Autor
Današnju srdžbu ostavi za sutra
Općepoznata je mudrost koja ljude savjetuje da uvijek važne odluke donose hladne glave, jer su ih izražene emocije, i ljubav i mržnja, u stanju zaslijepiti i navesti ih da pogrešno postupe. Zgodan je primjer predanje o nekome čovjeku koji je dugo godina bio odsutan od kuće i kad je po povratku, prije negoli se ikome od ukućana javio, pogledao kroz prozor i ugledao svoju ženu u društvu nepoznatog mladića, jako se rasrdio. Prva mu je pomisao u toj žestokoj srdžbi bila da odmah upadne u kuću i ubije i nevjernu ženu svoju i ''njezinoga ljubavnika'' i već je tako vrele glave krenuo da to uradi, kad se sjetio savjeta jednoga staroga mudraca koji ga je savjetovao da uvijek današnju srdžbu ostavi za sutra. Osjećao je respekt prema tome starcu i odlučio je da ga posluša, pa se tako neprimjetno udaljio od vrata i prenoćio na sijenu u vlastitoj štali.
Kada se sutradan probudio već je bio sasvim smiren. Otišao je svojoj ženi da hladne glave ustanovi šta je sve posrijedi – i saznao da je onaj ''drski bestidnik'' od juče niko drugi do njegov vlastiti sin koji je u godinama njegovoga odsustva izrastao u lijepoga mladića.
Pouka je više nego jasna.
Primjera, nažalost, ima isuviše koji nam pokazuju kako srdžba čovjeka počesto vuče na nepromišljene postupke zbog kojih se on kasnije, kada se ''ohladi'', uglavnom kaje.
Ali, ovo ne znači da je srdžba uvijek i u svim situacijama loša.[1] U nekim situacijama ona može biti i dobra i opravdana – onda kada je uzrokovana nepravdom i zločinom i ako čovjeka navede na pravednu reakciju protiv tog zla. Mjerilo je Šerijat – tamo gdje Allahov uzvišeni Zakon čovjeku kaže da se rasrdi i da mrzi, tu su srdžba i mržnja dobre, nisu loše, lijepe su nisu ružne.[2]
Prema tome, srdžba je dobra ako je uzrokovana šerijatski opravdanim razlozima, ali i ako je istovremeno i reakcija na koju ona čovjeka upućuje u skladu sa Šerijatom. Čak ni opravdana srdžba ne smije dovesti do nepravedne reakcije. Negativnost srdžbe upravo je i naglašena najviše u tome što ona čovjeka lahko može navesti na nepravedan postupak.
Neophodno je stoga da se srdžba kontroliše granicama Šerijata, jer samo poštivanje savršenoga Allahova Zakona čovjeka sprečava da ga srdžba odvede u nepravednost. No problem je upravo u tome što čovjek u stanju srdžbe veoma lahko može izgubiti kontrolu nad sobom i preći granice koje je apsolutna Allahova pravda zacrtala.
U tome smislu za čovjeka je najbolje i najsigurnije da uvijek maksimalno izbjegava srdžbu, jer i pored svog njegovog znanja on ipak ne može biti potpuno siguran da je ona opravdana. A, čak i u onim slučajevima kada ima pravo da se rasrdi, on mora da uloži maksimalni napor da reaguje hladne glave, jer mu je to mnogo sigurniji način da izbjegne nepravedno postupanje.
Ni najbolji među ljudima, Allahovi vjerovjesnici i poslanici, nisu izuzeti od obaveze da ne smiju dopustiti da im srdžba bude nepravedna i da ih navede na pogrešan postupak. A, jedan je od vjerovjesnika, dragi Allah najbolje zna zašto, ostao primjerom da ljudi nisu savršeni i da se čak i najboljima od njih (Allahovim vjerovjesnicima i poslanicima) može desiti slabost pogrešnoga postupanja u stanju srdžbe. To je Jūnus, alejhisselam.
Jūnus, alejhisselam
Jūnus, alejhisselam, je vjerovjesnik dragog Allaha čiji je slučaj prema uzvišenoj volji Allahovoj ostao svim budućim generacijama trajnom i veoma značajnom poukom o tome da svi ljudi, pa i vjerovjesnici i poslanici, ne mogu postići da njihov trud rezultira željenim plodovima ma koliko to oni željeli i trudili se - o tome odlučuje samo dragi Allah, a ljudi su dužni strpljivo čekati da se desi onako kako je On odredio, dakako tek nakon što su u Njegovo ime (sa bismillom) na lijep, dozvoljen (halal) i čestit način učinili sve ono što su oni objektivno mogli učiniti.
Isto tako, primjer je njegov, kao što smo naprijed rekli, i u tome da ni vjerovjesnici i poslanici nisu izuzeti od obaveze da ne smiju dopustiti da im srdžba bude nepravedna i da ih navede na pogrešan postupak.
O Jūnusovoj, alejhisselam, vjerovjesničkoj/poslaničkoj deredži Kur'an donosi sasvim jasno svjedočanstvo:
Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima nakon njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur, i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali, a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao, o poslanicima koji su vijesti radosne i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar. (4:163-165)
I Mi mu (Ibrahimu, alejhisselam) poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo - a Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine - i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa - svi su oni bili dobri - i Ismaila i El-jese'a i Junusa i Luta - i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali i neke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu - njih smo odabrali i na Pravi put im ukazali. (6:84-87)
Prema tome, neosporno je da Jūnus, alejhisselam, jedan od Allahovih vjerovjesnika. Međutim, o drugim stvarima vezanim za njegovu mubarek ličnost javljaju se određene dileme.
Tako se, naprimjer, u vrelima ne može pronaći mnogo o Jūnusovome, alejhisselam, rodoslovu – tek toliko da je on Ibrahimov, alejhisselam, potomak. Iz toga se, a obzirom da je poznato kako među Ismailovim, alejhisselam, potomcima nije bilo vjerovjesnika i poslanika prije Muhammeda, alejhisselam, vidi da je Jūnus, alejhisselam, potomak Ishaka i Jakuba, alejhimesselam, tj. da pripada Israilu.[3] Postoje i informacije o imenu njegovog oca, ali se i tu javljaju razlike. Mada se doimaju veoma interesantnim mišljenja koja kažu da je Jūnus, alejhisselam, El-jeseov, alejhisselam, sin,[4] ipak se, shodno vjerodostojnom hadisu koji se prenosi od Ibn Abbasa, a bilježi ga Buhari, prihvata da se njegov otac zvao Metā.[5] Dragi Allah najbolje zna.
Isto tako, općenito se smatra, u što po svemu sudeći ne bi trebalo sumnjati a dragi Allah zna najbolje, da je Jūnus, alejhisselam, kao Allahov vjerovjesnik bio poslat narodu grada Ninive u Asiriji.[6] U ovo, kako rekosmo, ne treba sumnjati jer se u životopisima Muhammeda, alejhisselam, prenosi predanje o njegovom susretu sa jednim čovjekom po imenu Addas iz Ninive (što se desilo u vrijeme neuspjeloga pokušaja da pronađe utočište u Taifu) kojom prilikom je Muhammed, alejhisselam, Ninivu pomenuo kao ''grad Jūnusa ibn Metāa'', a i većina izvora to potvrđuje. Iz toga bi se, a vodeći računa o tome da se u Kur'anu pominje kako je Allah među narodima kao poslanike Svoje odabirao neke između njih samih,[7] moglo pomisliti da je Jūnus, alejhisselam, Asirac. Odatle se javlja još jedna dilema jer se, kako smo naprijed kazali, prihvata da je on porijeklom od Israila. Dragi Allah najbolje zna, a rješenje te dileme je izgleda u tome da je Jūnus, alejhisselam, živio u vremenu nakon što je Asirija osvojila sjeverno kraljevstvo Izrael. Naime, tada su mnogi pripadnici Israila bili raseljeni širom asirskog carstva i, izmiješavši se sa ostalim narodima koji su tu živjeli, postali su državljani Asirije. U tim se migracijama moguće i Jūnusova, alejhisselam, porodica doselila u Ninivu.[8]
Osim navedenoga, dileme se javljaju i oko pitanja da li je Jūnus, alejhisselam, bio poslat jednome istom narodu i prije i poslije događaja sa ribom, ili su to bila dva različita naroda. U vrelima se javljaju različita mišljenja, a mi smo za ovu priliku odabrali ono koje nam izgleda najprihvatljivijim – da je i prije i poslije događaja sa ribom riječ o jednome narodu, narodu Ninive, a dragi Allah najbolje zna.
Na bazi svega prethodno rečenoga, Jūnus, alejhisselam, je vjerovatno rođen u Ninivi gdje je i odrastao. Poput svoje braće u vjerovjesništvu, među svojim narodom se još od malih nogu isticao izuzetnom dobrotom, plemenitošću, čestitošću, blagošću i svim ostalim najljepšim osobinama kojima se jedan čovjek može okititi. Kao takav je, svugdje gdje bi se pojavio, bio izuzetno cijenjen i svi su ga voljeli.
Nije poznato u kojoj je dobi dobio Objavu, ali je bez sumnje da se nakon toga svim svojim srcem posvetio vjerovjesničkoj zadaći. Tako je Jūnus, alejhisselam, nošen željama najljepšim i ulažući napore maksimalne, narod Ninive danonoćno na pravi put pozivao.
Ali, godine su neumitno prolazile a sav njegov trud nije rezultirao rezultatima koji bi ispunili njegova plemenita očekivanja. U jednoj tako frustrirajućoj situaciji, gledajući svoj krajnje nemarni narod kako već godinama sa tolikom upornošću odbija Allahove uzvišene upute i opomene, Jūnus, alejhisselam, je u jednome trenu pokazao ljudsku slabost i sebi je dopustio da se jako rasrdi i da u toj nepromišljenoj i nekontrolisanoj srditosti počini i krajnje ozbiljnu grešku - digao je ruke od svega i bez Allahovoga dopuštenja napustio je i svoj narod i svoju vjerovjesničku zadaću.
Namjera mu je bila da ode u neku daleku prekomorsku zemlju, tako da se zaputio ka obali i tamo se ukrcao na jednu lađu.
I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale ...
Kad je lađa zaplovila otvorenim morem, a Jūnus, alejhisselam, već neko vrijeme bio pomislio da ga Allah neće kazniti, stigla je odredba Gospodara svih svjetova.
More se iznenada strahovito uzburkalo i razbješnjeli talasi su preopterećenu lađu šibanu olujnim vjetrom počeli bacati na sve strane, prijeteći svakog trena da je prevrnu i potope. Putnici na lađi su bili u panici i odmah su, još jednom potvrđujući istinu na koju Kur'an jasno podsjeća[9] – da se ljudi dok su u velikoj opasnosti vrlo brzo sjete svoga Gospodara i mole Mu se dok na Njega većinom zaboravljaju kada su sigurni, počeli Bogu dragome upućivati iskrene dove da ih spasi. Lađa je i dalje bila na ivici potpune propasti i minuti im protjecaše kao vječnost - i onda su im srca bila nadahnuta da shvate kako je uzročnik svega toga jedan od ljudi koji su na lađi i da ga, ako žele da opasnost prestane, moraju baciti u more. Kako nisu znali o kome je tačno riječ, odlučiše da bacanjem kocke odaberu onoga koji će biti bačen među uzburkane talase.
Bacali su kocku i kocka je svaki put padala na istoga putnika - Jūnusa, alejhisselam. I njemu je već bilo sasvim jasno da je sve to zaslužena kazna koja ga je stigla od njegova Gospodara, pa ih je sve umirio riječima da je samo on taj koji mora podnijeti sankciju i da će biti oslobođeni straha i opasnosti čim ih on napusti i potom je skočio u more.
Čim je to učinio more se odmah umirilo i lađa je otplovila svojim putem, a Jūnus, alejhisselam, je ostao sam plivajući na pučini u iščekivanju da se suoči sa svim onim što je određeno da mu se desi. Nije čekao isuviše dugo jer uskoro se pojavio hūt - ogromna riba, odnosno najverovatnije kit, koji ga je progutao.
I Junus je bio poslanik. I on pobježe na jednu lađu prepunu i baci kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor. (37:139-142)
Tako se Jūnus, alejhisselam, našao zatočen u najčudnijoj od svih tamnica u koje je neki čovjek dospio. Morao je ostati stiješnjen u utrobi kita, u mraku mnogih tmina koje su ga i odozdo i odozgo okružile,[10] bez znanja o tome koliko će sve to trajati. Allahova volja nije bila da on umre, tako da je u mračnoj kitovoj utrobi bio zaštićen od želučanih sokova za varenje i od svih drugih opasnosti koje su mogle ugroziti njegov život, a i zraka i svega drugoga što mu je bilo neophodno za održanje gologa života imao je u nužnoj mjeri.[11]
Boraveći u tminama Jūnus, alejhisselam, se iz krajnjih dubina srca obraćao dragome Allahu riječima: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a prema sebi sam se ja zaista ogriješio!"; iskreno se kajući i ujedno Ga hvaleći, slaveći i veličajući.
Imajući u vidu njegovu vjerovjesničku deredžu, njegova je pogreška bila izuzetno ozbiljna[12] i doista je bio zaslužio Allahov prijekor. Ali, i pored sve dramatične ozbiljnosti njegove pogreške, Jūnus, alejhisselam, je Allahov odabrani rob, miljenik Njegov koji Ga puno hvali i to je bilo sevep da u mračnoj hūtovoj utrobi ne ostane sve do Sudnjeg Dana, već samo jedan kratak period.
I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni. (37:143,144)
Navedeni nam ajeti Kur'ana još jednom daju jasnu i upečatljivu pouku o tome kolika je veličina i značaj potpune predanosti Allahu, istinske ljubavi prema Njemu, smjernoga sjećanja na Njega (zikrullah) i iskrenoga hvaljenja, slavljenja i veličanja Njega. Sve je to, dakako isključivo po uzvišenoj volji i beskrajnoj milosti dragoga Allaha, sačuvalo Jūnusa, alejhisselam, da u tminama hūtove utrobe ne ostane sve do Sudnjega Dana. Pouka je sasvim jasna i tu nema potrebe bilo šta više govoriti.
Različita su predanja o tome koliko je Jūnus, alejhisselam, ostao u kitovoj utrobi. Po jednima je ostao pola dana, po drugima tri dana, po trećima sedam dana, a po četvrtima punih četrdeset dana. Dragi Allah najbolje zna.
Kada je isteklo vrijeme koliko mu je bilo određeno da provede u svome jedinstvenom zatočeništvu, kit ga izbacio iz svoje utrobe nedaleko od obale na jednom pustome mjestu. Iako je bio veoma iscrpljen i bolan, Jūnus, alejhisselam, je smogao snage da dopliva do obale. Kada je konačno stupio na čvrsto tle od iscrpljenosti se srušio na zemlju. Predanja kazuju, a dragi Allah zna najbolje, da se to desilo na Dan Ašure.[13]
I Zunnunu[14] se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti - pa poslije u tminama zavapi: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a prema sebi sam se ja zaista ogriješio!" - odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike. (21:87-88)[15]
Ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga i ne budi kao onaj koga je riba progutala koji je u ogorčenju zavapio. I da ga nije stigla Allahova milost, na pusto mjesto bi izbačen bio[16] i prijekor bi zaslužio, ali, Gospodar njegov ga je odabrao i učinio ga jednim od onih koji su dobri. (68:48-50)
Dok je Zunnun, odnosno Jūnus, alejhisselam, prilično iscrpljen i bolestan nemoćno ležao na pustoj obali mora stigla mu je pomoć od dragoga Allaha Koji je iz Svoje milosti dao da mu iznad glave izraste jedna tikva.
... I Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve. (37:145,146)
Uz to mu je, izvori nam to kazuju, dolazila i jedna divokoza koju bi pomuzao i tako je imao dovoljno svježega i hranjljivoga mlijeka.
... Uzvišeni Allah kaže: I Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto. To je pustoš, gdje uopće nema drveća a bio je bolestan, tj. iznurenoga tijela. Ibn Mes'ud kaže da je bio ''kao pile bez perja'', a Ibn Abbas, Es-Sudejj i Ibn Zejd: ''kao novorođenče, bez igdje ičeg na sebi'' - i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve. Ibn Mes'ud, Ibn Abbas, Ikrime, Mudžahid, Se'id ibn Džubejr, Wehb ibn Munebbih, Hilal ibn Jesaf, Abdullah ibn Tawus, Es-Sudejj, Katade, Ed-Dahhak, Ata' el-Horasani i drugi kažu da je to bundeva. Neki islamski učenjaci kažu: ''U tome što mu je tikva izrasla ima više mudrih razloga kao što su: listovi su joj nježni i ima ih puno, prave hlad i insekti im se ne približavaju; plod joj se može jesti od samog zametanja, pa sve dok ne poraste, svjež i kuhan, s korom i s košpicama. Pored toga tikva podspješuje rad mozga, a ima i mnogih drugih koristi.'' ...[17]
Jūnus, alejhisselam, je tako u samoći na obali mora i uz plemenitu opskrbu od Allaha dragoga, proveo izvijesno vrijeme u kojem je sasvim ozdravio i povratio svu svoju životnu snagu i vitalnost.
Oni povjerovaše i dadosmo im da do roka određenoga požive
Čim se Jūnus, alejhisselam, oporavio, odmah se vratio svome brojnom narodu, kojih je prema jasnome kur'anskome svjedočenju bilo više od stotinu hiljada, da nastavi svoju vjerovjesničku misiju među njima, te im i dalje dostavlja Allahove riječi i opomene.
Poučen vlastitim bolnim iskustvom, ovoga puta je bio spreman strpljivo im i istrajno prenositi Allahovu Objavu, čvrst i odlučan da sebi više nipošto ne dopusti nikakvu srdžbu ili nepromišljenost ma koliko oni bili uporni u svome odbijanju i ma koliko im grijesi bili veliki. Međutim, ovoga puta se neizmjernom Allahovom milošću desio jedan veličanstveni presedan - Jūnusov, alejhisselam, narod, svi oni od vladara do posljednjega čovjeka, je povjerovao i iskreno se pokajao.
... I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više, i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenoga požive. (37:147,148)
Zašto nije bilo nijednoga grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kad je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još neko vrijeme produžili? (10:98)
Bio je to doista veličanstven presedan, jer, kako naprijed navedeni ajet jasno kaže, u prošlosti nije bilo nijednog grada (naroda) koji je povjerovao riječima svoga poslanika, već su svi oni – i Nūhov, alejhisselam, narod, i Ād, i Semud, i Sodoma, i Narod Ejke, i, nažalost, još i neki drugi – u svojoj tvrdoglavoj upornosti u griješenju i poricanju istine istrajavali sve do samoga kraja. Jedino je Jūnusov, alejhisselam, narod povjerovao, i to kako se prenosi a dragi Allah najbolje zna, svi od prvoga do posljednjega. A, to se desilo u zadnji tren, kad im je Allahova kazna već visila nad glavama.
Naime, Jūnus, alejhisselam, ih je jednoga dana upozorio da su oni istrajavanjem u činjenju najtežih grijeha sami sebe doveli na rub ognjenoga bezdana i da im, osim ako se odmah ne pokaju, već za svega par dana dolazi žestoka Allahova kazna koja će ih sa svih strana obuzeti i kojoj nikako neće moći umaći. Ako oni i nisu, u svom starom stilu, u prvi mah Jūnusove, alejhisselam, riječi uzeli za ozbiljno, svu su njihovu dramatičnu ozbiljnost i istinitost odlično shvatili kada su nekoga od narednih jutara na horizontu vidjeli crne oblake izuzetno prijetećega oblika koji su se nezaustavljivo širili ka Ninivi i uskoro sasvim prekrili nebo iznad njihovih glava. Tek tada su, milošću Allahovom, povjerovali i počeli se iskreno kajati zbog svega onoga što su ranije činili.
... Obukli su isposničku odjeću i razdvojili svako mladunče od njegove majke, a zatim su se skrušeno i ponizno molili Uzvišenom Allahu da im oprosti. Dok su molili, svi su plakali: ljudi, žene, sinovi, kćerke i majke, a i krupna i sitna stoka se uskomešala i uznemirila; deve i njihova mladunčad su rikale, krave i telad mukale, a ovce i janjad su blejale. Bio je to veličanstven i jeziv prizor. Zbog svega ovog Uzvišeni Allah je Svojom snagom i moći, milošću i samilošću, otklonio od njih ranije zasluženu kaznu koja se već bila nadvila iznad njihovih glava poput mračne i teške noći. ...[18]
Tako se Jūnusov, alejhisselam, narod sačuvao od propasti, a za njega lično je, a i za sve nas ostale, ovaj veličanstveni događaj ostao poukom da nijedan čovjek, makar on bio i Allahov poslanik/vjerovjesnik (dakle neko ko je na jednome od najviših stepena bliskosti Njemu), ne može postići da se stvari odvijaju onako kako to on želi.
Čovjekovo je i pravo i obaveza da uz iskrenu vjeru i oslanjajući se na Gospodara svoga učini ono što on može učiniti - da ima ispravnu namjeru (nijjet), da upućuje dove Allahu i potrudi se najbolje što može – a samo Allah određuje kakvim će rezultatima to rezultirati. Čovjek nema zadnju riječ o tim rezultatima i on se nema pravo srditi kada oni nisu takvi kakvim bi ih on htio vidjeti.
Tako ni Jūnus, alejhisselam, nije mogao učiniti da narod njegov povjeruje – to je jedino Allah u stanju učiniti i učinio je onda kada je On to htio – a njegovo je bilo da poziva na pravi put i da se ne srdi.
No, bez obzira na tu njegovu pogrešku, koja je, kako vidjesmo, ostala kao plemeniti nauk svim potonjim generacijama, bez imalo sumnje je jasno da je Jūnus, alejhisselam, jedan od Allahovih miljenika i da sve to nimalo nije derogiralo njegov stepen kod Njega.
Vidljivo je to i iz poruke više vjerodostojnih hadisa u kojima Resulullah, Muhammed, alejhisselam, misleći na sebe, kaže: ''Nijedan (Allahov) rob ne treba kazati: Ja sam bolji od Jūnusa ibn Metāa.''
U konačnici vidimo kako su se svi ovi dramatični, ali i poučni, događaji na najljepši način završili - Jūnus, alejhisselam, je hajirli predeverao svoje veliko iskušenje i zadržao svoju vjerovjesničku deredžu kod dragoga Allaha, a njegov se narod sačuvao od zablude i propasti. U tom smislu moglo bi se kazati kako je sve ovo i jedna predivna manifestacija Allahovoga lijepoga Imena ''er-Rahmān – Svemilosni'', jer se Svemilosni koji daje milost svim stvorenjima,[19] hvaljen i slavljen neka je, smilovao i Jūnusu, alejhisselam, kad mu je oprostio i izveo ga iz tmina hūtove utrobe, i njegovome narodu kad je od njih otklonio uništavajuću kaznu i uputio ih na pravi put.
[1] Štaviše, u Kur'anu se na nekoliko mjesta pominje i Allahova srdžba. Tako, naprimjer, već je u Fatihi, prvoj suri Kur'ana, u sedmome ajetu sadržana dova dragome Allahu da nas sačuva da ne budemo od onih koji su sami protiv sebe srdžbu Allahovu izazvali. A i na drugim mjestima se jasno pominje kako se može desiti da se dragi Allah rasrdi na neka stvorenja zbog njihovih preteških zločina i najtežih grijeha i opačina koje prelaze svaku mjeru. No, da se zbog ovoga nikako ne smije desiti da se izgubi nada u Allahovu beskrajnu milost upućuju nas Njegova lijepa imena Er-Rahman (Svemilosni) i Er-Rahim (Samilosni), zatim mnogi ajeti u kojima se govori o tome da dragi Allah puno prašta, te i poznati hadis kudsi (koji se prenosi od Ebu Hurejre, a bilježe ga Muslim, Buhari, Nesai i Ibn Madždže) u kome je rečeno da Allahova milost prevazilazi Njegovu srdžbu. Prema tome, na vjernicima je da žive između straha od kazne Allahove i nade u milost Njegovu, te da dobro pripaze na ono što čine na ovome prolaznome svijetu.
[2] Na ovaj način Ibn Arebi u ''Adabul-muridu'' rječito objašnjava plemenitu islamsku istinu koja kaže da je svojstvo istinskih vjernika (mu'mina), pogotovo onih koji uživaju određene stepene blizine dragome Allahu, da vole ono što Allah voli i mrze ono što Allah mrzi.
[3] U nekim izvorima se pominje i to da Jūnus, alejhisselam, potiče iz israilskoga plemena Benjamin. Neke razloge zbog kojih nismo baš skloni ovome mišljenju pomenut ćemo, ako Bog da, u fusnoti malo kasnije. Dakako, samo je riječ o našem mišljenju, a dragi Allah najbolje zna.
[4] Ovo pominje hafiz Mehmed Karahodžić (''Idris, Zulkifl, El Jesa'', str 117, 118). Dragi Allah zna najbolje.
[5] Ibn Abbas, r.a, kaže da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ''Nijedan (Allahov) rob ne treba kazati: Ja sam bolji od Jūnusa ibn Metāa.'' Vjerovjesnik, s.a.v.s, je spomenuo uz Jūnusovo ime i ime oca njegova. Hadis bilježi Buhari.
[6]Niniva je drevni grad koji se nalazi na obali rijeke Tigris, odmah preko puta Mosula. Kroz čitavu povijest Asirije Niniva je bila jedan od najznačajnih gradova, a neko vrijeme i prijestonica carstva.
[7]Kur'an, 23:31-32.
[8] U izvorima se, koliko smo mi mogli vidjeti, može pronaći veoma malo informacija o vremenu u kojem je živio Jūnus, alejhisselam. U Kur'anu nema pomena o tome i, sljedstveno tome, koliko znamo ni u većini klasičnih muslimanskih vrela. Dragi Allah zna najbolje, no izgleda da bi se ipak iz nekih muslimanskih vrela Jūnusov, alejhisselam, život mogao vremenski locirati u period malo nakon vremena u kom su živjeli Il-jās i El-jese, alejhimesselam. Ni u Bibliji o tome nema pomena, a kršćanska povijest (vidi u Oberški, Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta, str. 68) o proroku Joni (Jūnusu, alejhisselam) kazuje nakon kazivanja o Iliji (Il-jāsu, alejhisselam) i Elizeju (El-jeseu, alejhisselam). Na bazi svega toga izgleda sasvim izvijesnim da je Jūnus, alejhisselam, živio u vremenima nakon propasti sjevernoga israilskog carstva kada je većina plemena Israila postala državljanima Asirije. Samo su u tome vremenu stanovnici asirskoga grada Ninive mogli Jūnusa, alejhisselam, prihvatiti kao svog sunarodnika bez obzira na njegovo porijeklo od Israila i samo je u tom vremenu i Jūnus, alejhisselam, mogao osjećati Ninivu svojim gradom. Upravo iz tih razloga mi nismo skloni ni onim mišljenjima koja kažu da Jūnus, alejhisselam, potiče iz israilskog plemena Benjamin, jer bi u tom slučaju on bio Judejac (a Judeja nije nikada bila u sastavu asirske države) i to bi onda, kako to nama izgleda, značilo da je on doista otišao u Ninivu kao stranac, odnosno da je Ninivi kao Allahov vjerovjesnik poslat čovjek koji nije iz njihovih redova. Ponavljamo, ovo je naše mišljenje zasnovano na čvrstoj pretpostavci da nam ajeti Kur'ana (23:31-32) donose poruku kako je dragi Allah iz svih naroda kao Svoje poslanike uzdizao neke od njih samih. Dragi Allah zna najbolje. Njega, hvaljen i slavljen neka je, za oprost i uputu ponizno molimo.
[9] Kur'an, 17:67-69; 29:65; 31:32.
[10] U izvorima se prenosi da je riječ o tri tmine – tmini kitovog tijela, tmini morskih dubina i tmini noći. Dragi Allah najbolje zna.
[11] Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 309) navodi hadis koji se prenosi od Ebu Hurejrea gdje se na jednome mjestu navodi da je ribi bilo zapovijeđeno da Jūnusu, alejhisselam, ne jede meso niti mu lomi kosti. Interesantno je uočiti mogućnost da je on i zraka imao dovoljno sevepom toga da i kit ima pluća pa diše atmosferski zrak, pa je tako izranjajući povremeno i udišući zrak za sebe, istovremeno snabdijevao i Jūnusa, alejhisselam, dovoljim količinama svježeg zraka za svo vrijeme koliko mu je bio u utrobi. Dragi Allah najbolje zna da li je ovako doista bilo, no ono što je istina jeste to da je boravak i preživljavanje Jūnusa, alejhisselam, u utrobi ogromne ribe u stvari mu'džiza - svemogući Allah je odredio da on tu bez opasnosti po svoj život provede onoliko koliko je bilo određeno da provede i tako je i bilo.
[12] Dragi Allah upozorava jasnim riječima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam,: ''I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš muku dvostruku u životu i patnju dvostruku poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.'' (Kur'an, 17:73-75). Odavde je sasvim jasno da eventualni grijesi Allahovih vjerovjesnika i poslanika nose puno veću težinu negoli grijesi ostalih ljudi.
[13] Dan Ašure je deseti dan mjeseca muharrema. To je odabran dan i na taj dan su se, osim ovoga, desili i mnogi drugi značajni događaji iz mubarek povijesti, a koji su svi vezani za neke Allahove poslanike, vjerovjesnike i miljenike Njegove. U ovoj su knjizi oni pomenuti u kazivanjima o Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima čije su živote obilježili.
[14] Zunnun (Zun-Nun) je drugo Jūnusovo, alejhisselam, ime.
[15]U hadisu koji bilježe Ahmed i Tirmizi i drugi prenose se Resulullahove, alejhisselam, riječi da je Zunnunova (Jūnusova, alejhisselam) dova: "Lā ilahe illa ente (nema boga, osim Tebe), subhaneke (hvaljen neka si Ti), innī kuntu minez-zālimīn (a ja sam se prema sebi zaista ogriješio)!"; dova kojom nikada musliman nije zamolio svoga Gospodara, a da mu nije bila primljena. Prenosi se da se ovo ne odnosi samo na Jūnusa, alejhisselam, već i na svakog muslimana, obzirom na nastavak ajeta gdje je jasno rečeno: ''Tako Mi spašavamo vjernike.'' (preuzeto iz: Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 311, 312).
[16] Međutim, ajet 37:145 kaže da je Jūnus, alejhisselam, iz ribe bio izveden na jedno pusto mjesto. Kad su u pitanju taj i ovaj ajet, dragi Allah najbolje zna kakav im je ispravan prevod i tumačenje, ali sasvim je sigurno da nisu u kontradikciji – u to se ne smije nimalo sumnjati. Naše je mišljenje da ovaj ajet treba shvatati u smislu: da ga nije stigla Allahova milost, Jūnus, alejhisselam, bi bio izbačen na neko pusto i izolovano mjesto – naprimjer na obalu nekoga maloga atola ili gologa ostrvca na sred okeana, na hiljade kilometara daleko od bilo koje obale, odakle se on nikako ne bi mogao vratiti. Rekli bi smo, prema tome, da je Jūnusa, alejhisselam, stigla dvostruka Allahova milost – prva što je bio spašen iz mračne hūtove utrobe i druga što je bio izbačen na pustome, ali ne i izolovanome, mjestu, tako da se odatle, nakon što je Allahovom milošću bio izliječen, mogao vratiti u svoj grad. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, za milost i uputu ponizno molimo.
[17]Ibn Kesir, Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 310, 311.
[18]Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 306.
[19] Shodno islamskome nauku, Allahovo lijepo Ime er-Rahman ukazuje na Njegovu sveobuhvatnu milost koja obuhvaća sva stvorenja, i ona koja dobro čine i ona druga.