Kategorija
U jednoj predaji koju bilježi Sulemī u djelu “Sunenus-sūfijja”, hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:
Kada uzvišeni Allah želi sprovesti neku odredbu, ljudima oduzme razum dok ne sprovede Svoju odredbu. A kada je sprovede vrati im razum i tada nastaje kajanje (nedāma).
(hadis prenosi Džafer ibn Muhammed)
Koliko se samo puta čovjek upita: Ma, gdje mi bī pamet? Naravno, nekada je to znak korenja: “Znao sam da me to i to čeka ali ipak to i to uradih.” Ali nekada se stvarno desi da nas potpuno neočekivano nešto zadesi. Kao da nam je neko doslovno “uzeo pamet”.
Makar bili svjesni da je nešto pogrešno te makar dobro pazili jednostavno se istinskome vjerniku desi da počini neki grijeh nesvjesno, a odmah kad ga počini shvati šta se desilo pa, sav u čuđenju, počne se kajati i od jedinoga Gospodara oprost iskati.
Allah dragi voli kada osoba traži od Njega nešta, naročito oprost za grijehe, prvo svoje pa drugih. U jednome hadisi-šerifu se kaže:
Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada ne biste činili grijehe Allah bi vas zamijenio s narodom koji bi činio grijehe i tražio oprost od Allaha. A Allah bi im sigurno oprostio.
(prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)
Ovime se nikako ne želi reći da treba griješiti već se skreće pažnja na dvije stvari. Prva, da je čovjek po svojoj prirodi sklon grijehu. Te, druga, da je dragi Allah uvijek voljan oprostiti, čovjek samo treba oprost od Njega zatražiti, ma kakav god grijeh prethodno počinio.
Postoji razlika, makar se na prvi pogled tako ne činilo. Allah dragi ne voli griješnika ali voli pokajnika. Ne voli kada neko svjesno, namjerno, griješi ali voli kada se osoba koja je kakav grijeh počinila kaje. Allah dragi voli čuti iskreno pokajanje svojih robova i iskreno obećanje Njemu da se više neće griješiti.
Ako ne budete vjerovali, - pa, Allah od vas ne zavisi,
ali On nije zadovoljan, ako robovi Njegovi ne vjeruju.
(Kur’an, Skupovi, 7.)
Grijeha se treba kloniti ali ako čovjek već zgriješi nikada ne smije nadu gubiti jer, kako smo već čuli:
“Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.”
(Kur’an, Hudžr, 56.)
Nizu prenosilaca navedenoga hadisa hadiski stručnjaci prigovaraju; kažu da je hadis mevkuf, da se u nizu ljudi koji ga prenose ne nalazi ashab, čovjek koji bi predaju povezao s hazreti Pejgamberom, alejhisselam.
Ono što može osnažiti vjerodostojnost poruke te predaje jeste jedan događaj koji je zabilježen a koji se odnosi na hazreti Ibn Abbasa. Između ostaloga, taj događaj zabilježio je rahmetli Sujuti.
Hazreti Ibn Abbas držao je predavanje, davao odgovore na pitanja koja su mu okupljena grupa ljudi postavljala. Kadgod bi dao odgovor, Nafi ibn el-Erzek bi mu proturječio:
“Nije tako već ovako…”; “Netačno, ovako je ispravno…”
Hazreti Ibn Abbas samo bi šutio. Tako ga neko upita:
“U čemu imamo lijep primjer iskrenoga vjernika?”
Hazreti Ibn Abbas odgovori:
“U ptici hudhud. Bio je od velike krositi hazreti Sulejmanu, alejhisselam, a mogao je viditi vodu pod zemljom. Tada bi se na to mjesto obrušio i počeo udarati kljunom. To je bio znak da je pronašao vodu.”
Na to el-Erzek reče:
“To nije tačno. Jer ako hudhud vidi vodu pod zemljom, kako onda ne vidi običnu zamku koju mu djeca postave a potom pokriju zemljom?”
Hazreti Ibn Abbas reče:
“Kada dođe sudbina vid oslijepi.”
U drevnome Egiptu, hudhud je bio simbol zahvalnosti i često se pojavljuje u egipatskim hijeroglifima.
U Sjevernoj Africi pupavac je nazivan “doktor” jer se vjerovalo da njegovi glava i srce predstavljaju dobar lijek te služe i kao afrodizijak.
Hudhud drugima pomaže (pronalazi im vodu), a s druge strane, “sebi ne valja”, najobičnija zamka košta ga života. U tome je veliki Allahov hikmet (mudrost).
U hadisu koji bilježi Ismail Hakki kaže se da nam je Poslanik, alejhisselam:
Zabranio ubijanje hudhuda jer je Sulejmanu pronalazio vodu, obavještavao ga o njenoj blizini ili udaljenosti. Volio je robovati dragome Allahu na Zemlji jer je rekao:
Iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni.
Veoma je lijepo usniti hudhuda. U snu, ukoliko je riječ da je osoba usnila hudhuda u općemu značenju, ne nekome za nju specifičnom, hudhud predstavlja vjeru, pobožnost, iskrenost i uspjeh.
Prenosi se da je mati Abdul Melika ibn Muhammeda er-Rekāša neko vidio u snu. Tada je bila noseća sa er-Rekāšom. Viđena je u snu kako se porodila a umjesto djeteta rodila je hudhuda.
Neobično. Vjerovatno se malo prepala kada joj je taj san ispričan pa je odlučila potražiti nekoga da joj san rastumači.
U to vrijeme živjelo je mnogo dobrih i pobožnih ljudi tako je ubrzo našla odgovor odnosno nekoga ko joj je protumačio san u kojemu je viđena.
“Ako je to istiniti san (ruja), ako Bog da rodit ćeš dijete koje će mnogo klanjati.”
Kada je er-Rikāš odrastao, svakoga bi dana klanjao četiri stotine rekata nafile namaza (dobrovoljnoga namaza), a naučio je napamet i prenio šezdeset hiljada hadisa.
Umro je 276. godine po Hidžri. Allah rahmetejle!
Podobro smo se zadržali na kazivanju o hudhudu. Vrijeme je da se vratimo na kur’ansko kazivanje o hazreti Sulejman-pejgamberu, alejhisselam, i Belkisi, kraljici od Sābe.
Reče Sulejman
alejhisselam, hudhudu:
“Pokaži nam vodu,
vidjet ćemo
to što si rekao,
da li govoriš istinu ili si od lažljivaca!”
(ajet 27.)
Kada im je pupavac pronašao vodu, i oni je se napiše, hazreti Sulejman-pejgamber pozva hudhuda. Napisa jedno pismo, zapečati ga svojim mubarek prstenom i predade hudhudu. Potom reče:
“Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci,
stanovnicima Sābe,
a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će uzvratiti!”
(ajet 28.)
to jest “šta će odgovoriti”.
A kakv je bio sadržaj toga mubarek pisma, pisma koje će izmijeniti ne samo život kraljice od Sābe već i živote njenih podanika?