Kategorija
Belkisa, kraljica od Sābe, dijela Jemena, kćerka je el-Hadhāda ibn Šerhabīla, iz plemena Benū Sekseka, od Humejra. Jemenka je iz grada Ma‘rib, koji je bio prijestolnica Sābe.
Prijesto je naslijedila još za vrijeme svoga oca. Po predanju, otac joj nije imao više djece ali kada se Belkīsa rodila odmah je uvidio podarenu joj ogromnu mudrost i sposobnost.
Kako se bilježi, umrla je nakon dvadeset i jedne godine prijestolovanja.
Hazreti Ibn Arebi kaže slijedeće:
Vladaricu ima svaki pogled u smrt što tjera,
zamišljaš ga iznad prijestolja Belkise - dragocjenog bisera.
U ovim stihovima hazreti Šejhul Ekber goivori o Božanskoj mudrosti (el-Hikma el-Ilāhijja) i o tome kako to izgleda kada dragi Gospodar jednu od svojih mudrosti objavi nekome Svome robu.
O tome hazreti Ibn Arebi kaže :
“Svaka Božanska mudrost robu dolazi dok je ovaj u osami, ‘ubija ga’, u smislu da čovjek prestaje motriti sebe, tada mu saopćava mudrosti.
Božanska mudrost se nalazi iznad biserne počivaljke, a što je išaret (simbol) na mjesto na kojemu sjedeše Džibril (Gabriel) i Vjesnik (MUhammed), neka je mir na njih obojicu, za vrijeme jednoga od njegovih (Muhammedovih, alejhisselam) isrā'a.
Sjedili su na tankome brokatu (refref), (pomiješanom) od bisera i dragulja, na ovozemnome nebu. Džibril ga posjeti dok (Muhammed, alejhisselam) bijaše sam, kako bi ga poučio manifestiranjima koja mu dolaze na tome bisernome (ed-Durr) refrefu.
To sam nazvao ‘Belkisa’ budući je nastao od rada i znanja. Rad simbolizira grubost, dočim znanje simbolizira pefinjenost, baš kao što je Belkisa rođena od džinna i čovjeka.
Mati joj je ljudskoga roda, dočim joj otac bijaše od džinnskoga roda. Da joj je otac bio od ljudskoga roda a mater od džinna njihovo dijete živjelo bi s njima (s džinnima) jer bi bilo pretežno duhovno biće. (Budući da nije bio takav slučaj) Belkisa živješe s nama (ljudima).”
Hudhud dalje veli hazreti Sulejmanu, alejhisselam:
Vidjeo sam de se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, -
Šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put
(ajet 24.)
Očito je da pupavac govori o religiji čije je središnje božanstvo Sunce. Neki, opet, tvrde da je ta religija i religija obožavalaca vatre identična.
Hudhud govori hazreti Sulejman-pejgamberu da taj narod, narod koji čini širk, smatra nekoga jednakim dragome Allahu, grijeh koji Uzvišeni, kako je rekao na nekoliko mjesta u Kur’an, neće oprostiti na Sudnjemu danu, slijedi ono što je naučio od svojih prethodnika ogrezlih u grijehu, i da ne znaju za islam, Božiju vjeru koju je u to vrijeme navještavao hazreti Sulejman, alejhisselam:
pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite.
(ajet 25.)
Dragi Allah kroz riječi hudhuda kao da sve ljude koji sada o tome čitaju poziva da počnu obožavati jedinoga Boga, kao da kaže:
“Hajde, učinite sedždu dragome Bogu!”
Ovaj ajet govori o obavezi činjenja sedžde (klanjanja) samo jedinome Gospodaru pa je stoga i obaveza onome ko ovaj ajet prouči da učini sedždu.
Sunce obasjava ono što je u tmini, ako može do toga doći, pa pokazuje danju ono što je bilo skriveno noći.
A dragi Allah ne samo da pokazuje ono što je bilo noću skriveno već izvodi ono što je skriveno, pokazuje čovjeku koji je osjetio slatkoću vjerovanja (imana) mnogobrojne tajne iz Svijeta skrivenoga (ālemul-gajb).
Tako je kroz poslanike, alejhimusselam, izveo objave, koje ljudi nikada prije vidjeli nisu niti za njih čuli; preko voljene osobe iz nas izvlači žar, ašk, koji ne bismo osjetili da nekoga ne volimo. Time nam samo pokazuje za šta je sve čovjek sposoban, šta sve može podnijeti, dokle može “dogurati”; do neslućenih visina, samo ako se uzda u dragoga Boga i njemu sve želje i nade usmjerava.
Objava dolazi s nebesa, s Levhi-mahfūza (Ploče strogo čuvane), a čovjek je nastao od zemlje, ilovače, pa kao da nam se ovim poručuje da dragi Allah s neba spušta Objavu a iz nas izvodi ono najljepše, pa kako onda da mu sedždu ne činimo?!
On zna ono što krijete i ono što na javu iznosite, svaku našu potrebu, želju, dragi Allah zna. Zna i svaki naš grijeh, koji smo svjesno ili nesvjesno počinili; koji smo htjeli počiniti ali nismo uspjeli. Zna za svaku našu pomisao, dobru i lošu.
I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćete griješnike prestravljene zbog onog što je u njoj.
“Teško nama!” – govorit će –
“kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” –
i naći će upisano ono što su radili.
Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.
(Kur’an, Pećina, 49.)
Nikome neće nepravda učinjena biti. Ali samo se lud čovjek nada da će mu na Sudnjemu danu biti suđeno shodno njegovome životu. Sve što čovjek dobro i lijepo dobije nije nikakva njegova zasluga već Allahov dar. A kada bi dragi Allah pristao ljudima suditi isključivo shodno njihovoj zasluzi, niko se ne bi “lijepo proveo”.
Da Allah kažnjava ljude prema onom što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe, -
Pa Allah dobro zna robove Svoje.
(Kur’an, Stvoritelj, 45.)
Zato je mnogo pametnije uzdati se u Božiju milost negoli svoj trud i zasluge. Kada vidimo kod drugoga neku mahanu, bilo duhovnu bilo fizičku, bolje je šutjeti i toj osobi, ako joj šta treba i ako možemo, pomoći, nego li držati pridike.
Kada se čovjek uzoholi nakon što prihvati neki Božiji dar, vrlo lahko se može desiti da ne samo od toga već od svih Božijih darova bude ogoljen. Slično prijetnji koju je hazreti Sulejman-pejgamber uputio hudhudu; hudhud je dobar vjernik, ali ako misli da se darom kojim sam mu dao pa ima posebno mjesto u svoj mojoj sviti može ponašati onako kako on hoće, kršeći moje naredbe, skroz ću mu perje očerupati pa će sav ogoljen ostati.
Valja se uzdati u Božiju milost, to je najmudrije. A dragi Bog će sigurno prema vjernicima milostiv biti:
Allah će se približiti vjerniku i na njega Šaku svoju položiti i sakriti ga, a potom mu reći:
“Prepoznaješ li ovaj grijeh? A ovaj?...”
A vjernik će reći:
“Da…”,
tojest “Gospodaru”.
I sve tako će ponavljati dok (vjernik) u sebi ne pomisli da je propao. Tada će dragi Bog reći:
“Skrio sam ti ih na dunjaluku, a danas ti ih opraštam.”
Pa će mu se dati knjiga njegovih dobrih djela.
A za nevjernike i licemjere, svjedoci će reći:
“Ovi su izmišljali laži o Gospodaru svome!” Neka Allahovo prokletstvo stigne nasilnike.
(hadisi-kudsi prenosi Ibn Omer, a bilježi Buharija; ajet spomenut u hadisi.kudsiju iz sure je Hud, 18.)
“Allah je, nema boga osim Njega, gospodar svega što postoji!”
(ajet 26.)
Komentatori skreću pažnju da se na ovaj dio hudhudovoga govora hazreti Sulejman-pejgamberu ne odnose hudhudove riječi: doznao sam ono što ti ne znaš, jer je hazreti Sulejman, alejhisselam, upravo svemu ovome hudhuda i poučio.
Ovim dodatkom na vijest koju je donijeo iz Sābe, hudhud izražava svoje čuđenje neznanju drugih i otrkiva veliki iman (vjeru) koju u sebi nosi.
Za hudhuda kažemo da je mubarek ptica, njega je, po Poslanikovome, alejhisselam, hadisu, zabranjeno ubijati.