“Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!”

(ajet 41.)

“Prerušite”, “izobličite”, “deformirajte” njen prijesto! Svi ovi izrazi mogli bi se upotrijebiti u prijevodu prvoga dijela navedenoga ajeta.

Tako su šejtani, po naredbi hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, Belkisino prijestolje izmijenili. Ono što je gore sada je postalo dolje, i obratno. Tamo gdje stajahu crveni rubini sada su stavljeni zeleni smaragdi, i obratno, tamo gdje bijahu zeleni smaragdi sada su postavljeni crveni rubini.

Na ispunjenje ovoga zadatka šejtani su se bacili zdušno. Naime, hazreti Sulejman-pejgamber htio je iskušati Belkisinu mudrost. Ako dobro razmisli shvatit će da je to njen prijesto. Jer svaka stvar i kada izmijeni svoj pojavni oblik ostaje identične biti. Kako kaže hazreti Pejgamber, alejhisselam:

Uistinu uzvišeni Allah ne gleda u vaše oblike i vaš imetak, već gleda na vaša srca i vaša djela.

(hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Muslim i Bejheki)

Snaga nečijega srčanoga vida najbolje će se pokazati ukoliko osoba traga za shvatanjem biti, osnova, drugih stvorenja, i pojava uopće. S obzirom da dragi Allah “obraća pažnju” ne na naš fizički izgled niti na imetak, materijalno bogatstvo koje smo skupili, već “obraća pažnju” na naše biti, na ono kakvi stvarno jesmo, na ono što nas čini “nama”, po čemu se prepoznajemo i na ono šta radimo jer je rad, uglavnom, manifestiranje, pokazanje, onoga što je unutra, tako i čovjek treba obraćati pažnju na unutarnji kvalitet nečega i nekoga, na posljedice koje to nešto ili taj neko ostavlja na svoju okolinu.

Što se tiče vjernika, njegov unutarnji kvalitet jeste iskrena vjera i ljubav prema dragome Bogu, Njegovome Poslaniku, alejhisselam, hazreti Ehli-bejtu, ashabima i svim stvorenjima uopće. Takav vjernik ima dobro srce a hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

Uistinu uzvišeni Allah ne gleda na vaša tijela, niti na vaše račune, niti na vaš imetak, već gleda na vaša srca. Pa ko bude imao dobro srce Allah će mu se smilovati. A što se tiče vas, o sinovi Ademovi, najdraža mu je vaša pobožnost.

(hadis prenosi Ebu Malik el-Eš‘ari, a bilježi Taberani)

Drugi razlog što se šejtani tako žurno i predano baciše da ispune hazreti Sulejmanovu, alejhisselam, naredbu jeste što je otac Belkisin, kako smo već čuli, bio iz roda džinnskoga, pa su šejtani ovako računali: ako se hazreti Sulejman-pejgamber oženi Belkisom pa im se rodi dijete, to dijete bit će također djelimično džinn. Tako će moći vidjeti stvari skrivene običnim ljudima pa postoji mogućnost da će, kasnije naslijedivši Sulejman-pejgambera, i dalje pokoravati njih, šejtane. A već su im uveliko bili dojadili posluh i rad koji su obavljali za hazreti Sulejman-pejgambera.

Šejtani su nekako saznali da hazreti Belkisa ima dlakave noge pa pomisliše da ako je natjeraju da otkrije noge pred Sulejman-pejgamberom, neće se roditi naklonost hazreti Sulejmanova prema njoj.

A vidjeli smo da im hazreti Sulejman, kome je data velika mudrost, već unaprijed poručuje da “izmijene Belkisin prijesto” jer ako je uistinu mudra gledat će na bit stvari, ne na njen izvanjski oblik, pa kao da im je unaprijed poručio da pitanje njegove naklonosti kao muškarca prema Belkisi ovisi od njene vjere ne od njenoga fizičkoga izgleda.

Kada učenik sluša svoga učitelja, koji je iskren, može se desiti da nakon određenoga vremena nadziđe učitelja. Gleda li na bit, učitelja neće nikada omalovažiti niti sebe smatrati “višim” jer, gledajući na bit, njegov šejh, učitelj, roditelj, bio je ovozemaljski uzrok (sebeb) njegova duhovnoga razvoja.

To što je trenutno možda i “jači” od svoga učitelja nipošto ne znači da ga treba manje cijeniti. Svim svojim bićem treba gledati na biti stvari, truditi se okrenuti onome što je zapisano na Levhi-mahfuzu (Ploči pomo čuvanoj), a ne okrenuti se prema pojavama na Ovome svijetu jer događaji na Ovome svijetu samo su realizacija onoga što je uzvišeni Gospodar već “davno” odredio da će se desiti.

Na taj način je i Asif uspio brže donijeti Belkisino prijestolje nego li je to mogao uraditi Ifrīt jer je Ifrit, iako veoma snažan i moćan, svoje biće učinio tevedždžuh (usmjerio se) prema pojavama na Ovome svijetu, dočim je Asif, kao iskren i vanredno pobožan Allahov rob, svoje biće učinio tevedždžuh prema Levhi-mahfuzu, prema Božijoj odredbi, koliko mu je to dopušteno.

I kad ona dođe

Kada Bekisa dođe i ugleda prijestolje pred sobom,

bī joj rečeno:

“Je li ovakav prijesto tvoj?”

(ajet 42.)

Nije rečeno “Je li ovo tvoj prijesto” jer bi je time naveli da shvati da je to stvarno njen prijesto samo nešto izmijenjen. Željelo se postići ono što smo čuli, da se ispita njeno razmišljanje.

Belkisa, k’o mudrica, shvati da nešto nije uredu, pa stoga, shodno mudrosti koju joj je uzvišeni Gospodar podario, ne odgovori izričito ni “da”, ni “ne”. Već:

Reče: “Kao da je on!”

(ajet 42.)

Ovdje se ogleda Božiji hikmet (mudrost). Kada bismo sebe stavili na mjesto hazreti Sulejman-pejgamberove svite, kao što često o sebi izosimo visoko mišljenje jer nam je dato da budemo odgajani u djetinjstvu kao muslimani, a onda uzvišeni Allah uputi na pravi put nekoga od Svojih stvorenja koje nikada nije imalo nikakvoga kontakta sa islamom pa nas ta osoba u pravilnome razmišljanju i razumijevanju vjere uveliko pretekne, začudimo se, baš kao i hazreti Sulejmanova, alejhisselam, svita, kako to kada je:

“Nama prije nego njoj dato znanje”

Nakon čuđenja valja shvatiti da je to Božiji dar i prema nama, tako smo uspjeli primijetiti visoko mišljenje koje o sebi, neopravdano, gajismo. Jer nikome se neće suditi na Sudnjemu danu zbog njegovoga porijekla, odnosno po njegovome porijeklu, već po onome što je stekao na Ovome svijetu.

Čovjek griješi ali ne smije se očajavati. Ako nam dragi Allah dadne da shvatimo pogrešku koju smo počinili naši grijeh i brige bit će otklonjeni iskrenim pokajanjem, tevbom, kako kaže naš lijepi i dobri Poslanik, alejhisselam:

Fukara (siromasi) Božiji su prijatelji, a bolesni Allahovi su ljubljeni, pa ko umre kajući se (čineći tevbu) slijedi mu Džennet. Pa kajte se a ne očajavajte, jer su vrata pokajanja otvorena sve do zapada, ne zatvaraju se sve dok ne izađe Sunce na njemu (tj. sve do Kijametskoga dana, Smaka svijeta).

(hadis prenosi hazreti Alija, a bilježe Džafer i Dejlemi)

Stoga nam nakon svake pogreške koju načinimo valja reći ono što je rekla i hazreti Sulejman-pejgamberova, alejhisselam, svita:

“i mi smo muslimani.”

(ajet 42.)

mi smo Mu pokorni, odmah od toga vremena kada nam je Uzvišeni dao da shvatimo našu pogrešku.

A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha klanjala, jer je ona narodu nevjerničkom pripadala.

(ajet 43.)

Baš zanimjivo, ako čovjek ustraje u griješenju zavodit će i druge, ostvarit će u društvu takav ambijent, okruženje, da će i drugi slijediti ono na čemu je on zalutao, makar i bio sljedbenik Božije Knjige. Na takve se, između ostaloga, odnosi ajet prijekora:

Reci:

“O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje –

od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?

A Allah motri na ono što radite!”

(Kur’an, Imranova porodica, 99.)

A koliko često pomislimo da se ovaj ajet ne odnosi i na muslimane?

S druge strane, ako pogriješimo pa se pokajemo i uzvišenome Gospodaru predamo (postanemo muslimani), tada je naš slučaj kao slučaj hazreti Ibrahim (Abraham)-pejgambera, alejhisselam, koji je nakon razmišljanja da li da obožava zvijezde, pa Mjesec, pa Sunce, rekao:

“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!”

(Kur’an, Stoka, 79.)

Izbor je naš, hoćemo li biti loši sljedbenici Knjige, ili ćemo u našim srcima probuditi zov našega pretka hazreti Ibrahim-pejgambera, alejhisselam.

“Uđi u dvoranu!” –

bī joj rečeno. I kad je ona pogleda, pomisli da je duboka voda

jer, kako ćemo, ako Bog da, vidjeti, pod je bio od stakla uglačanoga ali je voda ustvari bila plitka koja je dvoranom tekla. Stoga, Belkisa krenu

pa zadiže haljinu uz noge svoje.

Ali je mudrost i iskrenost njenoga srca te poslušnost prema jednome velikome Allahovome robu nagnaše da razmisli i pravilno shvati hazreti Sulejmanove, alejhisselam, riječi:

“Ova je dvorana uglačanim staklom popločana” –

reče on.

Tako, nakon silnoga iskustva ali uslijed iskrenosti, dobrote srca i poslušnosti prema Božijemu poslaniku, hazreti Belkisa sve u potpunosti shvati:

“Gospodaru moj” –

uzviknu ona –

“ja sam se prema sebi ogriješila”

jer obožavaše druge mimo dragoga Boga, a samo je jedan Bog, Allah, džellešanuhu, Gospodar naš i predaka naših, Onaj kome se svi, svjesno ili nesvjesno, pokoravaju.

“i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!”

(ajet 44.)

Kako kaže hazreti pir Abdul Kadir Gejlani, hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, oženio se s hazreti Belkisom. Potom su se oboje namazali sredstvom za odstranjivanje dlaka (i muškarac i žena dužni su barem jednom u četrdeset dana otkloniti dlake ispod pazuha i oko stidnih mjesta). Tako se smatra da taj Sunnet otada potiče.

Kao dar, hazreti Sulejman, alejhisselam, dao je Belkisi jedno mjesto u Šamu.

Nakon što su proveli noć zajedno, kao suprug i supruga, hazreti Belkisa zatrudni i ubrzo rodi muško dijete.

iz silne ljubavi prema svome ocu, hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, dade mu ime Davud. Davud je umro još dok hazreti Sulejman, alejhisselam, bijaše živ.

Nakon smrti hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, umrla je i hazreti Belkisa, jedan mjesec kasnije.