Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (Uvod): kratak pregled zbivanja među potomstvom Ismaila, alejhisselam, od njegovog vremena pa do rođenja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam

Meka

 

Područje Meke suha je kamenita dolina ispresjecana mnogobrojnim brežuljcima i brdima, čiji se oštri vrhovi zabijaju u plavo nebo. Pejzaž je tipični pustinjski: tlo je šljunkovito i pjeskovito a vrhovi mnogobrojnih brdâ su kamene gromade; preovladava žuta boja, karakteristična za sve pustinjske pejzaže poput ovoga, u svojim mnogobrojnim tonovima i nijansama od svijetlo žute boje pijeska, preko tamnožute boje kamenja i šljunka, pa sve do tamnosmeđe (mrke) i crne boje stijena. Ovi tonovi žute, mrke i smeđe boje na jedan tajanstven, ali prelijep, način se nijansiraju sa plavetnilom neba, na kojem se ponekad pojavi kakav bijeli oblačak. Padavina je malo, pa je stoga i vegetacija veoma oskudna.

Upravo u ovaj oštri, naizgled surovi, pustinjski ambijent spušteni su (samo dragi Allah zna koliko je tačno vremena proteklo od tog drevnog i sudbonosnog događaja) Adem, alejhisselam i hazreti Hava, roditelji ljudskoga roda. Oni su neopisivo lijepi ambijent džennetskih perivoja morali, za kaznu zbog svojega grijeha, zamijeniti ovom pustinjom.

Međutim, mada pomisao da su naši roditelji tamo spušteni po kazni ima svoju težinu i vjerovatnost, ona je samo površna, jer, iako je život u Meki svakako mnogo teži i oskudniji nego li u Džennetu, Meka sobom nosi okean unutarnje ljepote i savršenstva, okean oličen u blagoslovu i bereketu koji je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni položio na tom svetom mjestu, s razlogom se usuđujemo reći, najsvetijem na Zemlji. Tu istinu će objelodaniti Allahov miljenik i odraz Njegove milosti svim svjetovima, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mnogo vijekova kasnije prilikom Hidžre, svojim svjedočenjem da je upravo Meka dragom Allahu najdraži grad na Zemlji.[1]

Tri Allahova blistajuća dragulja: Adem, prvi čovjek; Ibrahim, Allahov prijatelj; Muhammed, pečat vjerovijesnika i Allahova milost svim svjetovima; direktno su vezani za Meku i ta činjenica, naravno uz instituciju Hadža najbolji je simbol blagoslovljenosti te kamene pustinjske doline.

Razmišljanje nas dalje vodi jednim veoma interesantnim tokom: Musa, alejhisselam, prvi put čuje Glas dragog Allaha u pustinjskom ambijentu svete doline Tuva; Tevrat je objavljen u pustinjskom ambijentu Sinajske gore; objavljivanje Kur'ana je započeto u Meki a dovršeno u Medini ... Istina, Zebur i Indžil su objavljeni na području Svete zemlje u današnjoj Palestini, koja je plodna i blagodarna, ali ipak i ona nosi svoj ''pustinjski pečat'', jer su mnogi njezini predjeli, naročito u Judeji,[2] pustinjski krajevi ... Kao da pustinja na neki tajanstveni način ''odgovara'' vjeri i duhovnosti, možda i zbog toga što ona u svojoj ovosvjetskoj škrtosti i oskudnosti nuka čovjeka da se okrene svojoj nutrini i više razmišlja o sebi i smislu vlastitog postojanja.[3] Ovo razmišljanje pojačava i činjenica da su, naprimjer, stanovnici Okeanije, koja je po svojemu šarenilu cvijeća, obilnosti plodova i mnogobrojnim prirodnim ljepotama, na Zemlji možda i najbolji, mada svakako veoma blijed, primjer Dženneta, dugo vremena živjeli u društvu koje je nosilo pečat mnogoboštva, razgolićenosti i razuzdanosti.[4] Dragi Allah najbolje zna koliko u svemu ovome ima istinitosti i pouke, a mi se, nakon ove digresije, vraćamo našoj temi.

Dragi Allah najbolje zna kada su se potomci Ademovi, alejhisselam, iselili iz Meke, ali je znano da tu nije bilo nikoga u vrijeme kada je Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i svoga sina Ismaila, alejhisselam. O događajima vezanim za njihov dolazak, gradnju Kabe i uspostavu obreda Hadža govorili smo opširnije u poglavlju o Ibrahimu, alejhisselam, pa na ovom mjestu nećemo o tome govoriti već ćemo se, ako dragi Allah da, pokušati fokusirati na ono što nam je poznato o daljnjem životu Ismaila, alejhisselam, i njegovih potomaka.

Podizanjem Kabe i uspostavom obreda Hadža i Umre, Meka je, voljom dragog Allaha, dobila puninu svoje važnosti i svoje svetosti. Isto tako, dragi Allah je na ovaj način ispunio dovu Svoga miljenika i prijatelja, Ibrahima, alejhisselam,[5] tako da je Meka postala centrom u koji su se započela slijevati velika materijalna bogatstva u vidu mnogih hodočasničkih darova. Zem Zem izvor, kao i drugi bunarevi koji su vremenom iskopani tamo, omogućili su povoljnije uslove za stočarstvo i osigurali da Meka postane nezaobilazno odmorište trgovačkih karavana koji su prenosili raznovrsnu robu iz Jemena ka Sredozemlju i obratno. Sve je ovo utjecalo da Meka, uz to što je već bila duhovni centar cijele Arabije, postane i bogati trgovački grad. Za svoga života na ovom svijetu Ismail, alejhisselam, bio je Allahov poslanik zadužen za stanovnike Meke, i po tom osnovu i njihov neosporni vođa s obzirom da su u to doba najvjerovatnije svi žitelji Meke bili muslimani, dragom Allahu iskreno i u potpunosti predani. Prenosi se da se Ismail, alejhisselam, ženio sa ženama iz arapskog plemena Džurhum, koje se, uz dozvolu njegove majke Hadžere, naselilo u području oko Zem Zem izvora. Prema hadisima Ismail, alejhisselam, se, slijedeći sugestiju svoga oca, razveo od svoje prve žene zbog njezine slabe vjere, i oženio kćerkom plemenskog starješine Džurhuma Mudad ibn Amra. U tom mubarek braku rodila se jedna kćerka i dvanaest sinova od kojih potiče dvanaest arapskih plemena. Prema Ibn Hišamu[6] imena Ismailovih, alejhisselam, sinova su sljedeća: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kajzum.[7]

 

 

Rodoslov od Ismaila do Muhammeda, alejhisselam

U pokušaju da dođemo do rodoslova potomaka Ismaila, alejhisselam, do Muhammeda, alejhisselam, odlučili smo ovom prilikom navesti rodoslov iz Poslanikovog životopisa od Ibn Hišama.[8]

Dakle, prema Ibn Hišamu Ismail, alejhisselam, je imao sina Nabita, on Jadžuba, on Jar'ruba, on Tejriha, on Nahura, on Mukavvima, on Edda, on Adnana, on Me'adda, on Nizara, on Mudara, on Ilijasa, on Mudreku (drugo mu je ime 'Amir), on Huzejmu, on Kinanu, on En-Nadra, on Malika, on Fihra, on Galiba, on Lueja, on Ka'ba, on Murru, on Kilaba, on Kusajja (drugo ime mu je Zejd), on Abdu Menafa (drugo ime mu je El-Mugira), on Hašima, on Abdulmuttaliba, on Abdullaha, i Abdullah je imao sina Muhammeda, alejhisselam.[9]   

Iz ovog rodoslova posebno se izdvajaju imena Hašima, Kurejša, i Kinane, i to na bazi sljedećeg hadisa kojega bilježi Muslim:

Od Vaila ibn el-Eskaâ, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., rekao: ''Allah Uzvišeni je od potomstva Ismailova, a.s., odabrao pleme Kinanu, a od Kinane je odabrao Kurejš, od Kurejša Benu Hašim, a od Benu Hašima je odabrao mene!''

U nastavku ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati ponešto kazati o nekim od navedenih Resulullahovih, alejhisselam, predaka, kao i o nekim događajima iz njihovih života.

 

Ponor nevjerstva

 

 

Već smo naveli kako su u vrijeme Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, vjerovatno pod izvjesnim uticajem njihovih snažnih ličnosti, ali svakako isključivo milošću i uputom dragog Allaha, Uputitelja, svi stanovnici Meke bili muslimani, dragom Allahu predani i pokorni.

Nakon preseljenja Ismaila, alejhisselam, na ahiret[10] njegovi potomci, kao i ostali stanovnici Meke još su neko vrijeme ostali vjerni islamu i smjerno čuvali emanet Hadža obavljajući i održavajući obrede na ispravan način.

Međutim, protokom vremena čistoća, jednostavnost i ispravnost njihove vjere nažalost sve više se gubila, dok su, istovremeno, negativni uticaji paganskog, mnogobožačkog okruženja, u njihovim srcima sve više zauzimali mjesta. U tom spletu negativnih uticaja, svakako pojačanih djelovanjem prokletog Iblisa i njegovih sljedbenika, oni su vremenom izgubili svijest o nužnosti, blagoslovu i potrebi neposrednog obraćanja dragom Allahu, Bogu, Jednom i Jedinom, Gospodaru svega postojećeg. Umjesto toga među njima se raširilo vjerovanje o postojanju različitih duhovnih bića koje su posrednici između dragog Allaha i ljudi, i koje, po tom osnovu, neuzubillah, treba obožavati kao bogove uz dragog Allaha. Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina da mnogoboštvo nema nikakve vlastite izvornosti i originalnosti,[11] već ono nastaje erozijom istinskog, izvornog monoteizma, u smislu pridruživanja dragom Allahu nekoga ili nečega. Ovo, barem po nama, može potvrditi činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih božanstava po pravilu postoji jedan, najveći među njima.[12] U tom smislu se i kod Arapa mnogobožaca zadržala predstava o dragom Allahu, Jednom, Stvoritelju koji je sve stvorio i koji je Gospodar svega:

On vam daje sluh, i vid, i pameti; a kako malo vi zahvaljujete! On vas na Zemlji stvara, i pred Njim ćete se sakupiti, On život i smrt daje i samo od Njega zavisi izmjena noći i dana, pa zašto ne shvatite? Ali, oni govore kao što su govorili oni prije njih. Govorili su: "Zar kada pomremo i kad prah i kosti postanemo, zar ćemo, zaista, biti oživljeni? I nama i još davno precima našim time se prijetilo, ali, to su samo izmišljotine naroda drevnih."

Upitaj: "Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?" "Allahova!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda ne dođete sebi?" Upitaj: "Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?" "Allah!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto se onda ne bojite?" Upitaj: "U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?" "Od Allaha!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?" Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci. Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (23:78-92)

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno je da su mušrički stanovnici Meke priznavali Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svega, ali su pored Njega obožavali i druga bića. Kur'an časni nam govori i to kako su oni sami sebe tim ogavnim postupcima u propast bacali i nalazili ''opravdanje'' za to što su činili:

Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" - Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (39:1-3)

Tako se i među potomcima Ismaila, alejhisselam, desilo ono što se dešavalo mnogim, i ranijim i kasnijim, narodima - različitim ličnostima iz narodnog sjećanja, legendi, epova i mitova, izmišljenim ili čak stvarnim, pripisivali su božanska svojstva i smatrali ih bogovima, zaštitnicima i posrednicima između njih i ''vrhovnog boga'', odnosno istinskog Boga, dragog Allaha.[13] Vremenom su počeli praviti slike i statue vlastitih božanstava tako da je svako pleme imalo svoga boga, ili više njih, koje su obožavali i kojima su službu činili. Čak su i domaćinstva, odnosno najuže porodice (roditelji i djeca) imali svoga naročita boga i taj idol su držali unutar svoga doma obožavajući ga i smatrajući da im on donosi dobro i štiti ih od zla.

Veoma je interesantna činjenica da su se, voljom i odredbom dragog Allaha, institucija i obred hodočašća Kabe među svim arapskim plemenima zadržali i pored njihovog poskliznuća u paganizam i mnogoboštvo. I to je, osim pomenutog sjećanja na dragog Allaha, jasan podsjetnik na drevni monoteizam, vjeru njihovih valjanih predaka. Međutim, potomci Ismaila, alejhisselam, u želji da imaju hram za svoje bogove, njihove su statue počeli unositi u Kabu, čuvati unutra i smještati u njezinoj blizini. Isto tako su razna pustinjska plemena iz Hidžaza, a najverovatnije i čitave Arabije, svoje idole redovno, svake godine u određeno vrijeme, donosili i pohranjivali u prostoru Kabe. Vidjevši, ''Ibrahimovu građevinu'', okićenu i onečišćenu raznoraznim kumirima, potomci Ishaka, alejhisselam,[14] prestali su hodočastiti Kabu.

Za one među Ismailovim, alejhisselam, potomcima koji su to mogli protumačiti postojao je očevidan znak da su skrenuli sa pravoga puta: izgubili su svetu vodu Zem Zem i, šta više, niko od njih nije znao gdje se to vrelo nalazi. Neposredan uzrok gubitka blagoslovljenog bunara bili su upravitelji Meke iz redova plemena Džurhum. Džurhumije su godinama[15] bili vladari Meke, a potomci Ismaila, alejhisselam, nisu se suprostavljali njihovoj vlasti zbog toga što su obadvije žene Ismailove, alejhisselam, bile porijeklom iz tog plemena. Međutim, kada se desilo da su se Džurhumije osilile te počele činiti zulum i svakojake nepravde, Ismailovi, alejhisselam, potomci su ih vremenom uspjeli otjerati. Prije nego što su napustili Meku, Džurhumije su iz osvete, ali i računajući na eventualni kasniji povratak na vlast, uzeli blago iz Kabe,[16] ili jedan njegov dio, te ga, prethodno zatrpavši svetu vodu pijeskom, sakrili u bunar Zem Zem, i na kraju ga sasvim zatrpali.

Vlast u Meki su, nakon odlaska Džurhumija, preuzeli pripadnici plemena Huza, koji su bili direktni potomci Ismaila, alejhisselam.[17] Međutim, Huzai se nisu potrudili pokušati da u to vrijeme dok su sjećanja još bila svježa pronađu Zem Zem, tako da je sveto vrelo postalo poluzaboravljena uspomena i nakon nekog vremena niko više nije mogao da kaže na kojem se tačno mjestu ono nalazi. Huzai su, izgleda, odgovorni i za donošenje kumira Hubela u Kabu, jer se prenosi da je jedan od njihovih poglavara, prilkom putovanja u Siriju od naroda Moabljana dobio na poklon jednog od njihovih idola, Hubela, i, donijevši ga u Meku, postavio ga u Kabu, ''promovirajući'' ga u glavnog idola Meke.

 

 

Kurejš

Iz hadisa koji smo ranije citirali jasno se vidi da su među Ismailovim, alejhisselam, potomstvom posebno izdvojene ličnosti Kinane i Kurejša. Postoje različita mišljenja o tome koji je od Kinaninih potomaka poznat po imenu  Kurejš. Tako jedni govore da je to Kinanin sin En-Nadr, dok drugi govore da je to En-Nadrov unuk Fihr, sin Malikov (dakle Kinanin praunuk). S obzirom na to da historija nije zabilježila da su Kurejšije imali učešća u vlasti Meke u vrijeme Kinane i njegovih neposrednih potomaka,[18] interesantno je pitanje u čemu onda sastoji odabranost Kinane i Kurejša, odnosno istoimenih plemena čiji su rodonačelnici njih dvojica, a o kojoj govori pomenuti hadis. Ako se njihova odabranost nije manifestirala u vlasti da li je moguće da se ona manifestirala u vjeri?! Odnosno, drugim riječima, da li je moguće da njih dvojica (uz Hašima koji je prema istim hadisima zajedno sa njima odabran) nisu bili mnogobošci već monoteisti?! Dragi Allah najbolje zna koliko ima istine u ovome, ali je značajno istaći da se u literaturi mogu naći informacije i mišljenja koja kazuju kako je u tom dugačkom vremenskom jazu koji dijeli Muhammeda, alejhisselam, od Ismaila, alejhisselam, u Meki, uvijek bio izvjestan broj ljudi koji nisu bili mnogobošci već monoteisti, odnosno još preciznije rečeno muslimani sljedbenici Tevrata, Zebura i Indžila; kao i to da neki postupci Abdulmuttaliba, Muhammedovog, alejhisselam, djeda, upućuju na mogućnost da je i on bio monoteist.[19] Dragi Allah najbolje zna istinsko duhovno stanje i vjeru predaka Muhammeda, alejhisselam, a historija nam, kako smo i maloprije spomenuli, kazuje da je pleme Kurejš postalo vladarima Meke u vrijeme Kusajja, sina Kilabovog.

Kusajj je, kako se smatra, živio oko četiri stotine i nešto više godina nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, odnosno otprilike nešto manje od dvjesto godina prije rođenja Muhammeda, alejhisselam. Bio je obdaren izuzetnim sposobnostima, pa je bio istaknut među Arapima svoga vremena. Oženio je Hubejju, kćerku Hulejla, poglavara Huzaija koji su tada vladali Mekom. Hulejl se za svoga života mogao osvjedočiti u plemenitost i izuzetnu sposobnost svoga zeta da ga je, kako se prenosi, zavolio čak i više od svojih sinova. Pošto je on to isticao, a i ostali su mogli isto da primijete, polahko je u Meki sazrijevalo ubijeđenje da je Kusajj prirodni nasljednik Hulejla na dužnosti vladara Meke. Međutim, kako uvijek ima drugih pretendenata na ''magičnu vladarsku stolicu,''[20] tako su nakon smrti Hulejlove neki pripadnici njegova roda Huza smatrali da je vlast nad Mekom njihovo pravo, odnosno da Svetim gradom moraju i dalje vladati Huzaije. Tako da je Kusajj bio prinuđen da vodi žestoku bitku za svoje pravo. Ta bitka se završila povoljno za njega jer je arbitražom bilo dogovoreno da Kusajj treba preuzeti dužnosti vladara Meke i čuvara svetog Hrama, Kabe. On je, kako se prenosi, ukazano povjerenje zaista i opravdao.

Mi vam, poštovani čitaoci, navodimo jedan citat iz studije ''Zapečaćeni džennetski napitak'' (str. 31., 32.) u kome je opisano kakve je sve funkcije u svom vladanju Kusajj obnašao:

... Kusajj je preuzeo vlast nad Kabom i Mekkom polovinom petog stoljeća n.e. ili tačnije 440-te g.n.e. Poslije njega su Kurejšije preuzeli potpuno upravu i gospodstvo u Mekki, gradu koji postade vodeći vjerski centar, posjećivan od Arapa cijelog Arabijskog poluotoka.

Kusajj je doveo svoje pleme u Mekku, a upravu nad Mekkom i obavljanje mnogih važnih poslova vezanih za hodočašće rasporedi na Kurejšije. On proglasi da su: Ali Safvan, Nes'at, Udvan i Meret ibn Avf dobili odredene važne poslove i vladajuće položaje u Mekki.

Kusajj je u narednom periodu odigrao značajnu ulogu u organizovanju poslova u Mekki. On je osnovao "Daru-n-Nedveti" - Vijećnicu s lijeve strane haremi-šerifa Kabe, okrenuvši joj vrata u mesdžid. Vijećnica je bila zborno mjesto Kurejšija, na kome su donosili važne odluke. Ova Vijećnica je premašila sva očekivanja Kurejšija svojom funkcijom. Ona je bila pozornica na kojoj su se donosile važne odluke, razmjenjivala mišljenja, vodile rasprave i u njoj su se rješavali svi problemi na najbolji način.

Počasne funkcije koje je obavljao ili nadzirao Kusajj:

- Upravljanje i predsjedavanje Vijećnicom i Vijećem, gdje su rješavani svi važni problemi, donešene sve važne odluke i obavljane svadbe i vjenčanja.

- Vojno vodstvo; organizacija i ustrojstvo vojnih aktivnosti. Svi

vojni pohodi su organizirani pod njegovim vodstvom.

- Pokroviteljstvo i povjerenstvo nad Kabom. Samo je on mogao otvoriti vrata Kabe i niko drugi. On je držao ključ Kabe i lično opsluživao Kabu u svakom pogledu.­

- Opskrba hadždžija hranom i vodom. Za hodočasnike su punili korita vodom, i obezbjedivali im hurme i groždice. Svaki hodočasnik je imao besplatno piti vodu, koja je od posebne važnosti bila u tim vrelim krajevima.

- Briga o prehrani hodočasnika; hrana se spremala na svim mjestima gdje su se vršili obredi hadždža. Kusajj je propisao stanovnicima Mekke godišnji porez kojeg su svi plaćali u danima hadždža. od tog poreza se nabavljala hrana za siromašne hodočasnike ...       ­

Kazivanje o Kusajju i njegovom vladanju završavamo navodom da se prenosi kako je upravo on udario temelje urbanom jezgru Meke podstičući stanovnike ovog svetog grada da prave kuće od kamena, cigle, čerpića i ostalih tvrdih materijala.[21]

 

Benu Hašim

Vladarski kvaliteti i sposobnost Kusajjeva uticali su da se, voljom dragog Allaha, njegovi saplemenici Kurejšije definitivno ustoliče kao vladari Meke i na sebe preuzemu svu odgovornost koju vladanje nad tim svetim gradom i briga o snabdijevanju mnogih hodočasnika donose. Iz njihovih redova iznikle su mnoge ugledne i značajne ličnosti iz mekanskog društvenog, ekonomskog i političkog života. Odabirom dragog Allaha[22] među Kurejšijama je posebno uzdignuta ličnost Hašima, sina Abdu Menafa, unuka Kusajjeva.

Historija nam kazuje kako je Hašim, u pogledu svojih prava, imao određenih nesuglasica sa rodom svoga amidže Abdud Dara, zbog čega jedne prilike umalo nije došlo do krvavog bratoubilačkog sukoba među Kurejšijama. Naime, problem je bio u raspodjeli prava i funkcija koje je obavljao Kusajj između dvojice njegovih sinova Abdu Menafa i Abdud Dara, odnosno njihovih potomaka. Tako je došlo do sukoba između Hašima i njegova roda Abdu Menaf sa pripadnicima roda Abdud Dar. Kada su stvari već bile na rubu oružanog sukoba (kada su obje strane već htjele napustiti sveto područje oko Kabe u kome je i tada bilo zabranjeno proljevanje krvi, kako bi se borile izvan njega) ponuđena je nagodba koju su obje strane prihvatile i tako je izbjegnuto krvoproliće. Prema toj nagodbi Hašimu, odnosno njegovu rodu su pripala prava hranjenja i pojenja hodočasnika, i oporezivanja u tu svrhu, dok su rodu Abdud Dar pripala prava čuvanja ključeva Kabe, Kuće sabora i ostala prava.

Hašim je dokazao svoje kvalitete i sposobnosti osiguravši, uz značajnu pomoć tri svoja brata: Muttaliba, Abdu-Šemsa i Neufela, sklapanje povoljnih trgovačkih ugovora Meke sa Bizantom, Perzijom, Jemenom i Abisinijom, čime su uspostavljene redovne karavanske rute, i to ljetna u pravcu sjevera, prema Siriji i Palestini, i zimska u pravcu juga, prema Jemenu i, vjerovatno, Abisiniji. Na ovaj način Meka je prestala biti samo zgodnim karavanskim odmorištem i malim, pasivnim trgovištem[23] na ''Putu tamjana'',[24] postavši, naprotiv, veoma značajnom regionalnom trgovačkom silom čije su karavane redovito odašiljane u pravcima Palestine, Sirije, Jemena, Perzije i Abisinije, prenoseći razne robe i uspostavljajući stalne trgovačke komunikacije sa pomenutim zemaljama i njihovih tržištima. To je bila još jedna od velikih blagodati kojima je dragi Allah počastio Kurejšije, a na šta ih Kur'an časni jasno podsjeća i upozorava na obavezu zahvalnosti:

Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani. (106:1-4)

Sjeverno od Meke, na udaljenosti od jedanaest kamiljih dana, mjereno ondašnjim mjerilima, nalazi se oaza Jesrib (današnja Medina). Zahvaljujući mnogim i obilnim izvorima vode, prostrana dolina Jesriba je veoma pogodna za poljoprivredu i stočarstvo, tako da je ona, od pamtivjeka, bila naseljena. Tu su, nakon izgona iz Palestine od strane Rimljana[25] 70. godine po Isau, alejhisselam, utočište i dom našla mnogobrojna jevrejska plemena. Jevreji su vremenom izgubili potpunu dominaciju u oazi tako da su živjeli u, uglavnom, ravnopravnim odnosima sa Arapima koji su tu uz njih stanovali. Arapi Jesriba prvobitno poticahu iz istog plemena i bijahu imenovani zajedničkim nazivom ''Sinovi Kajlini'', prema imenu jedne njihove zajedničke pretkinje,[26] ali su se već nakon nje razdvojili u dva plemena nazvana po dvojici znamenitih Kajlinih sinova: Evs i Hazredž. Zbog svoga geografskog položaja i pomenutih pogodnosti dolina Jesriba, bila je jedno od najznačajnih odmorišta ljetnih kurejšijskih karavana prema sjeveru.

Hašim je često putovao sa kurejšijskim karavanama u Siriju u želji da održi i unaprijedi unosne trgovačke veze i odnose koje je ranije uspostavio sa Bizantom. Odmarajući se u Jesribu, za vrijeme jednog od tih putovanja, upoznao je Selmu, kćerku Amrovu iz hazredžijskog roda Nedždžar, veoma uticajnu i sposobnu ženu koju je zavolio i zatražio njezinu ruku. Selma je pristala da mu postane ženom, ali uz uvjete da ona bude samostalna u svojim poslovima i ostane živjeti u Jesribu. Hašim je bio plemenit čovjek kome nije bilo nimalo teško ispoštovati opravdane zahtjeve voljene žene, tako da su se njih dvoje vjenčali. Selma je sa svojim mužem mogla boraviti samo povremeno, kada bi on, za svojih putovanja iz Meke u Siriju i obratno, izvijesno vrijeme zastajao u Jesribu. Nakon nekog vremena rodila mu je sina kojeg su nazvali Šejba. Dogovorili su se da Šejba ostane živjeti kod svoje majke sve dok ne napuni četrnaest godina, ili nešto više od toga, kada je trebao otići ocu u Meku. Međutim, Hašimu ne bijaše suđeno da dočeka to vrijeme. Umro je neko vrijeme nakon Šejbinog rođenja, za vrijeme jednoga od svojih putovanja, u području Gaze u Palestini.

Hašima je na mjestu jednog od poglavara Kurejšija naslijedio njegov mlađi brat Muttalib. Muttalib je čestito i vjerno ispunjavao dužnosti koje su mu bile povjerene, a, kako je sve više zalazio u starost, počeo je razmišljati o svome nasljedniku. Brižan i odgovoran u svojoj dužnosti, on, iako je imao vlastite sinove, nije im želio samo po tome dati prednost nad sinovima svoje braće. Cilj mu je bio da ga naslijedi između njegovih sinova i sinova njegove braće onaj koji je bio najsposobniji. Već neko vrijeme on je od raznih putnika koji su prolazili kroz Jesrib mogao čuti mnogobrojne pohvale o Šejbi, Hašimovom sinu, koji se, iako još mlad, isticao svojom mudrošću, lijepim ponašanjem i sposobnošću. Odlučio je da se lično uvjeri u to pa je otputovao u Jesrib. Boraveći kraće vrijeme tamo uvjerio se u sve ono što mu je o Šejbi rečeno, i odlučio da ga povede sa sobom u Meku. Međutim, majka njegova ispočetka nije bila voljna pustiti ga, a sin je u svakom slučaju htio ispoštovati volju svoje majke. Muttalib se nije pokolebao pa je razložnim argumentima nastojao ubijediti Selmu da pusti svoga sina da se odseli kod njega u Meku, rekavši joj da Šejba ima realnu mogućnost da postane jedan od poglavara Kurejšija, ali samo ako se ranije pridruži svome plemenu, jer se nijedan došljak, ma kako on sposoban bio, nije mogao nadati takvoj časti. Selma je uvidjela da Meka pruža velike mogućnosti njezinom sinu, a nije bila previše ni daleko tako da je mogla i dalje ostati u kontaktu sa njim. Iz tih razloga dala je svoj pristanak, pa je Šejba krenuo sa svojim amidžom. Ulazeći u Meku mladi Muttalibov bratić je jahao iza njega, tako da su mnogi Mekelije pomislili da se radi o novom mladom robu kojega je Muttalib negdje kupio. Počeli su ga oslovljavati sa ''Abdulmuttalib'' što znači ''rob Muttalibov''. Čuvši ove komentare Muttalib je svojim sugrađanima objasnio o kome se zapravo radi, tako da su se svi nasmijali zbog ove simpatične pogrješke. Od tada je dječak u Meki počeo biti od milja zvan imenom Abdulmuttalib, a njegovo prvobitno ime Šejba vremenom je potisnuto u zaborav.

Abdulmuttalib je, još za života svoga amidže, opravdao svo povjerenje koje mu je dato i potvrdio sve one lijepe vijesti koje su o njemu ranije izrečene, pa Kurejšije nisu imale nikakve dileme oko pitanja koga postaviti za nasljednika Muttalibovog kada je ovaj umro. I još jednom su njihova očekivanja potvrđena jer su brzo uočili da Abdulmuttalib ni u čemu nije zaostajao za svojim ocem Hašimom, a neki su smatrali da ga je čak i nadmašio. Tako je, zahvaljujući svojoj mudrosti, plemenitosti, čestitosti i sposobnosti, Abdulmuttalib postao jedan od najuticajnijih i najuglednijih ljudi među Kurejšijama, i poglavar roda Benu Hašim (Potomaka Hašimovih).

 

 

 

Zem Zem vrelo

 

Osim što je Abdulmuttalib među svojim savremenicima bio poznat po svojim materijalnim sposobnostima, on je imao i posebnu duhovnu snagu. Već smo govorili o tome da postoje izvijesne mogućnosti da je on, u dubini svoje duše, bio monoteist,[27] mada njegovo vanjsko ponašanje nije izlazilo, barem kako se nama čini a dragi Allah najbolje zna, iz okvira idolopokloničke tradicije Kurejšija. Osim izvora kojeg smo naveli u prethodnoj fusnoti, navodimo i sljedeći citat iz knjige ''Isra' i Mir'adž'' Abdulhalima Mahmuda:

... Što se tiče njegove[28] porodice, njegov djed Abdulmuttalib bio je "širokogrudan, dobrodušan, darežljiv, prijatan i slatkorječiv." Uz to, imao je čvrstu vjeru, koja mu je osvojila srce, a u duši mu je vladala jaka i neobuzdana vjerska težnja, doduše tajanstvena, ali ju je on osjećao i pokoravao joj se, mada mu je bila nejasna i mada nije mogao da je razumije i objasni.

Među kurejšijskim mladićima bio je mladić koji se od ostalih odlikovao po tome što je bio oličenje njihove mudrosti i inteligen­cije, te oličenje njihovih slavnih predaka. Uz to, bio je neobično krotak, što kod njih nije bio slučaj. I imao je jaku vjeru, sa kojom su oni rijetko bili zadovoljni ili prema njoj iskazivali simpatiju.

Međutim, jednim drugim svojstvom se ponajviše odlikovao nad njima. Naime, nikada se u svom životu, za razliku od njih, nije udubljivao u mišljenja, promišljanja i krojenja planova, ali ga je neka nejasna sila tjerala na pokret i akciju te neuobičajeno štovanje predaka, sila koju je osjećao i suzbijao ali kojoj je morao da se potčini i pokori. Ta sila mu je izdavala naređenja u različitim oblicima: katkada ga je tjerala na akciju tako kao da je to njegova lična volja, a katkada je obuzimala njegova osjetila i čuvstva tako da nije mogao da je se oslobodi niti da joj se suprotstavi. Katkada mu se, opet, javljala u liku osobe izrazitih kontura i jasnog glasa, koja mu je dolazila u vlijeme kada bi ga obuzimao san, pa mu je naređivala da uradi to i to. U tom glasu je bilo dosta nerazumljivog i nepoznatog, što mu je davalo posebnu autoritativnost, čemu se mladić protivio i čega se pribojavao, ali bi ga glas ponovo obuzimao i podsticao. Mladić se toga glasa i pribojavao a istovre­meno i žudio za njim. Katkada bi ga glas napuštao i on bi gubio nadu da će ga više ikada čuti, da bi se potom javljao još učestalije. Ovaj glas u mladićevom uhu nije bio poput običnog ljudskog glasa, već je proizvodio posebne riječi neobičnog tona i neobičnih značenja.

Što se tiče njegovog (s.a.w.s.) oca Abdullaha, on je bio čista kopija njegovog (s.a.w.s.) djeda. Njegova parola je bila: "Bolje smrt nego haram!" Fatima El-Haš'amija mu je jednom prilikom rekla: "Ja u tebi prepoznajem pobožnost tvoga oca.

Pleme mu je Kurejš, rod Benu Hašim, djed Abdulmuttalib, tadašnji kurejšijski prvak, otac Abdullah, a on Muhammed. Njega je Uzvišeni Allah odabrao za poslanstvo, a prije nego što mu je darovao vjerovjesništvo odabrao ga je za Sebe ... [29]

S obzirom na postojanje izvora (dva između njih upravo navedosmo) iz kojih se jasno može razlučiti stav koji oni zastupaju - da je Abdulmuttalib obožavao jednog Boga, dragog Allaha, smatramo da je realna mogućnost Abdulmuttalibovog monoteizma i da tu mogućnost, barem po nama, ozbiljan istraživač nikako ne može mimoići, a opet ponavljamo da dragi Allah jedino istinu o svemu zna. U ovom kontekstu veoma je značajna činjenica da je voljom dragog Allaha, upravo Abdulmuttalibu bilo povjerena čast da ponovo iskopa sveto vrelo Zem Zem.

Naime, Abdulmuttalib je jako volio boraviti u blizini Kabe, tako da je često dugo sjedio naslonjen na njezine mubarek zidove i, šta više, ponekad bi naredio da mu se postavi postelja u prostoru Hidžra, i tu bi prespavao. Jedne noći, dok je spavao u Hidžru desio mu se jedan tajanstven, ali i veoma značajan događaj o čemu navodimo sljedeći citat iz Poslanikove biografije Ebu Bekra Siradžuddina:

... Abdul-Muttalib toliko voljaše biti blizu Ka'be da je ponekad naređivao da mu prostru postelju u Hidžru. Jedne noći, dok je spavao, u viđenje mu dođe neka prilika neprepoznatljiva pa reče: ''Iskopaj slast!'' ''Šta je slast?'', upita on, ali govornik iščeznu. Kad se probudi, on ipak osjećaše takvu sreću i mir u duši da odluči i noć narednu provesti na istom mjestu. Posjetitelj se vrati i reče: ''Iskopaj blagodat!'' Ali opet pitanju njegovom ne bî dat odgovor. Treće noći bî mu rečeno: ''Iskopaj blago skriveno!'' I opet govornik iščeznu kad bijaše pitan. Četvrte noći zapovijed bijaše: ''Iskopaj Zemzem!'' A kad taj put on upita: ''Šta je Zemzem?'', govornik reče:

''Žalit nećeš iskopaš li je,

Jer ona je nasljedstvo tvoje,

Od tvoga pretka najvećega.

Ni stat, ni usahnut nikad neće,

Napajat će skupine hodočasnika.''

Onda mu govornik još reče da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, gdje su mravinjak i gavrani klucajućî. Naposlijetku, bijaše mu rečeno da se moli ''za vodu bistru, obilno tekuću, koja će napajati hodočasnike Božije tokom hodočašća njihovog''.

Kad je zora svanjivala, Abdul-Muttalib ustade i ostavi Hidžr na uglu sjevernom Kuće svete, koji je zvan Uglom iračkim. Hodao je potom uza zid sjeveroistočni, na čijem su drugom kraju vrata Ka'be. Prošavši ih, zastade nekoliko stopa iza njih, na uglu istočnom, gdje s poštovanjem poljubi Kamen crni. Odatle započe ophodnju obrednu. Vraćajući se prođe pored vrata prema Uglu iračkom, zatim preko Hidžra prema uglu zapadnom – Uglu sirijskom, a onda prema Uglu jemenskom, prema jugu. Djeca Ibrahimova, jednako loza Ismailova i loza Ishakova, obilaze oko svetišta svojih kretanjem suprotnim kretanju Sunca. I dok je išao od Ugla jemenskom prema Kamenu crnom, mogao je vidjeti tamnu padinu Ebu-Kubejsa, a iza nje daleke visove istočne, oštro ocrtane naspram svjetlosti žute. Sedam puta on obiđe, a svaki put svjetlost bijaše vidljivo sjajnija, jer su u Arabiji svitanja i sutoni kratki. Izvršivši ophodnju, on ode od Kamena crnog prema vratima pa, prihvativši halku od kovine, koja je visila na bravi, moljaše molitvu koja mu je rečena.

Začu se tada šum krila, i jedna ptica sletje u pijesak iza njega. Onda se spusti i druga. Završivši molitvu svoju, on se okrenu i gledaše ih kako se šepure svojim hodom gavranskim prema dvjema stijenama kipnim, stotinjak koraka od njeg, gotovo naspram vrata. One bijahu usvojene kao kumiri,[30] pa između njih Kurejši žrtvovahu žrtve svoje. Abdul-Muttalib je dobro znao, kao i gavrani, da na tom mjestu uvijek ima krvi u pijesku. Bilo je i balege. Prišavši, on vidje da je tamo i mravinjak[31] ...

Iz ovog citata vidimo kako je Abdulmuttalibu, voljom dragog Allaha, pokazano mjesto zatrpanog vrela Zem Zem.

Nakon što je u svanuće otkrio označeno mjesto, Abdulmuttalib je, zajedno sa svojim tada jedinim sinom Harisom, započeo kopati. Kako je dan više odmicao i kako je rupa bila sve dublja, sve se veći broj znatiželjnika okupljao na tom mjestu. Isprva su svi sa radoznalošću i interesovanjem posmatrali kopanje, ali, s obzirom da se kopalo između idola Isafa i Naile, odnosno na mjestu gdje su Kurejšije polagale svoje žrtve u zaklanoj stoci, ubrzo su započela negodovanja. Velik ugled i snažna ličnost Abdulmuttalibova jedno vrijeme nisu nezadovoljnicima dopuštali otvorenije kritike, ali su one nakon nekog vremena postale sasvim otvorene. Došli su do Abdulmuttaliba i njegovog sina i zahtjevali da se prekine sa kopanjem jer je to svetogrđe. Abdulmuttalib je bio odlučan i čvrst čovjek koga na Božijem putu ništa nije moglo pokolebati tako da se on, iako je uza se imao samo sina Harisa da mu pomogne, suprostavio Kurejšijama ne iskazujući niti najmanju namjeru da odustane od kopanja. To je pokolebalo nezadovoljnike, koji su sa druge strane opet bili svjesni da ta dva idola i nemaju neki ''veliki'' značaj u njihovu panteonu, a neki su čak i govorili da je riječ o dvoje Džurhumija koji su htjeli bludom oskrnaviti Sveto mjesto pa ih je Bog za kaznu pretvorio u kamenje. Zbog svega toga kritike su prestale i svi su sa interesovanjem nastavili pratiti kopanje.

Kada je Abdulmuttalib, uz riječi zahvale Bogu, došao do blaga kojega su tu Džurhumije davno zakopale, prisutne Kurejšije su zatražile dio za sebe. Abdulmuttalib je bio mišljenja da oni nemaju pravo na udio u blagu, ali je pristao da se za svaki predmet putem bacanja strelica odluči kome će pripasti. Proveli su takav postupak i ispalo je da je jedan dio blaga pripao Kabi, drugi Abdulmuttalibu, a ostalim Kurejšijama nije pripalo ništa.[32]

Čim je blago izvađeno, nakon još nekoliko zamaha krampom, pred Abdulmuttalibom ponovo se, nakon toliko vremena, pojavila mubarek Zem Zem voda. S obzirom da su još od vremena Hašima sva prava i odgovornosti opskrbe hodočasnika vodom i ostalim potrepštinama bile povjerene Benu Hašimijama, niko od prisutnih nije mogao osporiti Abdulmuttalibu pravo na upravljanje Zem Zem vrelom, pogotovu zbog nadahnuća koje ga je navelo da ga iskopa.[33]

 

Abdullah sin Abdulmuttalibov

Voljom dragog Allaha Abdulmuttalib je, kako smo jasno mogli vidjeti iz prethodnog kazivanja, bio uzdignut među Kurejšijama i obasut mnogim blagodatima, ali i u jednome bio iskušavan. Naime, i pored toga što je bio oženjen sa više žena, imao je samo jednog sina Harisa. To ga je, s obzirom na njegov arapski temperament i ponos[34] boljelo. Takođe mu je još u svježem sjećanju bio dramatičan trenutak kada ga je, na rubu incidenta prilikom kopanja Zem Zem vode, mogao zaštititi samo jedan sin. U takvom duhovnom raspoloženju Abdulmuttalib je skrušeno uputio molbu Bogu da mu podari deset sinova, i ujedno je dao zavjet da će, kada svi oni uzrastu do muževnog doba, jednog između njih žrtvovati ispred Kabe u slavu Božiju.

Dova mu bijaše ispunjena tako da mu se, milošću Božijom, nakon nekog vremena rodilo devet sinova, a još neko vrijeme kasnije i deseti sin. Najmlađi od njegovih sinova bio mu je posebno drag. Vjerovatno je mogao osjetiti nešto, neki nejasni unutarnji osjećaj, koji mu je kazivao da život njegovog najmlađeg sina ima poseban značaj. Vjerujemo ne bez značajnog razloga nazvao ga je imenom Abdullah, što na arapskom znači ''Božiji rob'', odnosno ''Allahov rob''.

Gledajući svoje sinove kako rastu, srce mu je bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću Bogu, ali je, kako je vrijeme prolazilo, sve više bivao svjestan ozbiljnosti svoga zavjeta Bogu. Abdulmuttalib svakako nije bio čovjek koji bi zaboravio ili pak pogazio svoj zavjet, i pogotovo ne onaj koji je dao Bogu, tako da je sasvim bio odlučan u namjeri da, nakon što i najmlađi sin Abdullah, dosegne muževno doba, svoj zavjet svakako ispuni.

Kada je došlo to vrijeme, on je sazvao sve svoje sinove i rekao im o zavjetu koji je dao Bogu. Svi oni su shvatili situaciju i uvidjeli su da ne mogu izbjeći žrtvovanje jednog između deseterice od njih.[35] Abdulmuttalib nije htio da on donosi odluku o tome koji će od njegovih sinova biti žrtvovan, a nije htio niti da njima prenosi teret odluke, zato je odlučio da se odluka donese bacanjem strelica.[36] Svakom od njih je rekao da uzme jednu strelicu i napiše svoje ime na njoj i nakon toga su svi zajedno otišli do Kabe. Tamo su bacili strelice i pokazalo se da je Abdullah onaj kojeg treba žrtvovati. Abdulmuttalib je uzeo za ruku svoga najmlađeg sina, koji ga je poslušno slijedio, smiren i spreman da bude žrtvovan na ime zavjeta njegova oca Bogu,[37] i poveo ga u dvorište Kabe, ka mjestu gdje ga je htio žrtvovati.

Međutim, dragi je Allah Abdullahu, sinu Abdulmuttalibovu odredio da bude ocem Njegovoga posljednjeg poslanika, tako da on tada nikako nije mogao biti žrtvovan. Upravo taj kader stajao je nasuprot čestite odlučnosti Abdulmuttalibove zatvorivši mu sve puteve žrtvovanja sina Abdullaha.

Kada su ugledali Abdulmuttaliba kako vodi svoga sina prema mjestu prinošenja žrtvi i ugledali veliki nož u njegovoj ruci, prisutne su Kurejšije brzo shvatili o čemu je riječ. Odlučno su se suprostavili Abdulmuttalibu zahtijevajući od njega da odustane od svojega nauma i ujedno mu nudeći pomoć u otkupljivanju svoga sina. Abdulmuttalib je i sam silno žudio da otkupi svoga sina tako da je rado pristao, ali nije znao kako da to učini. Neko je tada pomenuo neku pronicljivu ženu što življaše u Jesribu kojoj se svijet obraćao u takvim situacijama,[38] pa je Abdulmuttalib odlučio od nje zatražiti savjet kako da postupi. Otišao je u Jesrib zajedno sa Abdullahom i još nekim sinovima, ali su produžili za Hajber budući da su u Jesribu saznali da se ona tamo preselila. Pronašavši tu ženu u Hajberu sve su joj ispričali. Ona im je kazala da trebaju nuditi sve deset po deset kamila povećavajući tako otkup za Abdullaha sve dotle dok ga Bog ne prihvati. Vrativši se u Meku postupili su prema tom savjetu. Strelice su ''pokazivale'' na Abdullaha sve dotle dok se broj ponuđenih deva nije popeo na stotinu. Tada su strelice ''pokazale'' na deve, ali se Abdulmuttalib želio do kraja uvjeriti naredivši da se strelice bace još dva puta. Tek onda kada su obadva dodatna bacanja imala istovjetan rezultat Abdulmuttalib se smirio i žrtvovao stotinu deva za ljubav Božiju ispunivši tako svoj zahtjev. 

 

 

Naviješćenje Poslanika

 

Nakon što je uspio iskupiti svoga najmlađeg sina, Abdulmuttalib je osjećao veliko olakšanje i radost. On, moguće, kako smo ranije kazali, mogao osjetiti da Abdullahov život ima poseban značaj i svrhu, ali samo dragi Allah zna da li je, i koliko, mogao naslutiti kakva dragocijenost se krila u kičmi[39] njegovog sina Abdullaha. Abdullahova ličnost na izvijestan način je, mogli bismo to reći, označila početak kraja duhovne tmine koja je vladala Mekom isuviše dugo vremena, jer je u sebi, odnosno u kičmi svojoj, ili sasvim precizno: u nerođenom potomku svome, nosila svjetlost istine, neizmjerne milosti, bereketa i upute od dragog Allaha. Tu svjetlost izgleda da su kod Abdullaha mogle uočiti pronicljive oči istinskih vjernika, kako navodi Ebu Bekr Siradžuddin u jednom poglavlju svoje knjige o Muhammedu, alejhisselam, u kome obrađuje pitanje značaja i potrebe pojave Allahovog poslanika među idolopokloničkim potomcima Ismaila, alejhisselam.

Mi vam, poštovani čitaoci, ovom prilikom nudimo taj citat u kome je, osim navedenog, na jedan, barem po nama, lijep i sadržajan način opisano vjenčanje Poslanikovih roditelja:

... Abdu l-Muttalib se nije klanjao Hubelu. Uvijek se molio Bogu, mo­lio se Allahu. Ipak je taj moabijski idol pokoljenjima stajao u Hramu Božijem i tako za Kurejšije postao vid otjelotvorenja bereke, zapravo blagoslova, duhovnog zračenja koje je isijavalo iz toga - najvećega od svih svetilišta. Postojala su i druga, manja svetilišta širom Arabije, a najznačajnija medu njima bila su u Hidžazu: hramovi El-Lat, El-Uzze i Menat, za koje su neki od njihovih poklonika tvrdili da su tri "kćeri božije". Abdul-Muttalib je od najranijeg djetinjstva, kao i ostali Arapi u Jesribu, bio odgajan da duboko poštuje Menat, čiji je hram bio u Kudejdu, na Crvenom moru, na krajnjem zapadu od oaze. Još važnije za Ku­rejšije bilo je svetilište El-Uzze u dolini Nakla, jedan dan kamiljeg hoda južno od Mekke. Još dan putovanja poklonika bi doveo do Taifa, ut­vrđenog grada na raskošnoj zelenoj visoravni, naseljenoj Sekifijama, ogranku velikoga arapskog plemena Hevazin. El-Lat je bila "gospodari­ca Taifa", a njen kip se čuvao u bogatom hramu. Kao njegovi čuvari, Sekifije su voljeli da sebe smatraju sličnim Kurejšijama, a Kurejšije su išle tako daleko da su govorili o "dva grada" kad bi spominjali Mekku i Ta­if. Ali usprkos prekrasnoj klimi i plodnosti "Hidžaskog vrta", kako su zvali Taif, njegovi stanovnici ipak su bili pomalo ljubomorni na neplo­dnu dolinu na sjeveru, jer su znali da se on ne može porediti sa Hramom Božijim ma koliko god ga uzdizali. I pored toga, oni nisu ni željeli da to bude drukčije, jer su i sami potjecali od Ismaila i imali korijene u Mekki. Njihovi osjećaji bili su pomiješani, a ponekad i oprečni. Kurejšije, s druge strane, nisu bili ni na koga ljubomorni. Znali su da žive u središtu svijeta i da je među njima magnet koji može privući hodočasnike sa svakog mjesta u svijetu. Samo je trebalo da ne učine ništa što bi moglo po­kvariti dobre odnose uspostavljene izmedu njih i plemena iz okoline.

Abdu l-Muttalibova uloga domaćina hodočasnika Kabe nalagala mu je da bude duboko svjestan svega toga. Njegove dužnosti ticale su se unu­tarnjih plemenskih odnosa i on ih je donekle dijelio sa svim Kurejšija­ma. Hodočasnicima je valjalo nametnuti osjećaj da je Mekka dom nad domovima i da lijep doček njima jeste i lijep doček onome što oni obo­žavaju. Nikad se nije smjelo propustiti iskazivanje časti idolima što ih hodočasnici donose sa sobom. Opravdavanje i odobravanje štovanja ido­la i vjerovanje u njihovu moć bili su dio tradicije: njihovi očevi, djedo­vi i pradjedovi su činili isto. Za Abdu l-Muttaliba, Bog je, ipak, bio pra­va zbilja; bez sumnje je bio bliži vjeri Ibrahimovoj od većine svojih sa­vremenika iz redova Kurejšija, Huzaija, Hevazinija i drugih arapskih plemena.

Ali, uvijek su postojali oni koji su čuvali čistotu Ibrahimove vjere. Jedino su oni shvatali da obožavanje idola ne spada u tradiciju, već u no­votarije - opasnost koje se trebalo čuvati. Samo se valjalo više udubiti u povijest pa da se shvati da Hubel nije bio ništa bolji od zlatnog teleta si­nova Israilovih. Ovi Hunefaije,[40] kako su sami sebe nazivali, nisu željeli da imaju išta sa idolima i njihovo prisustvo u Mekki smatrali su skrna­vljenjem i onečišćenjem. U tome su bili vrlo uporni, što su često otvo­reno izražavali, pa su bili potisnuti na sam rub mekanskog društva. Ko­liko ih se poštovalo, podnosilo ili izlagalo zlostavljanjima ovisilo je dijelom od njihovih ličnosti, a dijelom i od spremnosti njihovih porodica da ih se zaštiti ili ne.

Abdu l-Muttalib je poznavao četvericu Hunefaija, a jedan od poštovanijih među njima, po imenu Vereka, bio je sin njegovog rođaka Nevfe­la[41] iz roda Esed. Vereka je bio prihvatio kršćanstvo. Kršćani iz tih kra­jeva vjerovali su u skoro pojavljivanje poslanika. Ovo vjerovanje možda i nije bilo rasprostranjeno ali su ga podržavala nekolika velikodostojan­stvenika istočnih crkava, kao i astrolozi i proroci. Sami Židovi, kojima je bilo još lakše da u to vjeruju s obzirom da se kod njih linija poslani­ka završava tek sa Mesijom, bili su gotovo jednodušni u očekivanju pro­roka. Njihovi rabini i drugi mudraci uvjeravali su ih da će se on vrlo brzo pojaviti; mnogi od prorečenih znamenja njegova dolaska već su bi­li obistinjeni, a on će, bez sumnje, biti Židov jer su oni izabrani narod. Kršćani, među njima i Vereka, sumnjali su u to, pošto nisu vidjeli razlog zbog kojeg on ne bi bio Arap. Arapima je poslanik bio potrebniji nego Židovima, koji su barem još uvijek slijedili Ibrahimovu vjeru utoliko što su obožavali jednog Boga i nisu imali idole. A ko bi drugi, ako ne po­slanik, bio kadar osloboditi Arape vjerovanja u lažne bogove?

U širo­kom krugu oko Kabe, na izvjesnoj udaljenosti od nje, bilo je postavlje­no tri stotine šezdeset idola; uz to je i gotovo svaka kuća u Mekki imala svoje božanstvo, većeg ili manjeg idola, koji je bio središte doma. Po­sljednje što bi učinio onaj koji bi odlazio iz kuće, posebno ako bi kretao na put, bilo je doticanje idola ne bi li od njega dobio blagoslov; bila bi to i prva kretnja obavljena pri povratku kući. Ni Mekka u ovome nije bi­la izuzetak jer ovi običaji su vladali u većem dijelu Arabije. Istina, pos­tojale su i dobro organizirane arapske kršćanske zajednice na jugu u Nedžrânu i Jemenu, kao i na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Posljednja objava Božija, koja je izmijenila Mediteran i golemi dio Evrope, za šest stotina godina, praktično nije načinila nikakav uticaj na pagansko druš­tvo okupljeno oko mekanskog svetilišta. Arapi iz Hidžaza i velike ravni­ce Nedžda, istočno od njega, izgleda da su bili neosjetljivi na evanđeos­ke poruke.

Ne može se reći da su Kurejšije i druga paganska plemena imali ne­prijateljski stav prema kršćanstvu. Kršćani su ponekad dolazili da odaju počast Ibrahimovu svetilištu i bili su dobrodošli kao i svi ostali. Štaviše, jednom kršćaninu su dozvolili, pa čak ga i poticali da na unutarnjem zi­du Kabe naslika ikonu djevice Marije i djeteta Isusa, što je veoma odu­daralo od drugih slika. Kurejšije, manje više, nisu osjećali ovaj nesklad: za njih je to jednostavno značilo povećanje broja idola za još dva; i dje­lomično ih je takva njihova trpeljivost činila tako neprijemčivima.

Za razliku od većine svojih saplemenika, Vereka je znao čitati, pa je proučavao svete spise i teologiju. Zato je mogao vidjeti da u jednom od Kristovih obećanja, za koje su kršćani obično smatrali da se odnosi na čudo trojstva, postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno.

Ali, jezik je tajio skrivena značenja. Šta su nosile riječi: A kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što ču­je i objavit će vam buduće.[42]

Vereka je imao sestru Kutejlu, koja mu bijaše veoma privržena. On joj je često govorio o ovome, i njegove su riječi duboko se utiskivale u nju pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Može li se desiti da je on već među njima?

Kada je žrtvovanje kamila konačno prihvaćeno, Abdu l-Muttalib je odlučio svome iskupljenom sinu naći družicu i, nakon kraćeg razmišljanja, izbor je pao na Aminu, kćerku Vehbovu, koji je bio unuk Kusajjova brata Zuhre. Vehb je bio glava roda Zuhra, ali je umro nekoliko godina ranije i Amina je postala štićenica njegova brata Vuhejba, koji je sada bio pogla­var roda. I sam Vuhejb je imao kćerku zrelu za udaju, po imenu Hala, i kada je Abdu l-Muttalib ugovorio brak izmedu svoga sina i Amine, za­tražio je da se Hala uda za njega.[43] Vuhejb je pristao i napravljene su sve pripreme za zajedničko vjenčanje. Ugovorenog dana Abdu l-Muttalib je uzeo svog sina za ruku pa su se zajedno uputili kućama Beni Zuhra. Na tom putu su morali proći nastambe Beni Esedija pa se desilio da je Ku­tejla, Verekina sestra, stajala na vratima svoje kuće, možda namjerno, da bi ih vidjela, jer svi su u Mekki znali da će se uskoro obaviti veliko vjen­čanje.

Iako je Abdu l-Muttalib tada imao preko sedamdeset godina, izgledao je, i pojavom i držanjem, izrazito mlad za svoju dob. Lagahno približavanje dvojice mladoženja, njihovo urođeno dostojanstvo, koje je isticala ova svečana prigoda, zaista je predstavljalo omamljujući prizor. A kad su se približili, Kutejla je gledala samo u onog mlađeg. Abdullah je po ljepoti bio Jusuf svoga vremena. Čak ni najstariji ljudi i žene iz plemena Kurejš nisu upamtili njemu ravnoga. Tada je imao dvadeset pet godina, i bio u cvijetu mladosti, ali Kutejla je nadasve bila vrlo zateče­na, što joj se i ranije više puta dešavalo. Ali, ne u ovoj mjeri. Nikada to­liko kao sada nije zračilo njegovo lice, svjetlošću koja kao da je dopira­la izvan ovoga svijeta. Je li moguće da je Abdullah očekivani poslanik? Ili mu je suđeno da postane ocem poslanika?

I baš kad su prošli pored nje, nešto je nagna da izgovori: "Abdullah". Otac mu ispusti ruku, kao da mu dade znak da govori sa svojom rođa­kom. Abdullah se okrenu prema njoj i ona ga upita gdje ide. "Sa ocem", jednostavno reče, ne zbog toga što je bio šutljiv, već što je bio uvjeren da ona zna da je on krenuo na svoje vjenčanje. "Odmah me uzmi za že­nu," zavapi, " i imat ćeš onoliko kamila koliko je žrtvovano umjesto te­be." "Sa ocem sam", odgovori on. "Ne mogu raditi protiv njegovih že­lja i ne mogu ga ostaviti.''

Vjenčanja su obavljena kako se i očekivalo. Mladenci ostadoše nekoliko dana u Vuhejbovoj kući. Za to vrijeme Abdullah je jednom otišao da donese nešto iz svoje kuće i ponovo je susreo Kutejlu, Verekinu ses­tru. Njene oči su proučavale njegovo lice tako pomno da se on zaustavi pored nje očekujući da će ona reći nešto. I kad ona ne reče ništa, on je upita zašto mu sada ne kaže ono što mu je rekla prethodnog dana. Ona mu odgovori ovako: "Svjetlost koja bijaše s tobom jučer, napustila te je. Danas ne možeš ispuniti ono što sam od tebe očekivala"!

Vjenčanja su obavljena 569. godine po kršćanskom kalenda­ru. Godina koja je uslijedila poznata je kao Godina slona, a upamćena je iz više razloga.[44] ...

 

Godina slona

Na jugu Arabijskog potkontinenta, na području današnjeg Jemena u davna vremena cvjetalo je kraljevstvo Sabe. Okosnicu ekonomskog i svakog drugog razvitka tog drevnog carstva činio je jedan, za prilike tog vremena, grandiozan građevinski objekat. Riječ je o velikoj brani koju je narod Sabe podigao u području grada Me'riba koja je akumulirala vode koje su oticale sa susjednih planina čineći tako ogromno jezero pitke vode. Takođe je postojao solidno razvijen sistem kanala kojima je voda iz akomulacije natapala velike površine pustinjske zemlje čineći je tako veoma plodnom. Kada se tome doda uticaj arabijskog sunca jasno je da je Saba imala izuzetno povoljne uslove za procvat poljoprivrede i stočarstva. Pored toga carstvo je, najvjerovatnije, imalo izgrađene luke na obalama Crvenog mora i Indijskog okeana, gdje su brodovi iskrcavali dragocijene robe iz Indije, Kine i drugih područja. Kao što smo već ranije napomenuli, Saba je bila poznati proizvođač tamjana[45] koji se odatle ''Putem tamjana'', obalom Crvenog mora preko Meke transportovao na sjever u područje Sredozemlja.

Historijski najpoznatija ličnost koju je iznjedrila ova kultura i civilizacija svakako je kraljica Belkisa, poznata i po nazivu ''Kraljica od Sabe''. U poglavlju o Sulejmanu, alejhisselam, malo više smo govorili o Belkisi i kako je ona pred Sulejmanom, alejhisselam, primila islam, ujedno, najvjerovatnije, postavši njegovom suprugom. Tada je i čitavo kraljevstvo Sabe slijedilo svoju kraljicu tako da je islam po Zakonu Tevrata i Zebura bio prihvaćen od strane čitavog naroda i postao službenom vjerom carstva. Za života kraljice Belkise, milošću dragog Allaha, carstvo je cvjetalo i u duhovnom i u materijalnom pogledu.

Dragi Allah najbolje zna koliko dugo se nakon Belkisine smrti u Sabi ispovjedala Njegova istinska vjera, islam, u svome čistome obliku. U tom vremenu Sabejci su bili obdareni mnogim blagodatima. Kur'an časni nam kazuje kako im je Svemilosni odredio boravište između plodnih vrtova koji su davali veoma obilne prinose i osiguravali im veliko bogatstvo i kvalitet ovosvjetskog života:

Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. "Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!" (34:15)

Maločas smo kazali da je njihov prosperitet imao temelj u obilju vode koju su akomulirali zahvaljujući velikoj brani u području Me'riba i kojom su navodnjavali polja tako da su živjeli okruženi plodnim vrtovima, i sa desne i sa lijeve strane.

Međutim, kako to, nažalost, često biva oni su se vremenom uzoholili, te postali nezahvalni na darovima i obijesni. Dragi Allah najbolje zna koliko dugo im je iz milosti Svoje neizmjerne odgađao kaznu, ali im je na kraju ona, s obzirom na već ustaljenu nezahvalnost njihovih potonjih generacija što smijeniše svoje čestite pretke, nenadano došla u vidu rušenja velike brane. To je izazvalo veliku poplavu koja je trajno uništila plodne njive i vrtove, što je bio žestok udarac njihovoj ekonomiji od kojega se oni nikad nisu ni oporavili. Zemlja je osiromašila, plemenite biljke su zamijenjene gorkim plodovima, drvetom tamariske[46] i divljim lotosom sa oštrim bodljama a neznatnim cvjetovima. Ljudi su se raselili kojekuda, tako da je bogato i sjajno carstvo Sabe ostalo samo uspomenom:

Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?! A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. "Putujte kroz njih i po noći i po danu, sigurni!" Ali oni rekoše: "Gospodaru naš, učini veće rastojanje prilikom putovanja naših!" - i ogriješiše se prema sebi, i Mi učinismo da se o njima samo priča, a njih kud koje raselismo. To su, zaista, pouke za svakog strpljivog i zahvalnog. I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekoličine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja. A Gospodar tvoj bdi nad svim. (34:16-21)

Na ruševinama Sabe izraslo je novo kraljevstvo Jemen. Oni su izvijesno vrijeme (dragi Allah zna koliko) bili mnogobošci, ali su kasnije prihvatili judaizam.[47] O tome nam Ibn Hišam prenosi jednu veoma zanimljivu predaju:

... Nakon propasti Rebi'e b. Nasra[48] cjelokupno jemensko kraljevstvo se vratilo Hassanu b. Tubanu Esadu Ebu Keribu. Put za to utro mu je njegov otac Tuban Esad kad je sa istoka krenuo prema Medini, vodeći računa da ničim ne izazove njene stanovnike. Među njima je čak ostavio i svoga sina koji je kasnije mučki ubijen. Potom je po­novo došao u Medinu, ali je ovoga puta bio čvrsto odlučio da je opustoši i uništi njene žitelje. Međutim, branioci tog područja, na čelu s 'Amrom b. Talletom, su ustali da mu se suprotstave, i zapodjenula se bitka. Branioci tvrde da su se protiv njega danju borili, a noću ga gostili! Njega je to ushićivalo. "Tako mi Boga", govorio je, "naš je narod vrlo plemenit!"

Tubbeun[49] je još bio u sukobu s Medinjanima, kad su mu došla dvojica jevrejskih rabina, vrlo upućena u znanje svetih knjiga. Došli su mu kad su čuli da on želi uništiti Medinu i njene žitelje. "Ne čini to, kralju!", rekli su mu. "Ako ne odustaneš od te svoje namjere, zatvoriće ti se put, i mi nismo sigurni da te ubrzo neće stići kazna!" "Zašto?", upitao je. "Zbog čega to?!" "Ona će biti pribježište jednom poslaniku iz plemena Kurejš, koji će se poja­viti pred Smak svijeta ovdje u ovom području", odgovorili su oni. "Medina će mu biti dom i boravište."

Vidjevši da su ova dvojica veliki znalci, Tubbeun je odustao od svoje prvobitne nakane. Zadivilo ga je ono što je čuo od njih, pa je napustio Medi­nu i prihvatio njihovu vjeru. Inače, on i njegov narod su bili idolopoklonici.

Tubbeun je zatim krenuo u pravcu Mekke koja mu je stajala na putu za Jemen. Kada je bio između Usfana i Emedža,[50] prišla mu je grupa ljudi iz plemena Huzejla b. Mudrike i rekla mu : "Kralju, hoćeš li da ti pokažemo kuću u kojoj je mnogo blago, a koju su zanemarili raniji vladari. Puna je bi­sera, krizolita i safira, srebra i zlata!" "Hoću", rekao je, a oni su nastavili: "To je kuća u Mekki, i njeni žitelji je obožavaju i mole se kod nje."

Ovim su ga željeli uvući u propast, jer im je bilo znano da je propao svaki vladar koji je krenuo u pohod na Ka'bu i koji se silnički ponašao u nje­noj blizini.

Kad se već bio spremio za ono što su mu rekli, poslao je po onu dvojicu rabina da čuje i njihovo mišljenje o tome. Oni su rekli: "Ti su ljudi samo htjeli da ti i tvoja vojska upropašteni budete, jer mi, osim Ka'be, ne znamo ni jednu kuću na Zemlji koju je Allah uzeo za Sebe. Ako uradiš to na šta su te nagovor­ili, sigurno ćeš nastradati i ti i svi oni koji budu s tobom!" "Šta bih onda trebao uraditi kad dođem do nje?", upitao ih je. "Radi ono što budu radili tamošnji ljudi", odgovorili su. "Obilazi oko nje, veličaj je i slavi, obrij glavu i skrušeno se odnosi prema njoj, sve dok je ne napustiš!" "A šta vas sprječava od toga?", upitao je. "To je, Allaha nam, kuća našeg praoca Ibrahima", odgovorili su. "To kažemo vama, ali oni koji su tamo zatvaraju nam put kipovima koje su postav­ili oko nje i krvlju koju prolijevaju uz nju. Oni su nečist, mušrici!"

Poslušao je njihov savjet i povjerovao u sve što su mu rekli. One ljude iz plemena Huzejl je priveo i odsjekao im i ruke i noge, a potom nasta­vio put prema Mekki. Čim je stigao u nju, odmah je učinio tavaf (obilazak) oko Ka'be, i tu zaklao kurban i obrijao glavu. U Mekki je ostao šest dana i za to vrijeme klao kurbane, ljudima dijelio hranu i sipao med.

U snu mu je rečeno da Ka'bu treba prekriti, pa ju je prekrio jednim grubim prekrivačem, no opet mu je kroz san pojašnjeno da je treba prekriti nečim ljepšim. Onda ju je prekrio plahtom i jemenskom tkaninom.

Tubbeun je, tvrdi se, bio prvi koji je prekrio Ka'bu i koji je to oporučio svojim namjesnicima iz plemena Džurhum.[51] Njima je naredio da je čiste i da joj ne primiču krv, strv i žensku nečist od hajza i nifasa. Na Ka'bi je još napravio vrata koja su se mogla zaključavati.

Zatim ju je napustio, zaputivši se s vojskom i onom dvojicom rabina prema Jemenu. Stigavši tamo, pozvao je svoj narod da prihvati vjeru koju je on prihvatio. Odbili su to, ali su odlučili da o tome presudi vatra koja se tada nalazila u Jemenu i koja je bila njihov presuditelj kad bi se u nečemu sporili: krivog bi progutala, a pravom ne bi naudila!

Tubbeov narod je izašao s kipovima i sa svim onim čime se nastojao približiti Bogu, dok su rabini izašli sa svojim knjigama obješenim oko vrata. Sjeli su ispred otvora na koji je izlazila vatra, ali kad se ona pojavila i suknu­la prema njima, oni su ustuknuli i prestrašili se. Prisutni su ih zbog toga ukorili i zatražili da se strpe. Rabini su zatim pokazali strpljivost i vatra ih je obujmila sa svih strana. Progutala je sve kipove i sve ostalo što su bili do­nijeli, ali i ljude plemena Himjer koji su to nosili. Rabini su izašli sa svojim knjigama o vratovima, a čela su im bila znojna. Vatra im nimalo nije naudi­la, a pleme Himjer je tada cijelo prihvatilo vjeru svojega kralja.

Od tada i otud jevrejstvo u Jemenu vuče svoje korijene! [52] ...

Nešto više od petsto godina nakon rođenja Mesiha Isaâ, alejhisselam, u Jemenu je zavladao kralj Zu Nuvas, fanatični sljedbenik judaizma koji je brutalnom silom, terorom i zulumom htjeo nametnuti jevrejsku vjeru svim  ljudima koji su bili pod njegovom vlašću. Njegova oštrica posebno se bila okomila na sljedbenike Isaâ, alejhisselam, koje je stavljao na najžešće muke ukoliko se nisu htjeli odreći svoje vjere.[53]

Jedan od vjernika za kojeg se prenosi da se zvao Devs Zu Suluban uspio je izmaći zulumu Zu Nuvasa. U želji da pomogne preostalim vjernicima, otišao je u Konstantinopolj da traži pomoć od bizantskog cara,[54] koji ga je uputio u Abisiniju, davši mu svoje pismo za Negusa.[55] Negus je, pročitavši pismo kojim je Bizant tražio njihovu intervenciju u Jemenu, odlučio stati u kraj zločinima Zu Nuvasa. Vojska od oko sedamdeset hiljada boraca pod komandom dvojice abisinskih plemića Erjata i Ebrehe, poslata je u Jemen. Zu Nuvas im se pokušao suprostaviti ali je pretrpio žestok poraz i u bijegu poginuo. Erjat je, budući da je on bio prvi vojskovođa i imao ovlaštenje od Negusa preuzeo vlast u Jemenu, ali se nakon nekog vremena Ebreha pobunio protiv njega i uspio ga u dvoboju na prevaru ubiti. Ebreha je tako preuzeo vlast u Jemenu, ali je za njega posebnu opasnost predstavljala činjenica da je ubijeni Erjat uživao Negusovu naklonost. Svojom mudrošću i govorničkom vještinom uspio se nekako opravdati Negusu i tako sačuvati svoju poziciju abisinskog namjesnika u Jemenu.

Vjerovatno i dalje strahujući od Negusa izgradio je u Sani[56] veleljepnu crkvu i tim povodom mu poslao sljedeće pismo: ''O, kralju! Sagradio sam ti takvu crkvu kakva nije sagrađena nijednom kralju prije tebe, i neću se proći sve dok njoj ne privučem arapski hadž.'' [57]

Svoju namjeru da crkvu u Sani učini novim centrom hodočašća za sve stanovnike Arabije, Ebreha nije niti pokušao kriti. Naprotiv, počeo je sprovoditi konkretne aktivnosti u smislu pridobijanja Arapa da hodočašće Kabe u Meki zamijene obilaženjem njegove crkve u Sani. Takvo njegovo arogantno ponašanje izazivalo je kontra-efekat kod onih kojima je bilo upućeno. Tako se desilo da je neki čovjek iz plemena Kinana, inače srodnog Kurejšijama, otišao u Sanu gdje je onečistio crkvu i nakon toga se uspio bezbjedno vratiti svojima. Taj čin, u svakom slučaju neopravdan iako je bio isprovociran Ebrehinom arogancijom i osionošću, crkvi u Sani nije načinio nikakve posebne štete. Međutim i pored toga Ebreha je jedva dočekao da ima nešto što bi mogao iskoristiti kao povod da sruši Kabu i tako eliminira ono što je smatrao konkurentom svoje građevine. Zakleo se da će za osvetu Kabu sravniti sa zemljom i odmah započeo sa pripremama tog pohoda. Okupio je brojnu vojsku koja je svojom snagom trebala obeshrabriti ili poraziti bilo koje arapsko pleme koje bi se usudilo suprostaviti im se. Poveo je i jednog vojnog dresiranog slona kako bi snagu moćne životinje iskoristio za brže i efikasnije rušenje Kabe. Mada su ih na putu iz Sane za Meku neka arapska plemena pokušala zaustaviti, oni su ih lahko porazili i tako, bez većih problema, uspjeli stići do mjesta Mugammis koje je oko sahat hoda udaljeno od Meke. Mada je imao silnu vojsku kojoj se arapska plemena tada nisu mogla suprostaviti, Ebreha ipak nije želio rizikovati opći rat. Odlučio je da se ulogori u Mugammisu dok podrobnije ne ispita situaciju i izvrši završne pripreme. Poslao je jednu četu svojih konjanika u pravcu Meke radi izviđanja, a oni su usput pljačkali sve do čega su mogli doći i sve to donijeli svome kralju Ebrehi u povratku. Tako su Abisinci, između ostalog plijena, u svoj logor doveli i nekih dvije stotine deva koje su bile vlasništvo Abdulmuttaliba.

Za to vrijeme u Meki Kurejšije su sazvali sve svoje rodove i rodove svih savezničkih plemena na ratno vijećanje koje su obavili u Kusajjevoj vijećnici pored Kabe. Na tom skupu su odlučili da se ne suprostavljaju Abisincima pošto su uvidjeli da je isuviše velik jaz u snazi između njih i Ebrehine vojske. Nekako u to vrijeme u Meku je stigao abisinski izaslanik koji je vodećoj ličnosti u Meki trebao izložiti Ebrehin poziv Kurejšijama da mu se oružano ne suprostavljaju pošto mu nije bila namjera pokoravati grad već ''samo'' razrušiti Kabu. Ebreha je takođe zahtijevao da starješina Kurejšija dođe pred njega. Iako, koliko je nama znano, Abdulmuttalib nije bio oficijelni starješina Kurejšija i time vladar Meke, on je bio najugledniji među njima, tako da su svi uputili Ebrehina izaslanika ka njegovoj kući. Primivši poziv Abdulmuttalib, u pratnji jednog od svojih sinova, sa Abisincem krenu u Mugammis.

Kada je Ebreha pred sobom ugledao Abdulmuttaliba, nije mogao da odbaci niti sakrije jak dojam koji je na njega ostavila njegova markantna i dostojanstvena pojava, tako da je ustao sa svoga kraljevskog sjedala i stojeći ga pozdravio i primio. Kada su sjeli jedan do drugog Ebreha mu je preko tumača izložio svoje namjere i još jednom pozvao na neotpor. Kada je završio sa onim što je želio reći, zatražio je od kurejšijskog starješine da kaže šta on ima kazati. Kada je Abdulmuttalib progovorio Ebreha je bio ne malo iznenađen onim što je čuo. Naime, Abdulmuttalib je mirno i hladnokrvno rekao samo to da mu je abisinska vojska opljačkala dvije stotine deva i da mu ih trebaju vratiti. Ebreha je svoje razočarenje javno prokomentarisao upitavši Abdulmuttaliba kako može misliti o svojim devama u situaciji kada je njihov sveti Hram i njihova vjera bila u najvećoj opasnosti. ''Ja sam gospodar deva i moje je da brinem o njima, a Allahova kuća ima svoga Gospodara koji će je odbraniti'', odgovorio je Abdulmuttalib. ''Neće ga moći odbraniti od mene'', oholo reče na to Ebreha. ''To ćemo vidjeti'', zaključi raspravu Abdulmuttalib, ''nego ti meni daj moje deve.'' Ebreha, vjerovatno ljut na sebe što je dopustio da ga toliko dojmi taj ''luckasti starac'', naredi da se vrate deve i tako se Abdulmuttalib i njegov sin zajedno sa njihovim stadom vratiše u Meku.

Po povratku u Meku, Abdulmuttalib je odmah rekao svim Kurejšijama da napuste grad, povuku se na okolna brda i odozgo posmatraju šta će se zbiti, a on je otišao do Kabe i, uhvativši se za metalnu halku na njezinim vratima, uputio dovu Bogu. Ta dova je, kako prenosi Ebu Bekr Siradžuddin,[58] bila veoma jednostavna: ''Bože, tvoj rob je zaštitio svoju kuću. Ti zaštiti Kuću Svoju!'' nakon toga je i on napustio Meku. Pridružio se svojima na jednom od okolnih brda kako bi tamo zanoćio narednu noć i sutradan odatle posmatrao zbivanja koja su se trebala desiti.

Idućeg jutra Ebreha je, uobražen i gord, postrojio svoju vojsku i izdao naređenje za pokret. Kada su, ušavši u pustu Meku, pred sobom ugledali Kabu, još jednom se potvrdila drevna mudrost da oholost i zloba zasljepljuju čovjeka i uništavaju njegov unutarnji srčani vid, tako da Ebreha, ako je kojim slučajem i osjetio veličanstvenu ljepotu tog mubarek mjesta, na to nije obraćao pažnju, niti je pak pomislio da odustane od svoje namjere. Njegova uznositost i slijepa mržnja nisu mu to dopustili.

Ali, ako čovjek nažalost često zna biti silnik i oholi neznalica dešava se da dragi Allah dadne da životinje budu bolje od njega, tako da je slon, na neki način osjetivši da ne smije dalje ići, iznenada zastao i sjeo. Možda je Ebreha isprva pomislio da je to neki čudni prolazni hir njegove životinje koja će se ubrzo pokoriti naređenjima, ali kada je uvidjeo da slon uporno odbija sva naređenja vodiča i dresera, njegova srdžba i nervoza su počeli rasti. Međutim, ma koliko se Ebreha srdio i vikao na svoje vojnike, oni nisu mogli ogromnu životinju pomjeriti sa njezinog mjesta, a činili su sve što im je na um palo. Čak su mu zabijali metalne kuke u tijelo i lancima ga pokušavali podići, ali je životinja pored svog bola koji je svakako osjećala, ostajala na mjestu ukopana. Rasrđeni Ebreha niti u ovome nije mogao da vidi opomenu da mora odustati, pa im je dragi Allah poslao posljednju opomenu.

Naime, bili su nadahnuti da varkom pokušaju navesti slona da ustane pa su okrenuli čitavu vojsku i krenuli nazad u pravcu Sane. Čim je to vidjeo, slon je istog trena ustao i krenuo za njima prema Jemenu, ali je, čim su se oni ponovo okrenuli prema Kabi, opet sjeo ne pomaknuvši se sa mjesta. To je već bio sasvim očevidan znak opomene, ali Ebreha se ni na to nije obazirao.

Iznenada je sve već bilo isuviše kasno. Ugledali su veliko zatamnjenje na horizontu koje se preko neba brzo kretalo prema njima. Njihove oči, koje su u prvi mah sa čuđenjem gledale u tu tminu na nebu, ubrzo su se ukočile od velikog straha kada su uvidjeli da je riječ o ogromnom, neizrecivo velikom broju ptica koje su, leteći iznad njihovih glava, prekrile cijelo nebo. Svaka ptica je u svom kljunu i nogama nosila po tri grumenčića od pečene gline kojima ih je počela gađati. Svaki grumenčić je bio hitnut tako velikom snagom da je lahko probijao oklop u trenu usmrtivši pogođenog čovjeka. Međutim, veličini i žestini Allahove kazne ni tu nije bio kraj. Svako mrtvo tijelo se odmah, pred očima svih prisutnih, počelo brzo raspadati izgledajući poput lišća koje crvi rastaču. Abisinci su bili potpuno izbezumljeni od straha. Veliki ih je broj na licu mjesta poginuo, ali su neki bili pošteđeni pa su u totalnom rasulu krenuli bježati što su dalje mogli. Slon koji nije bio niti ogreban, krenuo je lagahno za ostacima Ebrehine vojske.

Mnogi su umrli na putu povratka, neki od njih su ostali u Arabiji radeći kao čobani ili neke druge poslove, a preostali su ubrzo poumirali po povratku u Sanu. Ebreha je, kako se prenosi, preživio napad ptica i stigao u Sanu, ali je ubrzo nakon toga umro.[59]

Ovaj veličanstveni događaj Znamenje je dragog Allaha, Gospodara svih svjetova koje je još jednom potvrdilo neprikosnovenost i veličinu svetosti Meke i mubarek Kabe, Znamenje koje je Kur'anom časnim ovjekovječeno za pouku svim generacijama od tog vremena pa sve do Sudnjeg Dana:

Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (105:1-5)

Događaj je, naravno, imao ogromnog odjeka u očima svih ljudi koji su tada živjeli u regionu tako da su po njemu godinu 570. nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, nazvali Godina slona.

Ali, osim ovoga, Godina slona je još više u historiji ostala zapamćena po tome što se par mjeseci kasnije na sve stvorene svjetove izlio ogromni Rahmet, neizreciva milost dragog Allaha u vidu rođenja Njegovog posljednjeg poslanika i vjerovijesnika, Muhammeda, alejhisselam.

 

[1] Ovu Resulullahovu, alejhisselam, izjavu citirali smo u dijelu ovog našeg kazivanja o njegovom mubarek životu u kojem je obrađena Hidžra, Muhammedovo, alejhisselam, preseljenje iz Meke u Medinu.

[2] Interesantna je činjenica da su i Davud, i njegovi potomci: sin Sulejman i Mesih Isa, sin Merjemin, alejhimesselam, po svojoj lozi pripadnici plemena Juda koje je obitavalo baš u Judeji.

[3] O ovome na jedan lijep način govori Muhammed Asad u svojoj knjizi ''Put u Meku''.

[4] Nažalost i u našem vremenu su ''vijenac od cvijeća'' i ''suknjica od trave'' svojevrstan simbol ovih područja, a što se često rabi u turističke svrhe.

[5] Vidi Kur'an, 14:37.

[6] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, BEMUST, Sarajevo, 1998, str. 14.

[7] El-Mubarekfuri navodi nešto drugačija imena Ismailovih, alejhisselam, sinova: Nabit, Benalot, Kajdar, Edbail, Mibšam, Mišmaâ, Devmen, Miša, Hudad, Jetmen, Jatur, Nefis i Kajdeman - vidjeti Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 20.. Moguće da su neke razlike nastale i zbog različite transkripcije arapskih imena, a, u svakom slučaju, dragi Allah najbolje zna.

[8] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 13.

[9] Postoji mišljenje da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, potiče iz loze Kajdara (Kajzara), a ne od loze njegova brata Nabita. Tako navodi El-Mubarekfuri (Zapečaćeni džennetski napitak str. 20.), a istina je kod dragog Allaha.

[10] Interesantne su predaje da su Ismail, alejhisselam, i njegova majka ukopani unutar tzv. ''Hidžra'', tj. prostora na sjeverozapadnoj strani Kabe omeđenog niskim polukružnim zidom. Međutim, s obzirom da je, barem po našem znanju, Hidžr sastavni dio same Kabe (ostao je izvan samo zbog nedostatka sredstava kada su jedne prilike Kurejšije obnavljale Kabu, o čemu ćemo, inša'Allah, kasnije govoriti), i da se na tom prostoru znaju obavljati namazi, moguće je da to i nije tačno, a dragi Allah najbolje zna.

[11] U stvari ne može je niti imati jer je samo dragi Allah istinit, a sve ono što se Njemu nastoji pridružiti obična je fikcija ili pak Njegovo stvorenje u apsolutnoj Njegovoj vlasti i bez ikakve neovisnosti od Njega.

[12] U tradiciji hinduizma čak i ime njihovog ''vrhovnog boga'' Brahma aludira na istinsko Ime dragog Allaha Rahman, u značenju Svemilosni. 

[13] Klasičan primjer ove sprege između politeizma i mitologije jesu mitologije antičke Grčke i Nordijaca.

[14] Oni su svo to vrijeme, Allahovom milošću Koji im je redovno odašiljao Svoje vjerovijesnike i poslanike baštinili islam kao svoju vjeru i tradiciju, i u tom smislu su smjerno obavljali Hadž, sve dok nisu vidjeli Kabu uprljanu idolima i obrede Hadža iskrivljene mnogobožačkim novotarijama.

[15] U literaturi se navodi da je vlast Džurhumija trajala čak dvije hiljade godina, a dragi Allah najbolje zna.

[16] Riječ je o mnogim zlatnim i srebrnim predmetima, dragom kamenju i raznim drugim dragocijenostima koje su mnogim godinama hodočasnici darivali Svetom hramu. Svo to blago bilo je pohranjivano unutar Kabe.

[17] Za njih se prenosi da su vladali Mekom oko tri stotine godina, a istina je kod Allaha, Sveznajućeg i Svemogućeg.

[18] Kurejšije će zadobiti vlast u Meki tek u vrijeme Kusajja, o čemu, ćemo, inša'Allah, u nastavku više govoriti.

[19] Nije poznato da je Abdulmuttallib za svoga života svjedočio, ispovijedao ili slijedio Tevrat i Indžil, ali je u literaturi, vezano za događaje žrtvovanja sina i pohod Abisinaca, ''ljudi sa slonom'', jasno navedeno kako je on upućivao dove dragom Allahu, ali i to da je prakticirao gatanje strelicama. Isto tako, svoju težinu i značaj ima i činjenica da je upravo njemu u snu rečeno da iskopa Zem Zem i data mu tačna uputa o mjestu gdje će ga naći. O svemu ovome, inša'Allah, više govorimo u nastavku.

[20] Smatramo veoma korisnim i poučnim na ovom mjestu podsjetiti na predaju od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da vlast treba davati između sposobnih i vlasti dostojnih ljudi, onima koji je ne žele. Dakle onima koje treba ''tjerati'' da je prihvate argumentima da je neodgovorno da je prepuste drugima koji su je manje dostojni od njih. Zaista, svakome ko je svjestan da vladaru valja položiti račun dragom Allahu za sve svoje podanike i stanje u zemlji i narodu, sasvim je jasna i logična odluka hazreti Omera da ne imenuje svoga sina halifom nakon njega ''jer je dovoljno da jedan iz njegove kuće na Sudnjem danu bude pitan za Ummet Muhammeda, alejhisselam''.

[21] Prema tim istim navodima sve do tada stanovnici Meke su živjeli pod šatorima koje su razapinjali oko Kabe.

[22] Prema hadisu iz Muslimove zbirke koji smo već naveli i više puta se na njega pozivali.

[23] Naravno, govoreći samo u svjetlu ekonomije, odnosno izuzimajući nemjerljiv duhovni značaj koji je ostao čak i u srcima što su u propast mnogoboštva u to doba bila pala.

[24] To je drevni put kojim se, tamjan iz Sabe (današnji Jemen) preko Meke prenosio ka Sredozemlju. Kraljevstvo Sabe je od davnina bilo poznato po velikim resursima tamjana kojim su trgovali sa ostatkom svijeta.

[25] O ovome smo nešto kazali u poglavlju o Mesihu Isau, alejhisselam.

[26] Ovo je jedan veoma interesantan, i, naročito u to vrijeme, veoma rijedak slučaj da je rodonačelnik jednog arapskog plemena bila žena.

[27] Ebu Bekr Siradžuddin u svome životopisu Muhammeda, alejhisselam, jasno ističe da se Abdulmuttalib nije molio kumirima, već Bogu, Allahu (pogledati na str. 23. izdanja Oslobođenje International Ljubljana, odnosno na str. 21. Ljiljanovog izdanja), a dragi Allah najbolje zna.

[28] Muhammedove, alejhisselam, primjedba autora.

[29] Abdullhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž'', str. 14, 15.

[30] Riječ je o dva idola koja su tada bila poznata po imenima Isaf i Naila, primjedba autora.

[31] Ebu Bekr Siradžuddin, ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 18, 19., odnosno na str. 15, 16  u Ljiljanovom izdanju.

[32] Vidjeti u: Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 19., odnosno na str. 17.  u Ljiljanovom izdanju.

[33] Ovako navodi Ebu Bekr Siradžudin (ista lokacija kao u prethodnoj fusnoti). Ibn Hišam navodi da su Kurejšije ipak zahtijevale svoj udio i u Zem Zem vodi te da su insistirali na tome da presudu o tome donese neka proročica iz plemena Benu Sa'd po imenu Huzejma na šta je Abdulmuttalib pristao. Međutim kada su putovali do njezinog mjesta boravka, desilo se da su u pustinji ostali bez vode. Kada su već bili sasvim iscrpljeni od žeđi desilo se da je, voljom dragog Allaha, voda začudno potekla ispod kopita Abdulmuttalibove deve, što su svi shvatili kao jasnu presudu u sporu u korist Abdulmuttaliba te mu više nisu sporili pravo na Zem Zem vodu (vidjeti Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 27., 28.). U svakom slučaju dragi Allah istinu najbolje zna.

[34] Poznato je koliki značaj  muško potomstvo ima kod Arapa (što je slučaj i sa mnogim drugim narodima, ako ne čak i sa svim ostalim narodima na Zemlji).

[35] Zavjet se svakako nije odnosio na najstarijega sina Harisa jer je on bio rođen prije nego što je zavjet i dan, tako da on, iako vjerovatno tu prisutan, nije mogao doći u obzir da bude žrtvovan.

[36] Bacanje strelica bio je tradicionalni obred koji su Kurejšije prakticirali u slučajevima dileme oko neke konkretne stvari. Imali su obredne strelice na kojima su bili ispisani neki mogući odgovori na razna pitanja (naprimjer ''da'', ''ne'' i tomu slično). Odluke bi donosili tako što bi, prethodno bacivši strelice, gledali stranu na koju su pale, odnosno njihov raspored, i tako donosili odluku. Vjerovali su, dakle, da je to oblik direktne komunikacije između njih i njihovih bogova, odnosno način na koji im bogovi daju konkretne odgovore na njihova pitanja. Vidimo da je i Abdulmuttalib, barem u slučaju o kome trenutno govorimo, prakticirao ovu tradiciju, koja je u suštini neznabožačka i idolopoklonička, s ozbirom da su se strelice bacale pored idola, i što se smatralo da je to upravo oblik komunikacije sa tim istim božanstvima. Ovo međutim, kako se nama čini, ne umanjuje mogućnost njegovog istinskog unutarnjeg ubijeđenja i osvjedočenja u monoteizmu (o čemu smo već ranije govorili i navodili citate), jer bi se iz neke literature moglo nazrijeti da je i to bacanje strelica Abdulmuttalib prosto shvatao samo kao jedan medij komunikacije sa Bogom, Jednim, i Jedinim, a dragi Allah najbolje zna.

[37] Veoma je zanimljivo ovdje napraviti paralelu sa slučajem Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam. Da li se i iz ovoga naziru monoteizam Abdulmuttaliba i Abdullaha, i njihova iskrena odanost Bogu, Jednom i Jedinom – to dragi Allah najbolje zna.

[38] O ovoj ženi postoje u literaturi različita mišljenja. Neki je smatraju gatarom, neki mudrom ženom, a neki je i ne pominju. Veoma su interesantni navodi da je ona prvo živjela u Jesribu (Medini) i potom odselila u Hajber. Iz ovoga bi se možda moglo zaključiti da je ona bila pripadnica Benu Israila (zato što je u to doba Hajber bio, koliko je nama znano, naseljen isključivo židovima, a veliki broj njih živio je i u Jesribu), odnosno da nije bila mnogoboškinja, već čestita vjernica, muslimanka. Dragi Allah najbolje o njoj zna, ali je van sumnje to da joj je On odredio da upravo ona odigra ključnu ulogu u Njegovom određenju da se sačuva Abdullah od žrtvovanja kako bi postao ocem Muhammeda, alejhisselam.

[39] Kur'an časni nam kazuje da su informacije o potomcima, odnosno i sami potomci na neki način sadržani u kičmama njihovih očeva (vidjeti ajet 7:172). Ovo je veoma interesantno za razmišljanje, a samo dragi Allah zna kakva je uistinu veza između mozga, kičmene moždine i spermatozoida kod čovjeka muškarca, i kakve to veze ima sa prenošenjem svojstava između različitih generacija.

[40] Riječ hanif, množina hunefa znači ''ortodoksni''. Vidi Kur'an, 6:161.

[41] Ne treba se miješati sa Hašimovim bratom Nevfelom, po kojemu je porodica Nevfel dobila ime.

[42] Stari zavjet, Ivan, 16:13

[43] Iz ovog braka Abdulmuttalib je dobio sina Hamzu i kćer Safiju. Zbog te dvostruke rodbinske veze, i po ocu i po majci, njih dvoje su bili veoma bliski sa Abdullahovim sinom, Muhammedom, naročito Hamza čija će se rođačka ljubav i odanost pokazati trajnom.

[44] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 23-26., odnosno na str. 21-25  u Ljiljanovom izdanju.

[45] Tamjanovo drvo raste uglavnom u području južne Arabije i istočne Afrike tako da je Saba imala svojevrsni monopol na svjetsku proizvodnju ovog mirisnog drveta.

[46] Tamariska je vrsta drveta slanih listova koje crpi veliku količinu vode. Crpeći svu vlagu i vodene izvore drvo povećava utjecaj požara i suše. Veliko stablo tamariska u toku dana može iscrpiti 1000 litara vode i tako ugroziti svu ekološku ravnotežu okoline.

[47] Koristimo termin ''judaizam'' umjesto ''islam po Zakonu Tevrata i Zebura'', zbog toga što su se događaji o kojima je ovdje riječ zbivali u periodu između Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, dakle u vrijeme kada su se Jevreji zbog odbacivanja Isaâ, alejhisselam, već bili odrodili od čistog islama zadržavši njegovu staru i u izvjesnoj mjeri čak iskrivljenu verziju koju zovemo judaizmom.

[48] Riječ je o jednom jemenskom kralju, primjeda autora

[49] Tubbe'un, tj. Tuban Es'ad, otac Ebu Keriba

[50] Mjesto u podnožju Medine

[51] Dakle, prema ovome navodu izgleda da su se ova zbivanja dešavala u doba vladavine Džurhumija nad Mekom, dakle znatno prije vremena o kome ovdje govorimo, a dragi Allah najbolje zna.

[52] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 16.-18.

[53] Po mnogim mišljenjima ajeti časnog Kur'ana 85:4-8, koji proklinju nevjernike što su spaljivali vjernike u rovovima ognjem napunjenim, odnose se upravo na Zu Nuvasa koji je na takve muke stavljao muslimane, sljedbenike Isaâ, alejhisselam, zato što su odbijali njegov poziv u judaizam. Mi, međutim, ovdje to nismo naveli zbog toga što isto tako postoji i veliki broj onih koji tvrde da se navedeni ajeti odnose na neke druge tirane, a suština poruke je teško prokletstvo od strane dragog Allaha svima onima, u svim vremenima i na svim mjestima, koji zulum čine iskrenim vjernicima samo zbog njihove vjere, pa nije ni bitno navoditi konkretne slučajeve, a dragi Allah najbolje zna.

[54] To je najvjerovatnije bio Justinijan I, a dragi Allah najbolje zna.

[55] Negus je titula drevnih kraljeva Abisinije, današnje Etiopije.

[56] Abisinska prijestonica u Jemenu

[57] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 21.

[58] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 28., odnosno str. 27. u Ljiljanovom izdanju.

[59] Ibn Hišam opet navodi da je Ebreha poginuo kraj Kabe pogođen kamenom (Poslanikov životopis, str. 25.), a dragi Allah najbolje zna.