Ramazanska druženja 2004. (šesti dan)

Kategorija

Napomena
Priredio: S.B.

Naredno slovo, treće, koje se nalazi u riječi “ramazan” jeste slovo “d”. Naši ljudi bi rekli “tvrdo ‘d’ ”. Ovim slovom počinju mnoge riječi različitih značenja. Jedna od njih je i riječ “dimān”, što znači “nagrada”, “naknada”.

Kao da nam se želi reći da za ispravno provođenje vremena u mjesecu ramazanu, Božijemu robu slijedi naknada za trud, naknada koja, za razliku od drugih mjeseci, biva višestruko nagrađena.

Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda.

 

(Kur’an, Stoka, 160.)

 

I mimo mjeseca ramazana, čovjeku ide uvećana nagrada za činjenje dobrih djela. U mjesecu ramazanu to uvećanje još više se uveća.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:

Sedam je djela kod uzvišenoga Allaha. Dva od njih su obvezujuća, dva donose jednostruku naknadu, jedno se nagrađuje desetorostruko, jedno sedamstorostruko, a za jedno se daje nagrada čiju veličinu zna samo uzvišeni Allah.

Što se tiče djela koja su obvezujuća, to su: iskreno obožavanje Allaha i nepripisivanje druga Allahu. Onaj ko sretne Allaha sa iskrenim ibadetom i ne bude Mu pripisao sudruga, obavezan mu je Džennet, a onaj ko Ga sretne nakon što Mu je pripisao sudruga, obavezan mu je Džehennem.

Djela koja donose jednostruku naknadu su: loše djelo, te namjera da se uradi dobro djelo. Onaj ko uradi loše djelo, bit će kažnjen jednostruko, i onaj ko naumi uraditi dobro djelo, pa ga ne uradi, bit će nagrađen jednostruko.

Onaj ko uradi dobro djelo, bit će nagrađen desetorostruko, a onaj ko udijeli imetak na Allahovom putu, bilo dinare bilo dirheme, imat će sedamstorostruku nagradu.

A što se tiče djela čiju nagradu ne zna niko osim Allaha, to je post.

 

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Ahmed, Bejheki, Ibn Hiban i Hakim)

 

Nije, dakle, uopće problem biti nagrađen u mjesecu ramazanu. Sve što treba je barem nijet (želja, namjera) da se učini dobro djelo. A neka dobra djela uopće nije fizički teško učiniti. Kaže hazreti Poslanik, alejhisselam:

Svako dobro djelo je sadaka, a od dobrih djela je i to da sretneš svoga brata nasmijana lica, da naspeš iz svoje čaše u čašu svoga brata!

 

(prenosi Džabir ibn Abdullah, a bilježi Buharija)

 

No, pored ovoga, ta “naknada” može se odnositi i na nas. Naime, u jednome hadisi-šerifu se kaže:

Ruka mora vratiti ono što je uzela.

Potom je hazreti Hasan Basri zaboravio šta mu je prenijeo Semura, pa reče:

“To je povjerenje ukazano tebi za koga nema naknade (u slučaju nanošenja štete).”

 

(hadis prenosi Semura, a bilježi Ebu Davud)

 

U našoj tradiciji poznat je pojam “davanje prisege”. To je slobodno i svjesno iskazivanje želje za slijeđenjem. Prisega se još naziva bejat.

Iz povijesti je poznat takozvani bejatur-ridvān, davanje prisege hazreti Pejgamberu, alejhisselam, na Hudejbiji. Tom prilikom su se muslimani zakleli Allahom da će slijediti, kročiti, stopama hazreti pejgambera, alejhisselam. Kao znak zakletve stavljali su ruke u hazreti Poslanikovu, alejhisselam, ruku. O tome Kur’an veli:

Uistinu, oni koji su se tebi zakleli na vjernost - doista su se na vjernost zakleli Allahu. Ruka Allahova je iznad ruku njihovih. Pa ko prekrši, zaista krši na dušu svoju, a ko ispuni ono šta je od sebe obećao Allahu, pa daće mu nagradu veličanstvenu.

 

(Kur’an, Pobjeda, 10.)

 

Za one poput nas koji nisu doživjeli fizički susret s hazreti Muhammedom, alejhisselam, kaže se da je to davanje prisege nadomješteno nazivanjem selama, odnosno ko je u mogućnosti ljubljenjem, hadžerul-esveda, crnoga kamena ugrađenoga u jedno kabensko ćoše.

Davanje prisege je, ustvari, svojevrsno obnavljanje predbivstvujućega, praiskonskoga, ezelskoga, zavjeta koji su duše dale Allahu:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe:

“Zar Ja nisam Gospodar vaš?” –

oni su odgovarali:

“Jesi, mi svjedočimo” –

i to zato da na Sudnjem danu ne reknete:

“MI o ovome nismo ništa znali”,

 

ili da ne reknete:

“Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?”

 

(Kur’an, Zidine, 172., 173.)

 

Kao da nam se želi reći da su povećan broj naših namaza (teravija uz obavezne namaze), post, klonjenje ružnih riječi i slično ustvari nadomještenje davanja prisege lično hazreti Pejgamberu, alejhisselam.

U mjesecu ramazanu svaka vjernica i vjernik prisegu (bejat) daju lično pred uzvišenim Allahom i baš uzvišenome Allahu. Kao i bejatur-ridvān, i bejat uz mjesec ramazan ima svoju formu.

Ona se sastoji iz izvršavanja općih Božijih propisa te i onih vezanih uz mjesec ramazan, po mogućnosti povećanoga ibadeta (različitih vrsta iskaza robovanja dragome Bogu) i što, što češćem iskanju oprosta za grijehe, za grijehe koje znamo da smo počinili i za one kojih nismo svjesni.

Podučavajući hazreti Aišu riječima koje treba izgovarati u iščekivanju Noći oprosta (Lejletul-kadr), hazreti Pejgamber, alejhisselam, reče joj ovu dovu:

اَللَهُمَّ إنَّكَ عَفُوٌّ كَرِيمٌ تُحِبُّ الْعَفْوَ فَاعْفُ عَنِّي

 

Allāhumme, inneKe ‘afuvvun kerīmun, tuhibbul afve, fa‘fu ‘annī.

 

(Allahu moj, Ti si Onaj koji prašta, plemenit, voliš praštati pa mi oprosti)

 

(hadis prenosi hazreti Aiša, a bilježi Tirmizi)

 

Uvijek ali naročito u mjesecu ramazanu jezik treba biti često zauzet izgovaranjem ovih riječi.