Kategorija
Autor
Mūsā, alejhisselam, i hazreti Hidr
Jedan od najzanimljivijih događaja iz Mūsāova, alejhisselam, života svakako je njegov susret sa hazreti Hidrom. Do ovoga je susreta, kako vjerujemo, došlo za vrijeme četrdesetogodišnjeg boravka Israila u pustinji, zbog toga što Mūsā, alejhisselam, obzirom na sve svoje obaveze što su proisticale iz njegova statusa Allahova poslanika, donositelja Tevrata, ranije prosto nije mogao da nađe slobodnog vremena da napusti zajednicu za izvijesno vrijeme u cilju druženja sa hazreti Hidrom. Dragi Allah najbolje zna, a po našem mišljenju to je vrijeme mogao naći jedino za vrijeme izgnanstva u pustinji jer tada, sve do isteka roka, pitanje ulaska u Svetu zemlju više uopće nije bilo aktuelno, a sa druge strane već je, najvjerovatnije, bio stasao dovoljan broj Mūsāovih, alejhisselam, učenika koje je on odgojio i poučio Tevratu i Vjeri općenito, te ih ovlastio da u granicama vlastitog znanja i ovlašćenja učestvuju u vođenju naroda i presuđuju sporove.[1]
Sevep Mūsāovoga, alejhisselam, saznanja o hazreti Hidru i njegove želje da ga lično upozna bilo je jedno pitanje koje su mu postavili Israilćani. Naime, jedne prilike Mūsā, alejhisselam, bio je upitan o tome koji čovjek ima najviše znanja. Odgovorio je da je to on lično, ali ga je prva naredna Objava koju je primio u tome demantovala. Dragi Allah ga je izvijestio da Zemljom hodi jedan Njegov rob koji je upućen u određene stvari o kojima Mūsā, alejhisselam, nema nikakva znanja. Mūsā, alejhisselam, je zamolio dragoga Allaha da upozna tog čovjeka i bilo mu je objavljeno da treba ići do mjesta gdje se sastaju dva mora. Spremio se na put i krenuo u društvu svoga vjernog i čestitog sljedbenika i ujedno ličnog pratioca Jošue ibn Nuna. Stoljećima kasnije ta je zbivanja, pouke jasne i mudrosti plemenite puna, ovjekovječio Kur'an časni u 18. suri El Kehf (Pećina).
A kada Mūsā reče momku svome: "Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići." I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Mūsā reče momku svome: "Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili." "Vidi!"; reče on, "kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu, sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem, mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!" "E, to je ono što tražimo!"; reče Mūsā, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. "Mogu li da te pratim", upita ga Mūsā, "ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?" "Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati", reče onaj, "a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?" "Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da", reče Mūsā, "i da ti se neću ni u čemu protiviti." "Ako ćeš me već pratiti", reče onaj, "onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!" (18:60-70)
Kada su se dogovorili Mūsā, alejhisselam, je poslao Jošuû nazad u logor i krenuo u društvu hazreti Hidra.
I njih dvojica krenuše. I kada se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. "Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nesto vrlo krupno!" "Ne rekoh li ja", reče onaj, "da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ne karaj me što sam zaboravio", reče, "i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!" I njih dvojica krenuše. I kada sretoše jednoga dječaka pa ga onaj ubi, Mūsā reče: "Što ubi dijete bezgriješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!" "Ne rekoh li ja tebi", reče onaj, ''da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?" "Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam", reče, "onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!" I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednoga grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. "Mogao si", reče Mūsā, "uzeti za to nagradu." "Sada se rastajemo ja i ti!"; reče onaj, "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti." "Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao. Što se onoga dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov umjesto njega da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg. A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!" (18:71-82)
Iz primjera Mūsāa, alejhisselam, i hazreti Hidra možemo izvući pouku o višeslojnosti znanja. Naime, specifičnost hazreti Hidra koja nam je otkrivena u navedenim plemenitim ajetima jeste upravo u tome što je on upućen u neke dublje nivoe znanja, nivoe koji tada ne biše dostupni čak ni takvom jednom velikanu Ademova, alejhisselam, potomstva kakav je Allahov miljenik i odabrani poslanik Mūsā, alejhisselam. Ali, nikako se iz ovoga ne smije brzopleto zaključiti da je deredža hazreti Hidra kod dragog Allaha veća od one na kojoj se nalazi Mūsā, alejhisselam,[2] pa makar on bio i upućen u ono što Mūsāu, alejhisselam, nije poznato. Ovdje je, u stvari, riječ samo o različitim zadaćama kojima su ova dva Allahova miljenika u to doba bili zaduženi.
Mūsā, alejhisselam, je bio zadužen da u svojstvu Allahovog poslanika dostavi Tevrat Israilćanima, objasni im njegove upute, mudrosti, pouke i propise, te im praktičnim ličnim primjerom to konkretno i pokaže. Isto tako, on je bio zadužen vlašću nad njima. Sve je to podrazumijevalo vanjsko znanje o vjeri, moralu, propisima, pitanjima vlasti i sudstva - i van sumnje je da, kada su te stvari u pitanju, u to vrijeme na Zemlji nije bilo upućenijega čovjeka od Musāa, alejhisselam, uz, naravno, i brata njegova Haruna, alejhisselam.[3]
Sa druge strane, hazreti Hidr je tada bio zadužen da u tajnosti, nepoznat među ljudima, izvršava zadaću koja mu je bila data u emanet. Zbog toga on nije, barem kako bi se dalo zaključiti iz onoga što nam je o njemu u ajetima časnoga Kur'ana otkriveno, javno djelovao, pa je čak zahtijevao od Mūsāa, alejhisselam, da ga ni za šta ne pita, niti bilo šta komentariše.
Iz priče o hazreti Hidru se takođe može izvući pouka o tome da se neke stvari nikada ne mogu u cjelini spoznati samo iz njihove vanjštine, odnosno posmatrano samo iz jedne dimenzije, kao i o tome da neke stvari mogu izgledati po svojoj vanjštini ružne, čak i kao najteži grijeh, a da one u svojoj bīti uopće nisu takve.
Ovo zorno ilustrira primjer ubistva dječaka, tako grozan po svojoj vanjštini da se čak niti Mūsā, alejhisselam, bivši očevicem toga, nije mogao suzdržati a da ne iskaže svoju užasnutost. Međutim, kada je hazreti Hidr dao objašnjenje Mūsāu, alejhisselam, a time po Allahovoj volji, i svim čitaocima časnoga Kur'ana, otkriva se plemenita pozadina ovog čina kojim su u stvari spašene dvije vjerničke duše dječakovih roditelja od opasnosti sunovrata u propast nevjerovanja i mnogoboštva, a čemu je njihov nevaljali sin mogao biti uzrokom.
Dakle, buduće veliko zlo bilo je spriječeno tim činom, a hazreti Hidr je svakako imao znanje o tome. U stvari, može se reći da je hazreti Hidr u pomenutim slučajevima na neki način postupao poput meleka, budući da je on tačno znao šta je konkretna Volja dragoga Allaha i prosto je izvršavao ono što je određeno. Tako je hazreti Hidr znao da je dragi Allah, Onaj koji život daje kome hoće i koji usmrćuje koga hoće, odredio da dječak treba da umre i prosto je u tom slučaju, znajući da mu je to od dragog Allaha dopušteno, učinio ono što je inače dužnost meleka Azraila - usmrtio je onoga kome je dragi Allah odredio smrt, i to u vremenu tačno određenom.
Ovako mi shvatamo sljedeće riječi hazreti Hidra:
''Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju.'' (18:82)
Prema tome, možemo zaključiti da je u to vrijeme hazreti Hidr, baš poput meleka, postupao po unutarnjem znanju, direktno od dragog Allaha dobivenom, i upravo zato je, po našem mišljenju, on i djelovao tajno, kao usamljeni čovjek, pojedinac sakriven u svom djelanju od svih ostalih ljudi, kako ih/nas ne bi, obzirom da smo svi zaduženi od dragoga Allaha da postupamo isključivo po vanjskom značenju propisanog Zakona,[4] dovodio u sumnje i nedoumice. Dragi Allah zna najbolje.
Nakon što se okončalo njegovo druženje sa hazreti Hidrom, Mūsā, alejhisselam, se vratio Israilu i izvršenju zadaće njihova duhovnoga i svjetovnoga vodstva, a nama ostaje izvjesna žâl za time što ne saznadosmo nešto više o ovome slučaju, baš kako na kraju jednoga dužeg hadisa, koji bilježi Buhari, veli Muhammed, alejhisselam:
...''Žao nam je što se Mūsā nije još strpio, pa da nam Allah ispriča slučaj njih dvojice u cjelosti.'' [5]
Žalostan primjer Belama ibn Baura
Osim susreta sa hazreti Hidrom, ovaj period Mūsāovog, alejhisselam, života obilježio je susret sa još jednim čovjekom kome je dragi Allah bio podario Svoju blagodat i Svoje ajete i znamenja. Riječ je o Belamu ibn Bauru, čovjeku čiji je primjer, nažalost, suprotan od primjera hazreti Hidra.
Naime, u prošlom podnaslovu ovoga kazivanja vidjesmo da je hazreti Hidr jasno kazao Mūsāu, alejhisselam, prilikom rastanka kako on ništa ne čini po svojem vlastitom nahođenju, već da se u svemu pokorava volji dragoga Allaha, nastojeći misliti, govoriti i djelovati uvijek onako kako je Svemogući zadovoljan. Upravo to da u svemu potčinjava svoje prohtijeve i svoj hīr volji i zadovoljstvu dragoga Allaha, nastojeći ostvariti samo Njegovu ljubav i blizinu i nadajući se samo Njegovoj neizmjernoj nagradi, plemenito je svojstvo svakoga istinskog i iskrenog Allahova roba i miljenika Njegova.
Međutim, za Belama ibn Baura se prenosi da je čak poznavao najveće Allahovo Ime (Ismullahi el-a'zam),[6] ali da je i pored toga propao zbog toga što je, želeći udovoljiti zahtjevima svojega naroda (koji, kako nam neke predaje kazuju, nisu bili muslimani) i ignorišući više očevidnih upozorenja koje je dobio od dragog Allaha, pokušao veliku moć koju mu je to znanje donosilo upotrebiti protiv Allahovog miljenika, Mūsāa, alejhisselam, i njegova naroda.
Belam je dakle, kako nam predanja govore, nažalost, sam sebe izložio propasti zato što je plemenitu blagodat dobivenu od dragoga Allaha htio upotrebiti protivno Njegovoj volji i protiv Njegovih miljenika, a prema svome vlastitom porivu i interesu.
Ovo se najvjerovatnije desilo u vrijeme kada je već isticao rok od četrdeset godina izgnanstva u pustinji, kada je stasala nova generacija Benu Israila i počela se polahko približavati granicama Svete zemlje. Pomjerajući svoja boravišta sve bliže Ken'anu, Mūsā, alejhisselam, ih je doveo blizu granica Belamovog naroda. Belamov narod je bio veoma zabrinut zbog prisustva snažnih i mnogobrojnih došljaka, iako oni nisu pokazivali nikakve agresivne namjere u pogledu njih i njihove države. Njihov vladar je, odlično znajući kakvu je samo moć imala kletva Belama ibn Baura, od njega zahtijevao da prokune Benu Israil i Mūsāa, alejhisselam. Mi ćemo, ako dragi Allah da, ovom prilikom citirati hafiza Ibn Kesira kako je on opisao ovaj događaj:
... On (Ibn Ishak, primjedba autora) dalje navodi da se na putu za Jerusalem desio slučaj Belama ibn Baura, o kome Uzvišeni kaže:
I ispričaj im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan stigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov primjer je kao primjer psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi nepravdu čine! (7:175-177)
Mi smo o slučaju sa Belamom ranije govorili u našem Tefsiru gdje smo rekli da je on, prema riječima Ibn Abbasa i još nekih, poznavao najveće Allahovo ime, i da je njegov narod od njega tražio da prokune Mūsāa i njegove sljedbenike, ali to nije htio uraditi. Budući da su u tome bili uporni on je, uzjahavši na magaricu, krenuo prema mjestu gdje su bili Izraelćani.
Kada im se približio magarica je kleknula, pa ju je udario i ona je ustala. Nedugo zatim magarica je ponovo kleknula, pa ju je ponovo udario. Ona je ustala pa ponovo kleknula i rekla mu: ''O Belame, gdje ideš? Zar ne vidiš ispred mene meleke kako me odvraćaju? Kuda ideš? Da proklinješ Allahova poslanika i vjernike?'' Ni nakon ovoga on nije htio da siđe sa magarice, nego ju je ponovo udario, pa ga je odnijela na brdo ''Husban'', koje je bilo iznad njih. Gledajući u mjesto gdje su se bili ulogorili Mūsā i Izraelćani, Belam je počeo da ih proklinje, ali mu se jezik spetljao pa je za Mūsāa i njegov narod proučio dovu, a prokleo svoj narod. Njegove pristalice su ga zbog toga počele grditi, pa im se pravdao da ništa drugo nije mogao izustiti. Nakon toga jezik mu se otegnuo do prsa, pa je svojima rekao: ''Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet, ostalo mi je jedino da se služim varkama i lukavštinom.''
Zatim je svojim sljedbenicima naredio da izdvoje i nagizdaju žene, da ih pošalju Izraelćanima da prodaju robu i da im se prepuštaju ne bi li s njima počinili blud, budući da je to bio jedini način da postigne svoj cilj. Tako su svoje žene, nagizdavši ih, poslali u logor Izraelćanima. Jedna od njih, po imenu Kisbeta, dočepala se Zumrija ibn Šeloma, izraelćanskoga prvaka, za koga se kaže da je bio poglavar potomaka Šem'una sina Jakubovoga, i on ju je uveo u svetište. Međutim, čim se sa njom osamio, Allah je među Izraelćane poslao kugu koja je počela da hara.
Kada je to čuo Fenhas ibn el-Ajzar ibn Harun, zgrabio je željezno koplje, provalio u svetište i oboje ih probo, a onda noseći ih na koplju koje je držao u ruci, naslonjeno na struk i priljubljeno uz bradu izašao pred svijet. Zatim je, podigavši ih u vis, rekao: ''Gospodaru, ovako mi postupamo sa onima koji su Tebi neposlušni!'' Tada je kuga prestala da hara, odnijevši prethodno sedamdeset hiljada žrtava.
Neki ovu brojku smatraju pretjeranom i kažu da je od kuge umrlo dvadeset hiljada. Fenhas je bio prvorođenac svoga oca El-Ajzara ibn Haruna. Zato Izraelćani njegovim potomcima od žrtve određuju kujruk, noge i dlaku (vunu) i namjenjuju najbolji dio imetka.
Belamov slučaj koga navodi Ibn Ishak je tačan jer ga u istom obliku navodi i više učenjaka iz ranijih generacija. ...[7]
Evo, vidjesmo kako Ibn Kesir prenosi i smatra tačnom predaju od Ibn Ishaka o ovome događaju, a mi ćemo još napomenuti da se o ovome govori i u Starom Zavjetu (Knjiga brojeva, 22-25) i da je tamo dalje navedeno kako su Israilćani za kaznu zbog izazivanja smutnje i bluda napali Belamov narod i mnoge od njih, a među njima i Belama, pobili (Knjiga brojeva, 31:2-21).
Dragi Allah najbolje zna šta se uistinu desilo sa Belamom ibn Baurom i kakva je njegova sudbina na ahiretu, ali su za nas ovdje posebno značajne pouke koje možemo iz ovog žalosnog slučaja izvući.
Čini nam se da te pouke na veoma lijep način možemo spoznati citiranjem onoga što je hazreti Dželaluddin Rumi o ovome ispjevao u svome, nadaleko poznatom, spjevu ''Mesnevija'':
3290
Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar,
a on pun umišljenosti.
Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput,
koliko će ljudi zavikati: Ah, vah, šta bi s nama!
Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su
izmješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato.
U dućanu se pravo zlato smješka,
jer zna da ima sprava koja zlato analizira.
Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo,
očuvaj nas i ne otkrij naše sramote.
3295
Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa.
Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno.
Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom:
''O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti!
Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala
i starješina vjernika (meleka).
Bio je u odabranoj grupi, kao prvak.
Prokleti šejtan je udario Adema pesnicom od oholosti.
Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.
Belam Baur je bio u svoje doba najpoznatiji pobožnjak
i slovio je među svijetom kao Isā svoga vremena.
3300
Dotjerao je dotle da su mu htjeli sedždu činiti. Kome
je on proučio na zdravlje, taj je odmah ozdravio.
On se suprostavio Mūsāu iz oholosti, i udario šakom,
pa se sa njim desilo da mu je Mūsā učinio Bed-dovu i prokleo ga.
Na stotine i stotine Belama i Iblisa ima na svijetu,
neki od njih su javni a neki tajni. Ali, Allah je njih obojicu
izdvojio, i nama pokazao kako se može zalutati.
Allah je dao pa su ova ova dvojica nesretnika kažnjeni
kako im pripada, a ima još mnogo varalica kao što su oni.
3305
Radi pouke, Allah je ovu dvojicu izdigao za perčin,
da se dozovemo i uvidimo, da niko ne može kazni uteći.
Sa pretpostavkom da si zaista dobar, ali opet pazi na mjeru,
za ime Božije, ne bacaj nogu mimo dozvoljene granice.
Ako, pretpostavimo, ubiješ nekog dobrog i nemoćnog,
ne misli, da te to neće skrhati ispod sedmog kata zemlje.
Prouči ovaj događaj Ad i Semud naroda, pa ćeš vidjeti da su
njihovi pejgamberi na koncu bili pobjednici.
Grmljavina, potop, vjetar, kiša,
to su bile opomene neposlušnim narodima da postoji Bog.
(Mesnevija, prva knjiga, bejtovi 3290 - 3305)
Vidimo iz ovog citata da je primjer Belama ibn Baura sličan primjeru Iblisa, Allahovo prokletstvo nad njim, i ako se pitamo kako je moguće da neko ko je dragom Allahu blizak, ko je obdaren Njegovim znakovima i blagodatima, može propasti, odgovor nam, između ostalog, može dati pouka što je prepoznajemo u naprijed navedenom pjevanju hazreti Rumija, a koja kazuje da je oholost (kibur) izuzetno opasno svojstvo, čak toliko opasno da može, skoro u jednom trenu, poništiti plodove dugotrajnoga ibadeta. Prokleti Iblis je prije svoga buntovništva bio toliko pobožan i čestit da je, mada stvoren kao džin, boravio u društvu meleka.[8] Prema tome, prokleti Iblis se ranijim dugogodišnjim robovanjem i ibadetom bio približio dragom Allahu do te mjere da je imao deredžu meleka sa kojima je zajedno boravio. Baš poput njih on je razgovarao sa dragim Allahom, dobivao naređenja i podnosio izvještaje o izvršenom. Međutim, sebi je dozvolio umišljenost i oholost koje su ga upropastile.
... i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od svoga Ruha, vi mu se poklonite!"; meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. "O Iblisu!"; rekao je On, "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" "Bolji sam od njega", rekao je on, "mene si stvorio od vatre a njega od ilovače." "E, izlazi onda iz Dženneta!''; reče On, "proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!" "Gospodaru moj!"; reče on, "daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!" "Dajem ti", reče On, "do Dana već određenog." "E tako mi dostojanstva Tvoga," reče "sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!" "Istinom se kunem i istinu govorim", reče Allah, "sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!" (38:71-85)
Navedeni plemeniti ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da su upravo njegova oholost, uobraženost i umišljenost bili ono što je prokletoga Iblisa navelo na odbijanje pokornosti dragom Allahu, i dalje kako je on sam sebe definitivno strovalio u provaliju propasti dodavši im još i inat u tvrdoglavom nastojanju da, neuzubillah, dragome Allahu ''dokaže'' ispravnost njegova bunta putem navođenja Ademova, alejhisselam, potomstva na odbacivanje puta Objave i slijeđenja njegovog lažnog poziva. Mi smo, naravno, sigurni u to da je cilj prokletog Iblisa zavesti na stranputicu i u propast uvesti što može više Ademovih, alejhisselam, potomaka, dok nismo sigurni da li je naš zaključak da on uistinu želi da ''dokaže'' ispravnost svoga suprostavljanja većoj deredži čovjekovoj, tačan (to, kao i sve ostalo, samo dragi Allah zna), ali nam takav zaključak izgleda logičnim, pogotovu ako se još uzme u obzir i ono što je u Evanđelju po Barnabi zapisano glede ovoga:
''Reci mi, o čovječe, ti koji sudiš drugom čovjeku, zar ne znaš da svi ljudi imaju svoje porijeklo u istoj ilovači? Zar ne znaš da niko nije dobar, sem Bog jedan?; zato je svaki čovjek lažov i grešnik. Vjeruj mi čovječe, da ako ti sudiš drugima zbog krivice, tvoje sopstveno srce mora zbog toga biti suđeno. Oh, kako je opasno biti sudac, oh, koliko ih je stradalo zbog krivog suđenja! Satana je osudio čovjeka da bude podliji od njega samoga; zato se on pobunio protiv Boga, svog stvoritelja: zato se on ne kaje, kao što ja imam saznanje govoreći s njim. Naši prvi roditelji su ocijenili govor Satane dobrim, zato su izbačeni iz raja i bačeno je prokletstvo na svo njihovo potomstvo. Doista, kažem vam, tako mi Boga živog pred kojim stojim, krivo suđenje je otac svih grijeha. Kao što niko ne griješi bez volje, niko i ne želi ono šta ne zna.
Teško zato grešniku koji sudom sudi grijeh vrijednim, a dobro bezvrijednim, koji na račun toga odbija dobro i odabire grijeh. Zasigurno će on podnositi nepodnošljivu kaznu, kad Bog dođe da sudi svijetu.
Oh, koliko je stradalo zbog krivog suđenja i koliko ih je bilo blizu stradanju! Faraon je osudio Mojsija i narod Izraela da su bezbožni, Šaul je osudio Davida da zaslužuje smrt, Ahab je osudio Iliju, Nabukadonosor troje djece koja nisu htjela da obožavaju njihove lažne bogove. Dvojica starješina su presudili Suzanu, i svi idolatrijski prinčevi su sudili prorocima. Oh, strahoviti sud Božiji! Sudac stradava, sudac biva spašen. I zašto ovo, o čovječe, ako ne (zbog) prenagljenosti, oni sude krivo nedužnog?
Kako se dobro, zbog lažnog suda, skoro približilo propasti, pokazano je na braći Josipovoj, koji su ga prodali Egipćanima; Aronom i Miriam, sestrom Mojsijevom, koji su sudili svom bratu. Tri Jobova prijatelja su osudili nevinog Božijeg prijatelja Joba. David je osudio Mefibošeta i Uriju. Kir je presudio Danielu da bude meso za lavove; i mnogi drugi, što je bilo radi ovoga blisko propasti njihovoj. Zbog toga ti kažem, ne sudi i neće ti biti suđeno". A zatim pošto Isus završi svoj govor, odmah mnogi bijahu okrenuti kajanju, oplakujući svoje grijehe; i oni bi se rado odrekli svoga da idu s njim. Ali, Isus reče: ''Ostanite u svojim kućama i odrecite se grijeha i služite Boga sa strahom, i tako ćete biti spašeni; jer ja nisam došao da budem služen nego prije da služim''. Rekavši tako, on iziđe iz sinagoge i grada i povuće se u pustinju da se moli, jer on je jako volio usamljenost.
Kada se on pomolio Gospodu, njegovi učenici mu dođoše i rekoše: ''O gospodaru, mi bismo da znamo dvije stvari: jedna je kako si ti govorio sa Satanom, koji se kao što kažeš ipak ne kaje; druga je, kako će Bog doći da sudi na Dan suda''.
Isus odgovori: ''Doista, kažem vam, ja sam imao sažaljenje prema Satani, znajući njegov pad; i imao sam sažaljenje prema ljudima koje on iskušava da zgriješe. Zato sam se ja molio i postio našem Bogu, koji mi je govorio preko svog anđela Gabriela:
''Šta tražiš ti, o Isuse, šta je tvoj zahtjev?"
Ja sam odgovorio: ''Gospode ti znaš kojem zlu je Satana uzrok, i da kroz njegova iskušenja mnogi stradaju, on je tvoje stvorenje Gospodaru, kojeg si Ti stvorio; zato Gospodaru imaj milosti nad njim''.
Bog odgovori: ''Isuse, gle, Ja ću mu oprostiti, samo učini da on kaže: 'Gospodaru, Bože, moj, ja sam zgriješio, imaj milosti nada mnom, i Ja ću mu oprostiti i vratiti ga u njegovo prvobitno stanje".
''Ja sam se jako radovao'', reče Isus, ''kad sam ovo čuo vjerujući da sam ja učinio ovaj mir. Zato sam pozvao Satanu, koji dođe govoreći: 'Šta moram uraditi za tebe, o Isuse?' " Ja odgovorih: ''Ti ćeš to učiniti za sebe, o Satano, jer ja ne volim tvoje poslove, već sam te pozvao za tvoje dobro''. Satana odgovori: ''Ako ti ne želiš moje usluge, ni ja ne želim tvoje; jer ja sam plemenitiji od tebe, zato ti nisi vrijedan da mi služiš, ti koji si ilovača, dok sam ja duh''. ''Ostavimo ovo'', rekoh ja, ''a reci mi zar ne bi bilo dobro da se ti vratiš svojoj prvoj ljepoti i tvom prvom stanju. Ti moraš znati da anđeo Mikael mora da te na Dan suda udari mačem Božijim sto hiljada puta, a svaki udarac će ti dati bol od deset pakala''. Satana odgovori: ''Mi ćemo vidjeti ko na taj dan može sve; sigurno ću ja imati na svojoj strani mnoge anđele i najmoćnije idolopoklonike koji će zabrinuti Boga, i On će znati kako je veliku grešku počinio prognavši me, zbog podlog (komada) gline''. Tad ja rekoh: ''O satano, ti si slab u razmišljanju, i ti ne znaš šta govoriš''.
Tad Satana na podrugljiv način, mahnuvši svojom glavom, progovori: ''Hajde da uspostavimo mir između mene i Boga; i šta mora da se učini, reci ti, o Isuse pošto si ti oštrouman''. Ja odgovorih: ''Dvije riječi samo treba da se izgovore.'' Satana odgovori: ''Koje riječi?'' Ja odgovorih:"Ove: 'Ja sam zgriješio, imaj milosti prema meni.' " Tad reče Satana: ''Pa ja ću spremno ući u ovaj mir, ako Bog rekne te riječi meni''.
''Sad odlazi od mene'', rekoh ja, ''o prokletniče, jer ti si hrđavi kreator sve nepravde i grijeha, a Bog je pravedan i bez ikakvog grijeha.'' Satana ode vrišteći i reče: ''To nije tako, o Isuse, nego ti govoriš laž da bi se dopao Bogu''.
''Sad razmislite'', reče Isus učenicima, ''kako će on naći milost?'' Oni odgovoriše: ''Nikad, gospodaru, jer se on ne kaje, govori nam sada o Božijem sudu.''
(Evanđelje po Barnabi, 50,51)
Mada se, naravno, ovo evanđelje,[9] uostalom kao niti jedan jedini drugi izvor mimo Kur'ana i Sunneta, ne može u islamu uzimati kao temelj za akaid (nauku o ispravnome vjerovanju), čini nam se da nam ovaj citat može pružiti značajnu pouku o izuzetno velikoj opasnosti koju donose oholost, uobraženost, inat u griješenju i želja da se sudi o drugima po sopstvenome hīru.
Interesantno je, međutim, primijetiti da prokleti Iblis i dalje zadržava priznavanje i poštivanje dragog Allaha kao svoga Gospodara jer Mu se on i nakon buntovništva obraća sa izrazom ''Ja Rabbi (Gospodaru moj)'', pa čak se, kojeg li paradoksa, i kune Njegovim dostojanstvom u svojoj odluci da ostane trajno buntovnik. Iz ovoga možemo uočiti da pitanje direktnog odnosa prema dragom Allahu nije bilo ono što je neposredno Iblisa, a i Belama ibn Baura, navelo na buntovništvo i otpadništvo (obojica su upravo putem svojeg prethodnog dugotrajnog robovanja i ibadeta dragom Allahu postigli položaj i ugled koji su prije njihova otpadništva kod Njega uživali), već je to njihovo neprihvatanje mogućnosti da neko drugo Allahovo stvorenje ima veći stepen (veću deredžu) od njih samih. Prokleti Iblis ne može podnijeti činjenicu da Adem, alejhisselam, kod dragog Allaha ima veći ugled negoli on, pa je bio spreman čak drsko se pobuniti protiv volje i naredbe dragoga Allaha i zainatiti se u nastojanju da dragom Allahu ''dokaže'' da potomci Adema, alejhisselam, ne zaslužuju takav položaj koji im je Gospodar svih svjetova dao. Sa druge strane, Belam ibn Baur je htio svojom dovom, moguće čak i putem zazivanja Allahovog najvećeg Imena, da, kojeg li i ovdje paradoksa, proklinje Musāa, alejhisselam, koji uživa kod dragoga Allaha mnogo veći ugled i mnogo veću deredžu. On je, štaviše, toliko istrajavao u inatu da tako učini, da je uporno zanemarivao tako očevidne znakove upozorenja kao što je govor magarice koju je jahao.
Tako su i prokleti Iblis i Belam ibn Baur propali zbog kibura (oholosti) i tvrdoglavog istrajavanja u grijehu.
Završavajući kazivanje o ovome, želja nam je da predočimo naše razmišljanje o tome kako da se neko ko hoće hoditi putem iskrene pobožnosti i ibadeta, odnosno putem približavanja dragome Allahu, sačuva da se i njemu, sačuvao nas sve zajedno dragi Allah toga, ne desi slično kao i prokletome Iblisu.
Naime, odnos između dragog Allaha, Živog, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, i svakog Njegovog roba ponaosob, mogao bi se posmatrati u dvije dimenzije: ''vertikalnoj'' i ''horizontalnoj''. Vertikalna dimenzija ovoga odnosa bi predstavljala stepene ugleda i bliskosti konkretnih robova koje oni kod dragoga Allaha uživaju, a horizontalna dimenzija bi predstavljala medij intimne komunikacije između Rabba i konkretnoga roba.
U ovom smislu moglo bi se kazati da svaki ašik (zaljubljenik) u dragoga Allaha, što se nastoji smjernom i iskrenom pobožnošću umiliti i približiti svome Gospodaru, u svome srcu njeguje, u manjoj ili većoj mjeri, želju da dostigne što je moguće višu deredžu kod dragog Allaha. Prema tome, želja za vertikalnim usponom je nešto što je prirodno kod svakoga ko voli dragoga Allaha, Njegove Knjige i Njegove poslanike i u njoj, vjerujemo, nema ništa loše. Međutim, opasnost se krije u pitanju može li se, i hoće li se, ova želja svjesno i sa ljubavlju, bez suprostavljanja i ljutnje, reducirati na onaj stepen koji joj je dât od strane dragog Allaha?! Gospodar svih svjetova i Odreditelj svih sudbina i zbivanja, još u praiskonu je odredio kakva će sudbina i položaj na oba svijeta svakoga Njegovog stvorenja biti, i tu uglavnom[10] više nema nikakve izmjene. Ovo je utemeljeno na mnogim ajetima časnoga Kur'ana i vjerodostojnim hadisima od kojih ovom prilikom izdvajamo sljedeće plemenite ajete:
U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (6:59)
... što god ti važno činio, i što god iz Kur'ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (10:61)
Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi. (11:6)
Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko! (35:11)
Takođe su poznati i hadisi u kojima nam se prenose riječi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ''da su se pera odavno podigla i tinta osušila''.
Prema tome, svakom stvorenju mora biti jasno da mu je u vertikalnoj dimenziji dragi Allah odredio limit, granicu koju ono nikada neće preći. Tako naprimjer, niko od nas koji živimo u vremenu nakon što je stavljen pečat na vjerovjesništvo i poslanstvo, nikada i ni na koji način ne može ostvariti deredžu Allahovog vjerovjesnika i poslanika. Oni čestiti i dragom Allahu zaista iskreno odani među nama imaju šansu da, eventualno, ostvare neke od stepena Allahovih miljenika (evlija), ali niko danas, a i sve do Sudnjeg Dana, ne može postati Allahov vjerovjesnik ili poslanik. Isto tako, niti jedno jedino stvorenje, prema islamskom učenju, ne može kod dragog Allaha ostvariti deredžu veću od Resulullahove, alejhisselam. Ako i jedno jedino stvorenje nosi tu odgovornost i uživa tu blagodat da ništa od stvorenog nije iznad njega, onda je to, svakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i, naravno, tik uz njega i odabrani poslanici i vjerovjesnici kao što su: Adem, Nūh, Allahov prijatelj Ibrāhīm, Mūsā, Dāvūd i Mesih Isā, alejhimesselam.
Kod dragog Allaha sve je, dakle, raspoređeno po stepenima.
Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onome svijetu razlika u stepenima i prednostima biće, doista, veća. (17:21)
Prema tome, svako od nas ima svoju deredžu u vertikalnoj dimenziji, kao i limit do kojeg se može uspinjati i koliko god da je naše znanje koje nam je dragi Allah darovao, moramo prihvatiti činjenicu da uvijek ima neko ko zna više od nas, jer je dragi Allah jasno rekao:
... Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (12:76)
Prihvatimo, dakle, da nam je određen limit u vertikalnom uspinjanju, koji nikada nećemo preći, niti na ovome, niti na budućemu svijetu, i budimo zadovoljni sa tim. Ne dopustimo da se u našem srcu pojavi makar i sjete, a kamo li, ne dao dragi Allah, ljutnje zbog toga što su mnogi iznad nas, što su kod dragog Allaha na deredžama koje mi nikada nećemo dostići.
Ovo je tačka na kojoj se okliznuo prokleti Iblis. Izvucimo pouku iz ovoga i shvatimo da će uvijek biti onih što su kod dragog Allaha bolji i uzvišeniji od nas. Pažljivi budimo jer se može desiti da budemo kušani čak i time da mi znamo nešto više ili bolje od onih za koje pouzdano znamo da su iznad nas, ali ni tada ne smijemo pomisliti da je naša deredža veća od njihove.
Tako imamo sasvim jasan primjer u slučaju kada je nakon bitke na Bedru hazreti Omer ibn Hattab imao ispravnije mišljenje od Resulullahovog, alejhisselam, o tome kako treba postupiti sa zarobljenim mušricima, što je i sama Objava potvrdila (8:67), ali zar je hazreti Omer i jednog jedinog trena i pomislio da je, neuzubillah, on bolji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Iako se u tom konkretnom slučaju, po dopuštenju dragoga Allaha, desilo da je hazreti Omer bio u pravu a Resulullah, alejhisselam, nije, Omer je dobro znao da nije on taj koji treba ispravljati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, zato što je dragi Allah Lično odabrao baš Muhammeda, alejhisselam, za Svoga posljednjeg poslanika. Allah, hvaljen neka je, iza njega stoji Svojim autoritetom i samo On je taj koji će ga ispraviti ako Muhammed, alejhisselam, pogriješi. Niko drugi, ama baš niko, osim dragog Allaha ne smije sebi dati to za pravo. Naše je da se zadovoljnih srca pokoravamo dragom Allahu i Njegovom poslaniku i niko od nas ne smije niti glas svoj povisiti pred Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, a kamoli šta više.
O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. (49:2)
Da je kojim slučajem bilo koji drugi čovjek kod dragog Allaha bolji od Muhammeda, sina Abdullahova i od njega primjereniji za ispunjenje emaneta posljednjeg Allahovog poslanika, sigurno bi njega uzvišeni Allah odabrao za Resulullaha. Međutim, upravo zbog toga što je dragi, savršeni i sveznajući Allah, vječno hvaljen neka je, Resulullahom učinio Muhammeda ibn Abdullaha, alejhisselam, jasno je da niko nema za taj položaj primjereniji od njega. To moraju poštovati sva stvorenja i svi svjetovi, baš kako su i svi meleki, inače stvoreni od svjetlosti i uvijek poslušni dragom Allahu bez mogućnosti griješenja, prihvatili da Adem, alejhisselam, ima uzvišeniju deredžu od njihove (i to prihvataju sve do Sudnjeg Dana, pa i kasnije u vječnosti ahireta), bez obzira na to što je on stvoren od zemlje i bez obzira što su on i njegovo potomstvo griješenju skloni, dok je opet Iblis proklet zbog toga što on to drsko i bezobrazno nije htio učiniti.
Ovo isto važi i kada su u pitanju valjani i čestiti Allahovi miljenici i odabranici koje je On, hvaljen neka je, poučio ispravnome tumačenju Kur'ana i Sunneta, i tako ih učinio istinskim nasljednicima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.[11]
Prema tome, mora se poštovati deredža svakoga onoga koga je dragi Allah iznad nas uistinu postavio zbog toga što je dragi Allah odredio da tako bude.
Drugim riječima, to je red (sunnetullah) kog je dragi Allah uspostavio i nama je naređeno da ga poštujemo:
I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (7:56)
Međutim, ovdje se može pojaviti problem zbog sklonosti čovjeka da u onome što radi, naročito onda kada odluči tomu posvetiti čitav život svoj, očekuje nekakav napredak. Vidljiv i opipljiv uspjeh kruna je njegovog ranije uloženog napora i radost njegovom srcu, i to mu je stimulans za dalji trud. Zbog toga stalno prisutno saznanje o granici koja mu se ispriječila negdje na putu i koja je za njega nepremostiva može da bude nešto što mu je teško prihvatiti. Naravno, obzirom da je baš to iskušenje od strane dragoga Allaha, on se mora u velikom džihadu boriti protiv samoga sebe i uporno se izgrađivati tako da u dubini svoga srca bude zadovoljan sa odlukom dragog Allaha. Ovo je naročito značajno za onoga ko želi da čitav svoj život posveti umiljavanju dragom Allahu, nastojeći da Mu što čestitije ibadeti i služi. Međutim, ta borba nije nimalo lahka, pogotovu zbog toga što takav rob žudi da bude makar i malo bliži dragome Allahu i kod Njega voljeniji, da makar i malo dosegne blizinu Allahovoga lica.
Upravo ovdje dolazi do izražaja beskrajna Allahova pravednost i okean Njegove neiscrpne milosti jer je On, vjerovatno i radi toga da ne bi srce koje Ga iskreno voli bilo uskraćeno za blizinu Njegova lica i radost bliskosti Njemu, počastio svako stvorenje ličnim i neposrednim kontaktom, odnosno ličnom ''frekvencijom'' komunikacije sa Njim, direktno, bez ikakvog posrednika. To je ono što bi mi nazvali horizontalnom dimenzijom.
Prema tome, posmatrano u vertikalnoj dimenziji bliskosti dragome Allahu, deredža svakom stvorenju je određena, i određen mu je limit, granica koju ono nikada neće preći. Na vrhu ove ''piramide'' su Allahovi vjerovjesnici i poslanici, a i među njima, su opet, kako nam to neki hadisi kazivaju, posebno odabrani Adem, Nūh, Ibrāhīm, Mūsā, Dāvūd, Mesih Isā i Resulullah, Muhammed, alejhimesselam.
Međutim, kada se odnos između Rabba i svakog pojedinačnog roba posmatra u horizontalnoj dimenziji na vidjelo izlazi beskrajna Allahova milost prema svim stvorenjima u činjenici da je On uspostavio unikatni, neposredni ''kanal komunikacije'' sa svakim pojedinim stvorenjem, bez obzira na njegovu deredžu po bilo kojemu osnovu, čak mu i najstrožije naredivši da ne smije taj ''kanal'' koristiti za obožavanje, ibadet ili upućivanje dova bilo kome drugom osim Njega. Kakva je i kolika to počast stvorenjima može se jasno vidjeti ako uzmemo primjer zemaljskih vladara. Obični anonimni čovjek, ukoliko želi da ostvari direktan kontakt sa vladarem, mora proći čitavu šumu posrednika, da bi na kraju, možda jednom ili nijednom u životu, doživio da ga vladar primi na pet minuta. A dragi Allah, suvereni Vladar i Gospodar svega postojećega, ne samo da je spreman primiti na audijenciju, bukvalno svakog čovjeka koji to hoće, pet puta svakog dana,[12] nego nam je to još učinio veoma velikom obavezom. U stvari, data nam je i veća blagodat jer smo stimulisani da se dragome Allahu obraćamo i mimo propisanih namaza zato što je On spreman saslušati Svoga roba kad god Ga on pozove, u bilo koje doba dana i noći.
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)
On je, čak štaviše, takav postupak kada neko stvorenje svoju najveću i posebnu ljubav, traženje zaštite i blagodati, odnosno sve ono što nazivamo obožavanjem, usmjeri ka nekome ili nečemu drugome mimo Njega, učinio najvećim grijehom, jedinim kojega sigurno neće oprostiti nikome ko se na Sudnjem Danu pojavi njime opterećen.[13]
Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)
Pogledajmo koliko dragi Allah voli da Mu se obraćamo što više i što češće možemo, naravno kao iskreni vjernici. Kolika nam je samo Njegova blagodat data u toj mogućnosti i obavezi da Mu se direktno bez bilo kakvih posrednika obraćamo, a koju mi za ovu priliku nazvasmo horizontalnom dimenzijom bliskosti dragom Allahu. Tu nema deredža ni granica koje se ne mogu preći. Svi ljudi i sva stvorenja bez izuzetka, počevši od Resullulaha, Muhammeda, alejhisselam, pa do najsitnijeg stvorenja, izjednačeni smo u dvije stvari: da nam je dragi Allah svima Bog, osim kojeg drugoga boga nema, jedini Opskrbitelj i jedini Zaštitnik, i da je On omogućio svakome od nas lični kontakt, neposrednu komunikaciju sa Njim bez ikakvih posrednika.
U ovome je naša najveća počast i ovdje je, po našem mišljenju, lijek od bolesti koja je Iblisa od statusa voljenog roba bacila u nizinu prokletnika, jer svako onaj koji žudi za Allahovom blizinom treba govoriti samome sebi nešto poput sljedećega:
''Zašto bi se oholio kad je samo Allah velik, zašto bih se uznosio svojom pobožnošću i dobročinstvom kad je to ionako samo milost koju mi je dragi Allah darovao, i samo Njemu pripada zasluga za to, a meni samo pripada odgovornost za moje grijehe za koje samo od Njega milost i oprost tražim!?
Zašto da žudim za vertikalnom deredžom kada mi je granica još u praiskonu određena - nikad je neću preći, pa makar se i na glavu okrenuo, a iskrenim unižavanjem pred Allahovom veličinom mogu je dosegnuti, jer dragi Allah uzdiže onoga ko pred Njim samog sebe unizuje (zar sedžda upravo nije maksimalno unižavanje sebe pred Allahovom veličinom), a unizuje onoga ko sam sebe hoće uzdignuti svojim kiburom!?
Ako sam uistinu iskren u odanosti dragome Allahu, onda mi zaista nisu potrebni ni slava, ni bogatstvo, ni veliko znanje, ni deredža, ni kerameti da žudim za njima, već mi uistinu samo treba iskrena ljubav prema Njemu i Njegovu poslaniku i istinska tahnana komunikacija sa Njim (munadžat), a to mi je omogućeno kroz horizontalnu dimenziju! Upravo zbog toga želim se potruditi da maksimalno iskoristim tu darivanu mi horizontalnu komunikaciju šaljući Mu svoje, što mogu više iskreno, robovanje, ibadet i dobročinstvo koje želim činiti slijedeći Kur'an i Sunnet, i to samo za Njegovu ljubav i nadajući se Njegovoj blizini i Džennetu na ahiretu.
Ne smeta mi što su u vertikali mnogi iznad mene, jer ja imam svoju horizontalu u kojoj nema nikoga između mene i dragoga Allaha. Zašto bih bio nesretan što nikako ne mogu biti vezir, kada i kao vjerni sluga vezirov svakodnevno mogu ići na razgovor sa dragim Sultanom?!
Ako istinski budem volio Allahova miljenika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, najvećom ljubavlju među stvorenjima, zar mi njegov šefa'at na Sudnjem Danu, ako dragi Allah da, neće biti dovoljan?!
Ako dragi Allah podari da budem jedan od valjanih sljedbenika Muhammedovih, alejhisselam, naravno dajući sva prava i njegovim valjanim nasljednicima, zar će me na ahiretu mašiti i jedna jedina blagodat i ljepota džennetska, koja, istina, ni tamo neće biti takve ljepote kao njegova, ali šta to mari kad će mi biti lijepo!?
Zar da, ako sam odista iskren, ne volim sve one robove koje je dragi uzvišeni Allah postavio iznad mene i to za Njegovu ljubav?! Kako ih ja mogu ne voljeti kad ih On toliko voli, i kako mi ne može biti zaista drago što su oni iznad mene na oba svijeta!? Kako se, ako uistinu volim Allaha i robujem Mu, mogu tome, poput prokletog Iblisa, suprostavljati kad je to Allahova odluka i volja!?
Zar istinska ljubav nije, kako jedna plemenita mudrost reče, davanje (ako zaista nekog voliš, to dokazuješ time što mu daješ ono što on od tebe potražuje) - pa zar onda mogu voljeti Allaha, a ne činiti ono što mi je naredio i ne biti zadovoljan sa onim što mi je dao!?
Ako volim Allaha dragoga iskreno, onda sam zadovoljan Njime i ''dajem'' Mu moju iskrenu vjeru, predanost i dobročinstvo što više mogu. Ako u tome istrajem zar ne mogu dosegnuti sam vrhunac bliskosti: stanje u kojem je On zadovoljan sa mnom i ja sa Njim zadovoljan - a to je maksimum u horizontali što ga stvorenje može dosegnuti:
Allah će reći: "Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" (5:119)
Pa, zar mi je, nakon ovoga, uopće važno na kojoj sam deredži i koliko ima boljih od mene na višim deredžama!?''
Gore navedeni ajeti najbolji su zaključak onoga na što smo željeli upozoriti u ovome našem osvrtu na slučaj Belama ibn Baura, a i slučaj prokletog Iblisa, jer nam oni otkrivaju jednu najdragocijeniju mudrost, jednu neizmjernu Allahovu ljubav i milost prema svim Njegovim stvorenjima uključujući svakoga od nas ponaosob, a koja kaže da ne moraš biti poslanik, veliki učenjak ili evlija da bi bio blizak dragome Allahu - dovoljno je to da zaista budeš zadovoljan sa dragim Allahom (na svemu onome što ti kao sudbina od Njega dođe) i da nastojiš da tvoje misli, riječi i djela na ovom svijetu zaista budu takvi da On tobom bude zadovoljan.
Tako ćeš, ako dragi Allah da ostvariti bliskost sa Njim, ljubav i zadovoljstvo Njegovo kroz tihi srčani šapat i komunikaciju u horizontalnoj dimenziji bliskosti dragom Allahu koja nam je svima otvorena i tako ćeš zadovoljan biti sa tvojom deredžom u njenoj vertikalnoj dimenziji.
Ovako bi se nekako, po našem shvatanju, trebao ponašati svaki rob da bi se sačuvao da mu se, ne dao dragi Allah, ne desi propast poput Iblisove ili Belamove.
Blago li se onome ko od dragog Allaha dobije moć na Zemlji, bilo da je ona iskazana znanjem, bogatstvom, snagom, kerametima, ili svime time zajedno, a da to koristi samo za ljubav dragoga Allaha i na Njegovome putu, te uz to sve ljepote vlastite pobožnosti i blagodati ispravno pripisujući dragom Allahu i Njemu zahvaljujući, a sve vlastite grijehe i pogreške sebi samom pripisujući i od dragoga Allaha oprost i zaštitu tražeći. A, teško li se takvome ako ono što posjeduje pripisuje sebi i svome geniju, i svime time nastoji dobiti varljivu nasladu dunjaluka i zadovoljiti vlastite strasti i interese. Prvoga Allahovi darovi uzdižu u najveće visine, a drugome još više propast povećavaju.
O, kolika li je razlika između, uzmimo njih za primjer, vladara i bogataša Sulejmana, alejhisselam, sa jedne strane i Faraona i Karuna sa druge strane; kolika li je samo razlika između ponašanja hazreti Hidra sa jedne strane i ovdje navedenoga ponašanja Belama ibn Baura sa druge strane.
Ovo su, zaista, velike pouke koje, svakako, uvijek treba imati na umu.
[1] U Starom zavjetu se ističe da je Mūsāu, alejhisselam, ideju da pouči neke nadarene Israilćane Zakonu i prepusti im donošenje rutinskih presuda, dao njegov punac, a dragi Allah najbolje zna.
[2] Za Mūsāa, alejhisselam je, bez i najmanje sumnje, poznato da je jedan od Allahovih poslanika i jedan od Njemu najbližih stvorenja. Za hazreti Hidra se opet može reći da nije poslanik jer nema objavljene Knjige i Vjerozakona, ali se pouzdano ne zna da li je vjerovjesnik ili ''samo'' evlija. U stvari, najmanje što se za njega može reći je to da on, bez sumnje, spada u grupu dragom Allahu najbližih miljenika, odnosno evlija. Uzevši u obzir da je deredža evlije niža od vjerovjesničke, i da čak i u slučaju da je hazreti Hidr vjerovjesnik on ipak ne spada u odabrane Ulul-azm poslanike, smatramo da on ima nižu deredžu od Mūsāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
[3] Naravno da su njih obojica bili upućeni i u unutarnje znanje o vjeri - i to u onolikoj mjeri koliko im je po volji dragog Allaha priličilo da znaju. Ali, Mūsāovo i Harunovo, alejhimesselam, unutarnje znanje ipak nije bilo onakvo kakvom je dragi Allah poučio hazreti Hidra.
[4] Dobro su poznate Muhammedove, alejhisselam, riječi da mi o drugima sudimo isključivo prema njihovom vanjskom ponašanju, a da je ono što im je u srcima samo dragome Allahu poznato i samo im On sudi po tome.
[5] Ovaj hadis, uz sasvim male i nebitne razlike, navodi kur'ansko kazivanje o ovom događaju koje je naprijed u cijelosti navedeno, pa ga mi ovom prilikom nismo navodili, a zainteresirani ga mogu naći u djelu ''Kazivanja o vjerovjesnicima'' hafiza Ibn Kesira, na stranicama 418-420.
[6] Prema islamskoj tradiciji zasnovanoj na vjerodostojnim hadisima, dragi Allah ispunjava svaku dovu onome ko ga zovne Njegovim najvećim Imenom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nam nije otkrio koje je to Ime, pa je ono ostalo tajnom. Poznavanje tog Allahovog Imena, jedna je od najvećih Njegovih blagodati ali i odgovornosti koju stvorenje može dobiti, pa su, stoga, i izuzetno rijetki pojedinci kojima je takva blagodat podarena.
[7] Hfz Ibn Kesir, ''Kazivanja o vjerovjesnicima'', str. 466,467.
[8] Postoje dva mišljenja u islamskoj tradiciji glede porijekla prokletog Iblisa. Po jednome on je bio melek, a po drugome džin koji je bio u društvu meleka. Mi smo, naravno ne omalovažavajući utemeljenja prvog mišljenja, ubijeđeni da je ispravno drugo mišljenje zbog ajeta Kur'ana časnoga (18:50) u kome je doslovno rečeno da je Iblis jedan od džina i da zbog toga on nije bio poslušan svome Gospodaru, a i zbog drugih ajeta u kojima je jasno navedeno da je Iblis stvoren od vatre, što je, znamo, svojstvo džina, a dragi Allah najbolje zna. Međutim, ono što se ovdje može istaći je to da se može Iblisa prije njegove propasti simbolički nazivati i melekom obzirom da je tada imao ponašanje meleka i ni po čemu se, osim po porijeklu, nije koliko znamo od njih razlikovao.
[9] O pitanju vjerodostojnosti Evanđelja po Barnabi govorli smo u kazivanju koje govori o Mesihu Isāu, alejhisselam, u podnaslovu ''Muslimani sljedbenici Isāa, alejhisselam''.
[10] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jedne prilike kazao da jedino dova koju dragi Allah prihvati može izmijeniti sudbinu. Znači do izmjene sudbine može doći samo i jedino onda ako to odluči dragi Allah prihvativši dovu nekog od Svojih robova i nikakve druge mogućnosti osim ove nema.
[11] U poznatom hadisu, koji bilježe Buhari i Ahmed, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kaže: ''Učenjaci mog ummeta su kao poslanici Benu israila.'' Isto tako, u drugom hadisu, koji bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madždže, Ibn Hibban navedene su Resulullahove, alejhisselam, riječi: ''Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.''
[12] Sjetimo se vjerodostojnih hadisa u kojima nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, govori da je namaz naš lični Mir'adž.
[13] Naravno da dragi Allah prašta čak i širk onome ko se istinski prije svoje smrti pokaje i nakon toga sve do smrti živi životom iskrenoga muslimana.