Kategorija
Allah, džellešanuhu, naređuje da se Objava zapiše na Levhi-mahfūzu (Ploči pomno čuvanoj):
A on je Kur’an veličanstveni,
Na Ploči pomno čuvanoj.
(Kur’an, Sazviježđa, 21., 22.)
Potom melek (anđeo) hazreti Džibril (Gabrijel), alejhisselam, u pratnji i pod zaštitom drugih meleka silazi na zemaljsko nebo kako bi Objavu dostavio Božijemu poslaniku:
I mi smo nastojali da nebo dotaknemo i utvrdili smo da je moćnih čuvara i zvijezda padalica puno;
i sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići.
(Kur’an, Džinni, 8., 8.)
Poslanik dostavlja Objavu skoro ljubomorno pazeći da se u njene riječi ništa što nije njeno ne ubaci.
Kur’an su od najranijih dana učili pojedinci napamet (hafizi) koje je preslušavao sâm Muhammed, alejhisselam, i grješke u učenju ispravljao. Hafiz kojemu je Muhammed, alejhisselam, rekao da je sve precizno i potpuno tačno naučio odlazi u druge krajeve i druge poučava i preslišava.
Tako se generacija za generacijom hafiza stara o vjerodostojnosti prenošenja Kur’ana, i pored toga što vjerodostojno prenošenje Kur’ana garantira dragi Allah:
Mi, uistinu, Opomenu objavljujemo i zaista ćemo mi nad njom bditi.
(Kur’an, Hidžr, 9.)
Dragi Allah čovjeka od sâmoga početka uči da sve što mu dolazi mora dobro ispitati, mora dobro paziti od koga mu šta dolazi. Kako kažemo, u svemu što mu neko kazuje musliman mora pitati za “sened”, za niz prenosilaca neke vijesti, predaje.
Naravno, ne može se svako o senedu raspitivati jer valja posvetiti cijeli život toj nauci. Stoga je čovjek upućen na učenjake. A ono čime se svako od nas tereti jeste vođenje računa o tome ko nam vjeru donosi i tumači.
Na tome tragu hazerti Ibn Sirrin je rekao:
“Ta nauka je vjera, pa dobro pazite od koga svoju vjeru uzimate.”
Bilo putem interneta, bilo “uživo”, danas se mogu posjećivati mnoga predavanja. Za početak jeste bitno da li je predavač vjernik ili ne. Ali treba paziti i na to šta nam predavač prenosi, kakvu nam to interpretaciju vjere ta osoba nudi. Šta od nje “uzimamo”.
Naslovi predavanja su predivni: “Ljubav”, “Sloga”, “Pokornost dragome Bogu”, “Grijeh”, “Nagrada i kazna”, “Džennet (Raj) i Džehennem (Pakao)”. Kada bi se bogdo predavači držali samo prenošenja tih informacija bilo bi mnogo bolje.
Nerijetko uz predavanje predavač ubacuje i otrove u naša srca: mržnju, isključivost, grubost, nasilnost, sirovost, a što je teško primijetiti jer nam je pažnja usmjerena na temu o kojoj se govori. Kao što zmija svojim vijuganjem odvlači čovjeku pažnju pa dok čovjek shvati gdje joj je glava ona već pusti u njega otrov.
Zato je i hazreti Sulejman-pejgamber, alejhisselam, pismo počeo sa: “Od Allahovoga roba Sulejmana, sina Davudova”. Predstavio se, jasno dao do znanja ko je kako bi Belkisa shvatila ko joj se obraća, kakav je, kakve su mu namjere.
Hazreti Sulejman-pejgamber nije bio nimalo “mističan”: Ja sam Sulejman, sin sam Božijega poslanika Davuda, i jeste, i ja sam Božiji Poslanik, Bogu dragome neka je vječna hvala. Kada se o važnim stvarima govori, kada se povjerljive stvari prenose ne smije biti tajnovitosti.
Nakon isticanja svoga imena, nakon predstavljanja, što je osnovni edeb (odgoj) hazreti Sulejman-pejgamber ističe pravu vrijednost: U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnog.
Otkriva ko se, ustvari, Belkisi obraća, odnosno ko je hazreti Sulejmanu “podrška”, a potom ističa dva Božija svojstva koja, kada ih čovjek čuje, osobi odmah ulijevaju nadu a pristup onoga ko joj se obraća čini blagim i lijepim.
Hazreti Sulejman-pejgamber kraljici od Sābe ukazao je na dva Božija svojstva – svemilost i samilost.
Ako baš treba čovjeku o nečemu uzvišenome a teškome za shvatiti govoriti onda valja izabrati razgovor o onome što će za tu osobu biti korisno, što će joj pomoći i za šta će dobiti nagradu na Drugome svijetu.
Božija svemilost obuhvaća sve i svakoga. I kada griješimo, i kada se dragoga Boga ne sjećamo; kada smo oholi, licemjerni, bezobrazni, grubi, Božija svemilost uvijek nas obujmljuje. Uzvišeni veli:
Milost Moja obuhvaća sve…
(Kur’an, Bedemi, 156.)
I najgori zločinac udiše zrak, osjeća lijepe mirise i razlikuje ih od ružnih; jede, spava i razmišlja. Sve dok mu ne dođe vakti-sahat (smrtni čas) ima mogućnost za popravak, vrata Božije milosti su mu otvorena.
Tako hazreti Sulejman, alejhisselam, ukazuje Belkisi da svu blagodat koju ima ne duguje obožavanju Suncu već dragome Bogu, a blagodat koja joj je podarena posljedica je opće Božije milosti, Božije naklonosti koju imamo svi.
S druge strane, Božije svojstvo samilosti odnosi se na onoga ko je to svojstvo u stanju primiti. Za prihvat svemilosti ne treba nikakav trud. Htjeli mi ili ne htjeli, Božija ljubav nas stvara, njeguje, održava na životu, pruža ugodne trenutke, makar mi bili i osori, nemarni i nevjerni.
Ali samilost ne može biti prihvaćena bez truda. Ona čovjeku dolazi s obzirom na njegovu sposobnost prihvaćanja (isti‘dād). Na Ovome svijetu, manifestiranje Božijih darova, otkrivanja neobičnih natprirodnih stvari, viđenje meleka i slično, dolazi nakon čovjekove pripreme za prihvaćanje nečega takvog.
Mnogi žele pošto-poto vidjeti “nešto”; ali ne razmišljaju da li bi to nešto, i fizički i psihički, mogli podnijeti. Najjednostavniji primjer, lahko je prihvatiti se obaveze mutavelije: otključavati i zaključavati džamiju, čistiti je i paziti. Ali nije lahko i biti mutavelija jer valja na svaki vakat dolaziti, bez obzira na obaveze. Život ćemo onda morati “pretresti” pa ćemo shvatiti da mnoge “važne obaveze” i nisu baš tako bitne.
Na Drugome svijetu, dar Božije samilosti moći će primiti (kabilijjet) samo vjernici, osobe s kojima je dragi Allah zadovoljan, a to su oni koji su na Ovome svijetu poštivali Božije propise, klonili se zabranjenoga, naređivali dobro a odvraćali od zla, koji su se mnogo i često kajali.
No, i pored toga, konačni kabilljjet moći će im podariti sâm dragi Allah jer bez Njegove samilosti niko neće unići u Džennet (Raj), čak ni hazreti poslanik Muhammed, alejhisselam.
Hazreti Aiša prenosi da je hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao:
Radi dobra djela kako treba, iskreno i ispravno, i primi radosno navještanje jer nikoga neće njegova dobra djela uvesti u Džennet.
Upitaše:
“Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?”
Alejhisselam odgovori:
“Ni mene, osim ako mi Allah ne oprosti i smiluje mi se.”
Tako je hazreti Belkisa ne samo primila lijepo navještanje već joj je sa svega par riječi hazreti Sulejman, alejhisselam, objasnio osnove vjere.
A bismila (Bismillahir-Rahmanir-Rahim) ima velike vrijednosti.