Kategorija
Uistinu, Allah ljubi svako srce tužno.
(prenosi Ebu ed-Derdā’, a bilježi Taberani)
Srce tužno, to je srce blago, samilosno prema drugome; ono kojega se tuđe mahane (nedostaci) ne tiču. Srce uvijek spremno pomoći drugome, pružiti mu utjehu i ponuditi lijepu riječ u svako doba, bez obzira na vlastitu nevolju ili žal. Srce u kojemu uvijek ima mjeste za sve druge ljude, za sve Božije robove. I sâm dragi Allah za Sebe veli u Kur’anu:
Odgovaram na poziv dozivaoca kada Me pozove.
(Kur’an, Krava, 186.)
Takvo srce okićeno je svojstvom spremnosti na pomoć drugima, svojstvom koje i dragi Allah, kako vidimo, mnogo hvali čim ga uz Sebe stavlja.
Tužno srce uvijek je u strahu prema uzvišenome Gospodaru – da li će na propisan i dostatan način odgovoriti Božijemu pozivu naprimjer za natjecanjem u oprostu:
i natječite se za oprostom svoga Gospodara...
(Kur’an, Imranova porodica, 133.)
Tugaljivo srce uvijek strijepi za Voljenom – voli je ali nikada nije sigurno da li je na zadovoljavajući način iskazalo najljepše počasti za Voljenu; da li je učinilo sve što je moglo kako bi se Voljenoj što više približilio, kako bi Voljena s njime zadovoljna bila i kako bi uz njega i dalje ostala.
Svako voli da mu se što ljepše obraćamo, da mu se obraćamo na način koji baš njemu/njoj odgovara. Ako ne budemo dovoljno uporni ta osoba će nas napustiti.
Dragi Allah uzvišen je od svake apsoultne usporedbe sa stvorenjima ali nam kroz osjećaje i doživljaje stvorenja daje primjere pomoću kojih bi trebali bolje shvatiti, lakše razumjeti, Njegove propise i nakane s kojima su povezani naši izbori i naša djela.
Dragi Allah sve je još u Praiskonu zapisao: šta će sve biti i kako će svako konačno završiti. Ali je to znanje Njegovo, vječno, kakvo ne možemo ni pojmiti. Nastojeći se približiti značenju tog Njegovoga znanja, nastojeći ga shvatiti, neizbježno to Njegovo znanje, i uopće sve uz Njega vezano, razumijevamo i pokušavamo shvatiti samo u kategorijama (odnosima) nama poznatim i shvatljivim.
Tako, kada dragi Allah nešto zna to sebi predočavamo kao kada mi nešto znamo. Međutim, nekada to što znamo mi zaboravimo pa, analogno tome, pretpostavljamo da i dragi Allah neke stvari koje zna nekada i zaboravi. Tobejarabi, to je netačno. Dragi Allah se nikako ne može tim načinom opisati.
Jednostavno ne možemo Božija svojstva posmatrati na način na koji posmatramo naša svojstva, svojstva ljudi, stvorenja. Tako i to da je dragi Allah sve već davno zapisao kako će šta biti i kako će šta završiti, razumijevamo kao kada bismo mi nešto zapisali – ako je nešto zapisano onda je završeno, a ako nije završeno onda nije potpuno. Ali sve što je izravno vezano za Gospodara nikako nije isto onome što je kod nas.
Pa ako je dragi Allah nešto zapisao a nama u životu dao da biramo hoćemo li ići ovim putem ili onim, hoćemo li nešto prihvatiti ili odbiti, to je u skladu sa Božijim predodređenjem i sudbinom koju je propisao a nikako ne može biti dovedeno u jednaku ravan s našim poimanjem stvari: ako je nešto predodređeno onda ne vrijedi od toga bježati.
Jedini Gospodar dao nam je slobodnu volju, slobodu izbora da činimo šta god hoćemo, a proturječje između slobodne volje i sudbine nastaje samo uslijed naše nesavršenosti i nemogućnosti potpunoga shvatanja Božijih svojstava. Stoga, kada se nešto već dogodi možemo reći da je takva sudbina. Tek, dakle, kada se nešto desi. Sve prije toga dužni smo sagledavati u kontekstu slobodne volje koju je uzvišeni Allah podario čovjeku.
Kada su ashabi čuli od hazreti Pejgambera, alejhisselam, da je dragi Allah sve već davno zapisao šta će se desiti i kako će ko završiti, upitali su Poslanika, alejhisselam, o svrsi truda, čovjekovoga rada. Baš na osnovu onoga što je hazreti Muhammed, alejhisselam, objasnio napisan je prethodni pasos. On, alejhisselam, jednostavno je rekao ljudima da rade, da se trude, i proučio im je od četvrtoga do jedanaestoga ajeta sure Noć(hadis prenosi hazreti Alija, a bilježe Buharija, Muslim i drugi):
Zbilja, vaš je trud mnogostruk:
pa, ko udjeljuje i bogobojazan pritom je,
i drži istinitim ono najljepše –
njemu ćemo Mi činjenje dobrih djela lakšati!
A onome koji škrtari i osjeća se neovisnim
i drži lažnim ono najljepše –
njemu ćemo Mi džehennem pripraviti,
pa mu bogatstvo njegovo, kad se strmoglavi,
neće od koristi biti!
Tugaljivo srce strijepi od Allahova pogleda, pita se stalno: Da li sam dovoljno čist? Da li sam se oslobodio zavisti, mržnje, pohlepe i umišljenosti? Da li sam kao nakit uzeo bogobojaznost, strepnju pred mogućom Božijom kaznom, nadu u Njegovu beskrajnu milost i oprost?
Rahmetli Sujuti kaže da je po jednoj predaji hazreti Davud (David), alejhisselam, uzeo abdest pa onda, skroman i vjeran kakav već bijaše, uputi dovu-pitanje jedinome Allahu:
“Allahu moj, eto, očistio sam tijelo od nečisti, a kako da očistim svoj srce?”
Na to mu uzvišeni Gospodar objavi:
“Očisti svoje srce brigama i tugom.”
Tugaljivo srce nije ono srce koje tuguje za dunjalukom (Ovim svijetom) i njegovim ukrasima. Ko se probudi, kako glasi neka predaja, tužan za dunjalučkim ukrasima probudio se s Božijom srdžbom, da nas Jedini sačuva!
Tužno je srce nestrpljivo prema susretu sa svojim Gospodarom a, opet, nesigurno u svoj kraj, položaj koji je steklo kroz robovanje dragome Bogu.
Rahmetli Sujuti prenosi da je hazrezi Mez‘ūr vidio hazreti Evzā‘īa na snu pa ga upita:
“De, reci mi, šta mi je najbolje činiti pa da se što više približim uzvišenome Allahu?”
Na to mu je hazreti Evzā‘ī odgovorio:
“Ja ovdje nisam vidjeo deredže (stupnja) više od deredže učenih ljudi i ljudi tugaljivih srdaca.”
Srce dok tuguje više nije na ovome svijetu, na svijetu koji žive druga srca. Tugaljivo srce, budući da tugu stvarno osjeća, za njega tuga nije više nešto apstraktno, nedokučivo, sve mjeri kroz svoju tugu. Tako, kada prođe pored nekoga na ulici i primjeti da taj neko ima jaknu kao voljena mu osoba, ispusti jedno “Uh” iz srca.
Sve ga podsjeća na voljenu osobu: kraj kroz koji prolazi, miris koji ga zapuhne, godišnje doba koje primjeti. Svi ostali bi rekli: “Ma nije dobar, pusti ga”, ali je stvar u tome da tugaljivo srce više nije na ovome svijetu koji vide i žive druga srca.
Zato se ona molba uzvišenome Gospodaru: “Ja žal svoju i muku svoju iznosim Allahu! A od Allaha znam ono što vama znano nije”, i smiruje (zaokružuje) u posljednjemu dijelu “od Allaha znam ono što vama znano nije”, pa kao da se želi reći da tugaljiv čovjek polahko postaje svjestan svoga stanja, polahko shvata da se mora “vratiti” u svakodnevni život pa moli uzvišenoga Gospodara da ga riješi “žala” i “muke”.
Hazreti Davud, alejhisselam, bio je poslanik ali ni on ne bi mogao vječno živjeti pod mukom/brigom i tugom pa mu se stoga kaže da su briga i tuga abdest srca a kako god rob vrijedan bio ne može stalno biti pod abdestom, ako ništa zaspat će. Tako nijedan čovjek ne može stalno biti tugaljiv i brižan. Ako bi i bio, ubrzo bi ga nestalo.
Tugu zaljevaju suze, njima se tuga hrani, iz njih niče.
Po jednoj predaji, kada je hazreti Jusuf (Josip), alejhisselam, bio na dvoru kao rob, otrgnut od oca i lišen roditeljske ljubavi, izlazio bi, kada bi bio slobodan, u pustinju, sjeo na tle i iskreno i dugo plakao. Iz svake suze, kako se prenosi, nikla bi po jedna biljka, po jedan plod.
Jedna prilike sjeo je na tle i i iz oka mu kanuše tri suze. Iz svake suze niklo je po jedno stablo, po jedno drvo, i svako je imalo svoje ime: jedno je bilo stablo usamljenih (šedžeretul-gurebā’), drugo je bilo stablo tugaljivih (šedžeretul-mahzūnīn), a treće je bilo stablo robova (šedžeretul-‘abīd).
Hazreti Jusuf bi dolazio i sjedao pod sva tri i iskreno plakao za svojim roditeljima, naročito za svojim ocem, hazreti Jakubom (Jakovom), alejhisselam.
S Božijom pomoći, još se mnogo toga može reći o suzama, o usamljenicima, a i o Božijim iskrenim robovima. Nešto je bolje i lakše reći pojedinačno, a nešto, opet, u kontekstu. A mjesec ramazan pruža nam idealne uvjete za sve to.