Naznake principa slobode i odgovornosti u odgoju

1. Uvodna razmatranja

Osnov čovjekovog rasta i razvitka nalazi se u njegovom slobodnom i odgovornom djelanju i ponašanju. Čovjek potrebuje zanosno osjećanje slobode. U tom zanosnom osjećanju slobode moguće je njegovanje duše, moguć je razvoj duševnih osobina. Prema tome, ljudskoj prirodi sloboda nije strana. Naprotiv, sloboda je toliko suštinska ljudskoj prirodi da se čovjek ne bori protiv slobode. On se u najgorem slučaju bori protiv slobode drugi ljudi. Nema veće protrebe od slobode.

Islam nedvojbeno podržava čovjekovu potrebu za slobodom. On daje ljudima slobodnu volju ne dopuštajući toj slobodi da pređe u anariju. To nije sloboda samovolje, nego sloboda koju daje Božiji zakon koji je priznat (i) od same 'ljudske prirode'. Ovo Muhammed a.s. iskazuje ovim riječima: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, kad vi ne biste griješili. Allah bi nas sigurno uništio i sigurno bi doveo narod koji griješi i koji se kaje za učinjene grijehe, a On bi im (uslišao molbu) i oprostio grijehe'' (Prema: Ahmed Behdžet, Allah-islamsko poimanje i vjerovanje, strana 132.). Antropološki gledano, ukoliko bi čovjek bio nepogriješiv, bez greške, utoliko bi morao da 'izađe' iz svoje ljudske prirode. Naime, time bi prestao biti čovjek, tj. bio bi neko drugo i drugačije biće. Tako bi se pomenuto uništenje moglo shvatiti (i) kao izlazak čovjeka iz ljudske prirode, tj. njegov prelazak u duhovna bića (meleke) koja su apsolutno pokorna Bogu i nepogriješiva u svom činjenju.

Islam je vjera ljudske slobode, slobode kojim je zaštićena ljudska individualnost i u kojoj je tek moguć rast i razvoj ličnosti. Čak i u vjeri, pojmljenoj u najstrožijem smislu riječi, islam hoće individualitet. To se potvrđuje time što u islamu nema posrednika između čovjeka i Allaha, dž.š., posrednika koji bi tu individualnost ukočio, omeo ili onemogućio u njenom istinskom odnošenu prema Njemu. ''Allahova pravda ('adl) zahtijeva čovjekovu slobodu'' (Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Sarajevo, 1990, strana 305.). Allah, dž.š., odriče prisilu sa svoje strane:

''Da Gospodar tvoj hoće na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici'' (Kur'an, sura 10., ajet 99.). Ovo ne sugerira nebrigu. Nego kako je rješeno ... tvoje je da savjetuješ, opominješ, učiš, podučavaš ...

Islamsko učenje podučava da čovjekova djela nisu silom određenja (Prije Muhammeda, a.s., Arapi su vjerovali u predodređenje, tj. vjerovali su da je čovjek posve lišen slobodne volje, da je primoran činiti i greške i grijehe. Arapi su tad svoje grijehe pripisivali Božijoj volji. Na jednu upitnost ''zašto da radimo kada je stvar već gotova, unaprijed određena, Poslanik, Allah ga blagoslovio i spasio, je odgovorio: ''Radite, sve što je na raspolaganju jer još nije stvoren njegov rezultat.'' – prema Ahmed Behdžet, citirano djelo, strana 113. – ovaj hadis nije samo potvrda ostataka ovog vjerovanja nego istodobno i potvrda slobode koju traži islam.). Tačnije kazano, ta djela su određena u Božijem znanju. Bog je sve obuhvatio Svojom milošću i Svojim znanjem (Kur'an, sura 7., ajet 156. i sura 40., ajet 7.). Ovo određenje omogućuje ljudskom razumu da se opredjeljuje i vrši izbor između više mogućnosti. U Kur'anu je jasno i nedvojbeno kazano da Bog ne zapovijeda da se rade ružna djela(Kur'an, sura 7., ajet 28.). Bog je, kako saznajemo iz kur'anskih ajeta, oslobodio ljudska srca i razum od bilo kakve prisile. Čovjekova inicijativa, odluka, volja nisu upokoreni i potčinjeni tako da bi čovjek bio prisiljen na ovo ili ono činjenje. Prisiljavanje na ovo ili ono činjenje isključuje i nagradu i kaznu. Unutarnji (psihološki) život čovjeka ima svoju slobodu. ''Bog je srcu zajamčio zaštitu i nije dao nikome, bio on dobar ili zao vlast nad njim osim ako njegov vlasnik po svome izboru ugosti, pozove i prigrli dobro ili zlo. Područje svijesti i savjesti Bog je učinio zabranjenim'' (Ahmed Behdžet, citirano djelo, strana 43.). Ni najsnažniji porivi zla, po islamu, ne mogu imati moć nad ljudskim htijenjem. Drugim riječima, ''islam smatra dušu mihrabom u kome prisila nema mjesta'' (Ahmed Behdžet, citirano djelo, strana 43.). A što je drugo odgoj do njegovanje duše i to u mediju određene kulture!

Islam nedvojbeno ukazuje da svjetonazor i vjerovanje proističu iz naročitih zakonitosti svijesti. Zato se Muhammed, a.s., kur'anskom riječju upozorava da savjetuje, da poučava, da opominje (Kur'an, sura 88., ajet 21.) te da ih ne može prisiliti nego samo podsjetiti (Kur'an, sura 50., ajet 45.).

Prisilom nije moguće cio smisaoni sklop islamskog učenja u djetetu razviti do punog života. Autoritarnim pedagoškim vođenjem, izvan svake sumnje, promiče se odgoj podaničke svijesti čija su uvjerenja, kako kaže J. Marinković, u ''nekom obliku ilegalnosti''. Otuda pojava da učenici govore ''ono što ne misle, a da ono što misle ne govore''. Jedan sistem vrjednosti, veli ovaj pedagog, je ''u školi drugi izvan nje, jedan na času, a drugi na odmoru. Licemjerje se tako inagurira kao općedruštveni odnos'' (vidjeti više o ovome u: Josip Marinković,Utemeljenost odgoja u filozofiji, Zagreb, 1981). Nije nikakva slučajnost što islamsko učenje upozorava na karakternu crtu koja se označava pojmom 'munafik' (licemjer) kao na bolest srca, kao na ljudsku slabost, kao na sumnju, ili odsustvo moralne hrabrosti. Munafička karakterna crta sili čovjeka da govori drugačije nego što u srcu osjeća. A ona se tvori (i) strogim i oholim odgojem. Najbolje što se može dosegnuti autokratskim (autoritarnim) pedagoškim vođenjem jesu tzv. pasivne vrline volje. Drugim riječima, ovo vođenje ne mora da pravi smetnju razvitku strpljivosti, poslušnosti, marljivosti, istrajnosti, tačnosti, ispravnosti, ali ometa razvitak  a k t i v n i h  vrlina volje koje su očituju u inicijativi, samostalnosti, srčanosti, moralnoj hrabrosti i slično. Unapređenje aktivnih vrlina volje nužno potrebuje znatnu mjeru slobode u reagiranju i ponašanju, u govoru i djelanju, u samoispitivanju i samoodlučivanju, u samokorigiranju pri pogrešnom samoodlučivanju itd.. A islam upravo obavezuje na razvoj aktivnih crta volje.

Slobodna, samostalna, odgovorna, aktivna i kreativna ličnost ne može se razvijati postupcima neslobode, nesamostalnosti, nekreativnosti itd.. Ako želimo njegovati ovakvu ličnost, na što nas konfluentno obrazovanje obavezuje, onda se naki konkretni oblik slobode, samostalnosti i aktiviteta mora u samom procesu odgajanja upražnjavati. Konfluentnom obrazovanju nepodan je odgajatelj-voditelj, a ne odgajatelj-zapovjednik. Mi djecu vodimo putevima slobode tako što im omogućavamo da slobodno misle, da se slobodno izražavaju, da slobodno sude, procjenjuju i vrednuju svijet u kome žive i ljudska djela u njemu. Dakle, ono što želimo da se nađe u ishodu odgoja, mora se naći u odgojnom postupku.

Tabela:

2. Linija koja odvaja slobodu od anarhije, dvije pedagoške logike i svojstva odgajatelja-voditelja

Linija koja odvaja slobodu od anarhije, zanemareno od odgovornog pedagoškog vođenja, može se povući samo ukoliko unutar principa slobode u odgoju žive ne samo pozitivno upravljeni pedagoški akti, ne samo pedagoški akti podupiranja i buđenja, nego i akti suprotnog dejstva i predupređivanja. Pedagoška predupređenja nisu isto što i sputavanje i ograničavanje rasta i razvoja ličnosti. Ona nisu suha prisila nego pedagoška odgovornost ili eliminacija raspojasanih pedagoških odnosa.

Logika ''treba'' je postupak koji je satkan od podsticaja, vođenja, usmjeravanja, davanja uputa, instrukcija, savjeta, poštovanja ličnosti, sokoljenja, ohrabrivanja, doživljavanja itd..

Logika ''ne treba'' je postupak kojeg uglavnom čine postupci i mjere prisile, koji je samo neprekidni niz direktiva, naredbi, zapovjedi, zabrana, opomena, primjedbi, kritika, ukora, kažnjavanja i sličnih oblika predupređivanja (kažnjavanja).

Odgajatelja-voditelja raspoznajemo po tome:

·      Što zna da vodi učenika prema njegovoj individualnoj prirodi, a ne prema svojoj slici;

·      Što je sposoban i spreman da svoje pedagoške akte uvijek određuje ukupnim sastavom ličnosti odgajanika koji se razvija, a ne samo pojedinačnom pojavom njegove ličnosti;

·      Što je spreman i sposoban da izmiče korak po korak ispred moralne slobode i moralne hrabrosti odgajanika, a koje jedanput pobuđene postaju pokretačka snaga svog daljeg njegovog napredovanja;

·      Što je sposoban i spreman da pravovremeno prepusti odgajanika samoodređenju u mudro izabranoj i pobuđenoj raznovrsnosti islamskih vrednota;

·      Što zna na koje se to unutarnje strukture valja osloniti i kojim ih sadržajima može najbrže, najlakše i na vrijeme dodirnuti, a kojim ih pak uopće ne dotiče u datoj fazi duhovnog razvitka;

·      Što zna da odgojno-obrazovni postupak ne smije biti 'prikovan' za obrazovno dobro u procesu pretakanja kulturnog i vjerskog u obrazovno dobro;

·      Što zna da ima reda bez slobode, ali da nema slobode bez reda;

·      Što je sposoban i spreman razviti kod učenika kritiku vlastitog djelovanja i postupanja, a da ne uništi povjerenje odgajanika u sebe samoga.