Kategorija
Autor
Jednoga je dana pokucao na vrata posljednjega Božijega poslanika Muhameda, alejhisselam, jedan od njegovih drugova. Poslanik, alejhisselam, upita : "Ko je?" Ovaj odgovori : "Ja!" Poslanik, alejhisselam, reče negodujući : "Ja, ja!"
Klasični muslimanski učenjaci tumače ovaj slučaj kao primjer Poslanikove, alejhisselam, poduke u kojoj je ukazano na obavezu predstavljanja prilikom traženja dozvole za ulazak u kuću drugoga.
Ovom prilikom pozvali bismo se na jedno neobično tumačenje gore navedenoga slučaja a izraženo mišlju hazreti Mevlane, Dželaludina Rumija, Bog mu se smilovao. Poslanik, alejhisselam, je negodovao na ovo "ja" iz razloga što je ovakav odgovor podrazumijevao esencijalnu distinkciju između dvije osobe. Naime, razumijevanje kucanja na vrata kuće kao želje da se uđe u srce druge osobe, u negodovanju zbog naglašenoga ega prepoznajemo nužnost potpune otvorenosti osobe koja želi da uđe prema osobi kojoj smjera. Ova međusobna otvorenost podrazumijeva priznanje osobnosti drugoga transcendirano svjedočanstvom zajedničkoga porijekla čiji je izvor sam Bog. Zato je drug Poslanika islama, alejhisselam, pušten u kuću tek nakon drugoga puta kada je na upit : "Ko je?", odgovorio sa : "Ti!"
Imajući ovo u vidu nadaje nam se i odgovor na pitanje : Zašto Evropa svaku tradiciju koja ne nosi kršćanski predznak odbija od sebe i posmatra je kao strano tijelo? Čitavo XV st. (predstavljeno paradigmom- godina 1492.) pa sve do naših dana obilježeno je konstantnim nastojanjima da se iz Evrope "izbace" dvije najbrojnije nekršćanske tradicije : islamska i jevrejska. Iako obje ove tradicije stoljećima Evropi, čiji su i sami autohotni dio, govore "Ti", Evropa ne želi da otvori svoje srce i neumorno uzvikuje "Ja". Sama sebi Stara dama oduzima vid, a njezin nedostatak spoznaje vječne duhovne dijalektike odvodi je u neizbježni hropac smrti. Ovime ona samo potvrđuje Špenglerovu teoriju o "Propasti Zapada". Naime, svjedoci smo da Evropa nije u stanju poroditi nove duhovne/kulturne vrijednosti. Njeni produkti iz ovoga domena prepoznaju se kao : blud, kohabitacija (zamjena braka zajedničkim životom ali bez ikakvih obaveza), homoseksualizam, incest, otuđenje, nepravda, diktatura, komunizam, etničko čišćenje, genocid... Vlastitu kulturu/duhovnost usmjerila je mraku, a bezuspješno se pokušava zadovoljiti civilizacijskim tekovinama. Time njena kultura propada a ostaje civilizacija prepoznatljiva kao : kompjuteri, masova komunikacija, medicina, tehnika uopće.
S druge strane, ovakav suton kulture/duhovnosti bijaše prekrio i muslimane Evrope, napose Bošnjake i Albance. Raširilo se hrljenje demagogiji, otuđenje, blud. Vraćanjem islama kao ključnoga faktora u životima ova dva evropska naroda, javljaju se nove ideje, vizije, pokušaji adekvatnoga odgovora zahtjevima vremena. Sve su glasniji zahtjevi da se demagozi izopće iz društva, bez obzira kakve ideje u osnovi zagovarali. Ipak, realnost nam govori da dobar dio pripadnika ovih naroda još uvijek nije u stanju prepoznati demagogiju i njenu omču za ljudski duh. No, s maksimumom zrenja čovječanstva ljudski duh postaje kadar ljudskome egu ne samo ukazati na nužnost okretanja Bogu već mu i nametnuti potrebu direktnoga odnosa sa Njim. Čovjek sluti da je za njegovo bijedno stanje glavni krivac institucionalno tumačenje vjere. Sve su glasniji zahtjevi da institucija obavlja samo ono zbog čega je i oformljena (reguliranje odnosa među ljudima, briga o edukaciji osnovnim, početnim stvarima vjere) a da se ljudski duh, usmjeren Božijim zakonom, oslobodi stege navodne ispravnosti "jednakoga i istoga doživljaja" Božije milosti i ljubavi. Ova stega nije do sada prouzrokovala ništa drugo osim otuđenja čovjeka od čovjeka, čovjeka od samoga sebe i čovjeka od Boga. Njezini rezultati ne dosežu dalje od utrke za posjedovanjem moći, dezorijentacije u vremenu i prostoru i neutješnim žaljenjem za vremenima koja se po Božijemu zakonu (sunetullahu) nikada neće vratiti. Istodobno, muslimani pokušavaju dati adekvatan odgovor kohabitaciji- modernoj ideji zajedničkoga života bez obaveza kao zamjene bračnoj zajednici. Za sada su ovi pokušaji neozbiljni te muslimanima nude uglavnom dva izbora : ili neopravdani strah pred brakom koji prouzrokuje odgađanje bračnoga života do nedogled, vremenski ga ograničujući neozbiljnim uvjetima (svršetak škole, studija, pronalazak dobro plaćenoga posla...) a sve ovo i pored posjedovanja osnovnoga minimuma nužnoga za ljudsku egzistenciju; ili bukvalno zalijetanjem u brak bez nužne analize niti bračnoga druga niti minimuma egzistencijalnih uvjeta. Kako bilo, sve ovo treba shvatiti kao buncanje kolosa friško probuđenoga iz sna. Njegov govor još uvijek je neuvjerljiv, misli nejasne ali ipak bar dijelom izvučene iz stoljetne prašine.
Kultura/duhovnost Evrope mora ponovo oživjeti! Ali kako? Kako je moguće slijepcu prepoznati put? Evropi uistinu trebaju nove oči. Zbog toga je i samoj Evropi potrebno prepoznati dva oka u njena dva naroda : bosanskohercegovačkim i kosovskim muslimanima- Bošnjacima i Albancima. Otvarajući svoje srce prema njima transcendirat će prazninu civilizacije i ponovo zatrudniti kulturom/duhovnošću.
Muslimanski duh se budi! Zašto ga tumačiti kao opasnost? Zašto milosnu kišu koja hiti natopiti žednu, ispucalu zemlju shvatiti kao predznak sveopće razgradnje? Kao i kiša, i preporod muslimana djelo je Boga. On je datost ne da bi Evropa nestala već da bi njena civilizacija dobila ravnopravnoga bračnoga druga, s kojim će ovome svijetu i vremenu ponuditi novi plod, ukusniji nego ijedan do tada.
Ulaganjem u oporavak Bošnjaka i Albanaca, njihovu edukaciju, te njihovim prihvatanjem Stara dama će prepoznati i vlastiti identitet. On, kao takav, će nužno povratiti narušenu harmoniju i konačno spokojno svjedočiti jednost sveopćega Izvora.