Kategorija
I kad oni ono što se Poslaniku objavljuje slušaju,
ti vidiš kako im iz očiju suze liju,
sve zbog Istine koju spoznaju!
I oni govore: “Gospodaru naš! Mi vjerujemo,
s onima što vjeru svjedoče Ti upiši i nas!
Zašto da i mi u Allaha ne vjerujemo,
i u Istinu koja nam dolazi?!
Pa i mi žudimo da nas Gospodar naš uvede
s ljudima dobrim u džennet!”
(Kur’an, Trpeza, 83., 84.)
Kako to izgleda kada suze teku znaju najbolje oni koji su suze već puštali, iz tuge, iz čežnje, uslijed bola. Onima koji malo plaču teško je objasniti osjećaj slijevanja suza niz obraz, mada je teško povjerovati da ima onih koji nikada nisu zaplakali.
Kako kažu, ima oko deset vrsta plača a samo jedna vrsta je plač radi uzvišenoga Allaha, uslijed čežnje za ponovnim susretom s Njim.
Mnogo je primjera i priča koje pokušavaju dočarati tu čežnju za susretom s voljenim Gospodarom kroz primjere ljubavi među ljudima. Jedna od tih priča jeste kazivanje na koje se može naići u iščitavanju značenja ajeta kur’anske sure Jusuf. To je priča o susretu hazreti Jusufa (Josipa), alejhisselam, i jednog pustinjaka.
Kada je našao nešto slobodno vremena, hazreti Jusuf, alejhisselam, iziđe iz Misira (Egipta) i poče hodati okolnom pustinjom iščekujući ne bi li mu uzvišeni Gospodar poslao kakav haber (vijest) o voljenome ocu hazreti Jakubu (Jakovu), alejhisselam.
Reče:
“Allahu moj, Ti poznaješ svu žest moje čežnje za mojim ocem, pa mu nekako dostavi od mene selam (pozdrav).”
Nije to ni izgovorio kad se pred njim pojavi neki pustinjak. Hazreti Jusuf ustade na noge i primaknu se tom nomadu koji nešto govoraše.
“Nikada nisam čuo da neko iz ovoga grada ovako govori. Arape, odakle si?”, upita hazreti Jusuf.
“Dolazim od gradova ken‘anskih”, odgovori Arap.
“A iz kojega mjesta tačno”, upita hazreti Jusuf, lica već problijediloga.
“Iz mjesta koje nastanjuje porodica Jakubova”, odgovori Arap.
Čim je čuo ime “Jakub”, hazreti Jusufu, alejhisselam, sve se u glavi zavrti te pade unesvjest.
Nomad siđe s jahalice, uze kantu vode i brižljivo je izli na lice Jusufovo, alejhisselam. Kada se hazreti Jusuf povrati, Arap upita:
“Šta ti bi dječače?”
Hazreti Jusuf upita:
“Arape, poznaješ li Jakuba, ili da nisi možda gdje čuo to ime?”
“Ih”, odgovori beduin, “ko još nije čuo za hazreti Jakuba Israelićanina, Allahovoga vjesnika?!”
“Molim te, reci mi nešto o njemu, kako je izgledao zadnji put kada si ga vidjeo?”, upita hazreti Jusuf.
“Kada ga vidjeh posljednji put, leđa mu bijahu povijena a kosa osijedila. Odvojio se od svoje djece i stalno plače za očinjim mu vidom, sinom hazreti Jusufom koga mu oteše pred očima.”
Kada ču ovo, hazreti Jusuf, alejhisselam, sav problijedi i zavika:
“Da me mati ni rodila nije, da mi je bogdo bunar kaburom (grobom) post’o. Kamo sreće da me zvijeri pojedoše, samo da mog Jakuba ne zadesi tol’ka nevolja zbog mene!”
“Arape! Ponesi der mu ovo pismo od mene kada budeš prolazio gradima ken‘anskim. Svrati u dom Jakubov kada nastupi posljednja trećina noći. Čut ćeš kako tespih (slavi) Allaha čini, i kako plače. Nazovi mu selam riječima:
‘Esselamu alejke, o mazlumu (onaj nad kojim je nepravda učinjena)! Dođoh ti s pismom kojeg šalje onaj u žalosti, sav u bolu, iz Misira!’ ”
“Ako te upita za moj madež na obrazu reci da su ga silne suze izbrisale. I prenesi mu:
‘Oče moj, zabranio sam sebi smijeh uslijed rastanka s tobom; ni na postelji spavati neću sve dok se s tobom ne sretnem!’ ”
Na te riječi beduin silno zaplaka, jedva sebi dođe i reče:
“Moj dječače, ko je kadar takvo pismo dostaviti?!”
Kada prođe neko vrijeme, Arap se vrati u gradove ken‘anske. Zaustavi jahalicu pred vratima Jakubovim i pričeka dogovoreno vrijeme. Kada ču Jakuba, alejhisselam, kako tespih Allaha čini i kada ga ču kako plače, reče:
“Esselamu alejke, od dječaka iz Misira koji ti ovaj selam šalje!”
Ove riječi ču sestra hazreti Jusufa, alejhisselam. Sagradila je kuću odmah pokraj Jakubove, alejhisselam, i zavjetova se da se nikada nasmijati neće sve dok ne vidi oca svoga kako se smije. Odgovori Arapu:
“Ve alejkesselam, tebi koji obnovi tugu moju. Ne govori, kako te onaj u tuzi čuo ne bi. Sada s Gospodarom šapuće. Obukao je odjeću hazreti Ibrahima, alejhisselam, a oslanja se na štap hazreti Ishaka, alejhisselam.”
“Beduinu, kakvo to pismo nosiš? Reci mi pa da mu prenesem.”
Beduin odgovori:
“Halali, ali pismo je za njega, ne za tebe.”
Tad pozva oca svoga, sva sretna. Hazreti Jakub, alejhisselam, reče:
“Šta je bilo? Ako su pare, šta će mi? Ni djeca mi ne trebaju više poslije moga očinjega vida, moga Jusufa.”
Na to mu ona reče:
“Raduj se oče! Glasnik brata moga Jusufa pred vratima stoji.”
Arap sav problijedi. Prozbori:
“Esselamu alejke, potišteni, sav u moru tuge utopljeni! Haber ti nosim od onoga svog brigama prekrivenoga!”
Hazreti Jakub, alejhisselam, jadan uzviknu:
“Lebbejke, lebbejke (odazivam ti se)!”, i pojuri ka Arapu.
Odmah ga upita:
“Arape, vidje li ti voljenoga moga, moga Jusufa?”
“Da, vidjeh ga, Allahov vjesniče.”
“Daj mi vamo oči tvoje, da ih ljubim!”, pa mu priđe, u oba oka ga poljubi, i reče:
“Nadam se da ih Vatra dotaći nikada neće!”
Potom mu se opet obrati:
“Opiši mi ga, o Arape!”
“Na obrazu mu vidjeh trag od suza koje lije.”
“Još mi kazuj”, reče hazreti Jakub.
“Dva pramena kose ima, na struk mu padaju. Lica je okrugloga, poput tvoga. Između očiju vidi se sjaj, najbjelje boje. Širokoga lica, povijenoga nosa, širokih obraza. Dva oka kao krila ptica. Kada bi se nasmiješio vidjela bi se kao neka svjetlost. A kada govori vidi se kao nekakav odsjaj Sunca. Sav je prekriven nurom (svjetlom). Nur mu iz očiju isijava, poput Mjeseca o uštapu. Rekao je:
‘Zabranio sam sebi smijanje, i spavati na postelji neću, oče moj!’ ”
Na te riječi hazreti Jakub u nesvjest pade. Kada dođe sebi reče:
“Arape! Kako mu je madež na obrazu?”
“Nema ga više, izbrisale mu ga suze”, reče beduin.
Hazreti Jakub ponovno u nesvjest pade. I svi su ovo čuli. Rekoše:
“Čini nam se da mu je neko kakvu vijest o Jusufu donijeo”, pa se oko hazreti Jakuba, alejhisselam, okupiše.
Kada hazreti Jakub sebi dođe, reče:
“Arape, ovo ti nikada dovoljno dobrim uzvratiti neću moći, išči od mene šta god hoćeš. Allahu ću za tebe dovu da učinim, za šta god hoćeš s Ovoga svijeta i ahireta.”
Arap odgovori:
“Allahov vjesniče, zamoli dragoga Allaha da mi olakša smrtne muke i da budem drug tvoj u Džennetu (Raju). I da mi se dadne imetka više nego što ga ima pleme Benū ‘Umejje, jer me zadirkuju zbog siromaštva.”
Hazreti Jakub, alejhisselam, učini dovu dragome Allahu za sve ovo što beduin zaiska.