Kazivanje o Nūhu, alejhisselam

Kategorija

 

O autoritetima, ljubavi i obožavanju

 
 

Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu - i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja. Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu. U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva. Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur'an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):

 

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)

 

Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati. Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.  

U smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.

Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su oni ''obični'' ljudi. Nikako ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika, vjerovjesnika i evlija kod dragoga Allaha, kao i činjenicu da ih On voli ljubavlju većom nego što voli ostala stvorenja i prema njima se odnositi bez dužnog poštovanja.

 

Primjer za ovo je odnos prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, za koga nam Kur'an jasno kaže da pred njim ne smijemo ni glas povisiti da nam dobra djela ne bi bila poništena, a da to i ne primijetimo:

 
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovoga glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom - a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti - čeka oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostanje. (49:2-5);

 

 

kao i to da mi ne možemo biti pravi vjernici sve dok iz srca ne izbrišemo svaki trag nezadovoljstva njegovom odlukom:

 

I tako Mi Gospodara tvog, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)

 

A svemu ovome svojevrstan pečat daju vjerodostojni hadisi koji nas poučavaju da nećemo biti pravi vjernici sve dotle dok nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne postane draži i od naše djece, i od naših žena i najbliže rodbine, i od nas samih.[3]

Prema tome, voljeti vjerovjesnike, poslanike i evlije svakako je znak vjere – ko to nema nije pravi vjernik, ali se pri tome ne smije zapasti u drugu krajnost- da se ljubav prema stvorenju stavi ispred (ili iznad) ljubavi prema Stvoritelju.

Naime, najveća ljubav koju neko stvorenje može da iznjedri atribut je obožavanja i odatle svako od nas svojom najvećom ljubavlju treba voljeti samo Stvoritelja – dragoga Boga. Ako bi neko svoju najveću ljubav koju može da iznjedri pružio nekome ili nečemu drugome mimo Stvoritelja, to onda može voditi ka pridruživanju dragome Allahu (širk) i idolopoklonstvu, sačuvao nas sve dragi Allah od toga.

 

Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha ... (2:165)

 

Ovaj nam mubarek ajet jasno kazuje kako idolopoklonici svoje idole vole ljubavlju obožavanja – najvećom ljubavlju kakvom bi trebalo voljeti jedino istinskog Boga, Allaha dragoga. A istinski vjernici istom takvom ljubavlju, u stvari još i većom (dakle najvećom mogućom ljubavlju koju mogu iznjedriti - ljubavlju obožavanja) Allaha dragoga vole.

Ljubav obožavanja, ljubav našu najveću svi moramo uputiti jedino Allahu dragome.

Međutim, ovo nikako ne znači da stvorenja moraju svu cjelinu i puninu ljubavi (od najmanje do najveće) ''rezervirati'' samo za Stvoritelja. Nije širk voljeti nekoga ili nešto uz dragoga Boga, širk je voljeti nekoga ili nešto jednako poput Njega ili više od Njega.[4]Drugim riječima, On nas je, hvaljen i slavljen vječno neka je, i stvorio upravo takvima da volimo – dakako prvo Njega ljubavlju najvećom, ali potom i da volimo: vjerovjesnike i poslanike Njegove, miljenike Njegove, iskrene vjernike, roditelje, supružnike, djecu i, u krajnjoj liniji, sva čestita i plemenita stvorenja kao i sve raskošne ljepote što ih je On stvorio. Dakle, nije tevhid[5] da se voli jedino dragog Allaha – i apsolutno ništa više osim Njega. Tevhid podrazumijeva da čovjek najviše voli dragog Allaha, a potom da u svemu lijepom i plemenitom oko sebe vidi Njegov dar koji voli baš iz ljubavi prema predivnome Stvoritelju koji ga je podario.[6]

Voljeti dragog Stvoritelja i iz te najveće ljubavi voljeti još i sve ono lijepo što je On dao i što On voli – to je pravilan odnos prema ljubavi na kome insistira islam.[7]

Problem, kao što ranije rekosmo, nastupa onda kada neko, sačuvao dragi Allah od toga svakoga, dopusti da ga bilo šta osim Njega osvoji do te mjere da to stavi ispred ili iznad ljubavi i odanosti prema Njemu ili sa njom izjednači. U ovome slučaju to mu lahko, ne dao dragi Allah, može postati idol koji pridružuje svome Gospodaru ako on za hatar toga, tj. za hatar svoje strasti i žudnje za time, svjesno i bez želje za kajanjem odbacuje propise dragoga Allaha i u svome ponašanju se potpuno predaje toj svojoj strasti. O tome nam Kur'an časni govori:

 

Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svog uzeo? (25:43)

 

Nažalost, postoji opasnost da pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, čak i u slučaju kada ista sama po sebi direktno ne znači pridruživanje Njemu, ipak može u vremenima kada se raširi vjersko neznanje dovesti do širka. Upravo to je, kako nas predanja poučavaju, i dovelo do pojave mnogoboštva i idolopoklonstva na Zemlji.  

 
 

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo

 
 

Prvi ljudi su, kako nam predaje navode, uvijek imali svijest o tome da je dragi Bog jedan i da On nema nikakvih drugova, ortaka ili djece, da se samo Njega obožava i da Mu se niko ni na koji način ne smije pridružvati. To je čak bilo prisutno i kod iskvarenih Kabilovih potomaka – mada su u svome svakodnevnom životu bili nemoralni i poročni, te činili svakojake grijehe i zločine, oni nikada nisu smatrali da bilo ko ili bilo šta može biti ravno dragome Allahu – nikakve drugove Mu nisu pripisivali, niti su imali idola. Tako je i među griješnicima i nevjernicima[8] ipak u dnu srca bio prisutan monoteizam.

Predanja nam dalje govore kako je prva ozbiljna devijacija koja se pojavila imala temelj u pretjeranoj ljubavi prema dobrim Allahovim robovima.

Naime, sevepom Idrīsa, alejhisselam, nevjerno Kabilovo potomstvo bilo je vraćeno pravome putu, pa su svi ljudi bili u islamu i svi su shvatali značaj vjere i značaj učenih ljudi i evlija u vremenu kada, nakon Idrīsove, alejhisselam, smrti, među njima nije bilo vjerovjesnika. Pojavili su se dobri Allahovi robovi i veliki učenjaci koji su se zvali Vedd, Suvā, Jegūs, Jeūk i Nesr. Svi ljudi su ih jako voljeli i od njih imali puno koristi. Mada je ljubav naroda prema njima bila sve veća, za njihova života sve je bilo na svome mjestu jer su oni stalno iznova ljude podsjećali da je primaran njihov odnos prema dragome Allahu. Učili su ih da samo Njega obožavaju, da samo Njemu posvete sve svoje ibadete i upućuju sve svoje dove. Kad je umro zadnji od njih žalost je bila izuzetno velika. Tu je situaciju, kako nam predanja kazivaju, iskoristio prokleti Iblis da ljude navede na prvu ozbiljniju devijaciju – predstavio im se u liku staroga pobožnoga mudraca i predložio im da prvo naslikaju njihove likove i te slike postave na javnome mjestu, a kasnije i da naprave njihove kipove na tome istom mjestu. Tad je vjera među ljudima još uvijek bila jaka i iskrena, pa im je motiv da poslušaju ''mudroga starca'' bio samo u tome da ih ti kipovi dobrih Allahovih robova podsjećaju na njihove mubarek ličnosti i motiviraju ih da slijede njihov valjani primjer. Tako je, kako se prenosi, doista i bilo za vrijeme valjanih generacija – kipovi su stajali samo kao podsjetnik na pobožnost i moralno ponašanje i niko nije ni pomišljao da im pridaje ma kakav drugi značaj ili posvećuje ikakvu posebnu pažnju jer im je sva pobožnost i dalje bila okrenuta jedino ka dragome Allahu.

Ali, kada su izumrle valjane generacije i došle nove, znatno slabije vjere u srcima i oskudna znanja, prokleti Iblis je uspio da ih navede da počnu činiti ibadet tim kipovima. U početku su im se, vjerovatno, obraćali bez toga da su ih smatrali božanstvima, ali su ih, kasnije kad dođoše još poročnije generacije, počeli i otvoreno smatrati bogovima uz dragoga Allaha. Tako se, nažalost, zbilo da su postepeno, korak po korak, kroz dugi niz godina ljudi većinom napustili islam – izvornu vjeru svojih valjanih predaka, a prihvatili su zabludu mnogoboštva i idolopoklonstva. Da stvar bude još i gora, sve su to, slijedeći nagovore prokletoga Iblisa, u svojim srcima oni zavoljeli kao tradiciju voljenih očeva i djedova[9] i kao nešto što određuje njihov nacionalni identitet.

 

... U jednoj predaji koju navodi Buharija Ibn Džurejdž kaže da je čuo od Ataa, da je, tumačeći riječi Uzvišenog: I govore: ''Nemojte nipošto svoje bogove napuštati! Nipošto ne ostavljajte ni Vedda, ni Suva'a, ni Jegusa, ni Je'uka, a ni Nesra!'', ibn Abbas rekao: ''Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kada su pomrli, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni odsjedali i da ih nazovu njihovima imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali. Međutim, kada je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati.''[10] ...[11]

 

Na bazi svega navedenoga vidimo da je pretjerana ljubav prema dobrim Allahovim robovima, ali uz presudan uticaj elementarne vjerske nepismenosti (džahilijjet) kasnijih generacija, nažalost dovela do toga da se po prvi put na Zemlji pojavilo idolopoklonstvo i mnogoboštvo.

Ali, mnogoboštvo se nije uvijek pojavljivalo tako što bi se stvarnim osobama (dakle ličnostima i likovima koje je dragi Allah doista stvorio i koje su na Zemlji živjele vlastiti život i ostvarile određenu im sudbinu) pripisivao božanski status – naprotiv, Kur'an nam sasvim jasno na više mjesta objašnjava da su božanstva koje neki narodi pripisuju kao drugove istinskome i jedinome Bogu, Stvoritelju samo imena koja su izmislili oni i preci njihovi.[12] Mi smo to skloni shvatati u smislu da se vrlo često mnogoboštvo pojavilo tako što su ljudi izmišljenim ličnostima iz narodnoga sjećanja, legendi, epova i mitova počeli pripisivati božanska svojstva i smatrati ih bogovima, zaštitnicima koji posreduju između njih i ''vrhovnog boga'', tj. istinskoga Boga, dragoga Allaha. To je uvijek pratila i pojava idolopoklonstva jer bi, pretpostavljamo veoma brzo, ljudi krenuli praviti slike i statue svojih božanstava koje bi onda postavljali na posebnim mjestima i tamo im ibadet počeli činiti i žrtve prinositi.

Čest je i takav slučaj da su ljudi počeli božanski status pripisivati i vlastitim precima, prirodnim silama (poput munje i groma naprimjer) ili nekim biljkama i životinjama.

Mnogoboštvo i idolopoklonstvo su se, dakle, javljali u raznolikim oblicima i formama, a prisutni su u znatnoj mjeri, nažalost, i danas.[13]

No, jedna je istina tu uvijek neupitna - ma koliko evolucionisti i srodni im naučnici tvrdili kako je prvi oblik ljudske vjere bio politeizam koji se kasnije razvio u monoteizam, istina je ta da je vjera Ademova, alejhisselam, kao i prvih generacija njegovih potomaka bila čisti monoteizam (islam). Čovjek je oduvijek imao izvorno sjećanje na dragoga Boga, a politeizam (mnogoboštvo i idolopoklonstvo) uvijek bi se pojavio kasnije, i to tako što bi ljudi u neznanju počeli smatrati da uz Stvoritelja, Allaha dragoga, postoje još i neki drugi ''manji'' bogovi koje su oni obožavali, nerijetko i u želji da se tim putem približe Njemu.[14] Mi smatramo da na ovo jasno upućuje i činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih bogova po pravilu ima jedan koji je najveći među njima i kojeg tradicionalno smatraju njihovim vladarem.

Nakon ovoga uvoda, uz zahvalu i dovu Allahu dragom, počinjemo kazivanje o Nūhu, alejhisselam.

 
 
Plemenita loza
 
 

Nakon što su ljudi, zaboravljajući na Idrīsa, alejhisselam, i istinsku vjeru kojoj ih je on smjerno poučavao, krenuli da obožavaju njegove nasljednike, Allahove dobre robove Vedda, Suvāa, Jegūsa, Jeūka i Nesra (koji su ih i sami pravoj vjeri poučavali), moral im je rapidno opadao. To je sasvim logično, jer se nebrojeno mnogo puta potvrdilo da kad ljudi jedanput počnu sa činjenjem velikih grijeha, onda se na to lahko i vrlo brzo kalemi mnoštvo onih manjih grijeha i nevaljalština što dovodi do općega moralnoga sunovrata u društvu. Ovaj sunovrat je bio toliko velik i raširen da je, prema svjedočenju Kur'ana, taj narod do vremena Nūha, alejhisselam, postao najokrutniji i najobjesniji.

 

(Zar on nije obaviješten) i da je On drevni narod Ad uništio, i Semud, i da nikog nije poštedio, i još prije Nuhov narod, koji je najokrutniji i najobjesniji bio. (53:50-52)

 

No, mada su mnoga zla i opačine prevladale, ipak je među ljudima, milošću dragog Allaha, uvijek bio i izvijestan broj onih koji su se čvrsto i iskreno držali Allahovoga puta. Među njima su se naročito isticali Idrīsovi, alejhisselam, potomci.

 

... U Buharijinom Sahihu se od Ibn Abbasa navodi: ''Između Adema i Nuha je bilo deset generacija i svi su bili muslimani.'' ...[15]

 

Hadis jasno govori da su svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi po uzlaznoj lozi od njegova oca do Adema, alejhisselam, bili u islamu i da, stoga, nijedan pripadnik ove plemenite loze nije imao udjela u sveopćemu vjerskome i moralnome padu do kojega je došlo u vremenu nakon Idrīsa, alejhisselam.

Postoji i mogućnost da se u hadisu misli ne na deset generacija ljudi već na deset stoljeća. U tom slučaju značenje bi bilo da je nakon Adema, alejhisselam, a prije Nūha, alejhisselam, proteklo čitavih hiljadu godina u kojima su svi ljudi bili u islamu, a nakon čega se pojavilo mnogoboštvo i idolopoklonstvo. Nama izgleda logičnim da su i u ovome slučaju svi Nūhovi, alejhisselam, očevi i djedovi (uključujući i one koji su živjeli u periodu mnogoboštva) bili čvrsti i istrajni u islamu. Dragi Allah najbolje zna.

A, što se tiče mogućnosti da je poruka hadisa da su svi ljudi od Adema do Nūha, alejhimesselam, bili muslimani, to bi onda nužno značilo da je obožavanje idola i počelo i raširilo se – sve u jednoj, i to Nūhovoj, alejhisselam, generaciji. Vodeći računa o tome da su ove generacije živjele životom dugim stotinama godina, ni ovo nije sasvim nemoguće, ali bi to bilo u protivrječnosti sa predanjima koja govore o tome da se obožavanje idola pojavilo postepeno - prve ih generacije što su ih podigle nisu obožavale već su ih samo koristile kao podsjetnik na dobre Allahove robove, a tek su ih kasnije generacije, i to u uslovima raširenoga neznanja, počele obožavati. Na bazi toga, mi smo uvjereni da rečeni hadis ne govori da je idolopoklonstvo nastalo samo za jedne generacije kojoj je pripadao i Nūh, alejhisselam, već da je u njemu vijest da su sve generacije Nūhovih, alejhisselam, djedova po uzlaznoj lozi sve do Adema, alejhisselam, bili muslimani i da stoga nijedan od njih nije pao u mrak mnogoboštva i idolopoklonstva. Dragi Allah najbolje zna.

A, ta plemenita loza, koja je nosila i sačuvala svjetlost islama, po predanjima izgleda ovako: Adem, alejhisselam, Šīt, alejhisselam, Enos, Kainan, Melajil, Jared, Idrīs, alejhisselam, Matuzala, Lameh, Nūh, alejhisselam.

U vrijeme kad je opći vjerski i moralni sunovrat prvih ljudi dosegao granicu njihova uništenja, dragi Allah ih ne htjede kazniti prije nego što im iz Svoje milosti poslanika ne pošalje, nebili ga oni poslušali i od Njegove se teške kazne tako sačuvali.

 

... A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (17:15)

 

Za poslanika tome iskvarenom narodu dragi Allah je odabrao Lamehova sina Nūha, alejhisselam.

 

I Nuha poslasmo narodu njegovu. "Ja sam tu", govorio je on, "da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu." Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: "Koliko vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci." "O narode moj", govorio je on, "da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate? O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna. O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bi ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite? Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice', niti: 'Meni je poznata budućnost', niti kažem: 'Ja sam melek', a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: 'Allah im nikakvo dobro neće darovati', ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim, jer bi se tada ogriješio." "O Nuhu," rekoše oni, "ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono čime nam prijetiš, ako istinu govoriš!" "To će vam učiniti samo Allah ako bude htio", reče on, "i vi nećete moći umaći. Ako vas Allah hoće ostaviti u zabludi, neće vam savjet moj nimalo koristiti ma koliko vas ja želio savjetovati. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti." (11:25-34)

 
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O narode moj," govorio je, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!" A glavešine naroda njegovog su odgovarale: "Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi." "O narode moj," govorio je on, "nisam ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašega po čovjeku, jednom od vas, dolazi da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?" (7:59-63)

 

 
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on govoraše: "O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?" Ali su glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile: "Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da je od vas ugledniji. Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih, on je lud čovjek, pa pustite ga neko vrijeme!" (23:23-25)

 

 

I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Nuh reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite mi poslušni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!" Oni rekoše: "Kako da te poslušamo, kad te najniži sloj ljudi slijedi?" "Ne znam ja šta oni rade", reče on, "svi će pred Gospodarom mojim, da znate, račun polagati, a ja vjernike neću otjerati, ja samo javno opominjem!" "Ako se ne okaniš, o Nuhu!", rekoše oni, "bićeš sigurno kamenovan!" "Gospodaru moj," reče on, "narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!" (26:105-118)

 

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno vidimo kako je Nūhov, alejhisselam, narod većinom oholo i grubo odbacivao njegove riječi, te obijesno okretao leđa svemu onome čemu ih je pozivao. A on ih je, bez obzira na to, strpljivo, dobronamjerno, blago i istrajno opominjao da odbace idole i obožavanje nepostojećih božanstava, a da svoja srca okrenu istinskome jednome Bogu, Stvoritelju svih svjetova i da za ljubav Njegovu sve grijehe i nemoral u kojima su već bili ogrezli zamijene dobrim djelima. Pozivao ih je na pravi put i noću i danju, i glasno im javno govoreći i tiho im u povjerenju šaputajući, i donoseći im radosne vijesti o oprostu i velikoj nagradi koja ih čeka ako ga poslušaju i upozoravajući ih na žestoku i užasnu kaznu koja će ih sustići ako ga odbiju poslušati – nema šta da nije pokušao ne bi li ga poslušali, ali su oni bili pretjerano oholi i uporni u odbijanju. Kad god ih je Nūh, alejhisselam, pozivao, prste bi u uši stavljali i svojim se haljinama pokrivali da ne bi čuli njegovih riječi, ili bi mu drsko i bezobzirno porugama i prijetnjama odgovarali. U tome su prednjačili bogataši i uglednici. Sa visine bi mu se drsko obraćali i ''nabijali mu na nos'' činjenicu da su oni malobrojni čestiti ljudi koji su mu povjerovali uglavnom bili siromasi koji u njihovim oholim očima nikakvoga ugleda ni vrijednosti nisu imali. Lagali su mu da će ga sigurno slijediti ako odbaci te ''bijednike''. Nūh, alejhisselam, dakako, nije ni pomislio da se za hatar oholih bogataša odrekne ikog od čestitih i siromašnih vjernika koji su ga iskreno i bez ikakva zemaljskog interesa slijedili. Ali, ovi su vjernici, kako rekosmo, bili malobrojni,[16] budući da su se narodne mase povodile za uglednicima i bogatašima koji su uporno vlastiti autoritet i novac ulagali u očuvanje njihove idolopokloničke tradicije. Tako je Nūhov, alejhisselam, narod okretao leđa svome pejgamberu – što ih je više on pozivao, oni su se u svome nevjerstvu sve više od njega udaljavali.

 
 
 

Nūhova, alejhisselam, dova

 
 

Nūh, alejhisselam, je veoma dugo ostao među svojim narodom – čitavih devet stotina i pedeset godina, kako nam Kur'an jasno kaže.[17] Ali, ljudi su većinom bili toliko zli i iskvareni da im ni tako dugačak period opomena nimalo nije pomogao. Što više ih je, da ponovimo, Nūh, alejhisselam pozivao, oni su se sve više udaljavali.

Kada su grijesi njihovi postali toliko veliki da je ''kap prelila čašu'' i kada je ujedno zadnji od onih malobrojnih među njima, za koje je dragi Allah oduvijek znao da će biti čestiti, primio islam, vrata milosti su se zatvorila nad tim teškim zločincima i stiglo je vrijeme žestoke kazne koju su morali iskusiti. Prva najava toga bi Nūhova, alejhisselam, dova – jedan od najtežih primjera bed-dove, dove kojom je neki poslanik, vjerovjesnik ili dobri čovjek iskazao dragome Allahu svu svoju frustraciju i bol zbog siline zla koje je njegov narod uporno činio, te prizvao Allahovu kaznu protiv njih.

 

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: "Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!" "O narode moj," govorio je on, "ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov odredeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi."

On reče: "Gospodaru moj, svoj sam narod i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im Ti oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: 'Tražite od Gospodara svog oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati. Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugoga, stvorio, i na njima Mjesec svjetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas, sigurno, opet izvesti. Allah vam je zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim?'"

Nuh reče: "Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihovu vlastitu propast uvećavaju i spletke velike snuju i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suva'a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!'; a već su i mnoge u zabludu doveli, pa Ti njima, inadžijama, samo propast povećaj!" I oni su zbog grijehova svojih potopljeni i u vatru će biti uvedeni i nikoga sebi, osim Allaha, kao pomagača neće pronaći. I Nuh reče: "Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednoga nevjernika, jer ako ih ostaviš Tvoje će robove u zabludu zavoditi i samo će griješnika i nevjernika rađati! Gospodaru moj, oprosti meni, i mojim roditeljima, i onom koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povecaj!" (71:1-28)

 
  
 
 

Lađa

 
 

Kako smo rekli, i sama činjenica da je Nūh, alejhisselam, bivši sasvim uvjeren da u narodu njegovu više nikakva dobra nema i da više niko od njih neće pravim putem poći, proučio dovu protiv njih, bila je jasan znak da im je rok bio istekao[18] i da su se vrata milosti nad njima zatvorila. Osim pomenute dove, najava neumitne žestoke kazne bila je i Objava koju je Nūh, alejhisselam, primio:

 

I Nuhu bi objavljeno: "Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvog neće vjernik postati, zato se ne žalostite zbog onoga što oni stalno čine, I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika - oni će, sigurno, biti potopljeni!" (11:36,37)

 

Tako je Nūh, alejhisselam, saznao da je Allahova presuda njegovome zločinačkom narodu – poplava ogromnih razmjera koja će ih sve, osim vjernika, potopiti - već bila donešena i zapisana. Slijedeći naredbu dragoga Allaha, započeo je gradnju velike lađe pred Njim i po Njegovu nadahnuću. Prvo je, skupa sa svojim sinovima i vjernicima koji su bili uz njega, posadio drveće koje je raslo punih četrdeset godina. Nakon toga ga je posjekao i iz njega istesao grede i daske,[19] koje je potom odgovarajućim tehnikama savijao. Od greda je podigao osnovnu konstrukciju – kobilicu, rebra i nosače paluba, koju je onda daskama oblagao i istima popunjavao palube.[20] Sve je to na koncu obilno premazao katranom i smolom. Grede i daske je spajao i učvršćivao metalnim klinovima i ekserima[21] koje je, isto prema Allahovu nadahnuću, izljevao iz rastopljenoga metala.[22] Lađa nije imala kormila niti jedara,[23] ali je imala kosi pramac kako bi mogla lahko sjeći talase. Po nekim predajama, pramac joj je izgledao poput pijetlove glave, sredina poput ptičijega trbuha, a krma poput pijetlova repa.[24] Imala je tri palube (sprata) – donju za životinje, srednju za ljude i gornju za ptice, i po vrhu je bila sasvim prekrivena.

Prizor Nūha, alejhisselam, koji podiže lađu daleko od bilo kakve plovne vodene površine, u očima nevjernika doimao se vrlo komičnim i oni nisu propuštali priliku da mu se izruguju – kad god bi prolazili pored mjesta gdje je lađa građena dobacivali su razne uvrede i poruge. Nūh, alejhisselam, im je na to samo smireno odgovarao da će doći vrijeme kad će se i on njima rugati i kad će oni saznati koga će sramna kazna stići.

 

I on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. "Ako se vi rugate nama", govorio je on, "rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti." (11:38,39)

 

Osim ismijavanja i ruganja, nevjernici su i na druge načine nastojali zagorčati život Nūhu, alejhisselam. Prenosi se tako da su oni iz zlobe i pakosti običavali čak i obavljati nuždu u unutrašnjosti lađe noću dok bi se njezini graditelji odmarali. Ali, dragi je Allah dao da su se taj njihov bezobrazluk i nevaljalština okrenuli protiv njih samih – zadesila ih je neka odvratna kožna bolest, gnojni i krvavi čirevi kojima su jedini lijek bile ljudske fekalije. Tako su svi trčali u unutrašnjost lađe da se mažu nečistima koje su ranije tamo ostavljali, a zadnji od njih su nečist čak i jezicima svojim lizali. Bolesti nije nestalo sve dotle dok nije uklonjen i posljednji trag nečisti. Mubarek lađa tako bi potpuno očišćena od nečisti, a nevjernici biše gorko poniženi i sve do kraja gradnje više im ni na um nije pala pomisao da je ponovo onečiste.[25]

 
 

Potop (Tūfān)

 
 

Kada je lađa bila potpuno završena, Nūhu, alejhisselam, je bilo Objavom naređeno da u nju smjesti precizno određene vrste i količine hrane, kao i pitke vode. Kada je on i to završio, od dragoga Allaha mu je došla naredba da najkasnije do određenog vremena u lađu ukrca svoju čeljad, osim nekih od njih,[26] sve vjernike koji su u njega povjerovali i slijedili ga (a njih je bilo malo), i na kraju od svake životinjske vrste po jedan par.[27]

U određeni čas Nūh, alejhisselam, je posljednji ušao u lađu i za sobom je zatvorio njena vrata.

 

I kada je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: "Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju, osim onih o kojima je bilo govora, i vjernike!" - a malo ih je bilo koji su s njim vjerovali. I on reče: "Ukrcajte se u nju u ime Allaha, nek' plovi i nek' pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je." (11:40,41)

 

Istoga dana nebo se otvorilo pljuskom kakav nikad prije (a po volji dragoga Allaha ni poslije[28]) nije upamćen. Ujedno, iz zemlje je sa raznih strana krenula izvirati voda. Količina vode koja je padala i izvirala bila je ogromna, pa je njezina razina rasla velikom brzinom i potapala je sve do čega bi dosegnula. Na sve strane vladali su neizrecivi užas i stradanje. Ljudi, njihove životinje, usjevi – sve što su ikada imali i izgradili – sve je to u trenu nestajalo pod talasima razbješnjele vode koji su bili veliki poput planina. Ljudi i životinje su u panici pokušavali da pobjegnu, ali bi ih talasi vrlo brzo sustizali i potapali.

Nūh, alejhisselam, je sa lađe tužno posmatrao sav taj užas i stradanje. Njegova tri sina: Sem, Ham i Jafet su zajedno sa ženama i djecom bili s njim u lađi na sigurnom, ali su mu tamo vani, u tom neizrecivom užasu, ostali četvrti sin[29] i, najverovatnije, žena. U jednom trenutku primijetio je svog sina i zovnuo ga: ''O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!" Ali, čak i tim trenucima, Nūhov, alejhisselam, četvrti sin nije ni pomišljao da posluša svoga mubarek oca. Samouvjereno mu je odgovorio: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." Čak ni tad on nije vjerovao očevim riječima da je u pitanju kazna savršenoga Stvoritelja kojoj niko ne može izmaći, već je mislio da je to samo poplava uzrokovana nekim prirodnim uzrocima i čijem se bijesu može izmaći ako se popne na vrh nekoga od visokih brda u blizini. Uzalud ga je Nūh, alejhisselam, opominjao: ''Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; sin je nastavio svojim putem sve dok ga jedan veliki val nije potopio pred Nūhovim, alejhisselam, očima.

 

I ona (lađa) ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svog koji se nalazio podaleko: "O sinko moj, ukrcaj se s nama, s nevjernicima ne budi!" A on reče: "Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." "Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!"; reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. (11:42,43)

 

Vidjevši kako mu se sin pred očima utapa, u Nūhovu, alejhisselam, srcu se pojavila roditeljska ljubav i on je pokušao da zamoli dragoga Allaha za svoga sina.

 

A Nuh je bio zamolio Gospodara svog i rekao: "Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!" "O Nuhu, on nije čeljade tvoje", rekao je On, "jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš." "Moj Gospodaru," reče, "Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen." (11:45-47)

 

Pouka je sasvim jasna – oni koji su nevjernici i koji čine nevaljala djela ne mogu računati da im kod dragoga Allaha pomogne eventualno krvno srodstvo s nekima od Njegovih voljenih i bliskih robova, pa makar ono bilo i najbliže. U ovome slučaju to nam Kur'an časni jasno kaže za Nūhova, alejhisselam, sina, a na drugome mjestu nas na isto upozorava i u slučaju njegove žene:

 

Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu - bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" (66:10)

 

Ali, isto tako nas Kur'an u nastavku ovoga ajeta poučava da ni čestitim vjernicima neće nauditi blisko srodstvo sa nevjernicima, ako su u svojoj vjeri iskreni i u svakome pogledu Allahu dragome predani i pokorni:

 

A onima koji vjeruju Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je ona rekla: "Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednoga!" Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i u knjige Njegove vjerovala i od onih koji u molitvi vrijeme provode bila. (66:11,12)

 

Voda je iz zemlje kuljala, i kiša padala, sve dok nivo vode nije, kako predaje kažu, za nekih petnaest ili osamdeset aršina prekrio najvišu planinu. No, po pitanju odgovora na pitanje da li se pod najvišom planinom misli samo na najvišu planinu u regionu gdje je živio Nūhov, alejhisselam, narod, ili se misli na najvišu planinu na planeti koju danas zovemo Mont Everest, postoje različita mišljenja.

Tradicionalni izvori kazuju da je čitava planeta bila potopljena, dok mišljenja da je riječ o poplavi koja je potopila samo jedan region nalazimo u nekim modernim vrelima.

Naše je mišljenje da je voda doista prekrila Mont Everest i da je za Potopa čitava planeta bila pod vodom,[30] a dragi Allah najbolje zna.

No bilo kako bilo, sva mišljenja se slažu u jednome – Potop je, budući da su u to drevno doba svi ljudi na Zemlji pripadali samo jednome narodu, doista značio uništenje čitava čovječanstva. Samo su spašeni oni koji su sa Nūhom, alejhisselam, bili na lađi.

Kataklizma Potopa je ostala zapisana u Bibliji.[31] Pomen o njemu nalazimo i u Epu o Gilgamešu,[32] te u grčkoj mitologiji.[33] No, za sve one koji svjedoče časni Kur'an svakako je najznačajnije ono što nam o tome kaže istinita Riječ dragoga Allaha koja je Kur'anom, u koji sumnje nikakve nema, objavljena:

 
Kaži im povijest o Nuhu! Kada on reče narodu svome: "O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i Allahovim dokazima opominjanje moje, a ja se stalno uzdam u Allaha, onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte! A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, Allah će nagraditi mene, meni je naređeno da budem musliman." Ali, nazvaše ga lašcem, pa Mi u lađi njega i one koji bijahu uz njega spasismo i namjesnicima ih učinismo, a one koji dokaze Naše nisu priznavali potopismo, pa pogledaj kako su završili oni koji se na opomene nisu osvrtali! (10:71-73)

 

 
"Gospodaru moj," reče on (Nūh, alejhisselam), "pomozi mi, oni me utjeruju u laž!" I Mi mu objavismo: "Gradi lađu pod Našom pažnjom i prema nadahnuću Našem, pa kad zapovijed Naša dođe i voda na površinu zemlje izbije, ti u nju ukrcaj od svake vrste po par, mužjaka i ženku, i čeljad svoju, ali ne one o kojima je već sud donesen, i ne obraćaj Mi se za nevjernike, jer će, doista, biti potopljeni." Pa kad se smjestiš u lađu, ti i oni koji su uz tebe, reci: "Hvala Allahu, koji nas je spasio od naroda koji ne vjeruje!" I reci: "Gospodaru moj, iskrcaj me na mjesto blagoslovljeno, Ti to najbolje umiješ!" U tome su, zaista, pouke, a Mi smo, doista, stavljali na kušnju. (23:26-30)

 

 

A i narod Nuhov smo, kada su poslanike u laž utjerivali, potopili i ljudima ih poučnim primjerom učinili, a nevjernicima smo patnju bolnu pripremili. (25:37)

 

... Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: "Ludak!"; i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: "Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!" I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je lila neprestano, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom - nagrada je to bila za onoga ko je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:9-15)

 
"Gospodaru moj," reče on (Nūh, alejhisselam), "narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!" I Mi smo njega i one koji su bili uz njega u lađi krcatoj spasili, a ostale potopili. To je pouka, ali većina ovih nisu vjernici, a Gospodar tvoj je zaista silan i milostiv. (26:117-122)

 

 

I Nuhu se, kada u davno vrijeme on zavapi, odazvasmo i njega i njegovu čeljad od jada velikoga spasismo i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo. (21:76,77)

 
 

Novi početak

 
 

Nūhova, alejhisselam, lađa je plutala nekoliko mjeseci.[34] Za to su vrijeme svi u njoj mirno i disciplinovano živjeli. Dragi je Allah spustio Svoju milost na životinje i ptice u lađi, tako da su svi lovački instinkti, međusobni strahovi i neprijateljstva među njima bili izbrisani – stajale su jedne do drugih u miru i sigurnosti. I, nisu se parile. To je bio propis i za vjernike koji su bili na lađi zajedno sa svojim suprugama – sve dok ne izađu iz lađe bili su im zabranjeni spolni odnosi.

Prenosi se da je lađa, plutajući za vrijeme Potopa, čitavih četrdeset dana voljom Allahovom kružila iznad potopljene Meke, tačno oko vertikalne ose koja se uzvisuje sa pozicije uklonjene Kabe.[35]

Kada je isteklo vrijeme koliko je bilo određeno da Zemlja bude potopljena stigla je Riječ dragoga Allaha: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!"; i kiša je stala, a voda je počela ponirati u zemljinu utrobu. Nūh, alejhisselam, je osjetio da je kiša stala i da nivo vode opada, tako da je odlučio provjeriti da li je negdje već izronilo kopno.

 

... Nūh, alejhisselam, je otvorio mali otvor na zidu lađe i pogledao van. Primijetivši da nivo vode postepeno opada, pozvao je vranu i zapovijedio joj je: ''Leti koliko možeš i gledaj ima li komada suhe zemlje, gdje bismo mogli pristati. Može biti da su vrhovi najviših planina već iz vode izronili.'' Vrana je letjela sve dok nije našla jedan suhi vrh, na koji je voda izbacila tijela uginulih životinja. Pošto je to njezina omiljena hrana, ona je na sve drugo zaboravila i više se nije vratila. Potom je Nūh, alejhisselam, sa istim zadatkom poslao goluba. Kada je golub ugledao grane maslinova stabla iznad vode, pokušao je da nekoliko grančica ubere za Nūha, alejhisselam. U tom nastojanju morao je kroz vodu zagaziti. Do tada, noge goluba su bile perjem prekrivene, ali dotaknuvši vodu Božanske srdžbe perje je spalo sa njih i one su do danas ostale gole i crvene.

Sa maslinovom grančicom golub se vratio na lađu. Zbog ispunjenog zadatka Nūh, alejhisselam, ga je blagoslovio, tako da je golub, jedno nježno i prijateljsko stvorenje, kod svih ljudi postao simbol mira. Što se pak vrane tiče, zbog neposlušnosti, njena pera su postala crna, glas graktanje, a pojava sablasan za ljude. ...[36]

 

Navedeni citat nam, vidjesmo, kazuje kako je nastao danas općeprihvaćeni simbol mira – bijela golubica sa maslinovom grančicom, a dragi Allah najbolje zna.

Slijedeći naredbu dragoga Allaha, zemlja je gutala vodu čiji je nivo stalno opadao, pa je desetoga dana mjeseca muharrema, na Dan Ašure,[37] Nūhova, alejhisselam, lađa konačno pristala na padinama planine El-Džūdijj.

 

I bi rečeno: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!" I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džūdijj, i bi rečeno: "Daleko nek je narod nevjernički!" (11:44)

 

Čim su osjetili da se lađa smirila na čvrstom tlu, Nūh, alejhisselam, je otvorio vrata i sve životinje i ptice su izašle van i krenule svojim putevima. A, kad su ljudi nakon više mjeseci boravka u polumraku unutrašnjosti lađe, ponovo ugledali sunčevu svjetlost, oči su im, kako se prenosi, osjetile jak nadražaj i upalu. Nūh, alejhisselam, je bio nadahnut da kao lijek upotrebe surmu. Bila je to prva upotreba surme u ljekovite svrhe i ljudi je u tu svrhu, kao i za uljepšavanje, koriste i danas.[38]

Pošto su sve zalihe hrane i vode na lađi već bile haman potpuno iscrpljene, ljudi sakupiše svo preostalo voće, povrće i zrnevlje, te od toga skuhaše jedno jelo kojim se svi počastiše. To je jelo, obzirom da je skuhano na Dan Ašure, i samo nazvano ašura.[39]

 

"O Nuhu," bi rečeno, "iskrcaj se, s pozdravom Našim i blagoslovima tebi i narodima koji će se izroditi od ovih koji su s tobom! Biće naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći Naša kazna nesnosna!" (11:48)

 

Navedeni nam ajet časnoga Kur'ana jasno kazuje da je tada dragi Allah selamom pozdravio i blagoslovio kako Nūha, alejhisselam, i sve vjernike koji su bili s njim, tako i sve njihove buduće potomke. Novi je početak čovječanstva, dakle, započeo sa selamom i blagoslovom koji je dragi Allah uputio ljudima, ali su vremenom, nažalost, mnogi od potomaka vjernika sa lađe, što također rečeni ajet jasno naglašava, ponovo krenuli stazama zablude.

No, što se potomstva ljudi sa lađe tiče, u najvećem broju izvora se ističe da niko od vjernika sa lađe, osim Nūhovih, alejhisselam, sinova, nije imao potomstva, ili im je ono pomrlo. Ovo se, bez sumnje, može uzeti za tačno zato što i časni Kur'an kaže da su samo Nūhovi, alejhisselam, potomci u životu ostavljeni:

 
A kada nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali: njega i porodicu njegovu nevolje teške smo spasili i samo potomke njegove u životu ostavili, i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvali: "Mir Nuhu od svjetova svih!" Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob Naš, vjernik, a ostale smo poslije potopili. (37:75-82)

 

 

Isto tako, Kur'an časni, koji se, zasigurno, obraća svim generacijama - od one koja je bila savremenik Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa sve do one zadnje koja će doživjeti Sudnji Dan – svima nam jasno kaže:

 
Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili da vam to poukom učinimo i da to od zaborava sačuva uho koje pamti. (69:11,12)

 

 

Ovi ajeti nam svima kažu da smo svi mi, tj. naši praoci od kojih svi potičemo, bili milošću dragoga Allaha nošeni na lađi spasa i opstanka u vrijeme Potopa, kada je voda sve preplavila.[40]

Prema tome, danas svi ljudi vode porijeklo od nekoga od Nūhovih, alejhisselam, sinova, pa se on odatle nerijetko zove i drugim ocem čovječanstva.[41]

Od Nūhova, alejhisselam, sina hazreti Sema, kako se to općenito prenosi, potiču: Arapi, Israil (Hebreji), Asirci, Babilonci, Aramejci (Sirijci), i narodi Ken'ana[42] - Feničani, Moabljani, Amonićani i drugi. Svi se ovi narodi, prema svome praocu, jednim imenom zovu Semiti.[43] Tradicionalna muslimanska povijest, koliko je nama poznato, u Semite uključuje i Perzijance, a po nekim mišljenjima i Bizantince.[44] Dragi Allah najbolje zna.

Od hazreti Hama potiču Afrikanci (crna rasa) - uključujući Etiopljane (Abisince)[45] i Nubijce, te Kopti i Berberi, a od hazreti Jafeta potiču svi ostali narodi. Dragi Allah zna najbolje.

Sjećanje na Potop, sveopću poplavu koja je uništila sve griješne i izopačene ljude na čitavoj planeti, voljom dragoga Allaha ostalo je trajnim podsjetnikom i poukom svim generacijama, sve do Sudnjeg Dana. Kur'an časni jasno to kazuje:

 
Mi smo Nuha narodu njegovom poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potop, zato što su Allahu druge ravnim smatrali. I Mi smo njega i one što su bili u lađi - spasili, i poučnim primjerom svjetovima je učinili. (29:14,15)

 

 

... Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: "Ludak!"; i Nuh je onemogućen bio. I on je Gospodara svoga zamolio: "Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!" I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je lila neprestano, i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj koja je plovila pod brigom Našom - nagrada je to bila za onoga ko je odbačen bio. I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:9-15)

 

Ovo se, dakako, tumači u smislu da je pripovijest o Potopu – o njegovim uzrocima i posljedicama ostala trajno i duboko utisnuta u kolektivnom sjećanju čitavog čovječanstva. Ispravnost ovakvoga shvatanja potvrđena je činjenicom da je priča o Nūhu, alejhisselam, i Potopu ostala zapisana u Tevratu, Zeburu, Indžilu i Kur'anu.

Ali isto tako, navedeni ajet: I Mi to ostavismo kao pouku - pa ima li ikoga ko bi pouku primio?; daje nam, po mnogim mišljenjima, vrlo interesantnu informaciju o tome da je i sama Nūhova, alejhisselam, lađa sačuvana od trajnoga propadanja, te da je ostala kao znamenje ljudima i do današnjega vremena. Mnogi su je tako, naročito u moderno doba, tražili, ali, mada postoji dosta onih koji su tvrdili da su je pronašli i mada se danas mogu na internetu pronaći i određene fotografije o navodnom pronalasku lađe, ipak sve do dana današnjega nema neoborive, javnosti dostupne i naučno verificirane potvrde pronalaska Nūhove, alejhisselam, lađe. Po našem mišljenju razlog je u tome što se sve te potrage, koliko znamo, isključivo usmjeravaju ka planini Ararat u istočnoj Turskoj, na granici sa Iranom, gdje je, prema Knjizi Postanka, lađa pristala. Ali, budući da istinita Riječ dragog Allaha objavljena u časnom Kur'anu jasno govori da je Nūhova, alejhisselam, lađa pristala na planini El-Džūdijj, onda bi Ararat mogao biti njezino počivalište jedino u slučaju da se ta planina ranije zvala El-Džūdijj, a da joj je ime kasnije promijenjeno. No, koliko vidimo, većina tradicionalnih muslimanskih izvora ne kaže da je El-Džūdijj današnji Ararat, već navode da je riječ o nekoj drugoj planini. Odatle je sasvim malo vjerovatno da je El-Džūdijj u stvari Ararat, ali ni ovu mogućnost barem mi ne smijemo potpuno odbaciti. Dragi Allah najbolje zna. Prema našim saznanjima muslimanski izvori planinu El-Džūdijj uglavnom lociraju negdje na granici Turske i Sirije, dakle nešto oko tri stepena južnije od Ararata,[46] a ima ih i takvih koji je lociraju na Arabijskom poluotoku.[47]

Dragi Allah najbolje zna šta se zbilo sa Nūhovom, alejhisselam, lađom i gdje se ona trenutno nalazi, ali njezina sudbina i njezina lokacija nisu toliko ni bitne svakom onom ko u objavljene Knjige vjeruje – njemu je dovoljno što je pripovijest o Potopu tamo zapisana da u sve to čvrsto i bez sumnje vjeruje. A, upravo to i jeste najvažnije – vjerovati u ono što objavljene Knjige kažu o Potopu i iz svega toga izvući potrebne i značajne pouke.

 



[1] I Kur'an i Sunnet nam govore o tome da učeni ljudi naslijeđuju Allahove poslanike. Jasno je da kod dragoga Allaha nije istinski učenjak onaj ko Mu nije iskreno i potpuno predan (a takve On zna najbolje), ma koliko on zemaljskih titula i diploma imao. Zato smo mi i povezali istinsko znanje sa evlijalukom – kod dragoga Allaha istinski učenjaci koji trebaju naslijeđivati Njegove poslanike ne mogu biti drugi do oni koje je On zavolio zbog njihove iskrenosti i odanosti i koje je On pravilno poučio da budu dostojni naslijeđivanja vjerovjesnika i poslanika.
[2] Evlijaluk ne mora biti uvijek i neizostavno praćen znanjem. Vjerujemo da neko može postati evlija zahvaljujući svom iskrenom ibadetu i dobrim djelima zbog čega ga dragi Allah zavoli, ali mu pri tome nije dato mnogo veće znanje negoli prosječnom vjerniku. Odatle mi i razlikujemo dvije kategorije miljenika dragoga Allaha – one koji su uz to što su evlije od dragog Allaha još i poučeni da mogu naslijediti Njegove poslanike, i one koji iako su neosporno evlije ipak nemaju dovoljno znanja da bi ljudima tumačili vjeru i njene propise (oni su dakako duhovni i moralni autoriteti, ali nisu akaidski i šerijatsko-pravni autoriteti). Ovo je naše poimanje ovoga pitanja, a dragi Allah zna najbolje. Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.
[3] Ovi hadisi su opće poznati tako da ih ovom prilikom nismo citirali.
[4] Širk (mnogoboštvo) – pridruživanje jednome Bogu, dragome Allahu, odnosno smatranje nekoga ili nečega ravnim Njemu. Ako se uz voljenje dragog Allaha voli još neko ili nešto, ali, dakako, samo ljubavlju manjom od one kojom se voli dragi Allah – to nije širk. Širk je ako se nekog ili nešto u voljenju smatra ravnim dragome Allahu (voli se jednakom ljubavlju kao što se Njega voli) ili se pak stavi ispred i/ili iznad dragoga Allaha (voli se ljubavlju većom od ljubavi prema Njemu). Sve što se uz dragoga Allaha voli (Poslanik, i redom sva ostala stvorenja) treba da se voli iz ljubavi prema dragome Allahu (u smislu da izvorno volimo samo Stvoritelja i tek onda, iz ljubavi prema Njemu, volimo i ono što On voli i blagodati koje je On dao). Dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, jedino zna i Njega za oprost i uputu molimo.
[5] Tevhid – potpuni i čisti monoteizam. Odsustvo svakog, makar i najmanjeg pridruživanja dragom Bogu (širka).
[6] Svako ko ima svijest o Stvoritelju, zna kako je i čestito potomstvo, i čestita supruga/supružnik, i obilni imetak, i raskošna ljepota pejzažâ, plemenitih biljaka i životinja - jednom riječju sve lijepo i plemenito što nas okružuje, prelijepi stvaralački dar savršenoga Stvoritelja koji se voli upravo iz ljubavi prema Njemu koji nas time dariva.
[7] Riječ je u stvari o tome da se iz ljubavi prema dragom Allahu treba voljeti sve ono lijepo što On voli, ali isto tako i mrziti iz ljubavi prema Njemu sve ono ružno što On mrzi. No, u tekstu mi nismo direktno pomenuli mržnju iz ljubavi prema dragome Allahu zato što je ovdje tema ljubav.
[8] Iz navedenoga je jasno da se izraz ''nevjernik'' i u ovome kazivanju i u ranijim kazivanjima o Ademu i Idrīsu, alejhimesselam, koristi u smislu da se odnosi na nemoralnog, nevaljalog čovjeka i zločinca, čije se nevjerstvo odnosi ne na negiranje dragoga Allaha ili pridruživanje Njemu, već na odsustvo želje da Mu se pokorava u smislu činjenja dobra i nečinjenja zla.
[9] Dakako, riječ je o njihovim bliskim precima koji su i sami bili u zabludi. Njihovi su, kako je već rečeno, još stariji preci bili muslimani koji se nipošto nisu klanjali idolima, niti su ikoga dragome Allahu ravnim smatrali. Ali, nažalost, sjećanje ovih poročnih generacija nije išlo dalje od bliskih im predaka koji su bili poput njih.
[10] Ovu predaju bilježi Buharija u svome Sahihu 2/381.
[11] Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 76.
[12] Od više ajeta koji o ovom govore za ovu priliku izdvajamo 40. ajet sure ''Jūsuf'': ''Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši. Allah o njima nikakva dokaza nije objavio.''
[13] Nažalost, danas više od milijarde ljudi (obzirom na populaciju Kine) u Kini, Japanu, Indokini i Indiji prakticiraju razne oblike mnogoboštva i idolopoklonstva u sklopu svojih tradiconalnih vjera. Isto se pojavljuje i u tradiciji nekih plemena u Africi, Americi, Australiji i Okeaniji. A, u savremeno doba se u Evropi i širom ''modernoga'' svijeta u sklopu fenomena nove religioznosti pojavljuju i vjerski pokreti sa više ili manje izraženim elementima neopaganizma.
[14] Ova zabluda i devijacija jasno je pomenuta u Kur'anu (39:3).
[15] Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 68.
[16] Muhamed Seid Serdarević (''Kratka povijest islama'', str. 19) kaže da je, osim njegovih sinova i njihove čeljadi, Nūha, alejhisselam, slijedilo svega osamdesetak osoba. Dragi Allah najbolje zna.
[17] Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i među njima je ostao hiljadu, manje pedeset, godina, pa ih je potom zadesio potom zato što su Allahu druge ravnim smatrali. (29:14)
[18] Riječ je o roku koji je dragi Allah uvijek davao svakome zabludjelome narodu kako bi oni imali dovoljno vremena da razmisle i prihvate opomene i pouke poslanika kojega bi im On neizostavno poslao da ih pozove na pravi put. U tome roku bi im kazna bila odložena i stizala ih je tek onda ako se oni, u momentu kad isti istekne, već ne bi pokajali i krenuli pravim putem. A svim ljudima općenito taj rok je nastupanje Sudnjeg Dana.
[19] Uzunoglu (''History of the Prophets'', str. 28) ovako kazuje vežući se za Taberija i Salebija. U nekim drugim vrelima je rečeno kako su sve grede i daske istesane iz samo jednog drveta koje je, nakon što ga je Nūh, alejhisselam, posadio, raslo punih stotinu godina. A ima i vrela koja ne kažu da su oni vlastoručno sadili drveće i čekali da naraste, već da je ono prosto isječeno u obližnjim šumama. Dragi Allah najbolje zna.
[20] Hfz Mehmed Karahodžić (''U njima imate divan uzor'', str. 28.) priređuje zanimljivo predanje koje kazuje da je na svakoj od dasaka koje su bile ugrađene u lađu bilo zapisano ime jednoga od pejgambera koji će se pojaviti na Zemlji i još, dakako uz Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i imena četverice halifa (hazreti Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alija) i Muhammedovih, alejhisselam, unuka hazreti Hasana i Husejna. Dragi Allah zna najbolje.
[21] Kur'an časni (54:13), prema prevodu Besima Korkuta, jasno nam kaže da je lađa bila izgrađena od ''dasaka i klinaca''.
[22] Logičnim nam izgleda da je taj metal bila bronza, ali je moguće i da ga je dragi Allah nadahnuo da pravi željezne ili čak čelične eksere hiljadama godina prije nastanka Gvozdenoga doba, kako bi konstrukcija lađe imala potrebnu čvrstinu. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Svi putnici na lađi cijelo su vrijeme njene plovidbe ostali zatvoreni u njenoj unutrašnjosti. Nije bilo mogućnosti za navigaciju i kormilarenje, a ni potrebe za time jer je lađa plovila onako kako ju je volja dragoga Allaha vodila. Hvaljen neka je i slavljen dragi Allah koji sve najbolje zna.
[24] Uzunoglu (''History of the Prophets'', str. 28) ovo navodi vežući se za Zamahšerija. Dragi Allah zna najbolje.
[25] Mehmed Karahodžić, ''U njima imate divan uzor'', str. 29.
[26] Kur'an (66:10) nam kaže da je Nūhova, alejhisselam, žena, nažalost, bila nevaljala i da će ona biti na ahiretu kažnjena ulaskom u vatru džehennemsku. Jedan drugi kur'anski ajet (11:40) opet kaže da su neki od Nūhove, alejhisselam, čeljadi bili izuzeti od toga da uđu u lađu, tj. da su skupa sa nevjernicima stradali u Potopu. Najvjerovatnije, uz jednoga od sinova o kome će malo kasnije biti, ako dragi Allah da, govora, to je bila i Nūhova, alejhisselam, žena. Istina, postoje predanja i da je ona umrla prije Potopa, a i takva koja kažu da se nakon nje Nūh, alejhisselam, opet oženio nekom čestitom vjernicom koja je sa njim spašena na lađi. Dragi Allah najbolje zna.
[27] Ovo je vjerovatno i pitanje koje izaziva najviše rasprava po pitanju Potopa. Racionaliziranome umu modernoga čovjeka nemoguće je ozbiljno i pomisliti da je po jedan par od svih vrsta ptica i životinja koje žive na Zemlji mogao biti smješten na samo jednoj lađi, ma koliko ona bila velika. Zbog toga mnogi danas i smatraju da je Potop samo legenda. Ali, svi oni koji vjeruju u savršenog Stvoritelja znaju da Njemu ništa nije nemoguće – On je kadar, ako to hoće, doista i smjestiti sve vrste na samo jednu lađu (ako treba i smanjivši volumene njihovih tijela do te mjere da sve mogu stati – On, hvaljen i slavljen neka je, zna najbolje da li je tako i bilo). No, nije nemoguće i to da se ne misli bukvalno na sve vrste, već na sve domaće životinje koje trebaju ljudima za opstanak i još neke divlje životinje. I ovo je moguće zbog toga što Allah dragi ničim nije ograničen, pa nije ''morao'' osigurati da po jedan par od svake vrste bude na lađi. Njemu je bilo, hvaljen i slavljen neka je, dovoljno da sve one vrste koje su stradale ponovo stvori u jednom jedinom trenu – samo jednom Svojom Riječju: ''Kun (Budi)!'' – On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kad nešto odluči, za to samo rekne: ''Budi (Kun)!''; i ono bude (fe jekun). (Kur'an, 2:117). Prema tome, s obzirom da Kur'an časni jasno kaže da je Nūh, alejhisselam, na lađu ukrcao po jedan par od svih životinjskih i ptičijih vrsta, u to se nikako ne sumnja i uopće nije bitno da li su na lađi doista bile sve vrste, od prve do posljednje, ili pak samo neke, pri čemu je Stvoritelj kasnije obnovio ostale koje su bile potopljene. Dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna. Njega za oproštaj i uputu molimo.
[28] Ovo je aluzija na naše uvjerenje da je odredba dragoga Allaha takva da se Potop više nikad ne ponovi (o tome se, koliko znamo, može pročitati i u nekim izvorima). Odatle slijedi da tolika kiša kakva se na zemlju spustila za Potopa više nikada neće pasti. Dragi Allah najbolje zna. Njega za oprost i uputu molimo.
[29] Nije pouzdano znano kako se zvao taj četvrti Nūhov, alejhisselam, nevjerni sin. Neki kažu da se on zvao Jam, a drugi Kenan.Dragi Allah najbolje zna.
[30]Činjenica je da je Nūhova, alejhisselam, lađa pristala na planini El-Džūdijj. Istina, danas nema jedinstvenog mišljenja o tome koja je to tačno planina, ali, koliko smo mogli vidjeti, uglavnom sve planine koje dolaze u obzir prelaze nadmorsku visinu od 1200 metara. Logično, odatle bi se moglo zaključiti da bi tu negdje bila i najmanja moguća razina vode u Potopu. Dakle, ako pretpostavimo da El-Džūdijj minimalno ima visinu od nekih 1200 metara, prema zakonu spojenih posuda jasno je da je čitava planeta bila potopljena minimalno do te visine. Odatle bi samo planine i visoravni sa većom nadmorskom visinom od 1200 metara ostali nepotopljeni, a to bi opet značilo da je najveći dio područja pogodnih za život ljudi bio potopljen. Prema tome, kako god da se promatra, Potop je, ako već nije poplavio čitavu planetu (što mi smatramo jedino ispravnim a dragi Allah najbolje zna), onda zasigurno poplavio najveći dio područja u kojima ljudi većinom žive.

 

[31] Stari Zavjet, Postanak, 6-9.
[32] Ep o Gilgamešu je poznati drevni sumerski, ali ujedno i babilonski i asirski ep. Glavni junak je legendarni sumerski kralj Uruka Gilgameš. U epu su opisana mnoga njegova junačka djela, kao i njegova legendarna potraga za tajnom vječnoga života. U tome svom traganju Gilgameš u stvari traga za tajanstvenom ličnošću po imenu Utnapištim - čovjekom koji je jedini preživio Veliki Potop sveopću poplavu koja je uništila cjelokupno čovječanstvo. Nakon raznih avantura i junačkih djela Gilgameš konačno susreće Utnapištima koji mu priča kako su nekad davno bogovi spustili poplavu na svijet i potopili čitavo čovječanstvo, ali je njega bog Ea na to upozorio i rekao mu da sagradi lađu koja je plovila na talasima i na kojoj je samo on preživio, i dobio besmrtnost. Ali, Utnapištim je Gilgamešu kazao da je njegova besmrtnost izuzetak i da niko više od ljudi nikada neće postati besmrtan, pa se Gilgameš vraća u Uruk, tužan zbog neuspjeha, ali i kao mnogo mudriji vladar. (Preuzeto iz: Legende svijeta - priredio Ričard Kevendiš, Rad, Beograd, 1984, str. 91, 92) Vidimo da je u ovom mitu, ispod svega onog što je dodala i izmijenila mnogobožačka tradicija Sumerana, Babilonaca i Asiraca, sačuvano sjećanje na drevni Veliki Potop i na graditelja lađe spasa – čovjeka koji je živio izuzetno dugo, čak toliko dugo da su mu kasnije legende pripisale besmrtnost.

 

[33] U grčkoj mitologiji pominje se ličnost Deukaliona, vladara jedne regije, koji je bio upozoren od strane svoga oca Prometeja o općoj poplavi koju će Zeus spustiti na zemlju i koja će uništiti sve ljude. Deukalion je sagradio lađu u koju su se ukrcali on i njegova žena (prema ovoj grčkoj verziji Potopa, na lađi nije bilo životinja), tako da su njih dvoje, nakon što se voda povukla nakon devet dana, bili jedini preživjeli od ljudske vrste. Lađa im je pristala na planini Parnasus, ili na planini Etna na Siciliji, ili na planini Atos u Halkidiki, ili na planini Otrus u Tesaliji. (Preuzeto sa web stranice Wikipedia (na engleskom jeziku) – pojam ''Deucalion'') Vidimo da je i u ovome slučaju, ispod svega onoga što je pridodala mnogobožačka tradicija drevnih Grka, sačuvano sjećanje na Potop.

 

[34] Koliko smo mi mogli vidjeti u izvorima se uglavnom navodi da je lađa plovila nekih pet ili šest mjeseci. Dragi Allah najbolje zna.
[35]Već smo pomenuli u kazivanju o Ademu, alejhisselam, da postoje predaje kako je on u Meki podigao prvu Kabu, odnosno i druge predaje da je u njegovo doba Nebeska Kaba (Bejtul-ma'mur) stajala u Meki. No, kako god da je bilo, Potop je uistinu značio kraj te prve Kabe u Meki jer ju je, voljom dragoga Allaha potopio i razrušio. A, u slučaju da je to bio Bejtul-ma'mur (a ne građevina koju je Adem, alejhisselam, lično podigao), isti je, kako predaje jasno kažu, tik pred nastupanje Potopa, voljom dragoga Allaha bio uzdignut na svoje sadašnje nebesko stanište.

 

[36] Mehmed Karahodžić, ''U njima imate divan uzor'', str. 33.
[37] Hidžretski mjesec muharrem je jedan od mjeseci za koje se u časnom Kur'anu kaže da su sveti: Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. (9:36) Pored njega, to su još i mjeseci zulkade, zulhidždže i redžep. Naziv mjeseca muharrema izveden je iz arapskoga korijena ''úa-rre-me'', a ima značenje ''svet'', ''nepovrediv'', ''zabranjen'' ali i ''neukroćen'' (meúarrem). Shodno različitim predajama možemo saznati da je u mjesecu muharremu posebno odabran deseti dan – Dan Ašure (ašere – ar. deset), i da su se na taj dan zbili mnogi svetopovijesni događaji. Po nekim predajama kazuje se da je Ademu, alejhisselam, i hazreti Havi, uzvišeni Allah prihvatio pokajanje baš na ovaj dan. Desetoga dana mjeseca muharrema uzvišeni Allah je naredio Zemlji i nebesima da se uzdrže i da Potop (Tûfân) stane, da bi Nūhova, alejhisselam, lađa pristala na brdu Džûdijj. Na Dan Ašure Jūnus, alejhisselam, izbavljen je iz utrobe velike ribe (najvjerovatnije kita) koja ga je bila progutala, a Jūsuf, alejhisselam, na Dan Ašure je izbavljen iz bunara. Mūsā, alejhisselam, na taj dan prešao je sa Israelićanima preko mora. U povijesti sljedbenika posljednjega Božijega poslanika hazreti Muhammeda, alejhisselam, na ovaj sveti deseti dan svetoga mjeseca muharrema nerazumni zlotvori po naredbi zločinca Jezida, poput najgorih krvoloka, mučili su žeđu i potom, u krajnje neravnopravnoj bici, i ubili plemenitoga hazreti Huseina, Poslanikova, alejhisselam, unuka i veliki broj članova Muhammedove, alejhisselam, porodice – Ehli-Bejt. Zbog toga su za veliki broj muslimana prvih deset dana muharrema ujedno i dani velike žalosti, te otuda i ime za prvih deset dana ovoga mjeseca – mâtem, izvedeno iz arapskoga korijena ''m-v-t'' koji ima značenje ''smrt''. (Priređeno sa web stranice znaci.com, ljubaznošću Samira Beglerovića – Allah dragi ga najljepšom nagradom nagradio). Osim navedenoga, prenosi se kako su se na Dan Ašure desili još i slijedeći mubarek (svetopovijesni) događaji: rođen je Ibrahim, alejhisselam; rođen je Isā, alejhisselam, a i istoga dana je na nebo uzdignut; Ejub, alejhisselam, je ozdravljen; Jakubu, alejhisselam, je stigla radosna vijest o Jūsufu, alejhisselam, i vraćen mu očinji vid; Sulejman, alejhisselam, je preuzeo vlast nad Israilom; Muhammed, alejhisselam, je nadahnut da su mu oprošteni grijesi. (Sahihu-l-Buhari, treća knjiga, prijevod i komentar Hasan Škapur, Sarajevo, 1996, str. 166 u fusnoti). Da još pomenemo da je muslimanima Sunnet postiti 10. Muharrem (Dan Ašure) po Muhammedovoj, alejhisselam, preporuci koja je zabilježena u više vjerodostojnih hadisa.
[38] Mehmed Karahodžić, ''U njima imate divan uzor'', str. 33.
[39] U skladu sa tradicijom, u Bosni i Hercegovini to se jelo zove hašura, i uvijek se pravi kao slâtko (slatko jelo) od raznih vrsta voća uz nešto i povrća (obično grah, riža i kukuruz), ali vodeći računa da se upotrijebi neparan broj sastojaka. Poput kurbana, u Bosni i Hercegovini se i hašura također dijeli i komšijama-nemuslimanima, jer kao što je kurban sjećanje na sveotpovijesni čin spremnosti Ibrahima, alejhisselam, (Abrahama) na žrtvovanje sina, koji priznaju i judaizam i kršćanstvo, tako je i Dan Ašure obilježen brojnim prethodno u fusnoti navedenim svetopovijesnim događajima koji također prihvataju i jevreji i kršćani.
[40] Voda je sve bila preplavila – dakle preplavila je čitavu Zemlju. Ovaj je ajet, po našem čvrstom ubijeđenju, jasan znak da je Potop bio sveopća a ne lokalna poplava, a dragi Allah zna najbolje.
[41] Postoji i mogućnost da čovječanstvo uz Adema i Nūha, alejhimesselam, ima još jednoga oca – Šīta, alejhisselam. Već smo u kazivanju o Ademu, alejhisselam, rekli kako postoje i predanja koja kažu da su vremenom od potomaka sve Ademove, alejhisselam, djece u životu ostali samo Šītovi, alejhisselam, potomci. Dragi Allah najbolje zna.
[42] Kanaan – zemlje Šama (Palestina i dijelovi Jordana i Sirije).
[43]''Među semitske narode ubrajaju se Arapi i od njih otcijepljeni Etiopljani (tj. Abisinci kako su se oni zvali u periodu koji je u fokusu ovih kazivanja – prim. autora), Akađani Mezopotamije (Asirci i Babilonci), Kanaanci (Feničani, Židovi, Moabljani, Amonićani i drugi) i Aramejci (Sirijci).'' – Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, knjiga 7, Zagreb, 1981, natuknica Semiti.
[44] Kako se vidi iz prethodne fusnote moderna znanost u skupinu Semita ne uključuje Perzijance, a pogotovu ne Bizantince. Međutim, postoje tradicionalni muslimanski izvori u kojim se kazuje da su Perzijanci i Bizantinci također potomci hazreti Sema i to se nikako ne smije zanemariti. Perzijanci su inače poprilično slični narodima Mezopotamije (koji su bez sumnje Semiti), pa izgleda logičnim uključiti ih u istu skupinu. Ali, kad su Bizantinci u pitanju, stvari se kompliciraju, zato što postoje i izvori koji ih uključuju u hazreti Jafetove potomke. Isto tako, moglo bi se postaviti pitanje da li se pod Bizantincima misli samo na Rimljane ili na mješavinu Rimljana sa starosjedilačkim narodima Male Azije i Sirije koji su stoljećima živjeli u sastavu istočnoga Rimskog carstva (Bizanta)? Prema tome, izgleda da bi se moglo kazati da tradicionalna muslimanska povijest za Perzijance uglavnom navodi da su hazreti Semovi potomci, dok za Bizantince postoje različita mišljenja - i da su iz loze hazreti Sema i da su iz loze hazreti Jafeta. Dragi Allah najbolje zna.
[45] Opća Enciklopedija Jugoslavenskoga leksikografskoga zavoda, kako smo to vidjeli u prethodnim fusnotama, u Semite uključuje i Etiopljane (Abisince), ističući da oni vode porijeklo od Arapa. No, mi smo ih, obzirom da su crne rase, ipak svrstali u Hamite zbog toga što svi tradicionalni izvori za sve crnce, bez izuzetka, kažu da potiču od Nūhovoga, alejhisselam, sina hazreti Hama. Dragi Allah zna najbolje.
[46] Prema ovoj grupi mišljenja planina El-Džūdijj se nalazi u graničnom području između današnje Turske i Sirije, nedaleko od rijeke Tigris i dobro se vidi iz gradića Ajn Divar u Siriji (Atlas Kur'ana, Libris, Sarajevo, 2008, str. 25; Muhammed Ahmed Beranik, Vodiči u islam I, str. 47). Uzunoglu je također locira u tome istom području, ''na tromeđi Turske, Sirije i Iraka'' (History of the Prophets, str. 30). A, Suvejdan (Vjerovjesnici i njihovi narodi – pouke i poruke, str. 85) navodi da se nakon Potopa Nūh, alejhisselam, naselio ''u sjevernome Šamu – u južnim područjima današnje Turske i sjevernim područjima Sirije''. Po Serdareviću (Kratka povijest islama, str. 21, u fusnoti), El-Džūdijj je ''visoka planina u zemlji Džeziri (Mezopotamiji), istočno od rijeke Didžle (Tigrisa), poviš varoši Džeziretubnu-Omera''. Ovu varoš nismo uspjeli pronaći na karti, pa ne znamo da li je i on mislio na isto područje, ali se to može pretpostaviti jer je Mezopotamija (Irak) uglavnom nizijska zemlja, a ono malo planina koje joj pripadaju nalaze se na sjeveru, u području Kurdistana, odnosno blizu granice sa današnjom Turskom.
[47] Po Ibn Kesiru (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 94), ''Džudijj je poznato brdo na Arabijskome poluotoku''.