda koji je Merjema provela u Bejtul-makdisu pod starateljstvom Zekerijjāa, alejhisselam, (nije nam znano koliki je to vremenski period bio, kao niti to koji je bio konkretan razlog njezina odlaska), došlo je vrijeme da ona ode kod svoje rodbine u Betlehem. Smjestila se kod njih, na istočnoj strani njihova boravišta, i taj svoj prostor odijelila jednim velikim paravanom da bi tu nastavila svoj život odvojena od ostalih ljudi onoliko koliko je to bilo neophodno. I tu je, naravno, nastavila sa svim svojim ibadetima, kako je i ranije činila. Jedne prilike, dok je bila u ibadetu, iznenada je unutar svoga boravišta ugledala, prelijepoga nepoznatog mladića i to ju je, kao i svaku čestitu i čednu djevojku, prepalo jer se pobojala da nije možda došao sa nemoralnim namjerama. Međutim, njen strah kratko je trajao, jer je on požurio da se predstavi pa je tako saznala da je to Džibril, plemeniti melek, dragoga Allaha izaslanik koji joj je došao u liku savršeno stvorenoga mladića.

Njezin početni strah se pretvorio u začuđenost kada joj je Džibril prenio poruku od Gospodara njezinog da je svrha njegovog dolaska u tome da ona, Allahovom odredbom, treba da dobije mubarek sina.

 

I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla, i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorenoga muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!"; uzviknu ona. "A ja sam baš izaslanik Gospodara tvoga", reče on, "da ti poklonim dječaka čistoga!" "Kako ću imati dječaka", reče ona, "kada me nijedan muškarac niti dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!" "To je tako!", reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. To je unaprijed određeno!" I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. (19:16-22)

 

Tada je, dakle, Allahovom voljom, Merjema ostala u drugom stanju, a da u njezinoj utrobi nije bilo prisutno ničije sjeme, osim njezina vlastitoga (njezine jajne ćelije), tako da je i njoj postalo jasno da će njezin sin biti samo od njezinoga sjemena i da niko neće biti njegov otac. Jasno joj je bilo i to da može još samo neko ograničeno vrijeme biti sa svojom rodbinom i da mora otići u potpunu izolaciju, prije nego li njena trudnoća postane vidljiva. Tako se ona kratko vrijeme nakon mubarek začeća izdvojila u prirodu da tamo u samoći čeka rođenje svoga sina.

Čekala je u prirodi, opskrbljena od svoga Gospodara sa svim što joj je trebalo, da se ispuni devet mjeseci do dana rođenja. Kad je dobila trudove, u velikoj boli se sklonila pod stablo jedne suhe palme. Tu je njena plemenita kušnja doživjela svoj vrhunac kada joj se u jednome trenutku slabosti oteo bolni uzvik: "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!" I tada se još jednom potvrdila drevna mudrost da baš u trenu kad Allahova kušnja nad robovima Njegovim dosegne vrhunac - baš tada stižu im pomoć i olakšanje od Njega, tako da je Merjema začula glas meleka koji joj je doviknuo da sebi natrese hurmi sa palme i da se napije vode, koja je upravo provrla niže nje. Bi to veliko čudo i znamenje dragoga Allaha, jer se voda pojavila tamo gdje je prije nikada nije bilo, a suha palma je u trenu olistala i rodila obiljem mubarek plodova.

Hurme i voda su joj olakšale trudove pa je zatim sa olakšanjem rodila svog mubarek sina. Na prve trenutke majčinske radosti nad svojim novorođenčetom, nadovezala joj se i briga kako da ljudima objasni ovaj slučaj, kako da izbjegne optužbe za nemoral? Ali, sve je već bilo unaprijed određeno, pa ona nije stigla čestito ni da se zabrine, a već je stigla uputa kako da postupi kroz glas meleka koji joj je naredio da nikome toga dana niti jednu jedinu riječ ne progovori.

 

I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. "Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!", uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: "Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, reci: "Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti." (19:23-26)

 

Kada se vratila svojoj rodbini noseći u naručju bebu, među njima je zavladala velika pometnja i nevjerica. Čuđenju nije bilo kraja. Kako su njena vjera i čestitost svima bile poznate, potpuno ih je šokirala pojava njene bebe. Započele su grdnje sa svih strana, a ona je sabrano, mirno i hladnokrvno, bez ijedne izgovorene riječi, samo rukom pokazala prema novorođenčetu. I tad se desilo veliko čudo, prva od veličanstvenih mu'džiza kojima je dragi Allah, Milostivi obasuo njezina mubarek sina:

 

I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. "O Merjemo", rekoše, "učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati ti nije bila nevaljalica." A ona im na njega pokaza. "Kako da govorimo djetetu u bešici?"; rekoše. "Ja sam Allahov rob", ono reče, "meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti; i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da, sve dok sam živ, molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!" (19:27-33)

 

Kada su se osvjedočili ovom velikom čudu govora tek rođene bebe, svima od njezine porodice postalo je jasno da je tu riječ o Allahovoj Odredbi i početku zemaljskoga života jednoga od najvećih Njegovih vjerovjesnika i poslanika. To je unijelo mir u njihova srca i još više im povećalo veliku ljubav i poštovanje koje su inače gajili prema svojoj mubarek rodici Merjemi.

Začudno rođenje hazreti Merjeminoga sina nije uticalo samo na njihova srca, ono je uticalo, a i dan danas utiče, na srca mnogih ljudi. Nažalost, djelovanjem vojski prokletoga Iblisa, mnogi ljudi su i zbog ovakvoga njegovog rođenja i zbog velikih mu'džiza kojima je Isā, alejhisselam, obdaren, zapali u očevidnu zabludu smatrajući ga, neuzubillah, sinom Allahovim. To je izuzetno teška zabluda koja je izazvala veliki nered na Zemlji, pa dragi Allah upozorava čovječanstvo na tu zabludu nekih šest stotina i više godina nakon Isāova, alejhisselam, rođenja ajetima Kur'ana, koji se nadovezuju na one naprijed citirane:

 

To je Isā, sin Merjemin, to je prava istina o njemu, onaj u kog sumnjaju oni. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: "Budi!", i ono bude. (19:34,35)

 

 

Jahja, alejhisselam

 

 

Veličina Allahove milosti, ljubavi i pažnje prema Israilu može se vidjeti i iz veoma interesantne činjenice da im je u vrijeme prvoga boravka Isāova, alejhisselam, na Zemlji poslao još dvojicu Svojih vjerovjesnika - oca i sina Zekerijjāa i Jahjāa, alejhimesselam.

Ešja' (Iša) kćerka Imranova, Merjemina starija sestra, bila je, kako se prenosi, žena Zekerijjaova, alejhisselam, a samim time i majka Jahjaova, alejhisselam, tako da su sva trojica ovih plemenitih Allahovih vjerovjesnika i poslanika bili rođaci po krvi. Sva trojica su u istom vremenu bili poslati Israilu sa istom zadaćom da ponude Allahov lijek njihovim srcima, koja su, zbog njihova nemara i licemjerstva koje se taložilo već godinama, postala veoma bolesna. Kako svaka teška bolest zahtijeva jače doze lijeka i intenzivnije liječenje, milost i pažnja dragoga Allaha prema Israilu jasno se pokazala i u tome što im je u istome vremenu poslao čak trojicu mubarek vjerovjesnika i poslanika: Zekerijjāa, Jahjāa i Mesiha Isāa, alejhimesselam.

Jahja, alejhisselam, bijaše Allahov poklon Njegovom robu Zekerijjau, alejhisselam, i odgovor na dovu koju je Mu je on jedne prilike skrušeno uputio u Bejtul-makdisu. Naime, kad je Zekerijja, alejhisselam, zapao u pozne godine počeo je razmišljati o tome ko će biti osoba koja će ga naslijediti. Dakako, on je dobro znao da će odluku o osobi koja će nakon njega dobiti emanet vjerovjesništva donijeti isključivo dragi Allah i to ga nije brinulo. Ali, brinulo ga je to što će ga, ne bude li imao vlastitoga potomstva, u svim njegovim ostalim dužnostima, i vjerskim i društvenim, naslijediti njegovi rođaci po krvi u koje nikako nije imao povjerenja. Tako je jedne prilike, dok je u samoći ibadetio unutar Bejtul-makdisa, skrušeno uputio dovu dragome Allahu da mu podari mubarek sina koji će biti čitavog svog života iskreno predan Njemu, Gospodaru svih svijetova i tako na najljepši način naslijediti i svoga oca i čitav Jakubov, alejhisselam, rod.

Kao odgovor objavljeno mu je slijedeće: "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." Iznenađen i začuđen Zekerijja, alejhisselam, je na trenutak zaboravio na činjenicu da je dragi Allah svemoćan i upitao je kako je moguće da dobiju dijete on koji je već zapao u duboku starost i njegova žena koja je čitav život bila nerotkinja. Dragi ga je Allah podsjetio na Svoju svemoć jednostavnim riječima: ''To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.''; i još mu je na njegovu molbu podario da mu jasno znamenje istinitosti ovog mubarek obećanja bude to što neće moći govoriti čitava tri dana i tri noći. Zekerijja, alejhisselam, iziđe iz Mesdžida i, pošto je već bio zanijemio, mimikom poruči svijetu koji ga je okupljen čekao pred ulazom da ujutro i navečer slave i veličaju dragoga Allaha.

 

Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: "Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kada sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan." "O Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati." "Gospodaru moj", reče on, "kako ću imati sina kad mi je supruga nerotkinja, a već sam i duboku starost doživio?" "Eto tako!"; reče. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.'" "Gospodaru moj", reče, "daj mi neki znak!" "Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti." I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: "Hvalite ga ujutro i navečer!" (19:2-11)

 

Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj", reče, "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: "Allah ti javlja radosnu vijest: rodiće ti se Jahja - u Allahovu će Knjigu vjerovati, i prvak će biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih." "Gospodaru moj", reče, "kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?" "Eto tako", reče On, "Allah čini što On hoće." "Gospodaru moj", zamoli on, "daj mi neki znak!" "Znak će biti", reče, ''što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!" (3:38-41)

 

I Zekerijjau se, kad zamoli Gospodara svoga: "Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!"; odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjāa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni. (21:89,90)

 

Iz navedenih ajeta se vidi da je i rođenje Jahjāa, alejhisselam, veliko čudo Allahovo, slično rođenju njegova tetića Isāa, alejhisselam, pošto mu je otac bio oronuo od starosti, a majka nerotkinja u vrijeme kada su ga dobili.

Gospodar njegov ga je stvorio čednim, čestitim, nježnim i dobrim, a Knjizi i mudrosti ga je poučio još od malih nogu:

 

"O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!"; a dadosmo mu mudrost još dok je bio dječak, i nježnost i čednost, i čestit je bio, i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan. I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na Dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao! (19:12-15)

 

I otac i sin su, čitav svoj dunjalučki život posvetili svojoj vjerovjesničkoj misiji koju im je povjerio Svemogući, a koja je, u suštini svojoj, imala isti karakter kao i poslanička misija njihovoga rođaka i savremenika Mesiha Isāa, alejhisselam, osim po pitanju objave Indžila.

Naime, mada nam to nije poznato, mi ipak pretpostavljamo da njih dvojica nisu imali nikakvog učešća u primanju objave Indžila, jer ljudskome razumu izgleda veoma logičnom pretpostavka da je Allahov red (Sunnetullah) takav da objavljivanje jedne Njegove Knjige na Zemlji može ići samo preko jednoga od Njegovih poslanika, jer bi u suprotnom moglo doći do konfuzije i nereda, a samo Sveznajući istinu zna. Zbog toga je naše mišljenje da je vjerovjesnička misija Zekerijāa i Jahjāa, alejhimesselam, prije svega bila okrenuta ka liječenju bolesnih srca Benu Israila, njihovom ozdravljenju, snaženju i pripremi za ono što im je odmah potom trebao donijeti Mesih Isā, alejhisselam. U tome smislu mišljenja smo da je njihova vjerovjesnička misija prethodila Isāovoj, alejhisselam, misiji sa ciljem da joj utvrdi put, a dragi Allah jedino zna.

Uzevši u obzir njegov hizmet Bejtul-Makdisu, izgleda da bi se moglo kazati (a dragi Allah jedino zna) kako je Zekerijja, alejhisselam, najveći dio svoga vremena provodio u Jerusalemu. Međutim, njegov mubarek sin, Jahja, alejhisselam, je preferirao prirodu, pa je veliki dio svoga vremena provodio u prirodi, u ibadetu i zikrullahu, nastojeći da se, što je moguće više, udalji od pokvarenosti i grijeha gradskoga života. Prenosi se da se veoma skromno oblačio i da je bio zadovoljan hraniti se onim što nađe u prirodi. Naravno, nimalo nije zapostavio svoju vjerovjesničku misiju, tako da je često dolazio u kontakt s ljudima i prenosio im riječi opomene i pouke. Te riječi su imale veoma veliki uticaj na ljudska srca, pa su mu mnogi dolazili u prirodu, ili na periferije gradova, ili na bilo koje drugo mjesto, slušajući ga i primajući njegovu poruku. Kasnije, kada je njegov mubarek tetić, Mesih Isā, alejhisselam, započeo svoju misiju na Zemlji, njih dvojica su se susretali u prirodi pošto je i Mesih Isā, alejhisselam, volio da se što je moguće više udalji od griješnosti, buke, vreve i brzine gradskog svakodnevnog života.

Kršćani Jahjau, alejhisselam, pripisuju ustanovljenje obreda krštenja,[19] kazujući da je krstio ljude u rijeci Jordan i da je čak krstio i Mesiha Isāa, alejhisselam, lično. Međutim, s obzirom da je prema klasičnoj kršćanskoj teologiji bitan i neizbježan element ovog obreda jasno izgovaranje riječi da se sve to čini ''u ime oca, sina i svetoga duha'', što je očevidno pridruživanje dragome Allahu drugova (širk), sasvim je jasno da niti Jahja, alejhisselam, niti Isā, alejhisselam, apsolutno nemaju ništa s jednim takvim obredom.[20]

Dakako, mi ne možemo ni potvrditi ni negirati da je Jahja, alejhisselam, eventualno doista preporučivao ljudima koji su prihvatali njegove riječi obredno čišćenje u vodama Jordana, ali smo sigurni u to da je u svemu tome čistoća preciznog monoteizma Allahove vjere islama, bez sumnje bila očuvana.

 

Hafiz Ibn Kesir o Jahjau, alejhisselam, navodi sljedeću predaju[21] koja se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam:

 

Ibn Wehb navodi: Ibn Luhej'a mi je pričao da je čuo od Akila, da je Ibn Šihab rekao: Jednog dana ashabi su govorili o odabranosti pojedinih poslanika, pa je Allahov Poslanik, sallallahualejhivessellem, pred njih izašao, a jedan od njih je rekao: ''Mūsā je sa Allahom govorio.'' Drugi je rekao: ''Isā je Allahov duh i riječ.'' Treći je rekao: ''Ibrahim je Allahov prijatelj.'' Tako su govorili, dok im Poslanik nije rekao: ''A gdje vam je šehid, sin šehida koji je, bojeći se grijeha, oblačio kostrijet i jeo lišće sa drveća?'' Ibn Wehb kaže da je time mislio na Jahjāa ibn Zekerijjāa.

 

Ovaj hadis nam ukazuje na još jednu veliku počast koju je dragi Allah, Gospodar svih svjetova, Svemilosni, Samilosni dao Svojim robovima, Jahjau, alejhisselam, i njegovu ocu Zekerijjau, alejhisselam - počast šehidske smrti.[22]

Jahja, alejhisselam, je pogubljen od strane lokalnoga vladara Israila[23] zbog toga što nije htio da prekrši Allahov Zakon. Naime, prenosi se da je pomenuti vladar kanio oženiti ženu koja mu je, po Mūsāovome, alejhisselam, Vjerozakonu koji je u to doba važio, bila zabranjena. Oholost pokvarenoga vlastodršca, navikloga na to da mu se svi pokoravaju i ulizuju, te da mu žurno ispunjavaju sve njegove prohtjeve, zahtijevala je od Allahovoga vjerovjesnika, Jahjāa, alejhisselam, ''fetvu'' koja će, suprotno Allahovom Zakonu, taj brak dozvoliti. Računao je da će ugled koji Jahja, alejhisselam, ima u narodu umiriti javnost i da će svi šutke preći preko takvog haram braka. Međutim, Jahja, alejhisselam, je, baš kao pravi mudžahid,[24] rekao riječi istine ravno u lice nepravednome vladaru, pa ga je on zbog toga žestoko zamrzio, ali se nije odmah usudio atakovati na njegov mubarek život.

Nije samo vladar u svome srcu nosio mržnju prema Jahjau, alejhisselam. Istu mržnju je nosila i žena koju je dosljednost Allahovoga vjerovjesnika na Njegovu putu spriječila da na legalan način postane vladarevom suprugom. Nije nam poznato da li su se njih dvoje ipak vjenčali, ili su pak ostali u vanbračnoj vezi, ali su, prema predajama, ostali zajedno. Prenosi se da je, u trenucima bliskosti i intime, ta žena zatražila od vladara da joj pokloni glavu Jahjaovu, alejhisselam. On se neko vrijeme nećkao, ali je pred njezinim nagovorima na kraju ipak popustio i poslao ubice po Jahjāa, alejhisselam, koji su ga ubili i mubarek mu glavu u lavoru donijeli toj pokvarenoj ženi.

Postoji i jedno drugačije predanje po kojem se vladareva supruga zaljubila u Jahjāa, alejhisselam, te ga je počela zavoditi i pozivati na bludnu vezu. On je to, naravno, čvrsto i beskompromisno odbijao, pa je ona, kad se definitivno uvjerila da ga ni na koji način ne može imati, uspjela ubijediti svoga muža da joj pokloni njegovu glavu.

Dragi Allah jedino zna kako se zaista zbilo, ali, uglavnom, mi možemo osnovano kazati da je Jahja, alejhisselam, preselio na budući svijet smrću istinskoga šehida, ostavši do kraja čvrst i dosljedan u borbi da Allahova Riječ bude iznad volje Njegovih zabludjelih robova.

Istu plemenitu sudbinu dragi je Allah propisao i Jahjaovome, alejhisselam, mubarek ocu, koji je također postao istinski šehid koji krvlju svojom prolivenom svjedoči odanost dragome Allahu i beskompromisnu dosljednost u borbi i naporu da riječ Jedinog, Vladara bude nad svim gornja.

Zekerijja, alejhisselam, je, kako predaje kazuju, stradao od ruku Jevreja, čime je još jednom na svijetlo dana izašla sklonost ka zločinu i nasilju, koju mnogi među njima[25] nose u svojim kvarnim i otvrdlim srcima. Ubijanje Allahovih vjerovjesnika od strane pokvarenih među Benu Israilom i ranije je, kako Kur'an časni jasno kazuje, bilo prisutno:

 

... I poniženje i bijeda na njih (sinove Israilove, tj. Jevreje) padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i sve granice zla prelazili. (2:61)

 

Izgleda da se, uglavnom, uvijek isto dešavalo: dolazi im Allahov vjerovjesnik i donosi spasonosne lijekove za njihova teško oboljela srca, riječi istine o njima i njihovome stanju sa željom da ih to otrijezni, popravi i ka spasenju povede; ali oni te lijekove doživljavahu veoma gorkim, jer je istina uvijek gorkog okusa onome ko je ogrezao u ''slatkim'' lažima i grijesima; i onda počnu padati optužbe za herezu, cijepanje jedinstva zajednice, bavljenje sihrom (vradžbinama), ili za bilo šta drugo što će opravdati ''ulemu'' da donese ''fetvu'' o halal ubistvu.

Kako nam to neka predanja prenose, nešto slično se desilo i Zekerijjau, alejhisselam, (možda i nakon šehadeta njegovoga mubarek sina, a dragi Allah jedino zna), kojega je nakon jedne takve ''fetve'' razularena gomila, na čelu sa prokletim Iblisom,[26] jurila između stabala neke šume u želji da ga pogube. Kada je, bježeći od njih, Zekerijja, alejhisselam, smalaksao, začuo je glas jednog drveta koje se otvorilo i pozvalo ga da uđe unutra. Ušao je i drvo se zaklopilo, ali ga je prokleti Iblis sustigao i u zadnjem trenu ga povukao za haljinu, tako da je dio njegove haljine ostao da viri izvan drveta. Iblis prokleti je to pokazao zabludjeloj svjetini i oni su donijeli pilu te počeli testerisati drvo. Kada su zupci pile probili drveni omotač i došli do njegovoga tijela, Zekerijja, alejhisselam, se za pomoć obratio dragome Allahu. Dobio je Objavu da je njihovo zlo došlo do tako velikog nivoa da će samo još jedan jedini vapaj iz njegovoga srca dovesti do toga da ih dragi Allah, istoga trena, uništi sve zajedno, od prvog do posljednjeg. Tada je reagovalo obilje milosrđa što ga je dragi Allah usadio duboko u srce Svoga plemenitoga vjerovjesnika, pa je Zekerijja, alejhisselam, odlučio da ne upućuje dovu kako bi oni, ili barem njihova djeca, imali šansu za spas na ahiretu. Prerezan je zajedno sa drvetom koje mu je pružilo utočište.

Postoji i mišljenje (i njega, kao i ovo naprijed navedeno bilježi Ibn Kesir) da je ovo bila sudbina nekoga drugog Allahovog čestitog roba, a da je Zekerijja, alejhisselam, umro prirodnom smrću, ali to ne odgovara ranije navedenom hadisu po kojem su i otac i sin šehidi. Iz tog razloga smatramo ispravnijom verziju koju smo naveli, a dragi Allah jedino zna.  

  

Djetinjstvo i odrastanje Isāovo, alejhisselam

 

 

O djetinjstvu Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, i o njegovome životu prije poslanstva malo je poznato i dosta toga nam je ostavljeno skrivenim.

O ovome kanonska evanđelja ne donose jednaku priču. Evanđelja po Marku i Ivanu uopće i ne govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu – u njima se njegova mubarek ličnost pojavljuje tek od njegovog susreta sa Jahjaom, alejhisselam, na rijeci Jordanu.[27]

A, Evanđelja po Mateju i Luki govore o Mesihovu rođenju i djetinjstvu, ali im se priče međusobno očevidno razlikuju. No, ako bi im zanemarili razlike i pokušali ih ujediniti, one bi se svele na to da je Marija (hazreti Merjema) bila udata za Josipa, stolara iz Nazareta i skupa s njim je otišla u njihov rodni grad Betlehem kako bi se tamo popisali (jer je bio u toku popis stanovništva i svi su se morali popisati u mjestu gdje su rođeni). Stigavši tamo kasno navečer, nisu mogli naći mjesta u svratištu već su se smjestili u obližnjoj štali gdje se Marija iste noći porodila bez muke. Uskoro im dođe (po Luki) nekoliko pastira koji su nedaleko bivakovali sa svojim stadima i čuli su glas anđela koji ih je upozorio na mubarek novorođenče i uputio ih gdje će ga naći. Stigoše još (po Mateju) i tri mudraca (māga)[28] s istoka koji su još ranije vidjeli na nebu zvijezdu novorođenoga kralja Izraela i pratili su je sve dotle dok ne nađoše novorođenče i iskazaše mu poštovanje, te ga darovaše zlatom, tamjanom i smirnom. Baš njih trojica su nešto ranije, nesvjesni njegovih namjera, kralja Heroda obavijestili o rođenju djeteta u Betlehemu koje treba biti budući kralj Izraela. No, nakon što nađoše dijete, poslušaše poruku koju su dobili u snu i Herodu ne otkriše njegov identitet (što su mu se bili obavezali), već se drugim putem vratiše u svoje zemlje. Herod je zbog toga odlučio pobiti svu novorođenu mušku djecu u Betlehemu, ali je, prije nego što su njegove ubice stigle, Marija zajedno sa svojim sinom i mužem Josipom pobjegla iz Betlehema u Egipat gdje su boravili sve dok Herod nije umro. Tada se vratiše u Judeju, ali, vidjevši da je Heroda naslijedio njegov sin od koga također nisu mogli biti bezbjedni, produžiše za Galileju i nastaniše se u Nazaretu.

Tako je prema Mateju Mesih Isā, alejhisselam, odmah po svom rođenju bio odnešen u Egipat gdje je boravio izvijesno vrijeme da bi se tek nakon toga s majkom i njezinim mužem nastanio u Nazaretu u Galileji. Međutim, Luka uopće ne pominje posjetu mudraca i odlazak u Egipat. Po njemu je Isā, alejhisselam, ubrzo po rođenju bio odnešen u Hram u Jerusalemu (Bejtul-makdis) gdje su ga prepoznali dvoje dobrih ljudi, starac Simeon i žena Ana, da bi ga nakon toga Marija i Josip odveli u Nazaret. Od tada su svi živjeli u Nazaretu koji su napuštali svake godine u vrijeme Pashe kada bi išli na hodočašće Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Luka još pominje da se prilikom jednoga od tih hodočašća Isā, alejhisselam, kome je tada bilo dvanaest godina, odvojio od Marije i Josipa i bez njihova znanja ostao u Bejtul-makdisu. Njih dvoje su ga, zabrinuti, tražili puna tri dana i kad su ga konačno našli zatekli su ga kako razgovara sa svećenicima i učenjacima o najtežim vjerskim pitanjima, pri čemu su se svi čudili tako visokom stepenu znanja i mudrosti kod dvanaestogodišnjeg dječaka. No, bez obzira na pomenute razlike i Matej i Luka se slažu u jednome: Mesih Isā, alejhisselam, je, kako oni govore, najveći dio djetinjstva i mladosti proveo u Nazaretu u Galileji, odrastajući uz svoju majku u Josipovu domu i radeći s njim stolarske poslove.

Ovo je uglavnom ono što Evanđelja govore o Isāovu, alejhisselam, rođenju i njegovu životu prije vjerovjesničke misije.

Nama, koji svjedočimo Kur'an kao Allahov govor objavljen čovječanstvu na arapskom jeziku, jasno je da navedeno biblijsko kazivanje o rođenju Isāa, alejhisselam, nije istinito. Mi, naime, na bazi ajeta časnog Kur'ana, koje smo već naveli, tačno i precizno znamo da je Merjema svog mubarek sina donijela na ovaj svijet sama, u prirodi, ispod stabla hurme, i da je pri tome trpila porođajne bolove, kao i to da je nakon toga novorođenče govorilo porodici svoje majke da bi ona bila zaštićena od optužbi za nemoral. Isto tako, ubijeđeni smo da se ona uopće nije udavala na ovom svijetu, a dragi Allah jedino zna. Zbog svega toga odbacujemo, bez imalo dileme, pripovijest o rođenju u štali u Betlehemu uz posjetu pastira i mudraca sa istoka, i izražavamo veliku i više nego opravdanu sumnju i u ostatak ove biblijske priče (o pomoru djece, odlasku u Egipat i odrastanju u Nazaretu).

Smatramo da je Mesih Isā, alejhisselam, djetinjstvo i mladost proveo uz svoju majku u Betlehemu gdje je boravila njezina rodbina iz plemena Juda,[29] jer su jedino oni, budući da su svojim ušima čuli govor bebe u kolijevci, znali da je njegovo mubarek rođenje volja dragoga Allaha i Njegovo veliko znamenje, i da je hazreti Merjema Allahova miljenica koja je čista od grijeha i obasuta Njegovim bereketom. Svugdje drugdje bi u tim vremenima mlada majka sa djetetom, a neudavana, bila žigosana kao bludnica. Upravo zbog toga što je jedino među svojom rodbinom u Betlehemu Allahova miljenica mogla biti zaštićena od potvora, smatramo da je Isā, alejhisselam, odrastao u Betlehemu, a ne u Nazaretu. Dragi Allah jedino zna.

Jedino što se može sa punom sigurnošću reći o ovome periodu života Mesiha Isāa, alejhisselam, (ako se ajeti Kur'ana koji slijede odnose baš na taj period njihovih mubarek života) jeste to da je on, zajedno sa svojom plemenitom majkom, bio nastanjen na nekoj visoravni sa tekućom vodom:

 

I sina Merjemina i majku njegovu smo znakom učinili. Mi smo ih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili. (23:50)

 

Gdje je ta visoravan, zašto su tamo bili i koliko su tamo ostali nije nam poznato.

Mi također pouzdano ne znamo ni kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet Allahova poslanstva. Isto tako, nije nam poznat ni originalni tekst Indžila koji je, izgleda, nepovratno izgubljen.[30] Današnja Evanđelja, prema tome, nemaju ništa sa Indžilom i nikako se ne mogu smatrati Allahovom objavljenom Riječju, ali se i tamo mogu pronaći neke mudrosti i pouke, naravno samo u onolikoj mjeri u kojoj su u njima riječi i djela Isāova, alejhisselam, vjerodostojno prenešeni.[31]

U želji da što potpunije i kvalitetnije opišemo život i vjerovjesničku misiju Mesihovu, odlučili smo se da kao izvor koristimo i Evanđelja. No, s obzirom da kanonska Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu sadrže kršćanske dogme koje odudaraju od istine (koju mi prepoznajemo kroz Kur'an i Sunnet Muhammedov, alejhisselam), odabrali smo Evanđelje po Barnabi, koje je po našem mišljenju a vjerujemo i po objektivnom sudu najbliže istini, mada, zasigurno, ni ono nije sasvim vjerodostojno.[32]

Prema tome, ako u Evanđelju po Barnabi potražimo odgovor na naše pitanje kada je, gdje i kako Mesih Isā, alejhisselam, dobio Indžil i emanet poslanstva, naći ćemo sljedeći odgovor:

 

... Isus je prispjevši dobu od trideset godina, kao što mi je on rekao, otišao na Goru Maslinsku. U podne, dok se molio, kad je došao do riječi: ''Gospod sa milošću...'', bio je okružen jarkom svjetlošću i bezbrojnim mnoštvom anđela, koji su govorili: ''Blagoslovljen neka je Bog''. Anđeo Gabrijel mu predstavi kao da je sjajeće ogledalo, knjigu, koja se spustila na srce Isusovo, u kojoj je on imao znanje onog šta je Bog učinio i šta je rekao i šta Bog hoće, toliko da mu je sve bilo otkriveno i otvoreno, kao što mi je rekao: ''Vjeruj Barnaba, da ja znam svakog proroka sa svakim proročanstvom, tako da šta god ja kažem, sve proizilazi iz te Knjige.''

Isus, primivši ovu viziju, i znajući da je on prorok poslat domu Izraelovu, sve otkri Mariji, svojoj majci, govoreći joj da on mora pretrpjeti velik progon zarad časti Boga i da on ne može više nimalo boraviti s njom da bi je služio. Čuvši ovo Marija reče: ''Sine, prije nego što si rođen, meni je sve najavljeno: zato neka je blagoslovljeno sveto ime Božije''. Isus ode tog dana od svoje majke, da bi se posvetio svojoj proročkoj službi.

 

(Evanđelje po Barnabi, 10) ...

 

Prema ovome izvoru, dakle, Isā, alejhisselam, je dobio Indžil kompletan, odjednom, direktnim spuštanjem na srce od strane Džibrila, pouzdanoga i cijenjenoga, i sve ono što je Isā, alejhisselam, za svoga prvog boravka na Zemlji govorio i radio potiče odatle.

Naše mišljenje o ovom je, međutim, drugačije, jer smatramo da je kod Mesiha Isāa, alejhisselam, isti slučaj kao i kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, tj. smatramo da treba razlikovati Allahovu Riječ objavljenu u obliku Knjige kao prvi pojam, te mudrost i znanje koje dragi Allah spušta na srce Svojim vjerovjesnicima i poslanicima da bi mogli ispravno tumačiti Knjigu i objašnjavati vjeru ljudima, kao drugi pojam.

Dakle, nema ni najmanje sumnje u to da Mesih Isā, alejhisselam, u svome mubarek srcu posjeduje istinsko znanje dobiveno od dragoga Allaha, jer bez toga on zasigurno ne bi bio u Kur'anu nazvan Allahovom Riječju što je dostavljena hazreti Merjemi i Duhom od Njega:

 

O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. (4:171)

 

Ali, mi smo mišljenja da se ovo odnosi na potpunu mudrost i znanje o vjeri općenito, kao i o ispravnom tumačenju Tevrata, Zebura i Indžila, a ne na konkretan sadržaj samoga Indžila, koji je kao Allahova Riječ u obliku Knjige bio objavljen Mesihu Isāu, alejhisselam, - baš kao što i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u svom mubarek srcu i svojoj nutrini posjeduje potpunu mudrost i znanje o ispravnome tumačenju Kur'ana, dok je opet Kur'an, sam po sebi, direktna Allahova Riječ koju je Poslanik prosto memorisao i citirao identično kako mu je bila objavljena. Smatramo da je isti takav slučaj i sa Isāom, alejhisselam, a dragi Allah jedino zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.

Kao zaključak ovoga dijela kazivanja o Mesihu Isāu, alejhisselam, možemo kazati da je on živio sa svojom majkom hazreti Merjemom sve dok nije napunio oko trideset godina starosti, kad je, najvjerovatnije, dobio (ili počeo dobivati) Indžil od dragog Allaha, i počeo svoju poslaničku misiju.

 

 

---

[32] O Evanđelju po Barnabi, njegovoj vjerodostojnosti i historiji prenošenja je, Allahu dragome hvala, nešto više kazano u okviru naslova ''Muslimani, sljedbenici Isāa, alejhisselam''.