Kazivanje o Danijelu, alejhisselam

 

 

Ibn Kesir[1] bilježi interesantno predanje da je u vrijeme kad je muslimanska vojska bila u pohodu u Perziji halifi hazreti Omeru u Medinu stigla vijest o jednome znakovitome čudu na koje su borci nabasali. Naime, kada je vojska stigla u područje grada Tustara u jednoj kući naiđoše na sasvim neočekivan prizor: u sobi je na ležaju ležalo tijelo umrloga muškarca koje je tu, kako im mještani rekoše, ležalo stoljećima i cijelo je to vrijeme bilo u stanju kao da je maločas usnio - niti najmanjih tragova propadanja na njemu nije bilo.

Već iz te činjenice svima je u muslimanskoj vojsci bilo jasno da su pronašli mubarek tijelo jednog Allahovog odabranog roba i plemenitog miljenika Njegovog, obzirom da su im u svježem pamćenju bile riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da su mubarek tijela Allahovih poslanika i vjerovjesnika zemlji zabranjena,[2] pa nakon smrti nimalo ne propadaju. Ovo im se uvjerenje i definitivno učvrstilo čim su saznali radi čega ga lokalni stanovnici nikad nisu ukopali, već su ga iz generacije u generaciju stoljećima ljubomorno i sa brižnom pažnjom čuvali – kadgod bi mu mubarek tijelo u vrijeme suše iznijeli vani, u kratkom vremenu bi im pala kiša.

Na prstu mu je stajao prsten na kome je bio izrezbaren lik čovjeka koji sjedi između dva lava (ili lava i lavice) koji ga ližu, a pored glave mu je stajala jedna drevna knjiga. Tu je još bio sandučić sa izvijesnom svotom zlatnika i jedan vrč loja.[3]

Pitanje identiteta nađenoga mubarek insana je riješeno čim se prvi musliman sjetio da je jedne prilike Resulullah, Muhammed, alejhisselam, rekao da je vjerovjesnik Danijel, alejhisselam, dragog Allaha zamolio da mu podari blagodat da ga ukopaju Muhammedovi, alejhisselam, sljedbenici i da će Džennetom biti nagrađeni oni iz njegova Ummeta koji mu pronađu tijelo. Tako pomenuta predaja (hadis) od Muhammeda, alejhisselam, kao i prizor čovjeka između dva lava ugraviran na neznačevom prstenu, dadoše odgovor na pitanje njegova identiteta – bio je to doista Danijel, alejhisselam, na čijem je prstenu, kako se prenosi a dragi Allah najbolje zna, bio ugraviran lik čovjeka između dva lava kako on nikad ne bi zaboravio veliku blagodat koju mu je dragi Allah darovao kad je bio bačen u jamu sa lavovima.

Tako se ispunila Danijelova, alejhisselam, želja - kada se on vratio svome voljenome Gospodaru, mubarek mu je tijelo ležalo u sobi u kojoj je umro više od hiljadu i stotinu godina,[4] sve dotle dok ga ne nađoše muslimani – sljedbenici Muhammeda, alejhisselam, koji ga i ukopaše. Kako se prenosi, Danijelovo, alejhisselam, tijelo je po naređenju halife Omera ukopano na tajnoj lokaciji budući da je postojala opravdana bojazan da ga neko od lokalnih stanovnika ne iskopa i skrije u želji da im se njegovim sevepom i dalje spušta kiša, a još i više zato da ga tamošnji neuki ljudi, koji su se tek tada počeli upoznavati sa istinom islama, u svome neznanju ne bi, ne dao dragi Allah, obožavali.[5]

A, vezano za knjigu koja je nađena pored Danijelove, alejhisselam, glave, Ibn Kesir bilježi da su, prema riječima muslimana koji su je pročitali, u njoj bile zapisane vijesti ''o našim životima i događajima, te o našim govorima i o onome što se još nije dogodilo''.[6] Bila je to, dakle, knjiga u kojoj je Danijel, alejhisselam, zabilježio vizije budućnosti koje su mu bile voljom dragoga Allaha spuštene. O ovome će, ako dragi Allah da, kasnije biti još govora.

 

 

 

 

Budući da se Danijel, alejhisselam, ne pominje u Kur'anu i da je naprijed navedeno kazivanje o pronalasku njegova mubarek tijela - uz još i kazivanje o njegovom boravku u jami sa lavovima o čemu će ako dragi Allah da kasnije biti riječi - praktično jedino što se o njemu (barem koliko mi to trenutno znamo) govori u muslimanskim izvorima, značajan dio kazivanja koje o njemu slijedi bit će, ako dragi Allah da, utemeljeno na biblijskim izvorima (Knjiga o Danielu). Odatle, a vodeći računa o više puta potvrđenome prisustvu grešaka i ljudskih interpolacija u Bibliji, nije nemoguće i da je istina drugačija. Allah dragi najbolje zna.

Predanja kažu, a dragi Allah najbolje zna, da je Danijel, alejhisselam, rođen u Judeji gdje je proveo djetinjstvo i gdje je živio, kako se prenosi, sve do 597. godine prije Isāa, alejhisselam. Te je godine, kako je već rečeno u kazivanju o Jeremiji, alejhisselam, kralj babilonski Nebukadnezar odveo mladoga judejskog kralja Joahina u Babilon i uz njega još nekih deset hiljada najuglednijih Judejaca, a među njima i Danijela, alejhisselam, koji je tada bio dječak ili možda golobradi mladić. Pošto je tom prilikom u Babilon deportovana uglavnom judejska elita, moglo bi se osnovano kazati da je Danijel, alejhisselam, ponikao u jednoj od najuglednih judejskih porodica. Zajedno sa ostalim mladićima koji su kao i on bili plemićkog porijekla, Danijel, alejhisselam, je, po direktnom naređenju Nebukadnezara čija je namjera izgleda bila da cvijet judejskoga plemstva bude odgajan u babilonskome duhu, upućen u carske škole gdje su ih poučavali babilonski učitelji i mudraci.

Život u internatu osim nesumnjive koristi u smislu obrazovanja i znanosti, nosio je i svoje terete i svoje kušnje, a jedna od prvih kušnji sa kojima su se Danijel, alejhisselam, i njegovi drugovi morali suočiti bilo je pitanje ishrane - u Babilonu se u to doba u ishrani koristila svinjetina, pa su im svinjsko meso i svinjska mast relativno često bili uključeni u meni dnevnih obroka. No, Danijel, alejhisselam, je, koristeći izuzetnu intelegenciju, veliku mudrost i iznimnu rječitost čime ga je dragi Allah još od rođenja obdario, uspio ubijediti njihove staratelje (koji su se inače jako plašili kraljeve kazne ako bi se primijetilo da su štićenici njegovih obrazovnih internata nedovoljno uhranjeni) da njemu i trojici njegovih drugova, koji su jednako kao i on bili istrajni u namjeri da bez obzira na sve ispoštuju islamski propis zabrane konzumacije svinjskoga mesta i masti, omoguće da makar jedan period, za probu, jedu hranu bez mesa i masnoća.[7] Milošću dragoga Allaha to im je bilo omogućeno i kada su se, nakon nekoga vremena, njihovi staratelji uvjerili da su oni bez obzira na bezmesnu i bezmasnu ishranu čak i uhranjeniji i boljeg zdravlja od ostalih (i to bijaše jedna od mu'džiza koje im je dragi Allah spustio), smirili su se i omogućili im da se trajno hrane na takav način.

U tom se internatu Danijel, alejhisselam, obrazovao i stekao mnoga korisna znanja, čime su njegova učenost i mudrost dakako bili unaprijeđeni, ali svakako vrhunac svega bi Objava koju je on od dragoga Allaha primio i koja ga je učinila jednim od vjerovjesnika Israila.[8]

Zadivljen Danijelovom, alejhisselam, mubarek ličnošću, te mudrošću i harizmom koji su iz njega prosto izbijali, Nebukadnezar ga je postavio na položaj svog ličnog savjetnika. Tako je Danijel, alejhisselam, baš kao i Jūsuf, alejhisselam, ostao zapamćen kao čovjek koji je uz emanet vjerovjesništva bio obdaren i velikim znanjem i sposobnostima koji su ga, po uzvišenoj odredbi Allaha dragoga, uspeli na jedan od najviših položaja u zemlji u kojoj je živio. Još je jedna sličnost, kako to predanja kazuju a dragi Allah najbolje zna, karakteristična između dva brata po vjerovjesništvu Jūsufa i Danijela, alejhimesselam, – obojica su bili, voljom Allaha dragoga, upućeni u tumačenje snova. Izgleda da je upravo ovo znanje i bilo sevep da Danijelov, alejhisselam, ugled kod Nebukadnezara poraste do neslućenih razmjera i da ga on postavi za svoga savjetnika.

Naime, Nebukadnezar je jedne prilike usnio čudnovat san koji ga je jako dojmio, pa je postao jako znatiželjan kakvo mu je tumačenje. Ujedno, dosjetio se da bi to mogla biti dobra prilika da ispita sve mudrace, zvjezdoznance, vrače i gatare koji su bili na njegovu dvoru – da se vidi koliko su oni doista u stanju proniknuti u tajne. On ih je tako sve pred sobom okupio i onda ih obavijestio o tome da je usnio vrlo znakovit san, te im naredio da iskoriste svo svoje znanje i svu svoju moć da ga, bez da im on to kaže, prvo obavijeste o sadržaju sna koji je usnio, te da mu ga nakon toga i protumače. Ali, niko mu od njih nije ni izbliza mogao dati odgovor, već su samo mogli nemoćno slegnuti ramenima. Tu bijaše prisutan i Danijel, alejhisselam, koji je uzeo riječ i zamolio da mu se dadne jedan dan vremena i da će nakon toga uz Božiju pomoć kralja obavijestiti o svemu što je tražio da mu se kaže. Dugo je te noći Danijel, alejhisselam, klanjao i iz krajnjih dubina svoga srca upućivao dove, pa mu je dragi Allah spustio odgovor. Sutradan je izašao pred kralja i svu njegovu svitu. Kada ga Nebukadnezar upita ima li odgovor na pitanje ili nema, Danijel, alejhisselam, mu prvo reče da svo znanje dolazi od dragoga Boga, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova i da je upravo On, hvaljen i slavljen neka je, caru i poslao taj san, a njemu – Danijelu, alejhisselam, znanje o njegovom tumačenju. Potom je Nebukadnezaru do u detalje opisao viziju koju je usnio i onda mu sve to protumačio. Biblija to ovako opisuje:

 

... Kralj reče Danielu (koji se zvaše Baltazar): "Jesi li kadar kazati mi san koji sam usnio i što znači?" Daniel odgovori pred kraljem: "Tajnu koju istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne i On je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku dana. Evo tvoje sanje i onoga što ti se prividjelo na postelji: O kralju, na tvojoj ti postelji dođoše misli o tome što će se dogoditi kasnije, a Otkrivatelj tajni saopćio ti je ono što će biti. Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca. Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem." "Ti, o kralju, kralju kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu moć i slavu - i u čije je ruke stavio, gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske i postavio te gospodarom nad svim tim - ti si glava od zlata. Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvojega, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. A kraljevstvo četvrto bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i razbit sva ona kraljevstva. Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onom što si vidio željezo izmiješano sa glinom. Prsti stopala, dijelom od željeza a dijelom od gline: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. A što si vidio željezo izmiješano sa glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom. U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski dići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka[9] - kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka, te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.'' ...[10]

 

Kako smo već rekli, moguće je i da je istina o ovome drugačija - dragi Allah najbolje zna. No, veoma je interesantna Nebukadnezarova reakcija na ispravan odgovor Danijela, alejhisselam, - Knjiga o Danielu direktno govori kako je Nebukadnezar posvjedočio da je Danijelov, alejhisselam, Bog istinski Bog koji gospodari nad svime.[11] Dragi Allah najbolje zna da li je tada u srcu Nebukadnezarovu možda i posijano sjeme istinske vjere, sjeme šehadeta, no doima se veoma interesantnim uočiti kako je on, prema Knjizi o Danielu, na sličan način reagovao najmanje u još dva slučaja – prvi put kada je prisustvovao čudu tri mladića u ognju i drugi put nakon što je milošću dragog Boga uspješno predeverao teško iskušenje lične prirode koje mu je najavio Danijel, alejhisselam, tumačenjem još jednoga njegova sna.[12]

Prvi od ova dva slučaja vezan je za čudo koje se desilo prilikom klanjanja velikome zlatnome idolu u jednoj od babilonskih pokrajina. Naime, u ravnici Duri bijaše podignut grandiozni zlatni kip nekoga od babilonskih božanstava. Svečanoj procesiji ''posvećenja'' netom postavljenoga idola prisustvovao je kralj Nebukadnezar u pratnji svih babilonskih velikodostojnika. Protokol ceremonije je podrazumijevao da svi prisutni u trenu kada se začuju fanfare učine sedždu idolu. Ali kada su se začule fanfare i prisutni učinili sedždu, trojica mladića su ostala uspravno stajati. Bila su to ona trojica Danijelovih, alejhisselam, drugova koji su skupa s njim u internatu odbijala haram ishranu. I oni su sevepom toga što se Danijel, alejhisselam, za njih založio kod Nebukadnezara (a tu su preporuku i sami svojim djelima i uzornim moralom potvrdili) bili postavljeni na neke značajne položaje u državnoj administraciji, pa su po službenoj dužnosti morali da prisustvuju toj ceremoniji. Ali, ako već nisu mogli odbiti da toj ceremoniji prisustvuju, oni su, vjerni dragome Allahu do kraja, javno odbili učiniti sedždu zlatnom idolu.[13] Kazna na koju su zbog toga osuđeni bila je užasno svirepa – trebali su živi biti bačeni u veliku užarenu peć. To se kažnjavanje radi primjera moralo sprovesti javno, tako da je tome činu prisustvovao značajan broj ljudi uključujući i Nebukadnezara lično. Međutim, kada mladići bijahu bačeni u oganj, oči se svim prisutnima ukočiše od velikoga čuda kome postadoše svjedoci – njih su trojica mirno boravili u ognju a vatra im ni na koji način nije naudila. Kralj odmah naredi da se izvuku iz ognja i onda je javno slavio i veličao istinskoga Boga Kome oni služe i Koji ih je iz ognja izbavio. Sva trojica su nakon ovoga postali još i više cijenjeni nego ranije.

Drugi je slučaj, kako je već rečeno, vezan za Nebukadnezarovo iskušenje koje je za njega predstavljalo istinsku katarzu. Naime, jedne je noći kralj usnio još jedan neobičan i očito veoma znakovit san:

 

... Vidio je drvo puno plodova, do neba visoko. Na njegovim granama bilo je puno ptica, a pored stabla ležale su zvijeri. S neba je sišao anđeo, raspolutio drvo, rastjerao ptice i zvijeri, a ostavio je samo kojrenje koje je pričvrstio za zemlju gvozdenim i bakarnim lancima. Opet pozvaše u dvorac Danila (Danijela, alejhisselam, prim. autora) i on s lakoćom protumači caru čudan san: ''Bićeš prognan između ljudi, i sa zvijerima ćeš poljskim živjeti, i hraniće te travom kao goveda, i rosa će te nebeska kvasiti, i sedam će vremena proći preko tebe dokle poznaš da Višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga kome hoće.'' Tako se i dogodilo. Umno poremećen car je živio među životinjama u najvećem poniženju, a kada je poslije sedam godina ozdravio, kneževi i dostojanstvenici ponovo su ga posadili na prijesto. Otada je odbacio lažne bogove i slavio samo Cara nebeskoga koji ga je kaznio zbog oholosti, ponizio i opet ga uzdigao. ...[14]

 

Biblijski izvještaji o oba navedena događaja sadrže jasne i nedvomislene informacije o tome da je Nebukadnezar, nakon što je sve to vidio/proživio, priznavao, slavio i veličao dragoga Allaha,[15] što bi moglo, nadati se, biti jasan znak da je Nebukadnezar pod jakim duhovnim uticajem Allahova vjerovjesnika koji je bio na njegovu dvoru u funkciji njegova bliskoga savjetnika pronašao put ka istinskoj vjeri i spasenju.[16] Dragi Allah najbolje zna.

A, imajući u vidu činjenicu da Allahova beskrajna milost nikako nije zaključana samo za jedan narod već da se spušta na sve narode i na sva Njegova stvorenja, rekli bismo da ne treba sumnjati u to da se Danijel, alejhisselam, (mada je on Allahov vjerovjesnik koji je poslat Israilu), trudio najbolje što je objektivno mogao u uslovima u kojima je bio, da Božije uzvišene Riječi, Njegove plemenite upute i osviješćujuće opomene valjano prenese i Nebukadnezaru i svima na njegovu dvoru i napose svim Babiloncima.

No, njegova je vjerovjesnička misija, dakako, prije svega bila usmjerena ka narodu njegovom – Israilu. Danijel, alejhisselam, je u tome smislu donosio Allahove Riječi onim Judejcima koji su poput njega preseljeni u Babilon u prvome izgnanstvu, a kasnije, nakon drugoga izgnanstva, i čitavoj populaciji prognanih Judejaca. Sve ih je pozivao da u novoj sredini ulože maksimalni trud i napor da sačuvaju svoju ispravnu vjeru. One koji su žalili za Svetom zemljom pozivao je na sabur i donosio im radosnu vijest da će se, kad istekne određeni rok, po volji Allahovoj doista tamo vratiti. A one koje je opčarala raskoš života u blistavoj metropoli[17] istrajno je savjetovao kako da sačuvaju svoju čistu i ispravnu vjeru i svoj plemeniti identitet Odabranog naroda u tome mnoštvu raznih utjecaja i u uslovima grijeha i moralne izopačenosti koji prate svakodnevni život u velikim metropolama. Koliko god je imao mogućnosti hizmetio je Allahovoj vjeri i bio na usluzi svome narodu: koristio je svoj ugled kod babilonskih kraljeva da im poboljša položaj u društvu; u slobodnome vremenu družio se s njima, poučavao ih, davao im razne korisne savjete, presuđivao u njihovim sporovima i na razne druge načine im bio od velike koristi. A, jedna od njegovih intervencija – ona kojom je spasio čast i život jedne pobožne i čestite žene, naročito je upečatljiva i kao takva je postala dio biblijske tradicije.

Suzana, pobožna vjernica i izuzetno moralna osoba, bila je supruga bogatog Židova po imenu Jojakim. On je bio jedan od onih pripadnika Israila koji je umio da iskoristi svoj trgovački talenat u mnoštvu šansi za uspješno poslovanje koje je babilonska metropola nudila, tako da je stekao veliko bogatstvo i ugled. Ali, po svemu sudeći on bijaše i jedan od svijetlih primjera ljudi koji nisu dopustili da im bogatstvo i ugled ugroze vjeru, pa je među Judejcima bio na glasu kao pobožan i čestit čovjek. Kao takvom su mu i roditelji Suzanini, i sami veoma pobožni i čestiti, dali svoju lijepu i isto tako pobožnu kći za ženu. U prostranome dvorištu Jojakimove kuće, pored koje je bio i jedan raskošni vrt, običavali su se skupljati Judejci. Tu su im, također, i ovlašteni suce (kadije) prema Zakonu Tevrata i Zebura običavali donositi presude u njihovim parnicama. Svi bi se posjetitelji negdje oko podneva razilazili i tada bi Suzana običavala izaći i prošetati vrtom svoga doma. Redovno je uživala u ljepoti zelenila trave i krošnji drveća, šarenila raznobojnoga cvijeća i žuboru tekuće vode, potpuno nesvjesna činjenice da je već neko vrijeme iz prikrajka promatraju pohotne oči.

Dvojica starijih ljudi, koji su zbog svoje formalne učenosti u vjeri bili čak izabrani za sudije, u svojim su srcima bili pohotni za ljepotom žene njihova domaćina. Ta ih je strast njihova, nažalost, okrenula od morala i istinske vjere do te mjere da su vremenom postali toliko licemjerni da su postali spremni na svakojaku podlost samo da bi ostvarili svoj cilj, a svijetu su se i dalje prikazivali pravednim i pobožnim. Danima su pohotnim pogledima kriomice promatrali prelijepu Suzanu sve dok im se jednog dana nije, kako su oni mislili, pružila dugo očekivana prilika. Tog je dana bilo naročito vruće i Suzana je zamolila svoje sluškinje pratilje da je ostave samu kako bi se okupala u malehnom jezercetu u vrtu i da zaključaju sva vrata. Međutim, ona nije ni sanjala da dvojica pohotnih podlaca nisu poput svih ostalih uobičajenih jutrošnjih posjetitelja napustili njen dom, već su se skrili u grmlju da je promatraju. Kad su sluškinje zaključale vrata, razvratnici su šokiranoj Suzani otkrili svoje prisustvo i na krajnje podao način je pokušali ucijeniti – ako ne pristane na bludni čin s njima dvojicom, oni će je lažno optužiti da su je zatekli u takvome nemoralnom činu sa nekim mladićem. Suzana nije mogla vjerovati da ljudska pokvarenost može ići do te mjere – i to od onih koji bi trebali biti predvodnici u moralu, ali njena je vjera bila toliko jaka i iskrena da je bila spremna radije kao šehid umrijeti lažno optužena, negoli sebi dopustiti da zbog straha od zemaljske kazne učini očiti grijeh pred Gospodarem svojim. Tako je Suzana viknula i pozvala muža i sluge u pomoć, a podlaci su je, kada su oni ušli, optužili da su je zatekli sa nekim mladićem koji im je uspio pobjeći preko ograde. Bio je to veliki skandal koji je jako rastužio i čestitog Jojakima i Suzanine roditelje i svu rodbinu njihovu jer su svi oni dobro znali da će im te optužbe, ako ih sud prihvati tačnim, oduzeti voljenu Suzanu i na sviju njih baciti tešku sramotu. Obzirom da su podlaci bili na glasu kao pobožne i čestite sudije, svi su vjerovali njihovim riječima i Suzana je bila proglašena krivom i osuđena na sramotnu smrt kamenovanjem. Kad su je poveli na stratište, Suzana je upućivala dove dragome Allahu i Svemogući joj ih je ispunio – iznenada se začuo glas Danijela, alejhisselam, koji tu bi prisutan. Viknuo je da stvar još nije gotova i autoritetom kome se niko ne mogaše suprostaviti dobio je od suda dozvolu da on lično još jedanput uzme iskaze dvojice tužitelja. Ispitivao ih je odvojeno i svojom pronicljivošću je očevidno dokazao da lažu – toliko ih je zbunio vještim i preciznim pitanjima da su njih dvojica dali međusobno oprečne izjave o mjestu gdje su navodno zatekli Suzanu u bludnome činu sa nepoznatim mladićem. Tako je jedan od njih rekao kako su ih zatekli pod jednom vrstom drveta a drugi pod sasvim drugom i njihova se podla laž voljom dragoga Allaha očevidno pokazala. Za kaznu su njih dvojica bili osuđeni na smrt i istoga dana sramotno pogubljeni kamenovanjem, a Suzana, njen muž, roditelji i rodbina su iz sveg srca zahvaljivali Allahu dragome na Njegovoj beskrajnoj milosti. Po Bibliji, ovo je u stvari bio početak Danijelova, alejhisselam, vjerovjesničkoga djelovanja među Israilom, a dragi Allah najbolje zna.

 

 

 

 

Beskompromisna borba protiv svakog oblika mnogoboštva i idolopoklonstva oduvijek je predstavljala samu bît zadaće svakog od Allahovih vjerovjesnika i poslanika. U tom je smislu i Danijel, alejhisselam, dobro znajući koliko su narodne mase sklone u mnogočemu slijediti vladare, koristio svoj visoki položaj na dvoru da kroz neposredni kontakt pokuša ubijediti kraljeve koji su vladali Babilonom da se okanu mnogoboštva i idolopoklonstva. Tako je on vodio mnoge razgovore i argumentirane rasprave i sa Nebukadnezarom i sa drugim kraljevima, i babilonskim i kasnije perzijskim, u čijim je službama nakon njega bio.

Jedna od tih rasprava bila je sevepom znamenite Danijelove, alejhisselam, kušnje po kojoj je on naročito ostao upamćen – boravka u jami sa lavovima.

Pomenutu je raspravu Danijel, alejhisselam, vodio sa jednim od kraljeva Babilona oko egzistencije babilonskoga božanstva Ba'la.[18] Kralj je tvrdio da je Ba'l živi i postojeći bog i kao dokaz svoje tvrdnje navodio ''činjenicu'' da on pojede sve ono što se u hramu kao žrtva svečano položi pred njegov idol. Danijel, alejhisselam, je opet dobro znao kako Ba'l nije ništa drugo do fiktivno ime koje su Babilonci i preci njihovi iznjedrili u vlastitoj mašti i/ili mitologiji i pridružili ga svemogućem Stvoritelju, Bogu dragome koji je Jedan i Jedini, ili da je to u najboljem slučaju neki Allahov rob – neko slabašno stvorenje o Njemu totalno ovisno i daleko od ičega Božanskog pri sebi, tako da je kralju odgovarao kako duh Ba'lov (ako je on, kao Allahov rob, ikako i postojao), a pogotovo ne idol njegov od gline i metala (obična neživa tvar), nema ništa sa konzumacijom ponuđene hrane i pića. Danijel, alejhisselam, je tako kralja uvjeravao da Ba'l ništa niti jede niti pije, već da svu tu hranu i piće konzumiraju neki prevaranti. To je zaintrigiralo vladarevu radoznalost i on je odlučio da napravi jedan eksperiment. Pozvao je sve svećenike koji su služili u Ba'lovu hramu i obavijestio ih o onom što mu je rekao njegov bliski savjetnik Danijel, alejhisselam. Ba'lovi svećenici su naravno bili bijesni na Danijela, alejhisselam, jer su osjetili kako ih je on prozreo, ali su bili sigurni u sebe i uvjereni da im je lukavstvo njihovo tako veliko da ga je nemoguće otkriti (bili su iskopali tajni prolaz iz neke od njihovih kuća u susjedstvu hrama sve do glavne hramske dvorane i običavali bi noću tim prolazom tajno ulaziti u hram gdje bi se, zajedno sa svojim porodicama, obilno počastili svim onim što je bilo dato kao žrtva Bal'ovu idolu), pa su se složili da se izvrši eksperiment. Tako su pred kraljem, Danijelom, alejhisselam, svećenicima i ostalim zvaničnicima javno na hramski oltar postavljeni hrana i piće kao žrtva Ba'lu. Potom su svećenici rekli da se zaključaju sva vrata kojima se ulazi u hram i da onda kralj lično postavi svoje pečate na brave, tako da se bude sigurno da ih niko neće otvarati sve dok to sutradan kralj ne učini i onda su otišli ubijeđeni da će sutra dohakati onome ko im se suprostavio. Ali, Danijel, alejhisselam, ih je, kako je već rečeno, svojom vjerovjesničkom pronicljivošću prozreo i čim su svećenici napustili hram predložio je kralju da se napravi još jedna sigurnosna mjera – da se prije konačnoga zatvaranja i zapečaćenja hrama čitav pod glavne dvorane gdje su stajali žrtvovana hrana i piće pospe pepelom kako bi u njemu ostali tragovi svih eventualnih noćnih posjetitelja. Car je odmah pristao i tako je i učinjeno. Ne znajući za ovu dodatnu sigurnosnu mjeru, Ba'lovi svećenici su naredne noći uobičajeno kroz svoj tajni prolaz ušli u dvoranu i pojeli svu hranu i piće, potpuno nesvjesni da su im tragovi ostali u pepelu na podu (iz razloga sigurnosti imali su oskudno svjetlo – tek poneku baklju, pa u polutami nisu mogli primijetiti pepeo na podu hramske dvorane). Sutradan su se opet svi okupili. Kralj je ustanovio da pečati nisu dirani i onda je lično otvorio hramska vrata. Kada je uvidio da su sva hrana i piće konzumirani, slavodobitno se obratio Danijelu, alejhisselam, sa tvrdnjom da je bio u pravu jer je, evo, Ba'l doista sve pojeo i popio, budući da je bilo očito da niko kroz vrata nije ulazio u hram. Međutim, Danijel, alejhisselam, mu je odmah skrenuo pažnju na jasne tragove ljudskih stopala u pepelu na podu dvorane i kralju je odmah bilo jasno da je žrtva prevare. Prateći tragove lahko su našli ulaz u tajni prolaz i šokiranim Ba'lovim svećenicima nije preostalo ništa drugo nego da priznaju vlastitu nevaljalštinu. Za kaznu su svi redom bili pobijeni, a prema jasnom biblijskom svjedočanstvu,[19] kralj je Danijelu, alejhisselam, dao dozvolu da polomi Ba'lov idol i da nakon toga i čitav hram bude sravnjen sa zemljom.

Biblijsko kazivanje u nastavku opisuje kako je Danijel, alejhissleam, javno razobličio još jednu njihovu zabludu. Naime, u Babilonu je u to vrijeme tradicionalno bio obožavan i neki po svemu sudeći neobično veliki reptil - gušter (zmaj)[20] ili zmija,[21] kojeg je Danijel, alejhisselam, na njihove oči uništio i tako im dokazao da je riječ samo o običnoj životinji koju je istinski Bog, Stvoritelj stvorio i učinio je podložnoj smrti i uništenju, pa Mu se tako niti ona, niti bilo šta drugo, ne može pridruživati.

 

... A bijaše i veliki zmaj koga štovahu Babilonci. Kralj reče Danielu: ''Hoćeš reći da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: nećeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se!'' Daniel odgovori: ''Ja se klanjam Gospodu Bogu svome. On je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja ću ubiti ovu zmiju bez mača i bez toljage.'' I reče kralj: ''Dajem ti!'' Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeče, načini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reče: ''Gledajte, čemu se klanjate!'' ...[22]

 

Nije jasno na koji su način kuglice prouzrokovale rasprsnuće tijela ogromnog reptila. Riječ je, najvjerovatnije, o jednoj od Danijelovih, alejhisselam, mu'džiza koje mu je Allah dragi darovao, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Ovaj događaj je po svemu sudeći jako dojmio babilonskog vladara koji je izgleda sve više svojim ponašanjem pokazivao da se približava vjeri u jednog Boga, Stvoritelja – vjeri u koju ih je Danijel, alejhisselam, sve pozivao. Vidjevši to svi su babilonski mnogobošci i svećenici koji su služili ostalim tradicionalnim božanstvima ostali zatečeni i šokirani – bili su, prema njihovim vlastitim riječima onako kako ih Biblija prenosi,[23] ubijeđeni kako im je kralj postao Židov (musliman).

Zato se među njima okupila jedna grupa urotnika protiv Danijela, alejhisselam, koja je po jednom biblijskom tekstu[24] kralju zaprijetila oružanom pobunom ako im ga ne preda da ga oni bace u jamu među izgladnjele lavove.

A po drugom biblijskom tekstu (što je još jedna od očevidnih protivurječnosti koja na svjetlo dana iznosi ljudski intervencionizam u Bibliji),[25] urotnici su napravili podlu spletku tako što su uspjeli nekako osigurati (pravni je sistem izgleda bio takav da se i kralj morao povinovati nekim običajnim tradicionalnim propisima, pa su to oni iskoristili) da se donese zvanična zakonska odredba po kojoj se u narednih trideset dana niko u zemlji nije smio moliti svome bogu. Podlaci su znali da se Danijel, alejhisselam, i pored zabrane nipošto neće odreći namaza, pa su htjeli da ga tako upropaste. I doista, Danijel, alejhisselam, je, shvativši da je to Allahovo iskušenje i za njega lično, bez obzira na zabranu nastavio sa redovnim klanjanjem namaza tri puta dnevno (izgleda da je to po tadašnjem Šerijatu tako bilo propisano) u ličnim odajama, okrenut u pravcu mjesta Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Urotnici su ga špijunirali i prijavili kralju. A kralj je, shvativši kako je u pitanju podli trik protiv Danijela, alejhisselam, pokušao da to neutralizira. No, bio je satjeran u škripac jer ni on lično nije imao prava prekršiti drevni babilonski kodeks, pa je tako teška srca morao osuditi Danijela, alejhissleam, da bude bačen u jednu veliku jamu, gdje su već nekoliko dana boravili lavovi koji su sistematski izgladnjivani kako bi bili što bjesniji i krvožedniji, i da tu ostane čitavu noć. Danijel, alejhisselam, tako bijaše ostavljen u dubokoj jami među izgladnjelim lavovima bez ikakve mogućnosti da se odatle izbavi. Podlaci su, ubijeđeni da su dohakali svome najopasnijemu neprijatelju, likovali, a kralj je strepio i tugovao.

Međutim, dragi Allah je učinio da to bude još jedno veličanstveno Njegovo znamenje za pamćenje i pouku svima, pa tako Njegovom milošću iz zvijeri bijaše potpuno uklonjen svaki osjećaj agresivnosti i krvožednih nagona prema Danijelu, alejhisselam. Lavovi su, naprotiv, prema njemu imali iznimno veliki osjećaj ljubavi i miline, znatno jači nego što ga imaju prema vlastitim mladuncima, pa su mu se oni tako, mada izgladnjeli, cijelo vrijeme dok je među njima boravio umiljavali - poput mačkica se s njim igrali i lizali ga. A Danijel, alejhisselam, sasvim svjestan ogromnoga značaja i veličine mu'džize koja mu je u svemu tome bila darovana, smjerno je zahvaljivao dragome Allahu i slavio Ga, hvalio i veličao. Blagodat dragoga Allaha prema Svome odabraniku nije ostala samo na tome. Naime, dok je Danijel, alejhisselam, bez hrane i pića boravio u jami, Jeremija, alejhisselam,[26] je u Judeji dobio Objavu da pripremi hranu i piće za svoga mladoga brata u vjerovjesništvu. Spremio je hranu i piće i potom je u trenu, voljom dragog Allaha, bio prenešen u Babilon, na ivicu jame, gdje je porazgovarao sa Danijelom, alejhisselam, spustio mu hranu i piće da se okrijepi i onda isto tako u trenu bio vraćen nazad u Judeju.

Sutradan su babilonski kralj, njegova svita i Danijelovi, alejhisselam, dušmani došli do jame i postali su svjedocima velikog čuda. Nadati se da su se neki među njima, a kralj po svemu sudeći pogotovo, osvjedočili da je Danijel, alejhisselam, istinski vjerovjesnik poslat od strane jedinoga i stvarnoga Boga. Lavovi su se i dalje, poput mačkica, igrali s njim, a čim je on izbavljen iz jame a urotnici koji su napravili spletku protiv njega u nju za kaznu bačeni, lavovi su ih u trenu raskomadali.

Tako se desilo da je još jedanput istina nadjačala laž. Prizor je bio toliko očevidan – Danijela, alejhisselam, do bijesa izgladnjeli krvožedni lavovi poput umiljatih mačaka maze čitavu noć, a njegove tužitelje razdiru u trenu – da nije dopuštao nikakva mjesta sumnji. Svima koji su htjeli istinu ona je bila jasno predočena. A, nju je pred svima posvjedočio kralj Babilona koji je jasnim riječima slavio i veličao dragoga Allaha kao jednog i jedinog Boga.[27] Odatle bi se moglo reći da je taj kralj u stvari primio vjeru u jednog Boga, Allaha dragoga, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, a On, hvaljen neka je, najbolje zna. To se da zaključiti na bazi biblijskih svjedočenja, ali ona ujedno donose i nedoumice u pogledu njegovog identiteta.

Naime, 6. dio Knjige o Danielu kaže da je to Perzijanac Darije, dok opet 14. dio iste knjige kaže da je to perzijski kralj Kīr II. Međutim, ako uzmemo u obzir historijska vrela koja kazivaju da je perzijski kralj Darije I preuzeo vlast nad Babilonom 522. godine prije Isāa, alejhisselam, to bi onda značilo da je Danijel, alejhisselam, (ako se prihvati da je on kao dječak ili kao tinejdžer došao u Babilon 597. godine prije Isāa, alejhisselam) tad imao najmanje osamdeset i pet godina, tj. da je bio u dubokoj starosti.[28] A, u slučaju da je riječ o perzijskome caru Kīru II, koji je, kako historija bilježi, preuzeo vlast nad Babilonom 539. godine prije Isāa, alejhisselam, Danijel, alejhisselam, je tada mogao imati najmanje šesdeset i osam godina, što bi moglo izgledati vjerovatnijim, ali Jeremijino, alejhisselam, učešće u toj priči navodi na zaključak da je i ova verzija veoma sporna. Naime, predanja jasno kažu da se slučaj sa Danijelovim, alejhisselam, boravkom u jami sa lavovima desio u vrijeme kada je Jeremija, alejhisselam, još uvijek bio u Judeji, dakle prije nego što je bio prisilno odveden u Egipat – a to je sve bilo za Nebukadnezarove vladavine.

Isto tako, koliko smo bili u mogućnosti vidjeti, neki muslimanski izvori izričito kažu da je babilonski car za čije se vlasti desio slučaj boravka Danijela, alejhisselam, u lavljoj jami bio upravo Nebukadnezar.

Odatle bi se moglo zaključiti kako je vjerovatno Nebukadnezar onaj vladar koji je iz slučajeva prevare u Ba'lovom hramu, uništenja obožavanog velikog reptila i naročito čuda u jami sa lavovima izvukao pouku i posvjedočio Danijela, alejhisselam, kao vjerovjesnika Božijega i prihvatio islam.

Međutim, ozbiljna nedoumica se pojavljuje zbog toga što neka vrela muslimanska Nebukadnezara spominju prije kao nevjernika negoli kao vjernika.[29] No, bez i najmanje namjere da na svoju ruku i bez validnih argumenata negiramo sve ono što je kazano u pomenutim muslimanskim vrelima, ipak smatramo da se ne može odbaciti ni mogućnost da je on ipak povjerovao (uostalom nije nemoguće ni to da se pomenuti zapisi o njemu kao čovjeku van pravog puta odnose na vrijeme prije nego što se on osvjedočio u istinu). Na koncu, doima se i veoma logičnim da je car koji je toliko cijenio Danijela, alejhisselam, i bio svjedok svih onih ranije pomenutih velikih i očevidnih znamenja dragoga Allaha, u svemu tome lahko mogao prepoznati istinu. Ali, ipak se na kraju o ovome ne može dati nikakav izričit zaključak, već se samo može reći da dragi Allah najbolje zna.[30]

 

 

 

 

U historiji je Nebukadnezar II zabilježen kao veoma sposoban i moćan vladar koji je babilonsku državu učinio svjetskom silom, a njezinu je prijestonicu, koja se mukotrpno dizala iz pepela nakon što je u dva navrata (prvi put 689. i drugi put 648. godine prije Isāa, alejhisselam) bila do temelja srušena, ponovo učinio blistavom metropolom punom monumentalnih građevina u kojoj su se, kako je ranije u fusnoti rečeno, susretali narodi, kulture, trgovačke robe, ideje i znanja sa sve četiri strane svijeta. Ali nažalost, kao po pravilu se uz veličinu, bogatstvo i moć pojavljuju i ''tihe ubice'' tog društva koje uživa na vrhuncu vlastite slave – samodopadljivost, osjećaj veličine i nedodirljivosti (''Šta nam ko može?'') i oholost, iza kojih obično slijede još i osionost, obijest, korumpiranost i moralni sunovrat, što sve zajedno, ako se narod na vrijeme ne devraniše i ne pokaje, neminovno vodi u propast. Odatle se, povijest nas tome poučava, nerijetko dešavalo da kada neka civilizacija dosegne visok stepen snage, bogatstva i moći, onda započnu djelovati i gore navedeni negativni procesi koji je podrivaju sve dok se sasvim ne sruši. Dragi Allah zna najbolje u kojoj je mjeri Babilon nakon Nebukadnezarove smrti krenuo stazama osionosti, korupcije i moralne erozije, a povijest nam kazuje da vladari koji su nakon njega vladali i pored povremenih uspjeha nisu bili u stanju zaustaviti proces slabljenja države koja će na kraju i pasti pod perzijsku vlast.

Dobro poznavajući sve kvalitete Nebukadnezarova omiljenoga savjetnika – Danijela, alejhisselam, i ostali su ga babilonski kraljevi uzimali u svoju svitu. Zavisno od vlastitoga stepena pobožnosti i moralnih kvaliteta neki su ga više a neki moguće i manje cijenili, ali nijedan od njih nije ni pomišljao da ga udalji sa dvora. A, Danijel, alejhisselam, se uvijek jednako ponašao – uz svoje vjerovjesničke obaveze koje su mu svakako bile u prioritetu, sve je i svoje savjetničke obaveze valjano, savjesno i odgovorno izvršavao. Pri tome se, dakako, uopće nije libio da svima, voljeli to oni ili ne, istinu rekne u lice. Po biblijskome svjedočenju, a dragi Allah svakako najbolje zna, jedna je takva Danijelova, alejhisselam, istina izrečena u lice oholome vladaru navijestila i konačnu propast babilonskog carstva.

Kralj Bel-šar-usur (biblijski Baltazar)[31] jedne je prilike tokom gozbe i pijanke poželio da vlastiti osjećaj veličine i superiornosti nad Israilom javno pokaže preko onoga za što je dobro znao da je jedna od njihovih svetinja – zlatnoga posuđa iz Bejtul-makdisa koje je zaplijenio Nebukadnezar. Međutim, Nebukadnezar, a vjerovatno i vladari nakon njega, poštovali su te svetinje i dobro su pazili da njihovu svetost ni na koji način ne povrijede, ali je sada obijesni Baltazar upravo preko njih želio zadovoljiti vlastiti osjećaj veličine i nedodirljivosti i ujedno poniziti Israil. Zato je u sred pomenute gozbe i pijanke naredio da im se donese zlatno posuđe iz Bejtul-makdisa da on i njegovi velikaši iz njega jedu i piju u slavu babilonskih božanstava. Posuđe im bijaše donešeno i oni počeše iz njeg jesti i piti sve dok iznenada svi glasovi u dvorani ne umuknuše, jela u grlima zastadoše, a oči im se svima ukočiše netremice gledajući u zastrašujući prizor kome su bili svjedoci – iznenada se u zraku pojavila ruka koja na zidu dvorane ispisa tajanstvene riječi: ''Mene'', ''Tekel'' i ''Parsin'' i potom nestala. Svi su blijedih lica u velikom šoku i sleđeni od straha posmatrali te tri riječi kojima niko nije znao značenje, a svi su osjećali ledenu prijetnju koja iz njih bije. Neko vrijeme se u velikoj dvorani prepunoj ljudi mogla čuti muha kako zuji sve dok preblijedjeli Baltazar ne prekinu tišinu naređenjem da se u dvorani što prije okupe svi mudraci, zvjezdoznanci i gatari nebili neko od njih umio protumačiti značenje tih riječi. Svi su se u kratkome roku tu okupili, ali niko od njih ni izdaleka ne mogaše odgonetnuti poruku tajanstvenih riječi. Nakon toga pozvaše Danijela, alejhisselam, i on odmah kralju u lice izreče istinitu prijetnju koju im je dragi Bog pomenutim riječima uputio:

 

... ''Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu je kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno ti je kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.'' ...[32]

 

Knjiga o Danielu dalje navodi kako je Baltazar još iste noći bio ubijen, a da je vlast u Babilonu preuzeo medijski kralj Darije. Međutim, ovo se ne može uzeti tačnim obzirom da svi historijski izvori, kako se da vidjeti bez izuzetka a dragi Allah najbolje zna, bilježe da je perzijski vladar koji je pokorio Babilon bio kralj Kīr II, a ne Darije koji je došao na vlast tek sedam ili osam godina nakon Kīrove smrti.

Kīr II (Kīr Veliki) na velika vrata dolazi na historijsku scenu 550. godine prije Isāa, alejhisselam, kad je, svrgnuvši medijskoga kralja Astijaga, pod svojom vlasti ujedinio oba carstva u Iranu – sjeverno Medijsko i južno Perzijsko. Na taj način je on utemeljio moćno kraljevstvo koje se u godinama što su slijedile proširilo na istok sve do granica Indije i na zapad sve do Bosfora. Nakon što je osvojio Lidiju,[33] Kīr je 539. godine prije Mesiha Isāa, alejhisselam, potukao babilonsku vojsku kod Opisa i kod Sipara, da bi nakon toga još iste godine, ili po drugima tek naredne 538. godine prije Isāa, alejhisselam, bez borbe ušao u Babilon.[34]

U Babilonu se Kīr II susreo sa Danijelom, alejhisselam, o kome je po svemu sudeći još od ranije dosta lijepog znao i rado ga je uzeo za najbližeg savjetnika. Ne treba nimalo sumnjati u to da je na Kīra u svakome pogledu blagotvorno djelovala bliskost sa jednom takvom mubarek ličnosti kakav je Danijel, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna koliko ga je to eventualno inspiriralo da otvori srce prema istinskoj vjeri, o čemu će, ako Allah dragi da, kasnije biti još govora.

A, na bazi relevantnih historijskih izvora, osim što je utemeljio jedno od najvećih carstava u svekolikoj ljudskoj povijesti, Kīr II je ostao zapamćen i kao veoma tolerantan i milosrdan vladar koji je vodio računa da na svaki način zaštiti prava svih svojih podanika. Tu su Kīrovu pažnju na najljepši način osjetili i pokoreni Judejci kojima je, svega nekoliko godina nakon što su došli pod njegovu vlast, dao dopuštenje da se vrate u svoju zemlju i u obnove razrušeni Bejtul-makdis.[35]

Tako se dekretom velikodušnoga perzijskog kralja Kīra Velikog okončalo Babilonsko sužanjstvo naroda Israila. Ovaj je znameniti događaj ostao zapisan u Tanakhu,[36] a time i u Bibliji, pa je u tome smislu Kīrov edikt o oslobođenju Židova i o obnovi Bejtul-makdisa u Jerusalemu zapisan u Knjizi o Ezri (1:1-4), gdje su, između ostaloga zapisane i navodne Kīrove riječi: ''Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da Mu sagradim Dom u Jeruzalemu u Judeji.'' Čak štaviše, u Knjizi o Izaiji (Isaiji) Kīr je opisan i kao Božiji pomazanik (mesija) - tj. kao kralj koji je nadahnut i vođen od strane dragog Boga.[37] A, On, Allah dragi, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Osim toga, još je ranije u kazivanju o Zulkarnejnu pomenuto da je on prema nekim muslimanskim izvorima perzijski kralj Kīr Veliki.[38] Mi, dakako, nipošto ne možemo sasvim odbaciti to mišljenje, ali nam ono ne izgleda baš jako vjerovatnim iz razloga koji su tamo navedeni.[39] Dragi Allah najbolje zna.

No, imajući u vidu sve ono što je naprijed navedeno: da neki značajni muslimanski autoriteti Kīra Velikog (što ni mi, kako upravo rekosmo, ipak ne možemo sasvim odbaciti) smatraju Zulkarnejnom; da je on, po svemu sudeći, bio blizak sa Danijelom, alejhisselam, koji svakako nije propuštao nijednu zgodnu priliku da ga navede na ozbiljno razmišljanje o islamu; da ga i židovski i kršćanski sveti spisi (Tanakh i Biblija) prikazuju više u svijetlu istinskoga monoteiste negoli paganina; da je u Dasatiru, jednome od svetih spisa Parsi religije (mazdaizma), vjere koja se tada zvanično ispovijedala u Perziji, zapisano da će se u Arabiji pojaviti Muhammed, alejhisselam,[40] što je veoma znakovita informacija koja može upućivati na to da se u samim korijenima i te religije nalazi drevna Objava;[41] – sve bi to mogli biti vrlo jasni išareti da je Kīr Veliki - ako već nije, možda i sevepom Danijela, alejhisselam, i potpuno prihvatio islam u svoj njegovoj biti i propisima, onda u najmanju ruku bio čovjek sa svjedočanstvom vjere u jednoga Boga, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, kao i veoma izražene etike. Dragi Allah zna najbolje.

Nakon što ih je Kīr oslobodio, Židovi su se vratili u Svetu zemlju. Ali, izgleda da je ipak izvijestan broj njih, oni koji su za proteklo vrijeme na razne načine (kuće, imanja, bračne i poslovno-trgovinske veze i sl.) ''pustili korijenje'' u Mezopotamiji, tamo i ostao. Interesantno je da se ni Danijel, alejhisselam, nikada nije vratio u Svetu zemlju. Razlozi bi mogli biti razni: prevelika starost da bi podnio tegobe mukotrpnog putovanja, državne obaveze budući da je i dalje ostao u službi perzijskih vladara itd., no mi smo mišljenja da je u tome naročitu ulogu mogla imati jedna dova koju je on iz dubine svog mubarek srca upućivao dragome Allahu. Naime, Danijel, alejhisselam, je kao vjerovjesnik bez sumnje znao za Muhammeda, alejhisselam, i vjerujemo (a dragi Allah najbolje zna) da je iz vizija budućnosti, koje su mu se spuštale kao posebna Allahova milost i mu'džiza, znao i to da je zapisano da će Muhammedovi, alejhisselam, sljedbenici svjetlom iskonske vjere, istine i pravde obasjati i Svetu zemlju i Mezopotamiju i Perziju. On je žarko želio da ga baš oni ukopaju i uputio je dovu dragom Allahu da mu se ta želja ispuni. Vjerujemo da je upravo odgovor koji je dobio na tu plemenitu dovu bio onaj odlučujući razlog koji ga je motivirao da ostane tu gdje je i bio, a dragi Allah najbolje zna.

Danijel, alejhisselam, je, kako nam to većina predaja kaže, na budući svijet preselio u području grada Tustara (perz. Shūshtar) u zapadnom Iranu, nedaleko od granice Iraka. Po svemu sudeći ipak nije riječ o samome gradu Tustaru, već vjerovatnije o gradiću Suza (perz. Shush) koji se nalazi svega pedesetak kilometara zapadno od Tustara.

Suza je drevni grad (danas važno arheološko nalazište u iranskom gradu Shush koji je i podignut na njegovim temeljima) koji je u Danijelovo, alejhisselam, doba služio kao zimska rezidencija ahemenidskih vladara (dakle Kīra i ostalih koji su ga naslijedili), pa je tako sasvim izvijesno i Danijel, alejhisselam, koji je bio u njihovoj sviti, tu često boravio. Kada se ovo uzme u obzir, kao i činjenica da je Suza veoma blizu Tustaru, onda izgleda veoma logičnim zaključiti da tradicionalna muslimanska vrela koja pominju (a što smo i mi prihvatili u ovome kazivanju) Tustar kao mjesto gdje je Danijelovo, alejhisselam, tijelo nađeno i tu potom ukopano, mogu shvatiti u smislu da o Tustaru govore kao o području oko istoimenoga grada u koje svakako spada i Suza. Ona, dakle, kada govore o Tustaru, vjerovatno upućuju na Suzu koja se nalazi u njegovoj bližoj okolini, a dragi Allah zna najbolje.

Kako je rečeno na početku ovoga kazivanja, u Suzi/Tustaru Danijelovo, alejhisselam, je mubarek tijelo ležalo u istoj onoj sobi gdje je najvjerovatnije preselio[42] više od hiljadu i stotinu godina, sve dok ga ne pronađoše hazreti Omerovi vojnici – i čitavo je to vrijeme po odredbi dragoga Allaha bilo potpuno sačuvano od propadanja. Tako se, čitav milenij po njegovoj smrti, konačno ispunila Danijelova, alejhisselam, dova – tijelo su mu ukopali sljedbenici Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i to na skrivenoj lokaciji.

U vezi s tim, u muslimanskoj smo tradiciji pronašli dva mišljenja. Po jednome je bio iskopan veliki broj kaburova i to vjerovatno na širokom prostoru (dakle prilično udaljenih jednih od drugih) i onda je u velikoj tajnosti (vrlo moguće u gluho doba noći) Danijelovo, alejhisselam, tijelo spušteno u samo jedan od njih, dok su svi istovremeno bili zatrpani zemljom. Po drugom je mišljenju pregrađena neka rijeka, pa je u njezinu koritu iskopan mezar gdje je ukopano Danijelovo, alejhisselam, tijelo i potom je voda ponovo puštena da teče svojim koritom tako da je mezar ostao na riječnom dnu. Rečeno upućuje na to da tačna lokacija Danijelova, alejhisselam, mezara u Suzi/Tustaru nije pouzdano poznata i ta nepoznanica po našemu mišljenju i dalje ostaje bez obzira na to što je tamo podignuta građevina (turbe) kojom je ista navodno označena.[43] Neizvjesnost je još i veća zato što se navodni Danijelovi, alejhisselam, kaburovi (turbeta) nalaze još u nekim mjestima, kao što su: Malamir (Mala Amir) u Iranu; Babilon, Kirkuk i Mukdadija (Muqdadiyah) u Iraku; Aleksandrija u Egiptu; Samarkand u Uzbekistanu.

No, na kraju, kao i uvijek (osim kada je riječ o jasnim ajetima Kur'ana i hadisima čija vjerodostojnost objektivno nikako ne može biti upitna), čovjek nipošto ne smije sebi davati za pravo da, ubijeđen u nepogrešivost svoje logike ili svojih unutarnjih osjećaja, o nekom pitanju donosi ''konačnu'' istinu, pa tako i po ovom pitanju ne ostaje ništa drugo negoli završiti zaključkom kako dragi Allah najbolje zna.

 

 

 

 

Vjerovanje u kader - Allahovo predodređenje svega što postoji i svega što se zbiva, i onoga što nama izgleda kao dobro i onoga što nama izgleda kao zlo,[44] jedan je od šarta (osnovnih temelja) islama (ve bil kaderi hajrihi ve šerihi minnallahi teala). Odatle jasno vidimo da je, još od praiskona, sve što je vezano za sve stvorene svjetove – pa tako i za naše cjelokupno bitisanje, određeno u sveznanju dragoga Allaha i po Njegovoj uzvišenoj naredbi i zapisano u Levhi mahfuzu.[45]

Budući da je zasigurno čitav naš život zapisan u knjizi naše sudbine, logički je jasno da bi se teoretski mogla saznati naša budućnost – bilo bi dovoljno samo malo ''zaviriti'' u pomenutu knjigu da bi se iz nje to vidjelo. Međutim, stvari se samo na prvi pogled mogu nekome učiniti nevine i bezazlene – naprotiv, ovo je pitanje izuzetno ozbiljno i može, ne dao dragi Allah, dovesti do dramatičnih posljedica. Suština svega ovoga se u svoj svojoj kompleksnosti i odgovornosti po našemu mišljenju može barem donekle spoznati ako se pokuša odgovoriti na nekoliko pitanja koja bi sam sebi morao postaviti svako onaj ko bi se iole ozbiljno i odgovorno pokušao pozabaviti ovom temom.

Prvo pitanje bi bilo: ''Da li je za neku osobu doista dobro da zna svoju budućnost?'' Odnosno, drugačije formulirano: ''Šta je to što je za neku osobu doista važno da sazna o svojoj budućnosti?''

Svakome ko iskreno vjeruje u dragoga Boga i u budući svijet jasno je da je o svemu onome što je za njega doista bitno da o budućnosti zna, već u sasvim dovoljnoj mjeri on informisan kroz objavljenu Knjigu i njenu valjanu interpretaciju od strane poslanika kome je ona objavljena. U tome su smislu vjernici uvijek, u svim vremenima još od Ademove, alejhisselam, Objave i njegova Sunneta pa sve do Kur'ana i Muhammedova, alejhisselam, Sunneta, bili iscrpno i jasno informisani o svemu bitnome što ih u budućnosti čeka: da će svi ljudi u mezar ponijeti samo sopstvena djela (i dobra i loša), dok će im sve ostalo (imetak, čast, ugled, žene, djeca itd.) nepovratno biti oduzeto; da će biti Sudnji Dan kad ćemo svi nakon smrti sigurno biti proživljeni i pred našim Stvoriteljem i Gospodarom biti sakupljeni; da ćemo svi pred Njim tad morati polagati račun za sve ono što smo na ovom prolaznom svijetu činili; da ništa od Njega nećemo moći sakriti jer ćemo sve o nama, čak i svaku onu najsitniju pomisao koje uopće možda nismo bili ni svjesni, naći zapisanu u našoj knjizi u koju su naši trajni nevidljivi pratioci (meleki pisari) čitavoga našega života pedantno zapisivali svaku našu misao, riječ i djelo, a uz sve to će i naše vlastite ruke, uši, oči (i svi drugi organi), bez ikakve mogućnosti da ih u tome spriječimo, svjedočiti o svemu što su činili, slušali, gledali; da je apsolutno nemoguće da ćemo se od Njega moći negdje sakriti ili na neki način Mu izmaći, već ćemo morati dobiti od Njega ono što smo zaslužili – bilo najljepšu nagradu (Njegovo zadovoljstvo i Džennet) ako Mu se dobrim djelima uspijemo umiliti pa nam se On smiluje i po milosti Svojoj nas tamo uvede, bilo, ne dao dragi Allah, najtežu kaznu (Njegovu srdžbu i Džehennem) u koju neka stvorenja sama sebe svojim zlim djelima bacaju. Te su, i njima slične, informacije o budućnosti one koje su za sve nas doista bitne - one su te nad kojima se moramo duboko zamisliti i trud veliki i trajni ulagati da se dragome Allahu dobrim djelima što više umiljavamo jer nam je Njegova milost jedina šansa za spas u vječnosti budućega svijeta.[46]

A, što se tiče svih onih ostalih, ovosvjetskih, stvari koje bi većina ljudi brzopleto i lahkomisleno o budućnosti poželjela saznati, veliko je, kao što već rekosmo, pitanje da li bi za ikoga uopće bilo dobro unaprijed znati kako će mu život ubuduće teći?!

Naime, jasno je da bi svima nama vjerovatno bilo drago saznati da nas u budućnosti čeka neko dobro i sreća, ali svima nam je jasno i to da se u životu smjenjuju i sreća i nesreća, i radost i tuga, i bogatstvo i oskudica. Pa, da li bi za ikoga bilo dobro unaprijed znati da naprimjer: nikada neće ostvariti svoj žarko željeni cilj, da će, ne dao dragi Allah, neki belaj nastupiti tačno za toliko i toliko vremena ili će neka njemu draga osoba dugo bolovati, itd. – da li bi iko doista poželio da tako nešto sazna unaprijed?! Isto tako, nada da će se nevolja uskoro srećno okončati velika je motivacija onima koji su njom pogođeni da se bore i trude sve to strpljivo podnositi i poduzimati ono što mogu – a kakva bi im motivacija bila da naprimjer unaprijed saznaju da će sve to trajati znatno duže nego što se oni nadaju?!

Vjerujemo da nam sve ovo daje dovoljno svijetla da možemo makar u nekoj mjeri vidjeti koliku nam je samo dragi Allah milost dao kada nam je o budućnosti jasno otkrio samo one bitne stvari koje se tiču Sudnjeg Dana i naše konačne sudbine na ahiretu, a od nas sakrio one ostale ovosvjetske stvari koje nemaju bitne veze za našu vjeru i koje su gledano iz perspektive ahiretske vječnosti beznačajne.

Drugo pitanje bi bilo pitanje dopuštenosti načina na koji bi se eventualno i mogla saznati budućnost. Jer, jedna je stvar hoće li se i koliko će se pogoditi budućnost koja nas čeka, a sasvim je drugo, i po mogućim posljedicama za svakoga od nas od ključnoga značaja, pitanje da li se do toga došlo na halal način (od dragoga Allaha dopušten i koji na nas ne može natovariti ogromni teret grijeha i još veći teret Njegova nezadovoljstva) ili, ne dao dragi Allah, na haram način koji čovjeka vodi u grijeh i Allahovu kaznu.

Prirodno, istinska saznanja o budućim zbivanjima zapisanim u Levhi mahfuzu imaju Allahovi poslanici i vjerovjesnici, bilo da ih dobivaju kroz Objavu, bilo kao poseban dar od njihovog Gospodara (mu'džizu). Isto tako, uzevši u obzir nesumnjivu poruku poznatoga i vjerodostojnoga hadisa koji se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam o tome da je istinit san mu'mina (iskrenog vjernika) 46-ti dio vjerovjesništva, jasno je i to da i Allahovi odabranici nižega ranga u odnosu na poslanike/vjerovjesnike – miljenici Njegovi i dobri robovi (evlije) mogu biti obdareni posebnim darom (kerametom) i takve vrste da u onoj mjeri koliko to dragi Allah dopusti mogu imati istinske spoznaje budućih događaja.

Prema tome, jedino su to osobe od kojih bi se mogle dobiti istinske informacije o budućnosti na halal način i bez ikakve varke – dakako samo u onoj mjeri u kojoj to dragi Allah dopusti. No, poenta je upravo u tome što su svi oni - i poslanici i vjerovjesnici i odabrani miljenici - čitavim svojim bićem okrenuti Allahu dragome i djeluju uvijek u svrsi ahiretske sreće i spasenja i za sebe i za sve one koji ih hoće slušati i slijediti, pa tako oni o budućnosti ljudima generalno daju samo one doista bitne informacije koje ih trebaju uputiti da se za nju svojim dobrim djelima što bolje pripremaju.[47] Najbolji primjer toga je Muhammedov, alejhisselam, odgovor nekome čovjeku koji ga je upitao kada će se desiti Sudnji Dan. ''A šta si ti pripremio za Sudnji Dan?''; jednostavno mu je odgovorio. Poruka hadisa je sasvim jasna i ona ljude upućuje na to da u svojoj želji da proniknu u buduće zapisane događaje apsolutni prioritet daju onom o čemu su kroz sve objavljene Knjige i Suhufe, kao i kroz usmena predanja svih vjerovjesnika već iscrpno i jasno informisani – o činjenici da će svi oni nakon smrti biti proživljeni i stati pred dragoga Allaha da pred Njim polažu račun za sva svoja djela koja su na Zemlji učinili, pa da se u tom smislu potrude da im čitav život na ovome svijetu bude usmjeren ka ahiretskoj sreći i spasenju. 

Međutim, volja je dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, zašto je baš tako odredio najbolje zna, da neki dijelovi istinitih informacija o zapisanoj budućnosti ipak na Zemlju mogu dospjeti i mimo halal načina, tj. mimo onoga što se uz Njegovo dopuštenje otkriva Njegovim odabranicima i miljenicima. Naime, dragi je Allah odredio da se Njegova uzvišena odredba konkretizira posredovanjem plemenitih meleka. On je, hvaljen neka je, kao što je općepoznato, stvorio meleke i odredio im takve uloge i zadaće da (kao Njegovi odani robovi za koje je apsolutno nemoguće, jer su takvi stvoreni, da Mu i u najsitnijoj mjeri makar i u jednom jedinom trenu budu nepokorni) u sferama svih stvorenih svjetova konkretno izvršavaju sve ono što je On odredio. U tome smislu može se reći da se upravo Allahova uzvišena Odredba konkretizira posredovanjem plemenitih meleka – ali jedino i isključivo u smislu prostog tehničkog izvršenja onoga što je On odredio. Drugim riječima, meleki su samo prosto sredstvo izvršenja Allahove volje i niukome slučaju se ne smije ni pomisliti da oni imaju ikakvo učešće u odlučivanju šta će se i kako dešavati, niti ih se smije na bilo koji drugi način pridruživati dragome Allahu. Kur'an ovo sasvim jasno kaže i dodaje da, ako bi se kojim slučajem desilo da neki od meleka (a što je samo hipotetički primjer jer je to u stvarnosti nemoguće[48]) ustvrdi da je on bog pored dragoga Allaha – zasigurno bi taj bio kažnjen Džehennemom jer je upravo to kazna koju je dragi Allah odredio svima onima koji mu svjesno i voljno druge pridružuju.[49]

Budući da meleki imaju konkretne zadaće koje moraju izvršiti, poznato im je šta je sve u Levhi mahfuzu zapisano u vezi sa time (da bi znali šta sve, kada i kako moraju da čine) i oni o tome razgovaraju na nebeskim sferama koje su u stvari njihov dom, ali ih pri tome, onoliko koliko to dragi Allah dopusti, znaju i prisluškivati radoznale uši.

Kur'an[50] i Sunnet nam jasno svjedoče o tome da na Zemlji žive džini kojima je data mogućnost da mogu letjeti i da mogu do izvijesne granice prodrijeti čak i u svemir. Neki od njih u svome nastojanju da prisluškuju međusobne razgovore meleka prelaze granice koje, sudeći prema onome što ljudski um može shvatiti iz kur'anskih ajeta i hadisa koji o tome govore a dragi Allah najbolje zna, ne bi smjeli preći. Oni tako, da bi došli do sfera gdje mogu prisluškivati meleke, moraju prodrijeti u zabranjenu zonu gdje su čak i životno ugroženi jer ih tu vrebaju, progone i usmrćuju svjetlice iz zvijezda (vjerovatno svjetlosni i energetski udari koji se prema njima emituju iz zvijezda), a dragi Allah najbolje zna. Ipak odredba je dragoga Allaha takva da je nekima od džina moguće da izbjegnu te svjetlice i da tako dospiju na pozicije odakle mogu prisluškivanjem meleka saznati neke istinite informacije. I na povratku neki od njih izginu, ali neki, isto tako uz dopuštenje dragoga Allaha, i prežive tako da se vrate na Zemlju. Ti džini, prema tome, po odobrenju Allahovu (vjerovatno radi kušnje a On, hvaljen neka je, zna najbolje) mogu na Zemlju donijeti i neke istinite informacije o budućnosti.

Vjerodostojni hadisi nam donose upozorenja od Muhammeda, alejhisselam, da među osobama koje se bave gatanjem, proricanjem, ''otkrivanjem'' nepoznatoga (gajb) i sl., uz one koji su obične varalice i šarlatani koji izmišljotinama obmanjuju lahkovjerne, ima i onih koji na neki tajanstveni način doista stupaju u kontakt sa džinima (naglašavamo da se ovdje isključivo misli na haram kontakte između nevjernih ljudi i nevjernih džina u vezi sa onim što je grijeh, na što i pomenuti hadisi konkretno upozoravaju[51]) i tim putem od njih dobiju izvijesne informacije u kojima, kako vidjesmo, može biti čak i istine. Ali, uz to nešto istine uvijek se vežu, hadisi nas na to jasno upozoravaju, i mnoge laži.

Međutim, mada se iz upravo navedenih razloga može desiti čak i to da među lažima i obmanama gatara i proricatelja u izvijesnoj mjeri bude i nešto istine, to nimalo ne utiče na jasnu šerijatsku zabranu posjećivanja takvih ljudi i vjerovanja u ono što oni govore. Poznato je da je vjernicima haram (zabranjeno) da posjećuju gatare, proricatelje i slične osobe koje tvrde da mogu vidjeti nečiju budućnost ili saznati nepoznato (gajb), kao i da povjeruju u to što oni govore.[52]

Obzirom da danas na Zemlji više nema Allahovih vjerovjesnika i poslanika,[53] jedini način da bi se na halal način i bez laži i obmane mogla spoznati čista istina (dakako samo u onoj mjeri koliko to dragi Allah dopusti) o onome što je zapisano da će se u budućnosti dešavati, jeste da se to evenutalno sazna od iskrenih vjernika koji su se pobožnošću i dobročinstvima do te mjere umilili dragome Allahu da su dosegnuli stepene miljenika Njegovih (evlija) i od istinskih Resulullahovih, alejhisselam, nasljednika. Ali, kao što je već rečeno, uvijek se mora imati na umu da ni oni ne mogu znati ništa više od onoga što im dragi Allah podari da znaju.[54] Isto tako, budući da su istinski Allahovi robovi i Njegovi miljenici, svako od njih u mjeri koliko ga dragi Allah time počasti, ujedno i nasljednici Muhammedovi, alejhisselam, oni i to što eventualno znaju o budućnosti i o nepoznatome (gajbu), odlično znajući kolika je i kakva samo odgovornost u tome sadržana, nikada to neće vulgarizirati komercijalizacijom ili ličnim interesima,[55] već to kazuju samo onda kad je to doista bitno nekome kazati i uvijek u cilju podsticanja ljudi da vlastite živote žive u što većoj predanosti, pokornosti i ljubavi prema dragome Allahu.

Zaključak je da ljudi ne trebaju pokušavati saznati vlastitu budućnost – dovoljno im je ono što im objavljene svete Knjige o njoj govore u cilju upozorenja i podsticaja da se za nju svojom iskrenom vjerom i dobrim djelima što bolje pripreme.

Isto tako, treba se čuvati i dobro pripaziti kojim će se ljudima (u svjetlu njihove vidljive pobožnosti, čestitosti i učenosti) od onih što običavaju govoriti o takvim stvarima uzvjerovati. Dragoga Allaha treba uvijek najiskrenije moliti da nas naročito čuva od lažnih pobožnjaka i da nas On daruje druženjem sa istinskim Njegovim miljenicima - sa dobrim i učenim robovima koji su Muhammedovi, alejhisselam, predstavnici i pomagači u našemu vremenu i sevepom kojih nam od dragoga Allaha dolazi znanje o ispravnome tumačenju Kur'ana i Sunneta u vremenu u kome živimo, djelotvorna podrška i podsticaj življenja na pravom putu, kao i svako drugo dobro i blagodat. Prema tome, nada je u milost dragoga Allaha da će nas On, hvaljen i slavljen neka je, uputiti na te mubarek osobe, ali pri tome moramo dobro pripaziti i na neke vidljive znakove (išarete) o kojima nas vjerodostojna islamska vrela poučavaju – prvi i osnovni je taj da je apsolutno nemoguće da neko bude istinski Allahov miljenik ako cjelokupan svoj život očevidno ne živi u skladu sa Kur'anom i Sunnetom, jer nam poznati hadis jasno kazuje da je izvršavanje Allahovih propisa prva stepenica na putu približavanja Njemu.[56]

Već je ovo dovoljno da se jasno vidi sav značaj i veličina poznate islamske mudrosti koja kaže da ako se vidi čovjeka koji i po zraku hoda, ali u svome življenju očevidno krši Šerijat (naprimjer bez šerijatski validnoga razloga ne klanja sve propisane namaze, ili ne posti čitav ramazan i sl.) – da se bude sigurno u to da on nikako ne može biti Allahov rob i miljenik (evlija) već samo lažov i obmanjivač koga se treba kloniti i čijih se ''preporuka'' i ''savjeta'' nipošto ne smije pridržavati.

 

* * *

 

Kao što se u ovome kazivanju već moglo vidjeti, jedna od mu'džiza koje je dragi Allah darovao Danijelu, alejhisselam, bila je i ta da je dobivao istinite vizije o budućnosti.

U Knjizi o Danielu zapisana su izvijesna proročanstva bremenita raznim simbolima, a koja se njemu pripisuju. Jedan suštinski sažetak svega onoga što se u njima kazuje i/ili o njima komentariše, mogla bi biti konstatacija da se tamo simbolički govori: o okončanju Babilonskoga ropstva i povratku Židova u Palestinu, o ponovnoj izgradnji Bejtul-makdisa u Jerusalemu, o uzdizanju i propasti nekoliko moćnih kraljevstava koja će imati znatnoga uticaja na daljnju povijest Odabranog naroda po povratku u njihovu postojbinu, o pojavi Mesiha Isāa, alejhisselam, te konačno po nekima čak i o apokaliptičkim događajima pred sam smak svijeta.

Dragi Allah najbolje zna koliko je u svemu tome istine, ali ono u što se ne bi trebalo sumnjati jeste to da je Danijel, alejhisselam, svome narodu doista govorio o budućem poslanju Mesiha Isāa, alejhisselam, i upozoravao ih da su dužni istinski ga posvjedočiti i iskreno ga prihvatiti, te ga u svemu i vjerno slijediti. Ne treba sumnjati dakako ni u to da je Danijel, alejhisselam, pominjao i Ahmeda (Muhammeda), alejhisselam, kao ni u to da je o eshatološkim događajima, odnosno velikim predznacima Sudnjeg Dana (pojavljivanje Mehdija, Dedždžala – Antikrista, povratak Mesiha Isāa, alejhisselam, i dr.) govorio onako kako to i eshatologija Kur'ana i Sunneta kazuje. Isto svjedočanstvo pružaju i Danijelova, alejhisselam, dova dragom Allahu da ga ukopaju Muhammedovi, alejhisselam, sljedbenici, kao i knjiga u koju je on lično zapisivao vizije budućnosti koje su mu se spuštale i koju je uza se brižno čuvao sve do svoje smrti. Kao što je već rečeno na početku ovog kazivanja, vjerovati je da je ta originalna knjiga Danijelovih, alejhisselam, vizija budućnosti i nakon njegovog preseljenja na budući svijet stoljećima bila brižno čuvana (od strane istih onih ljudi koji su brigu brinuli i o njegovu mubarek tijelu), te nadati se i sačuvana, sve dok je nisu pronašli muslimani i preveli na arapski jezik.[57] Ali, barem koliko je nama znano, ta je knjiga nestala i danas su njeni konkretni sadržaji nažalost (ili možda na sreću)[58] ostali nepoznati.

Dragi Allah najbolje zna. Njega slavimo i veličamo i za oprost Ga smjerno molimo.