Kako religija može pomoći u borbi protiv bolesti ovisnosti

“Zaista šejtan želi da pomoću hamra (opojnih sredstava) i kocke 

unese među vas neprijateljstvo i mržnju

i da vas od sjećanja na Allaha

i od obavljanja namaza odvrati.”

(Kur’an, El-ma’ide, 94)

1. Zdravlje, medicina, religija

Prema definiciji SZO, zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Međutim, savremeni način života bremenit je mnogobrojnim problemima koji narušavaju to blagostanje. Ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim supstancama predstavlja jedan takav kompleksan društveni i medicinski problem savremenog svijeta koji ima izrazito negativne posljedice na sve tri komponente zdravlja u skladu sa pomenutom definicijom SZO. Tako npr. problemima koje izaziva konzumiranje alkohola po broju i težini posljedica po zdravlje pojedinca, njegove obitelji i društva u cjelini, jedva da je ravan bilo koji drugi problem u savremenoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti. Zloupotreba psihoaktivnih supstanci, koja je u manjoj ili većoj mjeri zahvatila cijeli svijet, ima hroničan progredijentan tok a izaziva teška oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja kao i poremećaje ponašanja koji u svom najtežem obliku dovode do bizarnih socijalnih devijacija i raznovrsnih kriminalnih aktivnosti.

Savremena medicina nastoji da se orijentiše više prema uzrocima bolesnih stanja a manje prema njihovim posljedicama, razvijajući preventivnu djelatnost, ali, i sama sekularizirana kao i potrošačko društvo koje opslužuje, sve više postaje svrha samoj sebi, posmatrajući samo bolest, iza koje se sve manje nazire njen nosilac – čovjek. Zbog toga, onespokojava činjenica da, i pored silnog napretka savremene medicine, čovječanstvo ne raspolaže efikasnim metodama prevencije i liječenja bolesti ovisnosti. Očigledno da, već u samom pristupu tom problemu, neke važne činjenice nisu uzete u obzir. Potrošačko društvo, koje je, oslobođeno kontrolnih mehanizama moralnih i etičkih normi, dostiglo neslućeni stupanj znanstvenog i tehnološkog napretka, ne pruža čovjeku kao pojedincu sigurnost i duševni mir, već ga izlaže svakodnevnom stresu, depresiji, hroničnoj strepnji i egzistencijalnoj nesigurnosti. Obezvređujući tradicionalne vrijednosti, porodicu, religioznost, moralno ponašanje, umjerenost i stvarne vrijednosti ljudskog života, savremeni društveni trendovi koji se promovišu putem mas-medija uglavnom se baziraju na pohlepi za materijalnim vrijednostima i kratkotrajnim prolaznim uživanjima, tako da podržavaju i generiraju ovisnički odnos prema prolaznim i bezvrijednim sadržajima, što čovjeka vodi u ispraznost, besmisao i duševnu patnju. Suočena sa katastrofalnim posljedicama koje se javljaju kao posljedica degradacije temeljnih moralno-etičkih vrijednosti na kojima je zasnovana ljudska egzistencija i sa zanemarivanjem čovjekovih osnovnih duhovnih i psihičkih potreba, savremena medicinska praksa će morati početi uvažavati izvorne principe po kojima ljudi treba da se vladaju. Čovjeku kao razumnom biću, pored svih blagodati kojim ga je opskrbio, Stvoritelj je putem svojih Poslanika objavio Svete knjige koje nisu ništa drugo nego Uputa za zdrav i sretan život, kako na ovom tako i na budućem svijetu. Treba li posebno naglašavati da psihičko i tjelesno zdravlje čovjeka, kao i međuljudski odnosi, zavise od toga koliko je život pojedinca i samog društva usklađen sa tom Uputom? Sve neprijatnosti sa kojima se čovjek suočava rezultat su ljudske djelatnosti koja nije usklađena sa Božijim redom i poretkom. Upotrebom raspoloživih dobara u nenamjenske svrhe, nepromišljeni i neupućeni, ljudi nužno upropaštavaju ta dobra. Temeljna moralna načela, kojih se čovjek mora pridržavati kako bi se sačuvao od pogubnih posljedica svog vlastitog ponašanja, sažeta su u Kur’anu u slijedećih dvanaest principa:

1. Vjerujte u Jednog Boga i ništa stvorenô nemojte Bogom smatrati!

2. Budite poslušni, blagi i milostivi prema svojim roditeljima i činite im dobro!

3. Svakom dajte njegovo pravo!

4. Ne budite rasipnici!

5. Čuvajte se pretjeranosti i nedotjeranosti i držite se sredine!

6. Ne ubijajte djecu!

7. Ne činite blud i klonite se svega što vas može u njega odvesti!

8. Nikog nepravedno ne ubijajte!

9. Sa siročetom i njegovim imetkom najljepše postupajte!

10. Pravo mjerite i vagajte!

11. Ne slijedite ono o čemu znanja nemate!

12. Ne budite oholi!

Kako i u profesionalnim, a i u laičkim krugovima, sve više sazrijeva svijest da se bez vraćanja temeljnih moralno-etičkih normi ponašanja u svakodnevni život čovjeka ne mogu preduprijediti mnogi aktuelni zdravstveni problemi koji već ozbiljno ugrožavaju veliki broj ljudi, svjetski stučnjaci se sve više okreću religiji uočavajući njene blagotvorne efekte, kako na fizičko i psihičko zdravlje tako i na socijalnu funkcionalnost čovjeka. Rezultati nekih novijih istraživanja koja su se bavila utjecajem judeo-kršćanskih vjerovanja i praktičnih obreda na ljudsko zdravlje opravdavaju ovakve trendove u krugovima profesionalaca koji se bave tom problematikom. Ona nedovojbeno pokazuju blagotvorne efekte religije na psihički život i zdravlje čovjeka. Tako je utvrđeno da su osobe sa višim stepenom predanosti religiji manje depresivne. Dokazana je četiri puta veća vjerovatnoća da će se ubiti one osobe koje nisu odlazile u bogomolju, u poređenju sa onima koje su tamo često odlazile. Utvrđeno je da smanjeni odlasci u bogomolju na nacionalnom nivou predskazuju povećane stope samoubistava. Brojni istraživači izvještavaju da je zloupotrebljavanje droga povezano sa odsutnošću religije u životu neke osobe, a da predanost religiji smanjuje zloupotrebu droga. Bez obzira da li religija posebno ističe da li alkohol treba konzumirati ili ne, oni koji su aktivni u nekoj religioznoj grupi konzumiraju značajno manje alkohola od onih koji nisu aktivni. Osobe koje su prisustvovale vjerskim službama redovno su saopćavale niže nivoe tuge od osoba koje nisu često prisustvovale vjerskim službama ili od onih koje uopće nisu prisustvovale vjerskim službama. Slučaj je ostao nepromijenjen, bez obzira na starost, obrazovanje, pol, bračno stanje ili rasu. Studije su potvrdile obrnuto proporcionalan odnos između predanosti religiji i delinkvencije, s tim što je učestalost odlazaka u bogomolju ispoljavala najjači uticaj. Delinkventna mladež pokazuje značajne manjkavosti vjerskog odgoja. Više od polovice kažnjenika (65,5%) nisu u svojoj kući, ni u svojoj društvenoj sredini imali nikakav ili imali tek beznačajan vjerski odgoj. Najčešće su u pitanju očevi koji nisu bili nikakav primjer u vjeri. Svi kažnjenici očituju značajan nedostatak na području temeljnog religioznog iskustva. To se posebno ispoljava na područjima kao što su povjerenje, smisao života, pesimistički i rezignirani životni stav i opće raspoloženje. Skoro sva mjerila predanosti religiji imaju pozitivan odnos sa životnim zadovoljstvom, egzistencijalnim blagostanjem i srećom.

Blagotvorni efekti religije na psihičko zdravlje čovjeka su potvrđeni i istraživanjima koja su se bavila utjecajem islamskog načina života na psihički život čovjeka. Dokazano je da praktikanti islama pokazuju jako izraženu težnju za samousavršavanjem, proširivanjem svoga znanja izgrađivanjem vlastite ličnosti, što je jedan od najvažnijh kriterija duševnog zdravlja, odnosno, normalnosti. Osobe koje obavljaju islamsku molitvu (namaz) su opreznije, pažljivije, uviđavnije, sa izraženom sposobnošću prihvatanja i upijanja stimulusa iz vanjske i unutarnje realnosti, tj. asimiliranja društvenih normi i pozitivnih sadržaja iz okoline. Praktikanti islama su ispravno i jasno orijentisane ličnosti, čvrstog karaktera, izgrađenog identiteta, stabilne i pragmatične. Pokazuju visok stupanj zadovoljenosti osnovnih psihičkih potreba. Prakticiranje islama umanjuje sklonost riziku, reducira impulsivnost, agresiju, koriguje tendencije ka psihopatskom i paranoidnom ponašanju, sklonost ka konverzivnim, depresivnim i šizoidnim tendencama i omogućava uspješno prevazilaženja emocionalnih konflikata. Islamski način života utiče na promjene u strukturi osobina ličnosti, odbrambenu usmjerenost i strukturu neurotskih dimenzija, tako da pospješuje psihički razvoj, proširuje zdrava, a sužava nezdrava stanja, pruža emocionalnu stabilnost, jača sposobnost kontrole nagonskih impulsa, razvija moralnu svijest i etičke vrijednosti, afirmiše odgojne, obrazovne i spoznajne potencijale ličnosti. Prakticiranje islama obezbjeđuje jasno životno usmjerenje, čvrste osnove i sigurne okvire za izgrađivanje ličnosti, i time omogućava čovjeku da bude stalno na putu ostvarenja vlastite generičke suštine i dostigne svoju zrelost i aktuelizaciju.

Ako je u ranim fazama znanstvenog proučavanja psihičkog života ljudi (od Frojda na ovamo) spiritualna i moralno-etička dimenzija ljudske ličnosti, uglavnom, stajala po strani, zbog potrebe da se u tom neistraženom području razjasne neki drugi aspekti, danas, kada smo suočeni sa tolikim brojem problema koji su posljedica duhovne i moralno-etičke degradacije čovjeka, postaje dužnost i obaveza znanstvenika koji se bave problemom mentalnog zdravlja da u posmatranju, proučavanju, i pružanju pomoći onima koji pate, imaju u vidu ovaj važni, ako ne i najvažniji, segment ljudske egzistencije. Bez toga teško da će se moći napraviti radikalno novi i efikasniji pristup u prevenciji i tretmanu psihičkih problema današnjeg čovjeka, pa tako i problema ovisnosti.

2. Religija, moral, ovisnost

U svojoj osnovi bolest ovisnosti je kvalitativni poremećaj nagona ishrane, izazvan unošenjem u organizam različitih materija s ciljem dostizanja određenih psihičkih stanja kao što su uživanje, bolje raspoloženje, razdraganost, euforija, “viša stanja svijesti”, odsustvo brige, neraspoloženja, strepnje, zamora itd., bez obzira na posljedice koje se mogu javiti zbog toga. S obzirom da saznanja o štetnim posljedicama koje na zdravlje imaju sredstva ovisnosti uglavnom ne mijenjaju odnos ovisnika prema problemu u kome se nalazi, može se zaključiti da je nagon samoodržanja u cjelini poremećen i da je ovisnički stil života, ustvari, autodestruktivno ponašanje iza koga se najčešće kriju frustracije, moralni konflikti, psihotraumatski doživljaji, unutarnje nezadovoljstvo, nedostatak smisla života, osjećanje krivice, strah, strepnja itd. Jednom započeto uzimanje psihoaktivnih supstanci može postati štetna navika, a potom i nesavladiva strast koja dovodi do trajnog i dubokog usmjerenja čitave čovjekove duševnosti, kako voljne tako misaone i emocionalne, prema tom činu. U tom smislu treba shvatiti i čuvenu izreku Božijeg poslanika Muhammeda, alejhiselam, u kojoj kaže da nema razlike između uživaoca opojnih tvari i idolopoklonika, dakle, osobe koja krši temeljno moralno načelo, kojim se od čovjeka izričito traži da ne obožava nekog drugog osim svoga Stvoritelja Boga Jedinoga. Kao i svaka druga nekontrolisana strast, strast prema psihoaktivnim tvarima je veliki čovjekov neprijatelj, jer ga onemogućava da korisno i svrsishodno raspolaže svojim, od Boga podarenim, ljudskim potencijalima i da ih upotrijebi za dobrobit sebe, svoje porodice i zajednice u kojoj živi. U Kur’anu se jasno kaže da se putem opojnih sredstava (hamr) i kocke u ljudsku zajednicu unosi neprijateljstvo i mržnja i da se ljudi na taj način odvraćaju od pobožnosti (sjećanja i spominjanja Allaha i obavljanja namaza). 

Sa psihološkog stanovišta vrijedno je uočiti uzajamnu povezanost vitalnih nagona, što će nam pomoći da shvatimo koliko je važna promocija religije i religioznog stila života među mladima s ciljem preveniranja zloupotrebe psihoaktivnih tvari. Naime, za ispravnu životnu orijentaciju mladi moraju da nauče kako da se bez štetnih posljedica nose sa probuđenim seksualnim nagonom. Kako je cilj uzimanja psihoaktivnih tvari užitak i oslobađanje od neprijatnih, osjećanja taj čin se može shvatiti i kao pokušaj da se vještačkim putem dostigne i održava užitak i rasterećenost koju čovjek ostvaruje u trenutku zadovoljenja seksualnog nagona. Tome u prilog govori i činjenica da su ova dva vitalna nagona (nutricioni - nagon za ishranom i seksualni nagon) uzajamno tijesno povezani, što potvrđuju i savremene psihološke teorije o psiho-seksualnom razvoju ličnosti a da se zaključiti i iz poznate preporuke Muhammeda, alejhisselam, neoženjenim mladićima da poste kako bi mogli kontrolisati svoj seksualni nagon. O značenju ova dva vitalna nagona za čovjeka možda najbolje govori činjenica da je prvo čovjekovo odstupanje od Božije upute i preporuke vezano za njihovo stavljanje u funkciju. To je bio i neposredan povod izgnanstva prvog ljudskog para iz džennetskog blagostanja u kome su boravili. Okusivši plodove sa “zabranjenog stabla”, prvi čovjek i žena su postali svjesni svoje golotinje, svoje seksualnosti. Kršenje pravila i propisa koji se tiču nutricionog i seksualnog nagona već na samom početku ljudske historije suočilo je čovjeka sa negativnim posljedicama takvog ponašanja, a i sami smo svjedoci da nepravilan odnos prema tim nagonima uzrokuje mnogobrojne psihičke i tjelesne bolesti koje se javljaju kao ključni faktor visoke stope invaliditeta i smrtnosti današnjeg čovjeka. Alkoholizam i druge bolesti ovisnosti su najbolji primjer za to. Kao zaštitu od mnogobrojnih štetnih posljedica, koje nastaju iz neobuzdanosti ovih nagona, i kao metodu za njihovo odgajanje, islam preporučuje povremeni post, tj. uzdržavanje od jela, pića i seksualnog uživanja tokom dana (od izlaska do zalaska sunca). Post u islamu ima takav značaj da je i cijeli jedan mjesec u godini (ramazan) određen za mjesec posta, što je jedan od stubova dini - islama.

S obzirom da je religija najviši stupanj afirmacije čovjeka i ljudskih vrijednosti, a ovisnost o psihoaktivnim tvarima jedan od najmalignijih vidova njihove degradacije, logično je da religioznost predstavlja resurs koji raspolaže neslućenim mogućnostima, koji se mogu mudro iskoristiti u borbi protiv ove nesreće koja se nadvila nad čovječanstvom. Vidjeli smo da je jedan od ključnih momenata na kome religija insistira upravo osposobljavanje jedinke da ispravno kontroliše svoj nutricioni i seksualni nagon. To je uslov bez koga čovjek ne može biti na putu svog samoostvarenja i sazrijevanja. Nagonski ispadi, poput bluda i narkomanije, predstavljaju veliku opasnost po čovječanstvo. Da bismo to shvatili, treba da imamo na umu da među uslovima modernog civilizovanog života ne djeluje ni jedan jedini faktor koji selekciju usmjerava u pravcu jednostavne dobrote i pristojnosti, osim nama urođenog osjećanja za te vrijednosti. Na neki tajanstven način, poremećaji moralnog ponašanja često ne vode samo gubitku svega što smatramo dobrim i pristojnim, nego i aktivnom neprijateljstvu prema tome. Modernu civilizaciju podriva proces genetskog propadanja koji je posljedica nedostatka faktora koji vrše selektivni pritisak na razvoj i održavanje socijalnih i moralnih normi ponašanja, mada one, porastom podruštvljavanja, postaju sve nužnije. Kada imamo u vidu činjenicu da je psihička slika određenog uzrasta i ljudi jednog naroda opsežno određena odgojem i obrazovanjem, i da se odgojem može postići i ono što niko prije toga nije ni slutio, onda treba da usmjerimo svoje aktivnosti putem kojim ćemo kod mladih naraštaja razviti način ponašanja koji – potpuno analogno stvaranju antitijela u ćelijskoj “državi” - služi iskorjenjivanju socijalno štetnih pojava. 

3. Čovjek, religija, nauka

Koliko god idemo daleko u prošlost čovjeka, u periodima njegove civilizacije, kao i u etapama najnižeg nivoa njegovog društvenog razvoja, uvijek nailazimo na tragove religiozne misli. Religioznost je univerzalno svojstvo čovjekovog bića. Čovjek je po prirodi religiozno disponiran, i religiozni elementi su usađeni u najdubljoj unutrašnjosti njegovog psihičkog aparata. Ni jedan čovjek nije potpuno bez vjere, samo neki ljudi nose negativna vjerska osjećanja, što je još jedan dokaz o njenoj prirodnoj potrebi. Potreba za religijom je ukorijenjena u osnovnim uvjetima postojanja ljudskog roda. Čovjek treba ne samo misaoni sistem, već i objekt vjerovanja koji daje smisao njegovoj egzistenciji i njegovom položaju u svijetu. Religioznost čovjeka ne samo što je prirodno data i realna, već je glavna okosnica ličnosti. Sve što se dešava u nekoj ličnosti proizlazi iz njenog odnosa sa Bogom, dok je ostalo samo izvod i manifestacija tog odnosa. 

Sa subjektivno-psihološkog aspekta, religiju treba smatrati jednom od najvažnijih bioloških funkcija čovječanstva, jer je od velikog utjecaja na čitav život čovjeka, prije svega na njegov tjelesni i duševni integritet. Ljudi koji su izgubili vjeru u smisao postojanja, kao i u vrijednost transcendencije koja ih nadilazi, ljudi koji su izgubili čuđenje i divljenje pred tajnama prirode i sopstvene duše, više ne mogu biti zdravi. Neizmjerna korist koju religija pruža čovjeku jeste u spoznaji da je on, a nikad to ne prestaje biti, dobro planirana jedinka u vječnom kretanju stvaranja, određeni dio beskonačnog organizma univerzalne sudbine. Psihološka posljedica te koncepcije je dubok osjećaj duhovne sigurnosti - ona ravnoteža između nade i strahovanja koja razlikuje religioznog čovjeka - kakva god da je njegova religija - od nereligioznog. 

Shvaćajući vjeru kao osnovno životno stajalište osobe, kao crtu karaktera koja prožima sva njezina iskustva, stajalište koje omogućava čovjeku da gleda stvarnost bez iluzija, From smatra da čovjek ne može živjeti bez vjere. Isti autor, analizirajući karakternu strukturu modernog čovjeka i strukturu savremene socijalne scene, tvrdi da je današnji raspostranjeni nedostatak vjere izraz duboke zbrke i očaja i da čovjek bez vjere postaje sterilan, beznadan i prestrašen do same jezgre svoga bića. 

Religija je sistem uvjerenosti u postojanje i istinitost Vrhunskog transcendentnog Bića, sa osnovnom dimenzijom vjerovanja, kojoj su prilagođene i ostale dimenzije ličnosti. Termin religija dolazi od lat. religare, što ukazuje na započetu ili ponovno uspostavljenu vezu sa Božanskim Bićem, odnosno od lat. relegere, sa značenjem razabrati, ponovno uvidjeti odnose i vezu čovjeka sa Božanskim Bićem. Dostizanjem svijesti o postojanju Boga Stvoritelja čovjek prevazilazi osjećanje egzistencijalne nesigurnosti, koje ga stalno tjera da kroz odnose sa objektima koji ga okružuju traži potvrdu realnosti vlastitog bitisanja. Naime, da bi bio siguran u svoje postojanje, čovjek treba da ima neku drugu tačku, neku drugu izvjesnost pomoću koje će održavati tu svijest. Zato se čovjek stalno vezuje za objekte iz svoga neposrednog okruženja (rodbina, prijatelji, istomišljenici, imetak, posao, hobi, kućni ljubimci, strasti, užici, hrana, opojna sredstva itd.). Kako su ti objekti i sami nepostojani i prolazni, oni ne pružaju čvrstu i trajnu vezu sa realitetom, pa je čovjek u stalnom strahu da ne izgubi takve objekte, a time i vitalnu vezu sa realitetom. To je strah od odvajanja (separacioni strah) koji predstavlja osnovni izvor nelagodnosti od koje pati savremeno čovječanstvo. U tom kontekstu, strah od smrti je, ustvari, separacioni strah. Smrt presijeca sve veze sa ovim svijetom, pa, ako čovjek ovaj materijalni svjet uzima kao realnost, smrt predstavlja strašnu prijetnju od njenog gubitka i od posljedičnog nestajanja u “ništavilu”. S druge strane, gubitak bilo kog objekta za koji se čovjek veže nagovještava neizbježnu smrt koja će ga rastaviti od svega što je volio i u čemu je uživao, pa je separacioni strah u svojoj osnovi opet strah od smrti. 

Čovjek današnjice pokušava da egzistira izvan okvira tradicionalnih sistema vrijednosti kao što je religija, koja upravo ima funkciju da na ispravan način zadovolji čovjekovu potrebu za vezivanjem, pa dolazi u situaciju da, u nedostatku veze sa apsolutnom, neprolaznom egzistencijom (Bogom), tu svoju potrebu zadovoljava vezujući se za prolazne objekte, bezvrijedne idole koje nužno gubi, i uvijek iznova biva izložen separacionom strahu i posljedičnom osjećanju krivice iz koga se rađa tuga, žalost i depresija. Religija, vjera u Boga kao apsolutnu i neprolaznu vrijednost, uči čovjeka da se vezuje za ono što nikada neće izgubiti ukoliko njegovo vjerovanje bude ispravno i ukoliko se bude ponašao prema kodeksu koje to vjerovanje od njega zahtijeva. Svi ljudski strahovi se u tom slučaju svode na bogobojaznost, tj. strah da se određenim postupcima ne povrijede moralno-etički principi izvedeni iz božanskih propisa i time dovede u pitanje vezanost za Stvoritelja. Tako se razvija svijest o kratkotrajnosti i prolaznosti svih drugih objekata i vezâ sa takvim objektima, što omogućava čovjeku da se oslobodi robovanja njima i da ispravno shvati svoje mjesto u sveopćem poretku svijeta. Strah od smrti, kao primarni strah iz koga proizlaze svi drugi čovjekovi strahovi, ima sasvim drugačije značenje za onoga ko je svjestan da nakon umiranja slijedi jedna drugačija egzistencija u Vječnosti. Vjerujući u sudbinu, ponovno proživljenje i Sudnji dan čovjek razrješava mnogobrojne dileme koje su bez toga stalni izvor neizvjesnosti i strepnje.

Religija je ogromna snaga koja vlada najjačim emocijama ljudi. Poznato je da je religija obuhvatala sve ono što igra neku ulogu u čovjekovom duhovnom životu, da je ona zauzimala mjesto nauke kada je nauka jedva postojala i da je stvorila jedno gledanje na svijet dosljedno i koherentno, koje, ma kako uzdrmano, još i danas postoji. Ako hoćemo da sagledamo veličanstvenu suštinu religije, onda moramo imati na umu šta sve ona pruža ljudima. Ona im objašnjava porijeklo i nastanak svijeta, pruža im zaštitu i konačnu sreću u svim promjenama u životu i upravlja njihovim mislima i postupcima pomoću propisa koje zastupa svojim autoritetom. Religija, prema tome, vrši tri funkcije. Prvo, ona zadovoljava ljudsku žeđ za saznanjem, dakle, čini isto ono što pokušava nauka svojim sredstvima, i na tom polju istupa kao njen suparnik. Drugoj funkciji, svakako, ima da zahvali za najveći dio svoga uticaja. Kada religija ublažava strah ljudi od opasnosti i promjena u životu, kada ih uvjerava u dobar ishod, kada im pruža utjehu u sreći, nauka ne može s njom da se takmiči. Doduše, i nauka uči kako mogu da se izbjegnu neke opasnosti, a kako se neki problemi mogu uspješno suzbiti. Bilo bi vrlo nepravedno osporiti nauci da je veliki pomagač ljudima. Međutim, u mnogim situacijama ona mora da ih prepusti patnji, i jedino što može da im savjetuje – to je da joj se povinuju. U svojoj trećoj funkciji, kada daje propise, izdaje zabrane i ograničenja, religija se najviše udaljava od nauke. Jer, nauka se zadovoljava samo time što ispituje i utvrđuje. Primjenom nauke, svakako da se mogu izvesti pravila i savjeti za ponašanje u životu. U izvjesnim slučajevima, čak su u pitanju ista pravila i savjeti koje religija nalaže, ali su onda drugačije obrazloženi. Čini se da ne dolazi u pitanje istinitost jedne duhovite opaske koja kaže: kada bi nauka odgovorila na sva pitanja koja se pred nju postavljaju, životni problemi bi opet ostali neriješeni.

4. Islam kao moguće rješenje 

Islam je jedna od velikih svjetskih religija. I samo ime ove religije, islam, ustvari je njena definicija: predanost Bogu. Već u samoj ideji predanosti sadržani su: osjećanje, vjerovanje i djelovanje, ali fundamentalni element u čovjekovom činu predanosti Bogu jeste čovjekovo osjećanje duga Bogu za Njegov dar, za egzistenciju. Islam znači dobrovoljna i slobodna predanost Bogu. Značenje religije u islamu iskazano je terminom din. Din (vjeru) čine tri elementa: iman, islam i ihsan. IMAN predstavlja duševnu stranu vjere. Fokusiran je na individualnopsihološki nivo ljudske egzistencije. To je vjerovanje u Boga, Božije meleke, Božije knjige, Božije poslanike, Sudnji dan i u Božije određenje. Usklađuje funkciju Ida. ISLAM je praktična, djelatna strana vjere, fokusirana na fizički i bihevioralni nivo ljudske egzistencije. Čine ga svi vidovi pobožnosti koji uključuju: tjelesnu aktivnost (izricanje šehadeta, namaz, post, zekat, hadž) i socijalno ponašanje. Usklađuje funkciju Ega. IHSAN (dobročinstvo – “činiti ono što je dobro i lijepo”) duhovna je (spiritualna) strana vjere, a znači: vjerovati i obožavati Boga kao da Ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, zaista On vidi nas. Usklađuje funkciju Superega.

Islamska tradicija sadrži sistem zdravstvene njege koja promoviše mentalno zdravlje i sprečava mentalne bolesti. Islam je, pored toga što je religija, isto tako i socijalno-politički sistem koji nudi jasnu metodologiju rješavanja ljudskih duhovnih, intelektualnih i dnevnih problema. On nudi takvu koncepciju života, gdje se čovjek, živeći u skladu sa islamskim principima, afirmiše kao zdrava, kreativna, uravnotežena i humana ličnost. U tom pogledu vrlo značajno mjesto pripada namazu. Namaz je jedna od osnovnih i najvažnijih islamskih dužnosti i svaki musliman i muslimanka dužni su da pet puta dnevno klanjaju namaz. Njegovim praktikovanjem se stalno ponavljaju i osvježavaju stavovi na kojima počiva islam. Učestalost i samo vrijeme namaza ima za cilj da čovjek nikad ne zaboravi svrhu i zadatak svog života u vrtlogu ovosvjetskih aktivnosti. Svakodnevne molitve učvršćuju i oživljavaju vjeru iz koje izviru hrabrost, iskrenost, odlučnost, čistoća srca i duše, podizanje morala i sve druge pozitivne osobine ličnosti, pa je to najbolji način da se pomogne čovjeku da svoje ponašanje prilagodi svojim idealima. 

5. Namaz – sigurna i provjerna metoda

Namaz je najuzvišeniji doživljaj u kojem se čovjek najneposrednije približava Apsolutnoj Istini, to je momenat kad se božanski dio u njemu spaja sa svojim Izvorom i kada čovjek najdublje osjeća neizmjernu ljepotu te blizine i tog kontakta. Namaz ujedno predstavlja za čovjeka najveću čast i razvija i jača u njemu najsnažniji osjećaj ponosa i ljudskog dostojanstva, jer mu omogućava da se direktno, bez posrednika, obraća Bogu i doživljava ljepotu Njegove blizine. Namaz je kao sredstvo duhovnog uzdignuća normalni životni čin pomoću kojeg malo ostrvo naše ličnosti iznenada otkriva da je smješteno u većoj životnoj cjelini. To je jedinstven proces otkrića pomoću kojeg ego traži da se afirmiše u samom trenutku samonegacije, i tako otkriva svoju vlastitu vrijednost i opravdanje svog postojanja kao dinamičkog faktora u životu svemira.

Salat (namaz) je središnji dio i moralni osnov svih djelatnosti koje islam zahtjeva od čovjeka. On u sebi sadrži niz aspekata koji utječu na ljudsko ponašanje i korekciju ljudskog ponašanja, kao regulator i kao motiv. “Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (Kur’an, El-‘Ankebut, 45.). One koji ga redovno izvršavaju izravno mimoilazi slabost, malodušnost, očaj, egoizam, lijenost, dvoličnost i on ih odvraća od sramotnih, nejasnih i sumnjivih radnji. Namaz uzdiže svijest, ojačava savjest, bistri um, neutralizira unutarnje konflikte, motiviše na dobra i pozitivna djela, daje snagu da se vlada stvarima i situacijama, čisti i oslobađa ljudsku psihu od svih faktora koji sprečavaju da se ispolje i razviju zdravi kvaliteti ličnosti. U namazu ljudsko biće staje pred svoga Stvoritelja i na taj način dolazi u stanje neposredne vezanosti sa svojim Gospodarom. Redovno obavljanje namaza, pojedinačno i grupno, u određeno vrijeme, uz potrebnu pravilnost vršenja, stvara od vjernika disciplinovanu, korektnu i stabilnu ličnost. Namaz direktno sudjeluje u očuvanju mentalne strane ljudskog zdravlja jačanjem čovjekove volje, uključivanjem razmišljanja i koncentracijom, te buđenjem pozitivnih emocija u njemu. Islamska molitva se sastoji od mentalne koncentracije i tjelesnih pokreta, zato što je i sam ljudski život takvog sastava i što se od nas očekuje da se Bogu približimo cjelinom svojih sposobnosti kojima nas je obdario. 

Ako analiziramo islamske namaze, vidjećemo da oni čovjeku najprije donose duhovnu korist ako ih je čovjek i obavio duševno, tj. iskreno i posvećeno samo Allahu Uzvišenome. Međutim, islamska molitva donosi čovjeku i mnogo psihofizičkih koristi. Namaz neutralizira emocionalne konflikte, što najbolje ilustruje životna praksa Muhammeda, alejhisselam, koji je, kako predaja bilježi, u stanjima žalosti i tegobe, uzbuđenja i uznemirenja pribjegavao namazu. Namaz gasi uzbuđenje i uznemirenje kada se ono već dogodi. “Ako ste u strahu, ili u opasnosti, onda namaz klanjajte…” (Kur’an, II, 239.) Pravilno klanjanje namaza, sa osjećajem bogobojaznosti i sa mišlju okupiranom Bogom, džellešanuhu, i namazom, čini pravu ugodnost i najviše duševno uživanje čovjeka. To je sažeto iskazano u riječima Muhammeda, alejhisselam: “Moja najviša radost je u namazu.” U vrijeme obavljanja namaza dolazi do nestanka, iščezavanja brige, nezadovoljstva, napetosti, sukoba i dilema. Nakon obavljenog namaza, usljed popuštanja i smanjenja psihičke napetosti, objektivno se stvara mogućnost da čovjek znatno plodotvornije i uspješnije obavlja svakodnevne poslove i lakše, spontanije i toplije komunicira sa drugim ljudima. Naredba o klanjanju namaza u određenim vremenskim periodima onemogućava čovjeka da se nekritički prepusti mnogobrojnim ispraznim zadovoljstvima, devijantnim nagonskim iživljavanjima i bavljenju društveno nekorisnim aktivnostima. 

Istraživanje pokazuje da je kod osoba koje prakticiraju vjeru, tj. redovno obavljaju pet dnevnih namaza, manje izražena potreba za oslobađanjem od nečega neprijatnog, štetnog, što je uneseno u organizam, odnosno nečega neprijatno doživljenog. Takve su osobe više samokritične, spremnije da se koriguju i da pokazuju viši nivo samopoštovanja, što su opet odlike zdrave i zrele ličnosti.. I ovo potvrđuje da namaz neutralizira psihičke konflikte i dovodi do tjelesnog, mentalnog, emocionalnog, moralnog i duhovnog pročišćenja, što se razumije iz riječi Muhammeda, alejhisselam, koji je jedanput zapitao svoje drugove: “Šta mislite kada bi jedan od vas imao pred vratima rijeku, pa se u njoj svaki dan pet puta kupao, da li bi ostalo nečistoće na njemu?” Prisutni odgovoriše da ne bi ostalo nečistoće na takvom čovjeku a Božiji Poslanik reče: “Tako vam je isto i sa pet namaza dnevno. Bog njime briše pogreške!” 

Namaz se sastoji od elemenata koji navode na razmišljanje, budnost svijesti, meditaciju, simetričnost i sistematičnost pokreta, koji prirodno prenose onoga ko namaz obavlja iz jednog stanja u drugo stanje. Namaz u osnovi zahtijeva čistoću tijela, odijela i mjesta a čistoća duha postiže se izvršavanjem. Namazom se postiže duševni mir i spokojstvo, a to je, opet, najbolji odmor za mozak i živčani sistem. Za mnoge psihičke probleme savremenog čovjeka kao najuspješnije metode liječenja, pokazali su se razni vidovi relaksacije i opuštanja. Ako pažljivo analiziramo te metode liječenja, vidjećemo da je to pokušaj stvaranja atmosfere koju čovjeku upravo pruža namaz. Islam je svojim sljedbenicima davno propisao permanentnu dnevnu psihičku i fizičku relaksaciju. 

Blagotvornost namaza na ljudsko zdravlje teško da se može izmjeriti, pa je to svojevrstan izazov savremenoj medicini. Tako npr., ako analiziramo osnovne uvjete koji su postavljeni da bi se mogao obaviti namaz (čistoća tijela, odijela i mjesta klanjanja, odsustvo faktora koji odvlače pažnju), i sastavne dijelove namaza, uočićemo da su u njemu sadržane sve bitne komponente koje su našle svoju široku primjenu u psihoterapijskom radu sa psihotraumatiziranim osobama. Da bi klanjač obavio jedan namaz, on nužno čini u prosjeku 25 raznovrsnih, precizno ustanovljenih i sistematizovanih pokreta, pa se može zaključiti da onaj ko redovno ispunjava ovu primarnu islamsku obavezu čini dnevno oko 1,5 sati osobite tjelesne aktivnosti, koja, uz umni angažman, koji je sastavni dio namaza, pruža ogromno duhovno blagostanje. Uzimanje abdesta (prilikom koga se hladnom vodom peru šake i ruke do iza lakata, lice, i noge do iza članaka, ispiraju nos i usta, a vrat, uši, tjemeni i potiljačni dio glava potire mokrom rukom), pojačava cirkulaciju i nadražljivost senzitivnih i motornih živaca i poprečnoprugaste muskulature, stimuliše tijelo, smanjuje mišićni tonus, osvježava, reducira zamor, djeluje stimulativno na centralni nervni sistem i psihu, izaziva osjećaj svježine. 

Obavezni tjelesni pokreti tokom samog namaza: dizanje ruku, poklon i stavljanje lica ne tle, kao i propisno sjedenje i ustajanje su, ustvari, obavezni islamski tjelesni odgoj, kojim vjernik postiže živost, čvrstinu, izdržljivost i pokretljivost cijelog organizma; oni doprinose održavanju i povećavanju: obima pokreta u zglobovima, snage mišića, koordinacije pokreta, te lokalne i opće izdržljivosti. Povećavaju lokalnu cirkulaciju i metaboličke procese, ishranu i trofiku tkiva, ventilaciju pluća kao i minutni respiratorni volumen, peristaltiku intestinalnog trakta, motornu i sekretornu funkciju želuca i žučnih puteva, pospješuju oksidativne procese u organizmu. Klanjanje namaza je lanac pokreta kojima se briše egoizam a mišići relaksiraju, čime nastaje harmonija duhovnog sa tjelesnim a fizičkog sa misaonim. Osnovna svrha namaza je da razvija duhovnu snagu čovjeka, ali namaski pokreti, iako simbolični, vode jačanju tijela i stvaranju psihofizičke ravnoteže. 

6. Psihološki efekti zajedničkiog namaza

Zajednički namaz razvija kod vjernika osjećanje skromnosti, jednakosti i ravnopravnsti sa ostalim klanjačima, jača samopuzdanje i povjerenje u ljude oko sebe. Preko njega se ostvaruje susret generacija, jer u njemu učestvuju i odrasli i djeca, stariji i mlađi, muškarci i žene. Tu se sreću ljudi različitih zanimanja i struka, što otvara put za razmjenu ideja i iskustava, a potom i aktivne međusobne saradnje. Otklanjajući izolovanost, osamljenost i društvenu otuđenost, zajednički namazi generiraju zdrav društveni milje. Pripadnost islamu podrazumijeva da se muslimani moraju pridržavati svih normi dobrog ponašanja koje su prihvaćene od strane društva. Namaz se obično obavlja u grupama i njegovim posredstvom muslimani se okupljaju pet puta dnevno. Ovo okupljanje pomaže da se uspostavi prisnost, prijateljstvo, stanje nesebičnosti i jednakosti među njima. Prema islamskoj tradiciji, zajedničkim namazima nad pojedinačnim se daje prednost dvadeset pet do dvadeset sedam puta. Prednost zajedničkih namaza je u tendenciji da se među klanjačima što više razvija osjećanje solidarnosti, bratstva, jedinstva, međusobne ljubavi, upoznavanja, zbližavanja, jednom riječju, socijalna svijest. Klanjači skupljeni u džamijama prije i poslije namaza se druže, razmjenjuju iskustva i informacije, razgovaraju o svojim problemima, koji ih pojedinačno ili zajednički tište. Namaz ima, dakle, solidnu strukturu, takvu da vjernici oko sebe osjećaju vladavinu Božiju. Tu postoji skoro vojnička disciplina. Na poziv mujezina, ljudi žure na mjesto zajedničkog sastanka, postavlja se u redove iza imama, vrši zajedničke pokrete sa ostalima, savršeno ujednačeno i složno. Osim toga, vjernici sa svih tačaka zemaljske kugle u namazu se okreću prema jednoj centralnoj tački, Kabi, Božijoj kući u Meki. To podsjeća na jedinstvo svjetske zajednice, bez klasnih, rasnih ili regionalnih razlika. Sažeto kazano, neki psihološki efekti zajedničkog namaza su:

1. Dovodi do psihofizičke relaksacije,

2. Razvija koncentraciju i pažnju,

3. Disciplinira i jača voljne, emocionalne i kognitivne funkcije,

4. Jača grupnu integraciju i osposobljava jedinku za timski rad,

5. Olakšava usklađivanje zahtjeva superega sa realitetom,

6. Pomaže u razrješavanju unutarnjih konflikta,

7. Oslobađa od napetosti, anksioznosti, fobije i depresivnosti,

8. Pomaže prilagođavanju grupnim standardima i vrijednostima,

9. Razvija samopoštovanje i pomaže u prihvatanju vlastite ličnosti,

10. Pomaže u prihvatanju i razumijevanju drugih,

11. Razvija osjećaj individualne i kolektivne odgovornosti,

12. Podstiče individualno sazrijevanje,

13. Razvija socijalnu svijest i

14. Pomaže u očuvanju socijalnih vrijednosti i standarda.

7. Nekoliko korisnih preporuka 

Mnogi ljudi osjećaju neophodnost vraćanja duhovnim vrijednostima, uviđaju važnost religije i žele se približiti vjeri, upoznati je i prakticirati. Ali na tom putu se nailazi na neke prepreke, koje vrlo često čovjeka mogu obeshrabriti u tom nastojanju. Čini se da, više nego ikad, danas ima onih koji nastoje da se upletu između čovjeka i njegovog Stvoritelja (Uzvišenog Boga), da bi ga pridobili za svoje interese i ciljeve. Službenici potrošačkog društva, industrije zabave i svih vrsta poroka, mas-mediji i slično, ne biraju sredstva da ostvare svoje nakane i realizuju zacrtane planove i programe. Permanentno atakujući na čula, oni plasiraju u misli i srca ljudi sadržaje priređene i upakovane prema uputstvima dobijenim iz centara za ispitivanje tržišta i javnog mnijenja, koja imaju cilj da, koristeći dostignuća savremene nauke, nađu najefikasniji način kako da nam oblikuju ukus, umrtve svijest i savjest, razbiju “okove” stida nas uvrste u krug svojih vjernih konzumenata, sljedbenika i obožavalaca. Posebnom ataku je izložena populacija mladih u periodu kada se tokom procesa sazrijevanja otvaraju prema svijetu, traže nove životne sadržaje, nove uzore, traže svoje mjesto u svijetu odraslih i definitivno biraju životni put i opredjeljuju se za određeni stil i način života. Uz to, danas su vrlo aktuelne različite tehnike brzog “prosvjetljenja”, “duhovnog očišćenja (katarze)”, zadobijanja “natprirodnih sposobnosti” itd., te mnogobrojne psihoterapijske škole koje njihovi protagonisti, često sa primarnim ciljem sticanja materijalnih dobiti, pokušavaju nametnuti kao rješenje savremenom čovjeku za njegove psihičke poteškoće i stalni osjećaj unutrašnje praznine i besmisla. Opreznost nije naodmet i kada su u pitanju nosioci raznih duhovnih učenja koja nisu utemeljena na vjerovanju u jednog Boga.

Nije potrebno ići daleko da bismo pronašli svoje duhovne korijene. Nalazeći ih u okvirima univerzalnih vjerskih učenja, koja su davno zaživjela i žive na ovom podneblju, zadovoljićemo četiri osnovne ljudske potrebe: potrebu za ukorijenjenošću, za pripadanjem, za identitetom i orijentacijom. U protivnom, rizikujemo da svoju duhovnost gradimo na neurotičnoj osnovi, jer od onoga što jesmo i što nam je rođenjem dato ne možemo pobjeći niti ga u sebi poništiti.

Zbog svega toga treba posebno podvući značaj prihvatanja ispravnog vjerovanja i ispravnog načina ispoljavanja tog vjerovanja, što se postiže dobronamjernim i razumnim proučavanjem objavljenih Božijih knjiga, a prije svega Kur’ana Mudrog, kao posljednje Božije objave ljudima, koja je u cijelosti sačuvana u izvornoj formi. Kroz primjer Božijih poslanika, mir neka je s njima, i svih iskrenih i odanih robova Uzvišenog Boga koji ih slijede, sigurno se postiže način života koji je u skladu sa Božijim Zakonom, što nam omogućava da svoje psihofizičke potencijale usmjerimo Pravim putem, nalazeći u tome svrhu i smisao ljudskog postojanja na ovom prolaznom svijetu.

S ciljem lakšeg i bezbolnijeg prevladavanja nekih barijera, koje čovjeka na različite načine ometaju već prilikom prvih nastojanja da se približi vjeri (u ovom slučaju islamu), čini mi se da bi bilo korisno imati na umu nekoliko praktičnih uputa i svakodnevno upražnjavati neke od dolje navedenih, jednostavnih i lagahnih duhovnih vježbi.

Treba znati i biti svjestan sljedećeg:

1. Mi ljudi smo stvoreni, kao i sve drugo, i imamo svoga Stvoritelja.

2. Naš stvoritelj je Jedan Jedini i nema nikakvog drugog Boga osim Njega.

3. On ima Svoje vlastito ime i mnogo drugih lijepih imena koja Ga opisuju.

4. Svi narodi u svojim jezicima imaju riječi koje označavaju Stvoritelja.

5. Vlastito Božije ime u arapskom jeziku je “Allah” i znači da je to “Onaj osim Koga drugog boga nema”.

6. Ime Allah nema množinu i nikada nikakvo stvorenje ni stvar nije imenovana ovom riječju, što je očiti dokaz njene veličine.

7. Osim sa imenom Allah, svoga Gospodara možemo zvati i drugim Njegovim lijepim imenima kao što su: Svevišnji, Svemogući, Milostivi, Sveznajući, itd.

8. Allah, dželle šanuhu, zna kada pomislimo na Njega i da čuje kada Ga zovemo.

9. Prizivanje Božijih imena u mislima i govorom ima blagotvorno djejstvo na naše psihičko zdravlje i da nam donosi unutarnji mir i osjećanje zadovoljstva.

Neke praktične preporuke, iz svega iznesenog:

1. Pristupiti sistematskom čišćenju svoga rječnika od svih ružnih, nepristojnih, grubih, uvredljivih riječi. To isto učiniti kada su u pitanju naše misli. Iz iskustva znamo da takve riječi i misli bude u nama negativne emocije i remete naš unutarnji mir.

2. Govoriti samo lijepe riječi i izbjegavati sve besmislene poštapalice i izraze bez svrhe.

3. Svoj misaoni sadržaj i svoj govor obogatiti sa što više izraza koji se odnose na našeg Stvoritelja i stalno, u svakoj prilici, kada je to moguće obraćati Mu se.

4. Čestim ponavljanjem navikavati se na izraze kao što su : Bože Blagi, Bože Mili, Bože Jedini, Moj Allahu, Bože pomozi, Bože zakloni, Bože olakšaj, Hvala Bogu, Ako Bog da, Allah, Allah, i sl. Ove formule neka nam budu stalno na umu, u mislima, i kroz razgovor i komunikaciju sa ljudima, drugim stvorenjima i stvarima.

5. Navikavati se na kratke dove tipa: Bože, oprosti mi grijehe; Allahu dragi, uputi me na pravi put; Svemogući Bože, sačuvaj me od svakog zla; Allahu, pomozi meni i mojoj porodici i sl.

6. Naviknuti se na izgovaranje islamskog pozdrava jer je ova formula izuzetno blagotvorna za naše psihičko zdravlje.

7. Naučiti se da sve korisne poslove počinjemo sa molbom da nas Allah sačuva od prokletog šejtana i sa formulom: U ime Allaha. Također, često šapatom ili naglas izgovarati kratku molitvu: Bože, olakšaj, a ne otežaj; Bože završi s dobrim.

Ovakvim i sličnim postupcima otvaraju nam se putevi da dođemo do duševne smirenosti, da se oslobodimo strahova i neprijatnih osjećanja, da steknemo duševnu snagu i čvrstinu i da nam se, s Božijom pomoći, otvore vrata viših saznanja o svijetu i životu, o smrti i onome što dolazi nakon toga. Molimo Allaha, dželle šanuhu, da postanemo bolji ljudi i zaslužimo Njegovu Milost i Zadovoljstvo!

8. Zaključno razmatranje

S obzirom da je zdravlje tijesno povezano sa smislom i stilovima življenja, interpersonalnim odnosima, sa stresom i emocijama, vjerom se značajno može unaprijediti kvaliteta života i duševno zdravlje. Vjera pomaže čovjeku na svim razinama njegove egzistencije: tjelesnoj, duševnoj, društvenoj i duhovnoj. U vjeri čovjek shvaća da je on za svoj život Bogu odgovoran i da treba tako živjeti da sebe i svoje potencijale što bolje ostvari na svim razinama egzistencije. Na tjelesnoj razini vjera traži od čovjeka da se on brine za svoje tjelesno zdravlje. Na psihološkoj razini vjera omogućuje rast i razvoj ličnosti, te zacjeljivanje psihotrauma. Na socijalnoj razini vjera pomaže čovjeku da ima korektan i human odnos prema svim ljudima. Na duhovnoj razini vjera omogućuje čovjeku transcendenciju i uključivanje u zbilju univerzalnih vrijednosti i istina.

Mentalno zdravlje ne podrazumijeva samo odsustvo psihičkih poremećaja već prije dosezanje viših standarda raspoloživih psihičkih potencijala što je posebna specifičnost islamske psihologije koja podstiče pojedinca na traganje za što većim psihičkim mogućnostima. Iskrena predanost i pokornost Bogu, što predstavlja temeljnu bit islama, daje čovjeku ogromnu i nevjerovatnu snagu, stalni izvor duhovne, emotivne i moralne energije, koja mu pomaže da se odupre destruktivnim i porobljavajućim nasrtajima sredine, njenim materijalističko-potrošačkim tendencijama, razdorima na socijalnom i mentalnom nivou. Pomaže mu da sačuva integritet svoje personalnosti i psihičkog zdravlja od raznih stresova, lomova, razočarenja i drugih oblika psihičkog nereda koji bujaju u modernim civilizacijskim sredinama. Islam je ljudima pružio jasno definisane upute u pogledu korištenja opojnih droga, alkohola, kockanja, seksualnog odnosa i dr. S obzirom da znamo u kojoj mjeri sve ovo učestvuje u kreiranju kolektivne psihologije jedne zajednice, u kojem obimu uslovljavaju određene prilike i neprilike unutar nje – evidentna je važnost gore pobrojanih propisa za postavljanje svakog društva na zdrave i perspektivne temelje. Otuda, islam čitavom čovječanstvu nudi jednu golemu alternativu, nudi mu i poziva ga na duševni mir, na vlastitu mentalnu i psihičku stabilnost. 

Literatura

1. From E (1984) Zdravo društvo. Zagreb - Beograd: Naprijed, Nolit.

2. Husayn AS (1994) Islam čovječanstvu nudi duševni mir. Hikmet 12 (84) (IX), 400-402.

3. Larson BD, Larson SS (1994) The Forgotten Factor in Physical and Mental Health: What Does the Researvch Show. An Independent Study Seminar.

4. Pajević I (1999) Islamski način života kao faktor psihičke stabilnosti. Magistarski rad: Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli.

5. Zec N (1978) Osnovi medicinske psihologije i psihopatologije. Sarajevo: Svjetlost.