Kategorija
Autor
Kada su nevjerne Kurejšije, bivši prethodno poučeni od sljedbenika Knjige, postavili tri pitanja,[1] Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, kako bi ga provjerili, jedno od njih je bilo pitanje o drevnom putniku, velikom vojskovođi koji je u svoje vrijeme, osvojivši čitav svijet, proputovao od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.
Ajeti časnoga Kur'ana koji su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni kao odgovor na ovo pitanje upoznavaju nas sa znamenitom historijskom ličnošću Zulkarnejna, duhovnoga velikana koji je živio u davna vremena. S obzirom da ovi ajeti (bit će, ako dragi Allah da, navedeni u daljnjem tekstu), u prepoznatljivome duhu časnoga Kur'ana koji ne poklanja mnogo pažnje historicizmu, ne daju precizne informacije o Zulkarnejnu, njegovom životu, vremenu kada je živio itd, znatiželjniku preostaje samo da se dodatno informiše i iz onoga što o ovome kazuju muslimanski naučnici, mufesiri (tumači, komentatori) časnoga Kur'ana i Hadisa, te historičari. Isto tako, činjenica da su sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani) bili ti koji poučiše Kurejšije da Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o njemu pitaju, navodi na zaključak da i oni u svojim vjerskim knjigama i spisima imaju izvijesne informacije o mubarek ličnosti Zulkarnejna. Danas bi bilo jako interesantno pronaći verzije tih njihovih spisa koje su što približnije originalima kako bi nam ta znamenita ličnost bila jasnija i kako bi što više osvijetlili njegov život i djelo.
Ko je Zulkarnejn?
Ono što je sasvim sigurno je to da je Zulkarnejn Allahov rob i Njegov miljenik, ali se precizno ne zna da li je on vjerovjesnik, poslanik ili ''samo'' evlija. Druga stvar u koju smo o njemu sasvim sigurni je to da je imao blagodat izvijesnoga oblika Objave od uzvišenoga Allaha, jer Kur'an časni jasno kazuje: ... O Zul-Karnejne!, rekosmo Mi – ili ćeš da ih kazniš ili ćeš s njima lijepo da postupiš? (18:86); odakle vidimo da je Zulkarnejn u svome zemaljskom životu uživao izuzetnu blagodat komuniciranja sa dragim Allahom. S obzirom da je komunikacija sa dragim Allahom upravo odlika samo izuzetno odabranih i plemenitih stvorenja koje je On, hvaljen neka je, odabrao i time počastio, to pokazuje da nama danas nije ni bitno znati da li je Zulkarnejn Allahov poslanik, vjerovjesnik ili nije, jer Allahov odabranik i miljenik on sigurno jeste.
Značenje njegovoga imena Zulkarnejn na arapskom je ''onaj sa dva roga''. Ako se zapitamo o ovome, kakvo značenje ima i na šta aludira, opet se susrećemo sa različitim mišljenjima. Tako neki kažu kako je on imao dvije male izrasline na glavi koje su izgledale poput malih rogova.[2] Ali, nama logičnijim izgledaju mišljenja da je Zulkarnejn nosio na glavi kacigu sa dva roga. Postoje i mišljenja da značenje njegova imena samo simbolizira njegovu veliku moć (izraz ''onaj sa dva roga'' bi po ovima u stvari značio ''onaj sa dvije (velike) moći''). Isto tako, veoma je interesantna mogućnost da su iznad njegove glave bila vidljiva dva svjetla koja su izgledala poput rogova. Doduše, izvori[3] u kojima smo ovonašli ne govore da je to bio slučaj kod Zulkarnejna, već kod Mūsāa, alejhisselam, za koga se prenosi i to da su mu, vjerovatno samo povremeno – a samo dragi Allah istinu zna, iznad glave bila vidljiva dva svjetla poput rogova, pa je Gustav Dore (Gustave Doré) u svojoj ilustraciji Biblije njegov lik prikazao sa dva svjetla slična rogovima iznad glave, dok je Mikelanđelo (Michelangelo Buonarroti) u svojoj poznatoj skulpturi njegov lik prikazao sa dva mala roga na glavi.[4]Da li je moguće da je i Zulkarnejn dobio svoje ime po dvije svjetlosti poput rogova što su mu znale blistati nad mubarek glavom? Dragi Allah najbolje zna. Uz pomenuto postoje i druge predaje, poput one koja se veže za hazreti Alija ibn Ebi Taliba, a koja kaže da je nazvan Zulkarnejn (Dvorogi) zato što je, služeći dragome Allahu, udaren u desni rog i ubijen, pa nakon toga oživljen da bi ponovo, služeći dragome Allahu, bio udaren u lijevi rog i ubijen, te nakon toga opet oživljen. Postoji i predaja koja se veže za Muhammeda, alejhisselam, da je rekao: ''Nazvan je Zulkarnejn jer je obišao dva roga Zemlje'', odnosno njezine strane – zapad i istok. U svakom slučaju, sve ono što se prenosi od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i ono što se prenosi od njegovih najbližih ashaba čija je čestitost toliko puta jasno potvrđena, sigurno je tačno u onoj mjeri koliko je to prema kriterijima hadiske nauke vjerodostojna predaja. U ovom konkretnom slučaju zbunjuje vidljiva nepodudarnost, tako da i u vezi sa ovim predanjima ostaje samo reći da dragi Allah najbolje zna.
Zulkarnejn bijaše veliki mudžahid – borac na putu dragoga Allaha, pravedni vladar i vojskovođa koji je predvodio vojsku, tako moćnu da joj se u to vrijeme niko na Zemlji nije mogao suprostaviti. Vodeći džihad, borbu da Riječ svekolikoga savršenstva, čovječanstvu odaslana od dragoga Allaha, uvijek bude iznad riječi (volje) Njegovih stvorenja, prošao je i osvojio sve zemlje, od krajnjega zapada do krajnjega istoka. Misli se, najvjerovatnije, a dragi Allah najbolje zna, na zemlje staroga svijeta,[5] pa bi onda krajnja tačka zapada bila afrička ili evropska obala Atlantika, a krajnja tačka istoka azijska obala Pacifika. Uvijek je pravedno postupao sa narodima na koje je nailazio pri svojim putovanjima. Nevjernike i mnogobošce bi prvo neko vrijeme pozivao da se okanu mnogoboštva i počnu obožavati dragoga Allaha, da bi potom, nakon isteka toga određenog roka, pravedno kažnjavao sve one koji bi ostali uporni i istrajni u mnogoboštvu.[6] A, sa dobrima, čestitim i plemenitim vjernicima koji vjerovahu u jednoga Boga, Allaha dragoga, uvijek bi postupao na najljepši način. Prilikom jednog od svojih putovanja, na molbu nekog naroda koji je trpio strahovit zulum od divljih narodâ Je'džudž i Me'džudž, Zulkarnejn je poravnao strane dvaju planina koje omeđuju prolaz kojim su Je'džudž i Me'džudž nadirali iz svojih staništa, te je potom između njih podigao veliki zid od željeza i/ili čelika i onda ga zalio mjedom.[7]
Ovakvu pregradu Je'džudž i Me'džudž nikako ne uspjevaju probiti, niti je zaobići, pa su tako ova dva divlja naroda ostala blokirana od ostatka čovječanstva, sve do vremena malo pred Sudnji Dan, kada će, uz dozvolu dragoga Allaha, oni uspjeti izaći iz izolacije i načiniti pustoš na Zemlji.[8]
Ako se upitamo ko je, historijski gledano, Zulkarnejn (koje mu je ime, porijeklo) i kada je živio, opet se susrećemo sa nesigurnošću odgovora i sa različitim mišljenjima što izviru kako iz okeana islamskoga duhovnoga i znanstvenoga opusa, tako i iz drugih izvora.
Neka od njih hoće nas uvjeriti da je on poznati osvajač Aleksandar Makedonski, sin kralja Filipa, učenik znamenitoga filozofa Aristotela. Većina muslimanskih povjesničara i mufesira ne slaže se sa tim.[9] I nama ovo mišljenje izgleda nelogičnim, jer je dobro znano kako je Aleksandar Makedonski u pravcu geografskoga zapada osvojio ''samo'' dio Misira (Egipta) gdje je utemeljio grad Aleksandriju,[10] i ne zna se da je on ikada došao do obale Atlantika, barem kako to oficijelna historija o njemu kaže. Isto tako, Aleksandar Makedonski je historijski prilično poznata ličnost – dosta je dokumenata i materijalnih dokaza ostalo iz njegova vremena, tako da zvanična historijska izviješća o njemu koja kažu da je poštovao mnogobožačke tradicije pokorenih naroda imaju svoju težinu, a to se apsolutno nikako ne može dovesti u bilo kakvu vezu sa Zulkarnejnom koji nije imao, kako je sasvim jasno navedeno u časnome Kur'anu, nimalo tolerancije u pogledu mnogoboštva. I na kraju, u islamskim vrelima često nailazimo na predaje koje kažu da se Zulkarnejn, prilikom nekog zijareta Kabi, susreo sa Ibrahimom, alejhisselam, u Meki,[11] a Aleksandar Makedonski je živio vjerovatno više od hiljadu i po godina nakon toga vremena. Iz navedenih razloga naše je mišljenje da Aleksandar Makedonski teško može biti Zulkarnejn. Ali, zaista, nikako ne možemo u to biti sasvim sigurni, ni mi ni ostali, jer i ovdje važi vječna istina da samo dragi Allah u konačnici ima puno i apsolutno znanje o svim stvarima. Na oprez upućuju i neki veoma interesantni detalji iz života Aleksandra Makedonskog, kao što je naprimjer njegovo samotno isposničko putovanje iz Aleksandrije kroz pustinju do nekoga hrama u kojem je doživio tajanstvenu viziju i duhovno iskustvo. Dakako, ako je uistinu tačno ono što se u izvorima o tome obično navodi - da je to bio mnogobožački hram, onda je bez imalo sumnje jasno kakva je bila Aleksandrova vjera i to ga definitivno izbacuje iz kruga historijskih kandidata za ličnost Zulkarnejna. Ali, da li možemo biti potpuno sigurni da je to zaista bio neki mnogobožački hram? Smijemo li odbaciti mogućnost, istina tananu ali ipak mogućnost, da je on išao zijaretiti naprimjer Sinajsku goru, ili čak i Kabu u Meki?! Isto tako, predanja da je Aleksandar Makedonski imao povremene duhovne vizije koje su ga usmjeravale u njegovu životu,[12] kao i slučaj kada je on izmučen žeđu u pustinji odbio da se sam napije vode i prolio je[13] uz komentar kako jevode za njega samog previše dok je za svu njegovu ožednjelu vojsku premalo,[14] doimaju se veoma interesantnim i upućuju na oprez i na izbjegavanje izričitih stavova o njegovoj vjeri. Dragi Allah najbolje zna.
Posebno je interesantno mišljenje, koje nam prenosi Ismail Haki, da Zulkarnejn jeste Grk Aleksandar, ali ne Aleksandar Makedonski već istoimeni sin kralja Filokusa[15] koji je živio u doba Ibrahima, alejhisselam. Ovo se, kako rekosmo, doima veoma interesantnim, zato što bi postojanje dvojice velikih grčkih kraljeva i vojskovođa imena Aleksandar (ar. Iskender) čiji su očevi bili kraljevi sličnih imena (Filokus i Filip), pri čemu je jedan od njih Zulkarnejn a drugi nije, moglo dati objašnjenje nekim veoma interesantnim predanjima koja se vežu za grčkoga kralja Aleksandra, a koja jako asociraju na Zulkarnejna. Dakako, u većini neislamskih izvora sve što slijedi uglavnom se veže za Aleksandra Makedonskog, ali mi, budući da smatramo da on teško može biti Zulkarnejn, upravo želimo podvući da se sve to može odnositi na Aleksandra, sina kralja Filokusa.
No, krenimo redom.
Aleksandar je prema nekima poznat kao ''onaj sa dva roga'' ili ''dvorogi''. Obično se ovaj atribut veže za lik Aleksandra Makedonskog na novčićima koji su kovani u vrijeme njegove vlasti gdje je on prikazivan sa dva roga, da bi se, kako kažu, istaklo kako mu je dvorogo božanstvo Amon bilo otac, neuzubillah. Dakako, ovakvo objašnjenje razloga zbog kojeg je Aleksandar Makedonski dobio atribut ''dvorogi'' apsolutno nema nikakve veze sa istinom, ali nije li tu možda riječ o iskrivljenoj verziji istine o drevnome Aleksandru (sinu Filokusovome) koji je, slično onome što neka predanja govore za Mūsāa, alejhisselam, imao dva (vjerovjesnička?) svjetla iznad glave koja su izgledala poput rogova? Dragi Allah najbolje zna.
U starogrčkom djelu Roman o Aleksandru (Alexander Romance)[16] nepoznatog autora koji se obično imenuje kao Pseudo-Kalisten,[17] u epizodi o zatvaranju Goga i Magoga (ar. Je'džudž i Me'džudž) i drugih ''nečistih'' naroda, nalazimo opis Aleksandrovih doživljaja koji je u glavnim crtama u skladu sa kazivanjem o Zulkarnejnu iz 18. sure časnog Kur'ana ''Pećina''. Ova epizoda je navedena u 29. glavi treće knjige romana. Ali, pomenuta je glava, kako je u komentarima navedeno, prisutna samo u dva rukopisa, pa je vjerovatno zbog toga u nekim verzijama romana izostavljena iz treće knjige. No i pored toga, isto se predanje može naći u dodacima Romana o Aleksandru, u spisu čiji se autor imenuje kao Pseudo-Metodije.
Predanje glasi ovako:
... On (Aleksandar) sagradi veliku Aleksandriju i u njoj je kraljevao 19 godina. On pođe na istok i ubi Međanina Darija te zagospoduje nad mnogim zemljama i gradovima i obiđe čitavu zemlju i dođe sve do mora koje se naziva sunčanom zemljom. Ondje je vidio također nečiste i grdne narode. Oni su potomci sinova Jafetovih. Ugledavši njihovu nečistoću, obuze ga gađenje. Jeli su naime sve vrste nečistih, gadnih i odvratnih stvari: pse, muhe, mačke, zmije, meso crkotina, pobačenu mladunčad i nedonoščad, zametke koji se još nisu potpuno razvili i nisu još imali oblikovano tijelo, i to ne samo od domaćih životinja nego svaku vrstu nečistih životinja. A mrtvace nisu pokapali nego su ih jeli.[18]
Kada je Aleksandar vidio te njihove gadne i neljudske običaje, poboja se da oni ne oskrvnu čitavu zemlju. Pomoli se Bogu za njih i uz Njegovu pomoć skupi ih sve s njihovim ženama i djecom i svom njihovom rodbinom te ih izvede iz istočne zemlje i progna ih sve dok nisu stigli do krajeva onkraj sjevera. I ne postoji niti ulaz niti izlaz od istoka do zapada kojim bi tko k njima došao i ušao.
Opet zazva Aleksandar Boga. I usliši njegovu molitvu i naredi Gospodin Bog dvama bregovima kojima je ime Dojke sjevera i primakoše se jedan drugome sve do udaljenosti 12 lakata. I načini (Aleksandar) mjedena vrata i namaza ih asinhitom, da ako bi i htjeli otvoriti vrata željezom, ne uzmognu; ili ako bi htjeli razvaliti vatrom, odmah bi vatra od njega (asinhita) utrnula. Takva je naime priroda asinhita da se ne da niti lomiti željezom niti rastapati vatrom, a sve hitre doskočice demona čini također bezuspješnima. Jer ti prokleti, gnusni i najgadniji narodi služe se svim zlim magijama. I ondje (Aleksandar) učini bezopasnim njihovo nečisto i neprirodno, štoviše Bogu mrsko čaranje, tako da ne mogu ni vatrom ni željezom, niti kakvim drugim smicalicama takva vrata razbiti i uteći. Ali na kraju vremena (dogodit će se) prema proročanstvu Ezekielovu koje kaže: U zadnji dan prije završetka svijeta provalit će Gog i Magog u zemlju Izraelovu, a to su narodi i kraljevi koje je Aleksandar zatvorio onkraj sjevera: Gog, Magog, Anug, Aneg, Ahenaz, Difar, Fotinejci, Libijci, Eunijci, Farizeji, Deklemi, Sarmati, Teblejci, Zarmatijani, Hanonijci, Amazarti, Garmijardi, Antropofazi (ljudožderi) koji se nazivaju Pasoglavci, Tarbijci, Alani, Fiziolonikijci, Arknejci i Asalterijci.[19] Ova 22 kralja borave zatvoreni iza vrata koja je Aleksandar učvrstio.''...[20]
Interesantno je istaći da i Josip Flavije u svome djelu ''Judejski rat'' pominje da je ''car Aleksandar bio napravio gvozdenu kapiju u jednom tjesnacu kako bi zatvorio narod Alana, koji su (u stvari) Skiti''.[21]
Vidimo kako se u mnoštvu raznoraznih legendi i predanja o kralju Aleksandru nalaze i takva koja govore o tome da je on napravio neprobojan zid u nekom tjesnacu kojim je izolovao divlje narode Gog i Magog i na taj način ih onemogućio da terorišu ostale narode i pustoše njihove zemlje. Priča koja, dakako, jako upućuje na Zulkarnejna, ali da li je njen glavni akter doista Aleksandar Makedonski ili je to možda Aleksandar sin Filokusa? Naime, primijetno je da se u ovom dijelu romana navodi da se kralj Aleksandar molio Bogu (dakle jednome Bogu, a ne mnogim bogovima), dok se u većini ostalih dijelova romana provlači nit da je Aleksandar, ako ne i lično mnogobožac, u najmanju ruku imao dosta dodira sa mnogobožačkom tradicijom u čijem okrilju je i ponikao. Kao da u istome romanu vidimo dva Aleksandra – u većem dijelu Aleksandra koji iskazuje dosta respekta prema grčkim božanstvima i božanstvima narodâ na koje je u svojim osvajačkim pohodima nailazio (pa je moguće da je on i lično mnogobožac), dok u nekim djelovima vidimo Aleksandra koji je istinski monoteist.[22] Da li je riječ o tome da su se u predanjima atributi mnogoboštva netačno i nepravedno pripisali Aleksandru Makedonskom, ili se pak atributi monoteizma ne odnose na njega već na Aleksandra sina Filokusa? Nama ova druga mogućnost izgleda vjerovatnijom,[23] a dragi Allah najbolje zna.
Da zaključimo – uz Aleksandra Makedonskog historijski kandidat za mubarek ličnost Zulkarnejna je i njegov imenjak Aleksandar sin kralja Filokusa, također veliki vojskovođa koji je u svojim osvajačkim pohodima pohodio mnoge narode i njihove zemlje i vladar koji je u svoje vrijeme vladao čitavim svijetom. Ismail Haki, kao što će se ako dragi Allah da vidjeti, izričito kaže da je Zulkarnejn ovaj ''drugi'' Aleksandar. I naše je mišljenje, na bazi razloga koje smo ranije naveli, da, ukoliko je Zulkarnejnovo ime doista Aleksandar, onda on, vjerovatno, nije Aleksandar Makedonski već Aleksandar sin Filokusa, pri čemu su se predanja o njemu vremenom izmiješala sa onima o Aleksandru Makedonskom da bi zajedno s njima bila i uključena u Roman o Aleksandru. Dragi Allah najbolje zna.
Sada dolazimo do trećega historijskog kandidata za mubarek ličnost Zulkarnejna. To je perzijski car Kīr II, poznatiji kao Kīr veliki (Cyrus the Great). Car Kīr II je utemeljitelj velikog i moćnog perzijskog carstva koje je cvjetalo pod vlašću dinastije Ahemenida kojoj je i on lično pripadao. Osvojio je ogromna prostranstva jugoistočne Azije i svoju je vladavinu proširio od današnje Turske preko Palestine, Sirije, Babilona, Azerbejdžana, Kazahstana, pa sve do granica Indije. Njegovo carstvo je, kako neka predanja kažu, bilo najveće koje je čovječanstvo ikada do tog vremena vidjelo i možda je upravo u tome razlog što ga neki smatraju Zulkarnejnom.
No, ako je tačno ono što oficijelna historija o njemu kazuje – da je imao toleranciju prema babilonskim božanstvima, odnosno babilonskim mnogobožačkim tradicijama, pa je čak i ''prihvatio Mardukove[24] ruke'' da bi se proglasio legitimnim nasljednikom posljednjeg babilonskog kralja,[25] onda je bez sumnje jasno da Kīr II nikako ne može biti Zulkarnejn.
Ali, upravo na primjerima Jūsufa i Mūsāa, alejhimesselam, o kojima ne možemo naći niti jednoga jedinog pomena u današnjoj ''oficijelnoj'' historiji drevnog Egipta (a iz časnog Kur'ana sasvim pouzdano znamo kako su i koliko njih dvojica oblikovali stvarnu historiju Egipta), vidimo koliko zvanična historija može biti pogrešna. Odatle ni Kīra II ne možemo olahko i definitivno isključiti iz kruga kandidata za mubarek ličnost Zulkarnejna.
Dragi Allah najbolje zna.
Na kraju, veoma je interesantno napomenuti da je upravo Kīr II onaj isti vladar koji je oslobodio Benu Israil babilonskog sužanjstva i omogućio im povratak u svetu zemlju.[26]
Četvrta grupa mišljenja Zulkarnejna traži među drevnim arapskim kraljevima.
U tom smislu profesor Kasim Hadžić prenosi mišljenje Ebur-Rejhan El-Birunija da je Zulkarnejn jedan od kraljeva Jemena iz redova staroarapske vladarske dinastije Himjer i da mu je ime Ebu Bekr ibn Afrikaš. Po ovome mišljenju Ebu Bekr ibn Afrikaš dobio je ime Zulkarnejn (Dvorogi) zato što je sa svojom vojskom dosegao ''oba kraja Sunca'' tj. zapad i istok. Osvojivši Tunis i Maroko dosegao je afričku obalu Atlantika i podigao grad Ifrikiju po kome je i čitav kontinent dobio ime Ifrikija (Afrika).[27]
I Muhammed Seid Serdarević u svojoj knjizi ''Kratka povijest islama'' Zulkarnejna smješta među kraljeve dinastije Himjera i ističe da je čovjek imena Afrikiš (vjerovatno je riječ o istoj osobi o kojoj govori i Kasim Hadžić) podigao grad koji je nazvao po svome imenu. Ali, po Serdareviću Afrikiš nije Zulkarnejn, već je to njegov predak (djed?) imena Saab ibn Haris Errâiš, savremenik Ibrahima, alejhisselam, koji je nazvan Zulkarnejn jer je običavao svoju kosu razdvajati na dva dijela koja su izgledala poput rogova.[28]
Po svemu sudeći ima još drevnih arapskih kraljeva za koje neki, za svakoga od njih ponaosob, smatraju da je Zulkarnejn, ali mi ovom prilikom ostajemo samo na pomenutoj dvojici. U svakom slučaju, dragi Allah najbolje zna.
Kako vidjesmo, prilično šarenilo vlada po pitanju Zulkarnejnovog identiteta. Svako od nas može preferirati bilo koju od navedenih mogućnosti odgovora na ovo složeno pitanje, ali svakako jedino dragi Allah istinu o svemu i bez najsitnijeg ograničenja zna. No, poenta je u tome da identitet Zulkarnejna uopće nije toliko bitan koliko je bitno njegovo djelo.
Naša draga braća i prijatelji Samir Beglerović i Kenan Čemo priredili su kazivanja o mubarek ličnosti Zulkarnejna nastala iz pera islamskih duhovnih autoriteta Saida Nursija, Ismaila Hakija i Ibn Arebija, pa smo se mi odlučili da ih, uz našu neznatnu redakturu, u nastavku ovoga kazivanja, ako dragi Allah da, u cjelosti preuzmemo.
[1] Detaljnije o ovome vidjetu u kazivanju o Muhammedu, alejhisselam.
[2] Ovo, kako ćemo, ako dragi Allah da, vidjeti u nastavku, nalazimo kod Ismaila Hakija. U svakom slučaju, iz ma kojega da je izvora plemeniti duhovni velikan Ismail Haki ovo priredio, sigurni smo da je ljepota plemenitoga lika Zulkarnejnova odraz savršene ljepote njegova Stvoritelja, dragoga Allaha.
[3] Riječ je o promociji poznatoga holivudskog filma ''Deset zapovjedi (The Ten Commandments)'' iz 1956 godine koji opisuje život Mūsāa, alejhisselam, (Mojsija), gdje autor filma Sesil de Mill (Cecil B. De Mille) izričito kaže kako se u Knjizi izlaska (Exodus) na jednome mjestu navodi kako su se iznad Mojsijeve glave, kad je silazio sa Sinajske gore, vidjela ''dva roga'', odnosno dvije svjetlosti poput rogova (rečeno je da konkretni hebrejski izraz može imati značenje ''dva roga'', ali isto tako i značenje ''dvije svjetlosti'').
[4] Dakako, sve slike ili skulpture i Mūsāa, alejhisselam, i bilo kojeg drugoga vjerovjesnika koje su kršćani načinili i još čine, nikako ne mogu biti pouzdan prikaz njihovog stvarnog izgleda, obzirom da su se i Benu Israil, kao i muslimani, strogo držali zabrane prikaza likova živih stvorenja, pa se ne može zamisliti da je bilo koji savremenik portretirao nekog od vjerovjesnika. Isto tako, mi smo doista ubijeđeni da nema govora o tome da je Mūsā, alejhisselam, imao ikakvih fizičkih izraslina na svojoj mubarek glavi, jer o tome u islamskim izvorima nismo ništa našli. A, ovo navodimo kao interesantnu mogućnost da su iznad njegove mubarek glave, moguće i iznad mubarek glava nekih drugih vjerovjesnika, povremeno doista bile vidljive dvije svjetlosti poput dva mala roga. Dragi Allah najbolje zna.
[5] Arabija, Azija, Evropa i Afrika.
[6] Ajeti Kur'ana (4:48 i 4:116) kažu da je pridruživanje dragome Allahu najteži grijeh - jedini koji dragi Allah sigurno nikom, ko time opterećen dođe na Sudnji Dan, neće oprostiti. Politeizam (širk, mnogoboštvo) je otvoreno pridruživanje dragome Allahu. No, s obzirom da bi se po određenom broju mišljenja i ateizam (kufr, nevjerovanje u dragoga Boga) opravdano moglo smatrati jednom vrstom pridruživanja dragome Bogu (jer ako se ne vjeruje u dragoga Boga i Njemu neće robovati, onda se vlastiti ego (svoje ''ja'') i vlastite strasti kod mnogih stavljaju u prvi plan i tome se robuje), po svemu sudeći, a dragi Allah zna najbolje, moglo bi se i njega promatrati u istoj ravni. Zato je i Zulkarnejnovo kažnjavanje onih koji bi, i pored svih poziva, odlučno ostajali uporni u mnogoboštvu bilo pravedno, pogotovu zato što je on sve to činio sa dopuštenjem dragoga Allaha. Dakako, prije kazne uvijek bi mnogobošce pozivao na pravi put i davao bi im određeni rok za razmišljanje i donošenje odluke. Ovo je vidljivo iz kur'anskog ajeta 18:87: ''Onoga ko ostane mnogobožac'', reče (Zulkarnejn), ''kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.'' – naime, naglašeno je da će kazna stići svakog onog ko ostane u mnogoboštvu (dakle, ko i dalje u tome ostane nakon što je prethodno bio pozvan na pravi put i bilo mu dato adekvatno vrijeme za donošenje ispravne odluke). Još jedan neoboriv dokaz da Zulkarnejn nije nikoga kažnjavao dok ga prethodno ne bi pozvao da se okane zločina je pravilo dragoga Allaha da neće kazniti nijednoga griješnika a da on prije toga nije bio pozvan jasnim pozivom da se pokaje, okane grijeha i prihvati pravi put: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (17:15)
[7] Mjed ili mesing je legura bakra i cinka.
[8] Oslobađanje Je'džudža i Me'džudža je jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana, u koji sumnje nikakve nema, jer je to na dva mjesta u časnome Kur'anu (18:97-99 i 21:96) jasno pomenuto.
[9]U lejdenskom izdanju enciklopedije islama (Encyclopedia Of Islam, Brill, Leiden 1978, tom 4) u članku W. Montgomery Watta pod naslovom ''Iskandar'' tvrdi se da je po mišljenju muslimanskih klasika i savremenih znanstvenika Aleksandar Makedonski u stvari Zulkarnejn. No, koliko je nama iz povjerljivih klasičnih izvora znano, većina mufessira (komentatora Kur’ana) s time se ne slaže, pa je to i naše mišljenje. Dragi Allah najbolje zna.
[10] Općepoznato je da je Aleksandar Makedonski utemeljitelj ovog grada koji je upravo po njemu i dobio ime.
[11]Većina muslimanskih povjesničara smatra da je Zulkarnejn živio u doba Ibrahima, alejhisselam, pa smo zbog toga i mi kazivanje o njemu stavili u ovo poglavlje, a dragi Allah najbolje zna.
[12] Prenosi se da je Aleksandar Makedonski povremeno imao izvijesne duhovne vizije i na bazi njih donosio neke važne odluke. Navodno je u noći neposredno pred presudnu bitku protiv Perzijanaca pod vodstvom kralja Darija kod Isa imao jednu takvu viziju koja ga je nadahnula na pobjedonosnu taktiku i ulila mu smirenje i hrabrost u srce. Dragi Allah najbolje zna.
[13] Pseudo-Kalisten: ''Život i djela Aleksandra Makedonskog'' – u dodatku pod nazivom ''Pismo Aleksandra Makedonca svome učitelju Aristotelu o svome pohodu i o zemlji Indiji'' pod tačkom 14 navodi se sljedeće: ''Ali kao što većinom sreći u povoljnim prilikama nešto se ispriječi, desi se i nama te stadosmo trpjeti od žeđi. I kad smo je već jedva podnosili, vojnik Zefir, i sam žedan, donese mi u kacigi vodu koju je našao u šupljem kamenu: većma se brinuo za moj život nego za svoj. Ja sazvah vojsku i naočigled sviju je prolih, da ne bi vojnici stali još većma žeđati dok ja pijem. A Zefirovu sam dobronamjernost prema meni pohvalio i obdario ga doličnim darovima. A pošto je to podiglo moral vojnika, nastavio sam započeti put.''
[14] Ovu Aleksandrovu izjavu, što se može vidjeti iz prethodne fusnote, ne nalazimo kod Pseudo-Kalistena, ali je pominje rahmetli hadži Munir Gavrankapetanović u svojoj znamenitoj i izuzetno vrijednoj knjizi vrlina islamskoga ponašanja ''Snagom vjere do savršenstva duše'' u poglavlju o karakteru.
[15] Iako bi se na prvi pogled moglo poistovjetiti Aleksandra sina Filipa (Aleksandra Makedonskog) sa Aleksandrom sinom Filokusa, ipak je, prema tvrdnji Ismaila Hakija, riječ o dvije osobe koje povijesno razdvaja više od hiljadu zemaljskih godina. Dragi Allah najbolje zna.
[16] Prevedeno kao ''Život i djela Aleksandra Makedonskog'' u izdanju koji smo mi koristili kao izvor.
[17]Roman o Aleksandru (The Alexander Romance) je zbornik raznih legendi koji se vežu za ličnost Aleksandra Makedonskog. Najranija verzija je na grčkom iz 3. stoljeća. Nekoliko kasnijih verzija veže se za Kalistena (Callisthenes), Aleksandrovog dvorskog historičara, ali je Kalisten umro prije Aleksandra, pa on nikako nije mogao imati uvid u cjelinu Aleksandrovog života. Vjerovatno zbog toga anonimni autor ovog zbornika imenuje se kao Pseudo-Kalisten (Pseudo-Callisthenes).
[18]I u povjerljivim islamskim izvorima, naprimjer u tefsiru Ismaila Hakija Rūhul-bejān, nalazimo informacije o tome da su narodi Je'džudž i Me'džudž veoma proždrljivi, pri čemu, izgleda, ne vodemnogo računa o tome šta jedu. Prenosi se da su čak i ljudožderi, i da ne jedu samo neprijatelje već i vlastite umrle. Dragi Allah najbolje zna kakvi su oni, a primjetno je kako ih i islamski i jevrejsko-kršćanski izvori koji govore o eshatologiji (posljednjim dešavanjima pred kraj svijeta) bez izuzetka opisuju kao divlje narode koji će, kada budu oslobođeni, načiniti velike zločine i proizvesti opći nered i pustoš na Zemlji. Za njih se dalje kaže da će, na kraju kad budu ubijeđeni da su pobili sve stanovnike Zemlje, svoje oružje htjeti okrenuti čak i protiv plemenitih meleka na nebu, ali će upravo tada po volji dragoga Allaha biti konačno uništeni.
[19] Nije jasno da li se ostala navedena imena osim Goga (Je'džudža) i Magoga (Me'džudža) odnose na neke druge narode, ili se odnose na rodove/plemena koja njima pripadaju. No, koga god da je Pseudo-Metodije pod ovim imenima smatrao, na bazi časnoga Kur'ana u kojemu se izolovani divlji narodi isključivo imenuju imenima Je'džudž i Me'džudž, može se reći da su svi oni, kao cjelovita zajednica, obuhvaćeni ovim imenima.
[20]Pseudo-Kalisten: ''Život i djela Aleksandra Makedonskog'', Matica srpska, Novi Sad, 1987 – dodatak: Pseudo-Metodije: ''Aleksandar i nečisti narodi''.
[21] Josif Flavije, ''Judejski rat'', Prosveta, Beograd, 1967, 7 knjiga, 7 glava, 4. Isti autor u svome drugome poznatom djelu ''Jevrejske starine (Jewish Antiquities)'' kaže da su Skiti u stvari Magog (Jewish Antiquities, Book I, Chapter 6).
[22] Osim epizode o izoliranju Goga i Magoga prenosi se da postoje i druga predanja i legende o Aleksandru kao monoteisti. To su izgleda ponajviše predanja koja se vezuju za njegovu posjetu Jerusalemu. Tako nam Josip Flavije (Jewish Antiquities, Book 11, Chapter 8, 5 - 6) kazuje kako je grčki kralj Aleksandar (Makedonski) pohodio Jerusalem. Tom prilikom se poklonio ''Bogu koji je obdario svećenstvom velikoga svećenika jerusalemskoga hrama'' (dakle Jahveu, tj. Allahu, prim. autora) i taj svoj postupak objasnio time što je ranije, dok je u Makedoniji razmišljao o svome pohodu u Aziju, u snu vidio osobu u karakterističnoj odori i od nje dobio dragocijene savjete kako je najbolje organizirati pohod. U velikom svećeniku koji ga je dočekao pred kapijama Jerusalema prepoznao je tu osobu. Aleksandar je, dalje nastavlja Flavije, bio čvrst u uvjerenju da je on na taj način zadobio Božiju podršku na bazi čega je i porazio silnu perzijsku vojsku, pa je iskazao svoju zahvalnost Bogu tako što je sa velikim poštovanjem i poniznošću ušao u Bejtul-makdis i tamo prema uputi velikog svećenika učinio žrtvu. Tada mu je bila predočena i Knjiga Danijelova u kojoj je bilo zapisano proročanstvo da će neki Grk uništiti silnu perzijsku imperiju. Aleksandar je, prema Flaviju, bio siguran da se to Danijelovo proročanstvo odnosi na njega i do kraja svog boravka u Palestini na najljepši način se odnosio prema jevrejima i koristio svaku priliku da slavi Boga. Ovo je ukratko ono što Flavije bilježi o Aleksandru. Aleksandar (Makedonski) pominje se i u Starom zavjetu (Prva knjiga o Makabejcima, 1:1-9), ali u sasvim drugom, čak i negativnom, kontekstu, a o njegovoj posjeti Jerusalemu tu nema govora. Isto tako, ni u varijanti Romana o Aleksandru koja je nama dostupna (izdanje iz Novog Sada, 1987) nismo mogli ništa o tome da pronađemo, ali u uvodnom komentaru iste knjige uvodničar dr. Zdeslav Dukat na str. 35. navodi sljedeće: ''Epizoda Aleksandrova posjeta Judeji u nekim je kasnijim rukopisima znatno proširena, pa se uz tragove orijentalnih kultova u romanu nalaze i jaki tragovi židovskog vjerskog učenja. Aleksandar se susreće s jeruzalemskim prvosvećenikom i prima vjeru 'u jedinoga Boga koji je stvorio nebo i zemlju i sve što je na njima i koga nitko ne može pojmiti'. On kaže da će služiti tom jedinom i živom Bogu i zlato koje su mu Judejci dali kao danak prinositi Njemu na dar (II 23)''. Dr. Dukat na str. 25. pominje i to da se neke pripovijesti o Aleksandru javljaju i u muslimanskoj pisanoj tradiciji: ''Na istoku roman o Aleksandru doveo je do stvaranja sage o Iskenderu (Aleksandru) o kome pjevaju epski pjesnici Firdousi (Šahname, oko god. 1000) i Nisami (Iskender-name, druga polovica XII st.), pa uzbečki pjesnik Ališer Navoi (1441–1501, poema Val Iskendera, Iskenderova stijena), zatim Džami, Al-Turtuši i drugi. U tim djelima Aleksandar postaje musliman i obrazac idealnog vladara: kod Firdousija on je sin perzijskog kralja Daraba i Filipove kćeri, a kod Nisamija putuje u Meku.'' Prema tome, na bazi navedenog može se vidjeti kako među mnogim legendama i predanjima ''o Aleksandru'' doista postoje i ona koja ga prikazuju u svjetlu monoteizma.
[23]Pri čemu, kako smo već rekli, nikako potpuno ne odbacujemo niti mogućnost da je i Aleksandar Makedonski možda bio monoteist, pa čak i Zulkarnejn. Dragi Allah najbolje zna.
[24] Marduk je ime babilonskog božanstva.
[25] Povijest svijeta od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1990, str. 121.
[26] Isto.
[27] Prof. Kasim Hadžić, ''Božiji poslanici'', skripta Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu, Sarajevo, 1984, str. 92.
[28] Muhamed Seid Serdarević, ''Kratka povijest islama'', Islamska dionička štamparija, 1905, str. 102.