Kategorija
Autor
Stari vijek ostao je obilježen velikim i moćnim carstvom Perzije. Atena i Sparta prema njemu bijahu tek otočićima nestašnih susjeda. Još danas se pripovijedaju priče o kralju Dariju i hićaje o perzijskim junacima Staroga vijeka. Moć tog carstva trajala je stoljećima, a na njegovu prijestolju se izmijenilo nekoliko dinastija. No, kao i sva drevna carstva, tako je i Perzijsko doživjelo svoju stagnaciju kada bijaše oslovljavano kao ''kolos na staklenim nogama'', eda bi konačno bilo u potpunosti zapljusnuto islamom.
Za razliku od većine zemalja u koje je doprla noga arapskog vojnika, Perzijanci su sačuvali svoj jezik u kojem se ipak dobrano prepoznaje pečat arapske leksike. Već sam Pejgamber, s.a.v.s., je navijestio da će Perzija poroditi sinove koji će na veličanstven način širiti islamski nauk i iskonsku mudrost. To se zaista i desilo. Najveći i najpriznatiji auotoriteti iz naučnih disciplina tefsira (tumačenja Kur'ana), hadisa (Poslanikove, s.a.v.s., Predaje), kiraeta (učenja Kur'ana) i drugih discipina su porijeklom Perzijanci. Čak i u lingvistici arapskog jezika i sistematizaciji njegove gramatike do dan danas vrhuni lik jednog Perzijanca, čuveni es-Sibevejh.
Već odavno smo planirali (Samir Beglerović i moja malenkost) jedno studijsko putovanje u Iran, no gorčina birokracije i neažurnost nekih nadležnih institucija nije nam ostavila drugu mogućnost doli da tu ekskurziju organizujemo u vlastitom aranžmanu, što je značilo i njeno rapidno skraćenje. Prije puta se sastajemo s profesorom Adnanom Silajdžićem koji nam daje svoje korisne savjete.
Augusta 28. 2001. u večernjim sahatima letom iz Sarajeva stižemo u Istanbul, grad na Bosforu i kapiju koja otvara put za mistični Orijent. U staroj četvrti Aksaraj nalazimo jeftino prenočište i tako provodimo noć u gradu osmanskih sultana.
Već sutradan popodne smo u autobusu iranske agencije ''Tehran-tur'' kojim polahko krećemo za drevnu Perziju. Put vodi kroz sjeverni dio Turske. Otprilike svaka tri sahata pravimo polusatne pauze. Kako odmičemo prema istoku, priroda biva sve surovijom a vegetacija sve oskudnijom. Krećemo se stepama nekadašnjih seldžučkih nomada koji nekoć iz Centralne Azije i planina Altaja sa svojim stadima i kožnim šatorima u talasima stigoše u svoju novu domovinu. Nakon nekoliko stotina kilometara stižemo u istočnu Tursku, poznatu kao Kurdistan. Kurdistan, domovina Kurda koji govore jezikom sličnim perzijskom jeziku, se proteže jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, dijelom istočnog Irana i jednim manjim dijelom na sjeveroistoku Sirije.
Kurdistan je zemlja golih planinskih vrleti i nepreglednih stepa na kojima još uvijek kao i nekoć vrijedni Kurdi napasaju svoju stoku. Tu i tamo iz kamena se pojavi potok krivudajući sasušenom stepom čiji kolorit upotpunjavaju djevojčice u narodnoj kurdskoj nošnji hitajući mu s ibricima na ramenu.
Netom putujući dalje, na istoku se počinje ukazivati gorostasni vrhunac mitske planine Ararat (5156 m.). Kako joj se približavamo njena očaravajuća forma i veličanstveno oblikovani masiv koji kao kakav div izbija iz stepske visoravni sve više djeluju natprirodno.
Za planinu Ararat tradicija vezuje veliki potop u vrijeme Nuha, a.s. Naime, kako tradicija veli, poslanik Nuh, a.s., je brodareći svojom lađom pristao upravo na obronke ove planine. Njeni vrhunci su tokom cijele godine prekriveni snijegom koji na ljetnjem suncu blješte poput kakve krune optočene dijamantima. Pogled na tu planinu budi asocijacije na mističnu planinu Kaf čijim vrhuncima streme salici (duhovni putnici) na putu mehabbeta (ljubavi) i ma'rifeta (spoznaje).
U podnožju Ararata na jednom od planinskih prevoja je smještena i granica između Turske i Irana. Turski i iranski dio graničnog prijelaza su kao priljepljeni jedan uz drugog, no valja naglasiti kako je iranski dio graničnog kompleksa daleko suvremeniji i bolje uređen.
Zadržavši se nekoliko sahati na tom prevoju konačno ulazimo u Iran. Već sam pogled na prostranu dolinu koja se ukazuje nakon tog prevoja i seoce smješteno u njoj budi osjećaj povratka u doba velikih klasičnih srednjovjekovnih perzijskih mislilaca. Čitav taj sjeverozapadni dio Irana je poznat kao Azerbejdžan i zemlja Azera. Najpoznatiji grad te pokrajine i prvi veći grad kroz kojeg prolazimo jeste Tabriz, grad poznat po tkaonicama čuvenih perzijskih ćilima. Marko Polo u svom putopisu s Dalekog istoka (XIII stoljeće) Tabriz spominje kao grad prelijepih bašči, vrtova i ružičnjaka. Jezik kojim govore Azeri je identičan turskom jeziku.
Ono što ostavlja upečatljiv utisak prolazeći kroz perzijske stepe jesu vitke džamijske munare i njihove plave blještave kupole. Jedini veći gradovi do Teherana pored kojih prolazimo jesu Zendžan i Kazvin.
U iransku prijestolnicu stižemo nakon skoro dva dana vožnje u prijepodnevnim sahatima na autobusku stanicu poznatu kao ''terminale Azadi''. Poslovično vrijedni taksisti su već tu oko vas da vam pruže svoju uslugu i ''odbace'' vas u bilo koji dio Teherana ze nekih 10.000 rijala (oko 4 KM). Tu smo naučili da Iranci u kolokvijalnom govoru odbijaju jednu nulu s kraja novčanice i taj iznos oslovljavaju pojmom ''tuman'' (tako 10.000 rijala odgovara 1.000 ''tumana''). Imali smo problema u komunikaciji dok to nismo ''skontali''.
Teheran je najveći grad Bliskog Istoka i ono što prvo upada u oči jeste izuzetno gust saobraćaj na ulicama. Iranci uglavnom voze svoje nacionalno vozilo zvano ''pejkan'' tako da je rijetkost vidjeti neku drugu marku automobila.
Bilo kako bilo, smještamo se u hotel ''Ziba'' kraj Velikog bazara, nedaleko od Homeinijeva trga. Taj dan provodimo u odmoru.
Već sutradan klanjamo podne namaz u mahalskoj džamiji po hanefijskom usulu. Niko vam ne zamjera činjenicu što niste pripadnik dža'ferijskog mezheba koji je inače dominantan u Iranu. Nakon namaza ljudi hrle da se s vama poselame raspitujući se odakle dolazimo. Iranci su mahom vrlo ljubazan i gostoljubiv narod. Svi vas vuku za rukav da s njima doma popijete čaj, nudeći vam svoj hizmet u svemu što potrebujete.
Jedan od mladih mula (vjerski službenici u Iranu) srdačno nam je ponudio da čak sa njim obiđemo i grad Kom.
Saznavši da smo u Iranu, profesor Ejdi Ekber iz Naučno-istraživačkog instituta Ibn Sina u Sarajevu, kontaktira svog ahbaba u Teheranu Muhsin Ibrahimija, inače profesora engleskog jezika na Teheranskom Univerzitetu, da nam bude na usluzi. Već idući dan s jutrom se zapućujemo s nadasve ljubaznim Muhsin Ibrahimijem u drevni perzijski grad Kom.
Idući za Kom, na istoku vam se počinje ukazivati Velika slana pustinja a pogled na nju djeluje zaista impresivno. Muhsin nam pripovjeda kako su mu, bivši nekoć na obodima te pustinje, noge propadale u nešto nalik živom blatu. To je pustnja koju je nemoguće preći a na suncu svjetluca poput kakva jezera i savršene fatamorgane.
Putevi u Iranu su izuzetno dobri tako da za manje od dva sahata stižemo u Kom. To je veoma religiozan grad u kojem nema zgrada viših od četiri sprata. U njemu je, između ostalog, smješten i Centar za međumuslimanski dijalog i razumijevanje.
Kom je, kako nam Muhsin pripovjeda, jedini grad u Iranu koji mora uvoziti vodu za piće. Središte grada je mezar i džamija Fatime, sestre Imama Reze (osmi Imam i unuk hazreti Dža'fera ss-Sadiqa, hazreti Ebu Hanifina učitelja).
Kompleks Fatimina mezara i džamije je zaista imponzantan. Čini ga veliko otvoreno dvorište s fontanom i četiri golema divana od kojih jedan vodi u sam mezar.
Nedaleko od tog kompleksa je i ogromni knjižni centar na četiri sprata i preko pedeset knjižara koje nude vjersku literaturu, poglavito na arapskom jeziku. Sam taj knjižni centar je poznat kao ''Kuds''. Svaki od prodavača u tim knjižarama odlično govori arapski jezik. Prodavači vas doslovno ''nose na glavama''. Tu smo se i najviše zadržali.
Važno je istaći kako se među policama mogu naći i knjige Ibn Tejmijje, Ibn Qajjima i Ibn Baza, a da ne govorimo o literaturi sufijske provenijencije čijim naslovima se rafe doslovno prelamaju. Tako smo, između ostalog, našli izvrstan komentar na hazreti Ibn 'ArebijevFusus, Kenzul-ihtisas od el-Dželdekija, ... Recimo usporedbe radi kako je na zadnjem sajmu islamske knjige u Kairu cenzurom bilo zabranjeno prisustvo šiijske literature. Zaista je krajnje vrijeme za jedan komunitaran i zdrav dijalog među muslimanima te da se konačno okanimo međusobnog šikaniranja i kojekakve ekskomunikacije.
Recimo kako se u Komu svi dućani i radnje zatvaraju između jedan sahat i pet sati popodne a porad velike vrućine, jer, ne zaboravimo, Kom je grad na ivici pustinje. Tu pauzu smo iskoristili da kušamo iransko nacionalno jelo ''čelo kebab''.
Pred akšam smo krenuli nazad u Teheran, no iz Koma nije ''džaiz'' otići a da se ne kupi slatko koje se samo u Komu spravlja a zove se ''sohan''. Na putu između Teherana i Koma, na brežuljcima i brdima s obje strane puta su u kamenu uklesana Allahova Lijepa Imena, Časno Pejgamberovo, s.a.v.s., ime, te zazivi na članove Poslanikova, s.a.v.s., Ehli-bejta (porodice), što na zalazećem Suncu ostavlja posebno upečatljiv utisak.
Zbog finansijskih okolnosti prinuđeni smo da već sutradan krenemo nazad za Istanbul, no, ovaj put autobusom agencije ''Sejr ve sefer'' te tako za sobom ostavimo Perziju čije čari nismo čestito ni kušali.
Ovaj put se na granici zadržavamo nešto duže. Put u istočnoj Turskoj je pun vojnih punktova na kojima vas svako malo zaustavljaju i pregledaju. To je područje uvijek problematičnog Kurdistana, a ni odnosi između Irana i Turske nažalost nisu baš bajni.
Imamo priliku ponovo motriti vrhunce Ararata oko kojih se ovaj put skupiše gusti oblaci najavljujući kraj suhoga ljeta. Bijele munare u njegovu podnožju odbijaše svjetlost munja a mi nastavismo put u pravcu gradu Erzuruma.