Kategorija
Posljednji harf (slovo) u riječi “ramazan” o kojemu ćemo nešto, s Božijom pomoći, reći jeste slovo “n”, ili, kako Arapi čitaju, “nūn”.
Između ostaloga, slovo “n” početno je slovo jedne riječi koju i mi često koristimo – “nur” (nūr), što znači “svjetlo”, “svjetlost”.
Između ostaloga, Jedini u Kur’anu veli:
Allah je svjetlo nebesa i Zemlje!
(Kur’an, Svjetlost, 35.)
Kao da nam se želi poručiti da je mjesec ramazan mjesec naročitoga manifestiranja Allahove blizine, Njegove bliskosti s čovjekom. U mjesecu ramazanu ta svjetlost, Allahova blizina, najveća je, najjača. Poštujući Božije propise i stalno nastojeći približiti Mu se, u mjesecu ramazanu najbolje ćemo posvjedočiti Božiji Vudžud – Božije postojanje.
Allah je svjetlo nebesa i Zemlje. Hazreti Ibn Abbas smatra da je poruka ovoga dijela ajeta da Allah dragi i uzvišeni daje uputu svim stanovnicima nebesa i Zemlje (Allahu hādī ehles-semāvāti vel erd), uputu i vodilju ka onome što je za njih najbolje. Kao da im osvijetljava put kojim trebaju ići ka vlastitoj sreći i uspjehu pa je stoga i rečeno da je On svjetlost nebesa i Zemlje.
Već smo govorili o čovjekovome izboru. Činjenica da nam je svima put osvijetljen ne znači obavezno i da ćemo svi taj put slijediti. Neki više vole mračne i skrovite prolaze, neki više vole hodati šumom, ili istraživati pećine. Nema prisile, Allah dragi osvijetljava put “pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje” (18:29).
Hazreti Hasan, Ebu Alija i Dahāk smatraju da je poruka ovoga ajeta da Allah dragi osvijetljava nebesa i Zemlju (munevvirus-semāvāti vel erd), i to Suncem, Mjesecom i zvijezdama. Ajetom se želi skrenuti pažnja, prvo, na te prirodne fenomene koje život na Zemlji i egzistenciju uopće čine fantastičnim, a potom skrenuti pažnju na pitanje: Ko je sve to tako dao i odredio? I okorjeli su nevjernici ipak svjesni da postoji Stvoritelj: A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću? (43:87)
Ovo značenje ajeta prihvatio je i naš rahmetli Besim Korkut jer je citirani ajet preveo: Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje!
Ebu ibn Ka‘b, opet, smatra da je značenje citiranoga dijela ajeta da Allah ukrašava nebesa melecima (muzejjinus-semāvāti bil melāika) a Zemlju vjesnicima i učenjacima (muzejjinul-erda bil enbijā’ vel ‘ulemā’).
Lijep osjećaj koji čovjek ima kada noću promatra zvijezde i Mjesec, ili po danu izlazak odnosno zalazak Sunca, oblake kako se skupljaju i razilaze, kišu i snijeg kako se u kapima odnosno pahuljcama s neba nježno spuštaju na Zemlju, jedan takav nevjerovatno lijep i opuštajući doživljaj upravo je posljedica osjećanja “duhovnosti nebesa” koji dijelove podarene im milosti tako dijele i sa Zemljom.
S druge strane, Božiji poslanici i vjesnici, alejhimusselam, evlije i dobri ljudi, učenjaci i iskreni vjernici istinski su ukras planete Zemlje jer ne samo da drugima skreću pažnju na ljepote i duhovnu energiju nebesa već ljudima skreću pažnju i na Onoga koji je nebesa ukrasio – na uzvišenoga Gospodara.
Hazreti Ibn Arebi ističe da pored doslovnoga značenja ajeta, citirani kur’anski stavak otkriva odnosno govori o punoći Božijega samomanifestiranja, samopokazanja, stanovnicima nebesa i Zemlje. A gdje je to samopokazanje najvidljivije, hazreti Šejhul Ekber upućuje na daljnje dijelove istoga ajeta:
Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka
Pa kao što uzvišeni Gospodar osvijetljava Suncem i najmračnije šume i pećine, tako je Objavom u stanju, ako želi, osvijetliti i najvećega grješnika, svakoga od nas. Tijelo, samo po sebi, samo je materija koja se, smrću osobe, raspada i pretvara u pepeo. Ali insan (čovjek) i dalje živi. Pored tijela, tame, uzvišeni Allah u čovjeka je položio i duh (rūh), koji je za tijelo ono što je svjetiljka za udubinu u zidu.
svjetiljka je u kandilju
Svako ima slobodu – okrenuti se Allahu dragome i višemu svijetu ili se ograničiti samo na Ovaj svijet, dunjaluk. Ko se okrene uzvišenome Allahu taj u sebi rasplamsava duh i svoje tijelo sve više obasjava. Obasjavanje tijela duhom može biti tako snažno da nakon ukopa ni tijelo ne struhne.
Tijela poslanika ne truhnu.
(bilježi Ibn Hibban)
Ono što kod čovjeka pokazuje da li se okrenuo višemu ili nižemu svijetu jeste njegovo srce kroz koje ljepote rūha struje, baš kao što kandilj odaje svjetlost svjetiljke.
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, u jednome dužemu hadisu veli:
“Postoje četiri vrste srca: uglačano srce, u njemu sjaji nešto poput svjetiljke... Uglačano srce je srce vjernika, njegova svjetiljka u kojoj je Njegovo svjetlo…
(hadis prenosi Ebu Seid, a bilježe Ahmed i Taberani)
O ovome hadisi-šerifu govoreno je u predavanju Muharremska predavanja - šesti dan, iz 2003. godine.
Srce iskrenoga vjernika tako jako svijetli da može biti uspoređeno s blistavom zvijezdom na nebu. Kako se noću mnogi zvijezdama orijentiraju tako se i mnogi griješnici na putu ka uzvišenome Gospodaru mogu orijentirati po iskrenim Božijim robovima: a kandilj je kao zvijezda blistava.
Koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim. Srce neće biti prosvijetljeno, izglačano, sve dok čovjek ne izgradi i ne očisti svoju dušu, koliko je u mogućnosti. Duša vjernika blistavoga srca koje odražava, reflektira, Božiju svjetlost, a o čemu je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao: Čuvajte se pronicljivosti (firāsa) vjernika jer on gleda Allahovim svjetlom (prenosi Seid el-Hudri, bilježi Taberani), ta, dakle duša potpuno je čista, iznad svake svakodnevne politike, strančarenja, dijeljenja i mržnje.
Takva duša, u životu na Ovome svijetu, ne priklanja se nikakvoj strani, ne gleda na to šta je trenutno “trend” raditi, govoriti, s kim se družiti. Za svaku svoju odluku konsultira uzvišenoga Gospodara – klanja istiharu i iščekuje Allahov išaret (znak) u kojemu pravcu da krene.
Za takvu dušu ne postoje propagandne brošure, knjižice i dersovi (predavanja) puni mržnje i odbojnosti. Užitak osjeća kada se uči Kur’an, kada klanja, posti, kada nastupi mjesec ramazan.
Ko takvu dušu (čovjeka) gleda sa strane kaže da nije “ni za ovu grupu”, ni “za onu”. Jedini joj je cilj Allah: ni istočnim, ni zapadnim.
Čije ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne. Eto, takav je savršen i iskren vjernik. A najbolji trag toga, najbolji primjer kako to izgleda kada je insan (čovjek) više nego inače (mi bismo rekli “više nego normalno, uobičajeno”) raspoložen za namaz, post, izgrađivanje lijepoga ponašanja, činjenje dobrih djela i pomaganje drugima, vidimo na nama samima kada nastupi mjesec ramazan.
Može se reći da je jak običaj kod nas i kod svih muslimana odlaziti navečer na teraviju a danju postiti. Ali, ako je to samo običaj, zašto tokom vremena nisu izgrađene ove navike i u drugome nekome mjesecu, ili makar danu?
Ako je to samo običaj, zašto se muslimani odazivaju baš ovoj a ne nekoj drugoj praksi?
Nije to. Takav je mjesec ramazan, mjesec Božije milosti, oprosta i spasa. Mjesec u kome se šejtani okivaju, džehennemska (paklena) vrata zatvaraju a džennetska (rajska) otvaraju.
Za grješnika, mjesec ramazan je izvanredna prilika za ponovnim uspostavljanjem vezâ s uzvišenim Gospodarom. Za vjernika, koji u sebi već nosi raspaljenu svjetlost Božije milosti, nastup i vrijeme mjeseca ramazana dođe kao još veća pomoć, kao još jedno svjetlo koje u sebi osjeća. Tada u svome srcu osjeti veliku toplinu i ljepotu i zna da je u njemu sama svjetlost nad svjetlošću!