Kategorija
Do sada smo nešto rekli o jednoj vrsti simbolike početna tri slova riječi “ramazan” – “r”, “m” i “d”.
Slijedeće slovo koje dolazi po redu jeste “elif”. Kao što znamo, ukoliko se na “elif” doda neki samoglasnik (fetha “e”, kesra “i” ili damma “u”), “elif” će se i izgovarati kao taj samoglasnik, dakle, “e”, “i” ili “u”.
Pored toga, ukoliko nakon nekoga harfa (slova) koji nosi samoglasnike “e” ili “u” dođe “elif”, tada se “elif” ne izgovara već služi ili za “zaštitu” dužine izgovora (ukoliko su prije njega samoglasnik “u” i slovo “vāv”, pa se dužina izgovara kao dugo “u” – ū), ili za pravljenje dužine (ukoliko je prije njega samoglasnik “e”, pa se dužina izgovara kao dugo “a” - ā).
Ovaj posljednji položaj “elif” ima u riječi “ramazan” (rameďān).
Sa “elifom” počinje i arapska riječ “ulfa”, što znači “prisnost”, “intimnost”, “prijateljstvo”, “(duhovna) bliskost”, “sklad”, “naklonost”, “ljubav”. Svaka od ovih riječi, u značenjskome smislu, može biti posvjedočena u mubarek mjesecu ramazanu.
U Kur’ani-kerimu se kaže:
Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On zbližio vaša srca i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.
(Kur’an, Imranova porodica, 103.)
Istinske sestre i braća, istinske u smislu duhovne i duhovna, jesu samo one osobe koje se među se poštuju, paze i vole. To je najtemeljitiji i najispravniji opis vjerne osobe (mu’min).
Allahovom milosti ljudi se upoznaju, zbližavaju, jedni drugima otvaraju, povjeravaju, paze, jedni o drugima staraju. Sve je to najvidljivije u mjesecu ramazanu, odnosno trebalo bi biti.
Prije svega, u svakome mjesecu iskreni vjernik ne smije dopustiti da ako je on/ona sit da ima neko u njegovoj/njenoj blizini ko je gladan, shodno Poslanikovome, alejhisselam, hadisu:
Nije istinski vjernik onaj ko zanoći sit a komšija (susjed) mu gladan.
(hadis bilježi Taberani)
Pogotovu u mjesecu ramazanu vjernik ne bi smio početi s iftarom, mršenjem, a da makar ne pomisli na ljude koji nemaju dovoljno sredstava ni za hranu. Ukoliko tačno zna osobu koja sebi i svojoj prodici ne može priuštiti hranu dužan je pomoći koliko može.
Ovo se naročito odnosi na imućne jer je hazreti Pejgamber, alejhisselam, u jednome svom hadisu (govoru), kojega također bilježi Taberani, između ostaloga rekao:
Allah je naredio bogatim među muslimanima da odvoje dio svog imetka za siromahe…
Odlazak na teravih-namaz također je prilika za okupljanje i prijateljevanje. Čovjek k’o čovjek, često zna pričati besposlice ili se čak dosađivati očekujući početak teravije. Zato kod nas i u islamskome svijetu postoji praksa da se prije teravih-namaza nešto prouči iz Kur’ana ili da neko od učenih održi kraće predavanje.
U safove (redove) se ljudi smještaju shodno vremenu dolaska u džamiju/mesdžid, počeći popunjavati desnu stranu prvoga safa pa lijevu i tako redom. U smještanju u saf nikakvu ulogu ne smije imati nečiji položaj u društvu ili materijalno stanje. Svako sjeda na mjesto koje zatekne prazno u vremenu svoga dolaska počevši, kako smo rekli, s desnom stranom prvoga safa.
Od edeba je (lijepoga ponašanja) eventualno starijoj osobi ustupiti mjesto.
To kada je riječ o bliskost među ljudima. Bliskost među ljudima stvara i omogućava samo Allah:
I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio, -
On je zaista silan i mudar.
(Kur’an, Plijen, 63.)
Što se tiče bliskosti svake osobe s uzvišenim Gospodarom, taj put približavanja mora se odvijati kroz postupnost. Nikakav nagal napor ne može polučiti trajne plodove u duhovnome svijetu. Treba se požuriti, da, ali ništa se ne smije desiti naglo, nikakva promjena ne smije doći “iz nebuha”. Nagle promjene u životu čovjeka mogu jako i nepovratno tu osobu učiniti nesposobnom za daljnji duhovni uzrast.
Kada uzvišeni Gospodar govori o biljkama, ističe postupnost njihovoga razvoja:
On vodu s neba spušta, pa Mi onda činimo da pomoću nje niču sve vrste bilja i da iz njega izrasta zelenilo, a iz njega klasje gusto, i iz palmi, iz zametka njihova, grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasađeni, naročito masline i šipci, slični i različiti.
Posmatrajte, zato, plodove njihove kad se tek pojave i kad zru. To je zaista dokaz za ljude koji vjeruju.
(Kur’an, Stoka, 99.)
U ibadetu (bogoslužju), postupnost se ogleda prvo u ustanovljenju prioriteta, a potom u postupnoj nadgradnji.
Tako nema smisla naprimjer uslijed žurbe ne klanjati ikindijske sunnete, koji su nepritvrđeni (gajri-muekkede), a imati dovoljno vremena da nakon ikindijskih farza proučimo zajednički zikr (koji je u kategoriji nafila, dobrovoljnoga ibadeta).
Također, nije nikako pametno u mjesecu ramazanu tokom dana uzdržavati se od jela, pića i seksualnoga odnosa s bračnim drugom a istovremeno nastaviti s ogovaranjima (gibet), prenošenjem tuđih riječi o drugome ružnoga sadržaja (nemīmet) i psovkama (kavluz-zūr).
Lijepi naš Gospodar upravo ističe da je najbolje s čime se čovjek može približiti Uzvišenome, ustrajavanje na izvršavanju propisanoga pa tek onda uvođenje dobrovoljnih oblika pokornosti.
“Ko bude neprijatelj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah.
Rob Moj nafilama (dobrovoljnim bogoslužjima) Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda.
Ako Mi što zatraži - dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu.
Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.”
(hadisi-kudsi prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Buharija)
Tako je i sa mjesecom ramazanom, od početka čovjek se treba polahko “zagrijavati”: postom, većina nas rijetko posti mimo mjeseca ramazana, namazom u džematu, naročito odlaskom na sabah i teravije u džamiju, dobrim djelima, naprimjer, ko je u mogućnosti svaki dan udijeliti barem po marku ili dvije, ahlakom (lijepim ponašanjem), napuštanjem svađa, prepirki, omalovažavanja drugih i slično, te činjenjem zikra i klanjanjem dobrovoljnih namaza.
Tako u prvoj trećini početi, u drugoj trećini mjeseca ramazana svoj ibadet i lijepo ponašanje povećati a u posljednjih deset dana, u kojima se nalazi i najblagoslovljenija noć, Noć sudbine (Lejletul-kadr), dati “sve od sebe”.
Mjesec ramazan, je, dakle, i mjesec bliskosti među ljudima te najljepša mogućnost za ponovno uspostavljanje “vezâ” s Uzvišenim Allahom, prekinutih s naše strane, odnosno za postizanje još veće i snažnije bliskosti sa Njim.