Kategorija
Hazreti Sulejman, alejhisselam, kako se prenosi, pogledao je svoju vojsku a sa mjesta na kojemu je trebao stajati hudhud bljesnu mu Sunce u oči. Hazreti Sulejman-pejgamber pogleda i vidje da hudhuda nema.
Ždral se vinu u visine, nakon prijetnje hazreti Sulejmana, i ne prođe dugo a susrete hudhuda u zraku.
Pupavac je, još dok je vojska marširala pustinjom, osjetio da bi trebao potražiti vodu. Ali samo što je uzletio, nije prošlo dugo, susrete drugoga pupavca koji se zvao Anfīr. Počeše razgovarati jer hudhud bijaše jedina ptica takve vrste u hazreti Sulejman-pejgamberovoj vojsci.
Kako se i čovjek voli pohvaliti onim koga voli tako je i hudhud počeo hvaliti Anfīru hazreti Sulejmana, alejhisselam, njegovu bogobojaznost, carstvo, mudrost i pravednost. Tada je hudhud upitao:
“A ko je tvoj vladar?”
Anfīr odgovori:
“Ja imam vladaricu Belkīsu, kraljicu od Sābe. Pod svojim zaovjedništvom ona drži dvanaest hiljada komandanata, a svaki od njih zapovijeda sa stotinu hiljada vojnika.”
Hudhud se silno začudi: zar ima neko tako moćan. Odluči poći sa Anfīrom da se i lično uvjeri u to što Anfīr prenosi.
Hudhud se čudio ovoj Božijoj mudrosti da niko iz hazreti Sulejmanove vojske: džinni, ljudi, životinje i šejtani, za ovo nije znao. Čak ni sâm hazreti Sulejman, alejhisselam.
U ovome se ogleda jedno od hazreti Muhammedovih, alejhisselam, učenja. Bez obzira koliko nešto čovjeka zanimalo, uvijek je upitno da li to saznanje za kojim čovjek žudi ima za njega samoga neku korist ili, ne daj Bože, štetu. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, uticao se dragome Allahu od četiri stvari:
اللَّهُمَّ إنِّي أعُوذُ بِكَ مِنْ عِلْمٍ لاَ يَنْفَعُ, وَ قَلْبٍ لاَ يَخْشَعُ, وَ دُعَاءٍ لاَ يُسْمَعُ, وَ نَفْسٍ لاَ تَشْبَعُ, أعُوذُ بِكَ مِنْ هَؤُلاَءِ الأرْبَعِ.
(Allahumme innī e‘ūzu biKe min ‘ilmin lā jenfe‘u, ve kalbin lā jahše‘u, ve du‘āin lā jusme‘u, ve nefsin lā tešbe‘u, e‘ūzu biKe min hā’ulā’il erbe‘i.)
Allahu moj, utječem Ti se od znanja od kojega koristi nema, od srca koje nije skrušeno, od dove (molbe) koja se ne prima, i od duše koja je neutaljiva. Utječem Ti se od ovoga četveroga.
(hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Tirmizi i Ibn Madže)
Kada je sve vidio svojim očima, pupavac požuri natrag nigdje se usput ne zadržavajući.
I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče:
“Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest.”
(ajet 22.)
Važno je primjetiti da hudhud nije htio obavijestiti hazreti Sulejman-pejgambera o nečemu tako važnome sve dok se lično u to nije uvjereno. Na to se, između ostaloga, aludira riječima pouzdanu vijest.
Uzvišeni Allah ljude upozorava da uvijek provjere vijest koja im dolazi. Za neke je autoritet jedna vrsta ljudi, za druge druga ali ako vijest dolazi čovjeku iz za njega nepouzdanoga izvora, izvora koji ne poznaje, kojemu ne vjeruje, bolje mu je vijest, naročito ako je važna, čim prije provjeriti.
Na nekoliko mjesta u Kur’ani-kerimu naš Gospodar poziva na istraživanje Kur’ana, kur’anskih novosti, poruka, naredaba i zabrana, a onima koji Kur’an poriču upućuje izazov da, eto, sâmi pokušaju sastaviti nešto slično Kur’anu.
Vjernicima je naročito preporučeno dobro provjeriti vijest koju im donosi neki poznati razvratnik:
O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.
(Kur’an, Sobe, 6.)
Često čovjek “poleti” za nekoga reći da je nevjernik, da je krivac za nešto jer je to čuo: “Znam ja,...” Koliko to samo štetu čovjekovu srcu čini, koliki samo predstavlja teret za dušu i koliko se samo time čovjek približava Vatri, a sve jer prenosi nešto u što se nije lično uvjerio.
Uvijek se treba čuvati toga. Karadavi kaže kako je smiješno vidjeti nekoga da se suzdržava od jela i pića uz mjesec ramazan a istodobno druge ogovara, prenosi o drugima ono ružno. “Tijelo mu posti a duša grijeh čini”, rekao bi hazreti imam Gazali.
Vidjeo sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni.
(ajet 23.)
Tako hudhud prenese hazreti Sulejmanu, alejhisselam, vijest o Belkīsi, kraljici od Sābe, i silnome carstvu i bogatstvu koje joj je dato.
Kraljica Belkīsa bila je veoma mudra, imala je apsolutnu vlast u svome kraljevstvu, bila je dobro bogata te posjedovala ogroman broj vojnika i konja.
Prenosi se da joj je prijesto bio poput najljepšega kreveta. Jedni kažu da se podizao prema nebu u visinu od trideset aršina, a drugi da joj je prijesto bio visok osamdeset aršina. Prostirao se na prostoru od osamdeset sa osamdeset aršina.
Ukrašen je bio s različitim vrstama ukrasa: s dijamantima, dragim kamenjem i biserima.
Hudhud je spomenuo samo da je vladar žena, a opisao je ljepote njena priestolja i moći. Arifi (znalci) u ovome vide tragove lijepoga odgoja (husnul-edeb) kod hudhuda jer je loš odgoj (sū’ul-edeb) opisivati ljepotu lica osobi drugoga spola. Konačno, hazreti Pejgamber, alejhisselam, uvijek je tragao za istinskom ljepotom, ljepotom duše, kako mi to kažemo, jer je ljepota duše trag ezelske (predegzistirajuće) ljepote.
Ko traga i pronađe ezelsku ljepotu: u svojim roditeljima, braći i sestrama, starateljima, u svome učitelju, prijateljima, bračnome drugu, taj se veže za Onoga koji je Oduvječan. Ovakav izbor jeste teško napraviti, treba za to mnogo upornosti i snage, ali je rezultat istinska naslada.
Kada se čovjek veže za materijalnu ljepotu, oslanjajući se isključivo na svoje oči i uši, veže se za nešto što je prolazno, trenutno.
Hazreti Zunnun Misri rekao je:
“Ko se približi dragome Allahu, blizak je i svemo što je ‘slano’ jer ljepota svega što je lijepo izvire iz rudnika ezelske ljepote. A ko se ne zbliži s dragim Allahom, njegova blizina nečemu ‘slanome’ pokazat će mu to upravo takvim kakvim se i čini.”
A ko je, zapravo, Belkīsa, kraljica od Sābe?