Kazivanje o Šuajbu, alejhisselam

 

 

U kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam, već smo pominjali predanja koja navode da se on nakon hazreti Sarine smrti oženio Keturom koja mu je, uz drugu djecu, rodila i sina po imenu Medjen koji je rodoslovnik velikog arapskog plemena.

Medjenovi potomci naselili su se u Arabiji, u području sjevernoga Hidžaza, nedaleko od zaljeva Akaba. Čitavo ovo područje je po njima i nazvano, pa se odatle ime Medjen odnosi kako na pomenutoga Ibrahimovoga, alejhisselam, sina, tako i na pleme, odnosno narod, kojemu je on rodoslovnik, kao i na region u kome su živjeli.

Medjen lično, kao i njegovi neposredni potomci, vjerno čuvaše vjeru svoga mubarek oca Ibrahima, alejhisselam, ali kasnije generacije njihovih potomaka skrenuše sa pravoga puta. Tako se vremenom među njima ponovo ukorijenilo idolopoklonstvo. Predanja nam kazuju da su na izvijestan način obožavali drvo imena Ejka oko koga je bilo gusto grmlje. Ovoga drveta je bilo mnogo u njihovom gradu, pa je odatle taj grad i nazvan Ejka, a i oni sami su nazvani drugim imenom Narod Ejke.

Osim idolopoklonstva među njima su bili rašireni i drugi grijesi. Prenosi se da su bili oholi nasilnici koji su, pod izgovorom plaćanja carina i putarina, sistematski pljačkali sve trgovačke karavane koje su prolazile njihovim područjem. Uz to, među njima naročito bi rašireno varanje na vazi i na litru, kao i svi drugi oblici prevare i zakidanja u trgovini.

Dragi Allah im je iz Svoje neizmjerne milosti poslao jednoga od njih da ih opominje i poziva na pravi put - Šuajba, alejhisselam.

 

 

 

 

U vrelima nalazimo otprilike tri skupine mišljenja o Šuajbovu, alejhisselam, porijeklu i rodoslovu. Po prvima porijeklom je iz Mezopotamije, pri čemu je ili on lično ili njegov otac jedan od vjernika koji su povjerovali Ibrahimu, alejhisselam, i skupa se s njim iselili u Svetu zemlju. Međutim, ovakva mišljenja po našemu uvjerenju ne mogu biti prihvaćena zbog riječi Muhammeda, alejhisselam: ''Četverica od njih (poslanika) su bili Arapi: Hūd, Salih, Šuajb i tvoj poslanik, o Ebu Zerre.''; upućenih Ebu Zerru, koji nam ih je i prenio, a hadis bilježi Ibn Hibban u svome Sahihu.[1]

Dakle, jasno je da je Šuajb, alejhisselam, jedan od četverice Allahovih vjerovjesnika i poslanika koji su Arapi i da on odatle ne može biti porijeklom iz Mezopotamije.

Odatle se ne mogu prihvatiti niti mišljenja druge skupine koji Šuajba, alejhisselam, svrstavaju u Ibrahimove, alejhisselam, potomke iz Ishakove i Jakubove, alejhimesselam, loze, jer bi on u tom slučaju bio porijeklom od Israila, dok hadisi, ponavljamo, jasno kažu da je on jedan od arapskih vjerovjesnika.

Na bazi navedenog doimaju se prihvatljivim jedino mišljenja koja kažu da je Šuajb, alejhisselam, Ibrahimov, alejhisselam, potomak iz loze njegovoga sina Medjena. Ovo je u skladu sa navedenim hadisom budući da je Medjen nesumnjivo arapski narod, a još veći argument su kur'anski ajeti u kojima je ovjekovječena rasprava nevjernika sa Šuajbom, alejhisselam, kad mu oni jasnim riječima prijete da bi ga sigurno kamenovali samo da mu rod nije toliko ugledan u Medjenu:

 

"O Šuajbe", rekoše oni, "mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag." "O narode moj", reče on, "zar vam je rod moj draži od Allaha, koga sasvim odbacujete? (11:91,92)

 

Odatle je sasvim jasno da Šuajb, alejhisselam, potiče iz jednoga od najuglednijih rodova medjenskog naroda.

Prema tome, Šuajb, alejhisselam, potomak je Ibrahimov, alejhisselam, i Medjenov, a među različitim varijantama njegova rodoslova koje nalazimo u vrelima, najprihvatljivijom nam izgleda sledeća: Ibrahim, alejhisselam; Medjen; Sabit; Ajf; Sajfur (Nuvejb); Šuajb, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.

A, sa druge strane Šuajb, alejhisselam, potiče, kako predaje kažu, od jedne od dvije plemenite Lūtove, alejhisselam, kćeri što znači da je njegova loza sa te strane u rodu sa Ejjubovom, alejhisselam, lozom jer on potiče od druge Lūtove, alejhisselam, kćeri.

Plemenita porijekla, lijep, pošten, blag, milostiv, dobrodušan, odgovoran, sposoban i pouzdan, Šuajb, alejhisselam, bi, baš poput svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika,[2] omiljen u Medjenu. Svi su ga voljeli i svi su rado slušali njegove mudre misli pretočene u najljepše riječi, jer je on bio nadaleko poznat po izuzetnoj rječitosti što je kod Arapa i u tim vremenima bilo na najvećoj cijeni.

 

... Neki su raniji učenjaci Šuajba nazivali: ''Hatibu-l-enbijai'' – ''Rječiti vjerovjesnik'', jer je bio veoma rječit; biranim izrazima pozivao je svoj narod da vjeruju u poslanstvo njegovo. Ibn Ishak ibn Bišr prenosi od Džuwejbira i Mukatila, oni od Dahhaka, a on od Ibn Abbasa, da je rekao: ''Kad bi Allahov Poslanik (Muhammed), alejhisselam, spomenuo Šuajba, rekao bi: 'To je rječiti vjerovjesnik'.'' ...[3]

 

Međutim, naklonost njegova naroda, nažalost, i u njegovom slučaju kao i kod većine njegove braće u vjerovjesništvu, izgubit će se čim ih Šuajb, alejhisselam, vjerno slijedeći Objavu od dragoga Allaha, počne pozivati na pravi put.[4]

Nije nam poznato kada je i u kakvim prilikama Šuajb, alejhisselam, počeo da dobiva Objavu, a pretpostavka da se to desilo u njegovim zrelim godinama (kada je navršio oko četrdeset godina starosti) izgleda prihvatljivom. Uz to, sasvim je izvijesno da je slijedio Šerijat Ibrahima, alejhisselam, ali nije poznato da li su i njemu lično bili objavljeni neki Suhufi. Dragi Allah najbolje zna.

 

 

 

 

Dragi Allah je savršen i On sve što stvara stvara sa mjerom, u svemu On, hvaljen i slavljen neka je, uspostavlja apsolutni red i savršeno preciznu ravnotežu.

Na ovu neospornu činjenicu, jasno vidljivu svakom ko hoće iole ozbiljnije proučavati ono što vidi u sebi i oko sebe, podsjećaju mnogi ajeti Kur'ana od kojih smo za ovu priliku izdvojili sljedeće:

 

Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše je samo jedna riječ - sve bude u tren oka. (54:49,50)

 

Hvali ime Gospodara svog Svevišnjeg, Koji sve stvara i čini skladnim, i Koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje. (87:1-3)

 

A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali i učinili da na njoj sve s mjerom raste. (15:19)

 

Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko se šire; u Njega sve ima mjeru; On zna i nevidljivi i vidljivi svijet. On je Veličanstveni i Uzvišeni. (13:8,9)

 

Mi smo sedam nebesa iznad vas stvorili, i Mi bdijemo nad onim što smo stvorili. Mi s neba s mjerom kišu spuštamo, i u zemlji je zadržavamo - a kadri smo da je i odvedemo. (23:17,18)

 

... (Allah je) Onaj koji s neba s mjerom spušta vodu, pomoću koje u život vraćamo mrtve predjele - tako ćete i vi biti oživljeni. (43:11)

 

On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom ... (13:17)

 

Vidimo dakle, kako dragi Allah u svemu daje mjeru, kako je sve sa mjerom stvorio i u svemu ravnotežu uspostavio:

 

Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i oprašta grijehe. (35:41)

 

U tom smislu je On, hvaljen neka je, i vagu (tereziju) uravnoteženom učinio da bi se pravedno i tačno mjerilo:

 

... a nebo je (Allah) digao. I postavio je terezije, da ne prelazite granice u mjerenju, i pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte! (55:7-9)

 

Tačna vaga, dakle, odražava ovaj opći princip reda i ravnoteže u domenu trgovačkih veza među ljudima. Ona je odraz i poštenja, odnosno povjerenja, na čemu se temelje svi zdravi i prosperitetni (berićetni) odnosi među ljudima.[5] Tačna vaga, također, odražava i pravednu raspodjelu dobara, pa je zato varanje na vazi u stvari oblik krađe kojom se čini nasilje i nepravedno otima tuđi hakk.[6]

Zbog svega toga namjerno zakidanje na vazi, odnosno njezino podešavanje tako da pogrešno vaga, predstavlja jedan od izuzetno teških grijeha koji izazivaju srdžbu dragoga Allaha i upropaštavaju one koji ih čine.

 

Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kada od drugih kupuju, a kada drugima mjere na litar ili na kantar - zakidaju. Kako oni ne pomisle da će oživljeni biti na Dan veliki, na Dan kada će se svi ljudi zbog Gospodara svjetova dići! (83:1-6)

 

Ali, ljudi su, nažalost, i kad je u pitanju tačno vaganje[7] uglavnom skloni neredu. To je zato što većinom slijede neodoljivi poziv svoje strasti koja teži ka sve većem užitku i ne može da se zadovolji samo sa vlastitom mjerom. Ne, ona hoće uvijek više, i još više, pa tako kad potroši svoj hakk - ono što po Allahovoj mjeri njoj pripada, okreće lice ka tuđem hakku. Tako se javljaju pohlepa, zavist, krađa, nasilna otimačina i prevara kao sredstva kojima se želi i otima tuđe.

Ovo je, nažalost, prisutno kod svih naroda, ali Kur'an ne bez razloga pominje upravo Šuajbov, alejhisselam, narod kao primjer ljudi koji su ogrezli u otimačini tuđega hakka.

Naime, među njima je varanje na vazi i na litru, kao i drugi oblici prevare i zakidanja u trgovini, bilo rašireno do te mjere da je poštena trgovina bila sasvim zamrla na njihovim trgovištima a laži i prevare postali uobičajena trgovačka praksa. U takvim uslovima svako ko bi s njima stupao u trgovačke poslove bio bi zakinut i opljačkan. Uz to su, kako je već rečeno, nepravedno i nasilno otimali tuđu imovinu i tako što su pod izgovorom naplate carina i putarina sistematski pljačkali sve trgovačke karavane koje su prolazile njihovim područjem.

Osim što su remetili Allahov red u pogledu tačnog vaganja, Narod Ejke ga je remetio i na taj način što su činili najveći nered koji neko može činiti – dragom Allahu su drugove pridruživali i idolima se klanjali.

Allahov vjerovjesnik Šuajb, alejhisselam, ih je jasnim riječima istrajno upozoravao na pogubne posljedice svih njihovih nagomilanih grijeha. Pozivao ih je na pravi put - da samo dragog Allaha obožavaju i da Mu nikog i ništa ne pridružuju, a njegove su im riječi: ''Pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji, kada je već na njoj uspostavljen, ne remetite!''; bile jasna opomena i da ostave pogubnu praksu prevara i krivoga vaganja u kojoj su bili ogrezli.

 

A u Medjen (smo poslali) brata njihovog Šuajba: "O narode moj", govorio je on, "Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onome svijetu, a po Zemlji, nered praveći, zlo ne radite!" (29:36)

 

A Medjenu (smo poslali) njegovoga brataŠuajba. "O narode moj", govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašega, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji, kada je već na njoj uspostavljen, ne remetite. To je bolje za vas ako vjerujete. I ne postavljajte zasjede na putu ispravnom, prijeteći i od Allahovoga puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!" (7:85-87)

 

I Medjenu (smo poslali) brata njihovogaŠuajba. "O narode moj", govorio je on, "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da vi u obilju živite i bojim se da vas jednoga dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete vjernici biti; a ja nisam vas čuvar." (11:84-86)

 

Šuajbovi, alejhisselam, pozivi su dotakli srca nekih od njegovih sunarodnika, ali su mnogi od njih, oholi bogataši i uglednici prevashodno, bili gluhi na njegove pozive,[8] te su ga u laž ugonili i prijetili njemu i vjernicima koji su ga slijedili.

 

Glavešine naroda njegovoga, oni koji su bili oholi, rekoše: "Ili ćete vjeru našu bezuvjetno prihvatiti ili ćemo, o Šuajbe, i tebe i one što s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." "Zar i protiv naše volje?"; reče on. "Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati - to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti nam po pravdi presudi, i narodu našem, Ti si sudija najpravedniji!" A glavešine naroda njegovog, oni što ne vjerovaše, rekoše: "Ako za Šuajbom pođete, sigurno ćete biti izgubljeni." (7:88-90)

 

I stanovnici Ejke su u laž ugonili poslanike. Kada im Šuajb reče: "Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za to od vas nagrade ne tražim, Gospodar svjetova će mene nagraditi. Pravo mjerite na litru i ne zakidajte, a na kantaru ispravnom mjerom mjerite, i ljudima prava njihova ne umanjujte, i zlo po Zemlji, nered praveći, ne činite, i Onog koji je stvorio vas i narode davnašnje bojte se." Oni rekoše: "Ti si samo opčinjen; i ti si samo čovjek kao i mi; za nas si ti, doista, lažac pravi; zato spusti na nas kaznu s neba, ako istinu govoriš!" "Gospodar moj dobro zna šta vi radite", reče on. (26:176-188)

 

"O Šuajbe", govorili su oni, "da li vjera tvoja traži da mi napustimo ono čemu su se preci naši klanjali, ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!" "O narode moj", govorio je on, ''shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam. O narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od svoga Gospodara, i onda Mu se pokajte! Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi. "O Šuajbe", rekoše oni, "mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jadan; da nije roda tvog, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag." "O narode moj", reče on, "zar vam je rod moj draži od Allaha, Koga sasvim odbacujete? Gospodar moj dobro zna ono što vi radite! O narode moj, činite sve što možete, a činiću i ja. Vi ćete, sigurno, saznati kog će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je uistinu lažac. Pa, vi čekajte i ja ću s vama čekati!" (11:87-93)

 

Navedeni ajeti Kur'ana daju nam jednu vrlo realističnu sliku mnogih rasprava koje je Šuajbov, alejhisselam, narod s njim vodio. Kako vidimo, konstantno su mu prijetili da će ga iz grada istjerati ili ga kamenovati, a sve u nadi da će se ''vjeri pradjedovskoj'' i trgovačkoj praksi uobičajenoj on, i uz njeg' i njegovi sljedbenici, vratiti.

Šuajb, alejhisselam, se, međutim, na sve te prijetnje uopće nije ni osvrtao, već je smjerno i odano, zajedno sa vjernicima koji su bili uz njega, Allahovim putem čvrsto hodio – samo je svome narodu na sve njihove prijetnje odgovarao: ''O narode moj, činite sve što možete, a činiću i ja. Vi ćete, sigurno, saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je uistinu lažac. Pa, čekajte i ja ću s vama čekati!"

 

 

 

 

Kada je istekao rok koji je dragi Allah odredio Šuajbovom, alejhisselam, narodu,[9] dođe vrijeme teške kazne koju više nisu mogli izbjeći. Kur'an časni pominje tri vrste kazne koja je pogodila i uništila ovaj opaki narod. Prva je strašan potres – zemljotres uništavajuće snage:

 

I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični. Oni koji su smatrali Šuajba lašcem kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali. (7:91,92)

 

A u Medjen (smo poslali) brata njihova Šuajba: "O narode moj", govorio je on, "Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onom svijetu, a po Zemlji, nered praveći, zlo ne radite!" Ali mu oni ne povjerovaše, pa ih zadesi strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični. (29:36,37)

 

Druga kazna koju Kur'an pominje je užasan glas – vrlo vjerovatno ista onakva detonacija uništavajuće siline kakva je uništila i drevni Semud:

 

I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud! (11:94,95)

 

Treća kazna je imenovana kao kazna iz oblaka:

 

I oni su nastavili da ga (Šuajba, alejhisselam) u laž utjeruju pa ih je stigla kazna iz oblaka; a to bi kazna jednoga strašnoga dana. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv. (26:189-191)

 

Na bazi navedenih ajeta Kur'ana časnoga, izgleda da je Ejku/Medjen pogodila ista vrsta kazne kao i Semud – dakle, silni zemljotres praćen užasnim krikom (detonacijom ogromne snage) i kaznom iz oblaka. Nije baš sasvim jasno šta je tačno bila ova kazna iz oblaka. Najlogičnijom izgleda pomisao da je riječ o munjama koje su sijevale iz oblaka i usmrćivale ljude na zemlji, što bi bilo i naše mišljenje. Ali, ne mogu se potpuno odbaciti ni neke druge mogućnosti – naprimjer silni grad kojom prilikom su veliki komadi leda iz oblaka pogađali ljude, ili možda oblak vulkanskog pepela koji je prekrio i pobio zlikovce do posljednjega. Dragi Allah najbolje zna.

Nakon svega Šuajb, alejhisselam, im se, vjerovatno gledajući njihova mrtva tijela, po posljednji put obratio:

 

A on (Šuajb, alejhisselam) ih je već bio napustio i rekao: "O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto onda da tugujem za narodom nevjerničkim?!" (7:93)

 

I onda je zauvijek napustio Ejku da bi se naselio na drugome mjestu u Medjenu, u neposrednoj blizini Medjenske vode, oaze bogate bunarevima i vrelima.

A puste ruševine uništenoga grada Ejke ostadoše kao trajni podsjetnik budućim generacijama kakve sve posljedice ljude čekaju ako budu istrajavali u najvećem grijehu mnogoboštva, u krivom vaganju, kao i u svim drugim oblicima griješnoga, zločinačkoga ponašanja.

Ruševine Ejke su ostale vidljive sve do vremena Muhammeda, alejhisselam:

 

A i stanovnici Ejke su bili nevjernici, pa smo ih kaznili, i oba su (i ostaci Sodome i ostaci Ejke) pored puta vidljivi.[10] (15:78,79)

 

Dragi Allah najbolje zna da li su te ruševine vidljive i danas.

 

 

 

 

Šuajb, alejhisselam, je, vidjesmo, i nakon propasti svoga naroda nastavio živjeti u Medjenu. Po svemu sudeći, nije imao sinova, ili su mu svi oni pomrli, pa su uz njega i suprugu vremenom ostale samo dvije kćeri.[11]

Obzirom da je Šuajb, alejhisselam, bio jedino muško u porodici i da ga je starost sve više oslabljivala, sav teret svakodnevne brige oko njihove stoke i usjeva padao je na njegove kćeri. One su, čestite i plemenite, sve svoje obaveze valjano obavljale, ali se i pored toga svakim danom sve više vidjelo koliko im u porodici nedostaje snažna i zdrava muška ruka. Naročito im je bio problem napajanje stoke jer su kćeri Šuajbove, alejhisselam, uvijek morale čekati da svi ostali pastiri napoje svoju stoku i tek bi onda smjele prići pojilištu, pa su svoju stoku mogle napojiti samo vodom koja je u koritima ostajala iza stoke ostalih čobana. Morale su trpjeti ovu nepravdu jer im je mubarek otac bio iscrpljen dubokom starošću, a u porodici ne bijaše druge muške ruke da se izbori za njihova prava.

Šuajb, alejhisselam, je, dobro znajući situaciju, bio već naviknut da mu kćeri duže ostaju izvan kuće prilikom napajanja stoke, pa se prilično iznenadio kad su se njih dvije jednoga dana sasvim neočekivano ranije vratile sa napojenom stokom. Rekle su mu da su na pojilištu srele snažnoga nepoznatoga mladića velike ljepote i markantnoga stasa koji im je ljubazno priskočio u pomoć i napojio im stoku bez traženja ikakve nadoknade. Šuajb, alejhisselam, je odmah jednoj od kćeri rekao da se vrati do pojilišta i dovede tog ljubaznog momka u njihov dom da mu se zahvale i ugoste ga. Otišla je i nedugo potom se vratila hodeći iza stasitog i ljubaznog neznanca.[12] Pronicljivom vjerovjesničkom oku Šuajbovom, alejhisselam, nije trebalo više od par pogleda pa da u neznanome mladiću prepozna čestita i plemenita čovjeka vrijedna svakoga poštovanja. A, kada im je još on ispričao da je, oslonivši se na Gospodara svih svjetova,[13] u Medjen došao kao izbjeglica iz Egipta čija vlast na najsuroviji način tlači njegov narod, Šuajbu, alejhisselam, je bilo jasno da pred sobom ima jednog od rijetkih duhovnih velikana koji su istinski i potpuno predani Allahu.[14] Reče mu: ''Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!'';[15] a kada mu kći reče: ''O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.'';[16] u svome mubarek srcu je osjetio jasno šta mu je činiti. Plemenitom gostu je rekao: ''Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje, ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.;[17] a on mu odgovori: ''Neka bude tako između mene i tebe! Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.''[18]

Tako je milošću dragog Allaha jedan Njegov vjerovjesnik, Mūsā, alejhisselam, svoj dom pronašao kod drugog Njegovog vjerovjesnika, Šuajba, alejhisselam.

Predanja kažu da je Mūsā, alejhisselam, oženio mlađu Šuajbovu, alejhisselam, kći i da je deset godina ostao s njima. A kada je istekao taj rok, Allahovom odredbom još u praiskonu, Šuajb, alejhisselam, se morao rastati sa svojim mubarek zetom, plemenitom kćeri i voljenom unučadi. Kasnije su preko putnika, trgovaca i drugih došljaka u Medjen stizale vijesti kako se veliki Allahov poslanik pojavio u Egiptu. Od usta do usta su se prenosili glasovi o velikim nedaćama koje pogađaše Egipat zbog tvrodoglavosti Faraona koji je uporno odbijao da posluša riječi tog poslanika. A, nakon nekoliko godina pročuše se u Medjenu i glasovi o velikome Allahovu čudu – o otvaranju Crvenog mora da bi kroz njeg' prošao Njegov poslanik sa narodom Israila i stupio na tlo Sinaja na svome putu ka Ken'anu. Kada je to čuo Šuajb, alejhisselam, je vjerovatno osjetio da bi uskoro mogao opet vidjeti svoju voljenu čeljad jer je znao da je taj Allahov poslanik za čije su se ime vezali svi ti veliki događaji u Egiptu upravo njegov mubarek zet Mūsā, alejhisselam.

Mada u to ne možemo biti sigurni, mi ipak vjerujemo da su se oni doista i sreli, a dragi Allah najbolje zna. Isto tako, ne znamo pouzdano ni gdje se Šuajb, alejhisselam, susreo sa Mūsāom, alejhisselam, svojom kćeri i unucima. Da li je Mūsā, alejhisselam, sa Israilom svratio u Medjen;[19] ili im je Šuajb, alejhisselam, izašao u susret i susreo ih negdje na njihovome putu ka Ken'anu; ili je, što bi moglo biti vrlo vjerovatno, Mūsā, alejhisselam, svog punca susreo u Meki kada je sa svojom porodicom obavio Hadž;[20] - to dragi Allah najbolje zna. Mi tačno ne znamo ni kada su se oni sreli – to je, po svemu sudeći, moglo biti tokom četrdeset godina boravka Israila u pustinji, a dragi Allah zna najbolje.

No, koliko god da su se puta oni kasnije eventualno sastajali, voljom dragoga Allaha njihovi sudbinski putevi su se na ovome svijetu najvjerovatnije trajno rastali, jer je Mūsā, alejhisselam, sa svojim narodom i svojom porodicom svoje lice usmjerio ka Svetoj zemlji, a Šuajb, alejhisselam, ka Meki, gdje se, kako predanja prenose, i naselio sa svojom čeljadi nakon što je po Allahovoj volji zauvijek napustio Medjen.

U Meki je, u dubokoj starosti, Šuajb, alejhisselam, i umro. Ukopan je, kako neka predanja kažu, nedaleko od Kabe, a dragi Allah najbolje zna.