Kategorija
Autor
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin
Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.
Dragome Bogu beskonačno i neiskazivo hvala, ušli smo u posljednja tri dana Matema, samo tri dana do Dana Ašure. Nastavljamo naša druženja s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija i komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. U današnjoj hazreti Šejhi Ekberovoj mudrosti čitamo:
حُجَبْتَ عَنْهُ بِكَ، وَلَوْ فَنَيْتَ عَنْكَ بِهِ رَأَيْتَهُ مَعَكَ.
Zakriven si od Njega sâmim sobom, ako Njime nestaneš od sebe vidjet ćeš Ga sa sobom.
Već smo govorili o čovjekovom insistiranju na vlastitoj egzistenciji, na svojem „ja“, što bûdi kod osobe misao da je ona uzrok neke pojave, djela. Prihvatajući, tako, jednu po jednu ljudsku osobinu, iz srca i duše podižu se gospodske, božanstvene, osobine (sifât ilâhijja) jer dvije oprečne stvari ne mogu stajati jedne uz drugu. U časnome Kur'anu se kaže: Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao (33:4).
Na taj način čovjek bîva samim sobom zakriven od svjedočenja uzvišenoga Allaha, od Njegove blizine. Čovjek postaje i zastor (hidžâb) i zakriveni (mahdžûb). Ovome ćemo se vratiti nešto kasnije.
Onaj ko se odrekne svoje egzistencije, ko, prvo, shvati a potom i spozna da je sve što postoje stvoreno a onda i pokretavano Uzrokom svih uzroka (Musebbibul esbâb), taj se odriče svojih ljudskih osobina te uz pomoć uzvišenoga Allaha doseže stepen izravnoga svjedočenja (mušâheda).
Zakrivenost (setr), u kojoj se većina nas nalazi, u bîti je paradoksalna i, kada se razmisli, najbolje pokazuje koliko se čovjek može udaljiti od uzvišenog Allaha. Naime, samo je dragi Allah stvoritelj, sve drugo jeste, postoji, isključivo po Njemu. Analogno, i čovjek nema originalnu već od uzvišenoga Allaha posuđenu egzistenciju. Stoga se kaže da je čovjek ustvari neegzistencija, da je nepostojanje (ma'dûm), da ne postoji. Sljedstveno tome, i sve što čovjek uradi također je, shodno neoriginalnosti, ne posjedovanju izvornosti, egzistencije, nepostojanje.
S druge strane, čovjek se sâmim sobom, svojim postupcima i ponašanjima, može zakriti, sakriti od sebe uzvišenog Allaha. I tu je taj paradoks, nevjerovatnost, besmislenost: onaj koji ne postoji (čovjek), svojim djelovanjem koje također ne postoji (ma'dûm) zakriva sebe pred Jedinim koji postoji. Tako posuđenom egzistencijom, svoju posuđenu egzistenciju sakriva od jedine stvarne Egzistencije – uzvišenog Gospodara.
S druge strane, premda je uzvišeni Allah Unutarnji (Bâtin), on je istodobno i Izvanjski (Zâhir), te samo onaj ko se odrekao sebe radi njega može posvjedočiti Božiju sveprisutnost o kojoj govori i časni Kur'an: On je s vama gdje god bili (57:4).
U jednome hadis-i šerifu, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, kaže: „Uzvišeni Allah je dobročinitelj (muhsin), pa i vi činite dobro.“ (bilježi imam Ibn Adijj, prenoseći od hazreti Semre ibn Džunduba)
Neki arifi ovaj hadis-i šerif objašnjavaju na način da postoje dva načina, dva aspekta, kako čovjek treba ispuniti ovu obavezu činjenja dobra. Prvi je da veliča Božiju svemoć, a drugi je da čini dobro prema Božijim stvorenjima. Kako kaže hazreti Šejhi Ekber Ibn Arebi, uzvišeni Allah je Dobročinitelj u općem značenju, a ljudi su dobročinitelji kroz pojedinačne slučajeve, kroz pojedinačne odnose prema drugim ljudima, prema svojim obavezama, ponašanju i sl.
U poznatom hadis-i šerifu hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je da je stepen dobročinstva (ihsân) to da čovjek robuje uzvišenom Allahu kao da Ga vidi jer ako on ne vidi uzvišenoga Allaha, pa uzvišeni Allah sigurno vidi svakog čovjeka, u svakoj situaciji. Ovo se ozbiljuje po činjenju dobra svemu stvorenom jer kako god konkretan rezultat čovjekovog lijepog djela bio neznatan, uvijek će biti uvećan Božijim zadovoljstvom uslijed sâmog činjenja lijepog djela.
U svakom čovjeku, kao u svemu stvorenom, nalazi se božanski trag jer jedini On zbiljski, originalno i bez ponavljanja, stvara. Stoga je obaveza sâliku tragati za tim božanskim u sebi. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.