Kategorija
Evo, već je toliko toga rečeno o hudhudu hazreti Sulejman-pejgambera, alejhisselam, i o toj vrsti ptica uopće a još nije rečeno kako se hudhud Sulejman-pejgambera zvao. Skoro da je riječ o edepsuzluku (nepristojnosti). Rečeno je kako se zvao pupavac kraljice Belkise.
Ime Sulejman-pejgamberovoga, da kažem “našega”, hudhuda bilo je Anber. Po predajama koje neki tefsiri bilježe, razlog zbog čega hazreti Sulejman, alejhisselam, nije kaznio hudhuda odmah jeste dvojak. Prvi, hudhud je veoma ponizno raširio krila opustivši ih po zemlji, vjerovatno slično onome kao kada ga kakva grabežljivica napadne, te je skrušeno hazreti Sulejmana, alejhisselam, zamolio da se sjeti naročitoga mjesta koje je hazreti Sulejman-pejgamber zauzimao kod Allaha, a naročito zbog date mu mudrosti i samilosti.
Hazreti Sulejman-pejgamber prenosilac je Božije samilosti koja se iskazuje dvojako: opće i pojedinačno. Ako Bog da, o tome ćemo s Božijom pomoći nešto reći kada se budemo podsjećali na pismo koje je Sulejman-pejgamber uputio kraljici od Sābe.
Kako smo čuli, hazreti Sulejman-pejgmaberu dato je sve: poslanstvo, ogromno carstvo, mudrost, mnogobrojna porodica, silna vojska, neopisivo bogatstvo i još mnogo štošta. A ipak, bio je toliko ponizan, skrušen, da ga je jedna mala ptica hudhud uspjela navesti da izmijeni svoju prvobitnu odluku.
Lično znamo po sebi, je li neko kaže drugačije nego što mislimo, teško se možemo obuzdati. Većina se ne uspijeva obuzdati ni pred roditeljima i bližnjima uopće. Često čujemo prepirku i svađu, a ponegdje i koškanje, između ljudi čak i u Božijim kućama. Realno kada se pogleda, uglavnom je riječ o prepirci ljudi koji veoma slabo ili nikako poznaju problem oko koga se svađaju.
A čak i kada smo dobro upućeni u neku tematiku. Valja nam dobro razgraničiti: gdje prestaje želja za dolaskom do istine a gdje počinje mejdan (bojno polje) našega ega.
Postoji jedan predivan primjer ovoga o čemu se govori izražen kroz dijalog našega hazreti Ebu Hanife i njegovoga sina.
Kada je hazreti Ebu Hanifa zabranio svome sinu učestvovanje u debatama o kelâmu, apologetici, vrsti filozofije, sin mu reče:
“Zašto mi zabranjuješ ono čime se i sâm baviš?”
Na to, hazreti Ebu Hanifa smireno odgovori:
“Kada mi u tome učestvujemo svi šutimo strahujući da bi govornik mogao pogriješiti, a kada vi učestvujete u raspravama svaki želi da mu prijatelj pogriješi i ode u nevjerstvo. Kogod ovo želi sâm pada u istu klopku.”
Bez obzira na trenutnu superiornost nad drugim koju neko ima, nikada čovjek ne smije zaboraviti:
A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernīkā, ali licemjeri neće da znaju.
(Kur’an, Licemjeri, 8.)
Sve što imamo Allahov je dar. Dat je baš nama radi kušnje, testa s obzirom na čije ćemo rezultate na Drugome svijetu odgovarati. Pa tako sve što radimo zahvaljujući Božijemu davanju koje vidimo: ljepoti na nama, rječitosti, bogatstvu u životu, inteligenciji, visokome položaju u društvu, bit će na Sudnjemu danu dokaz za nas ili protiv nas.
Ponos pripada samo uzvišenome Allahu. Čovjek i sva živa bića također mogu biti ponosni ali isključivo ako im je na prvome mjestu izražen ponos jer ih je dragi Allah stvorio. Tek nakon toga može se biti ponosan i na zdravlje koje nam je dragi Bog dao, porodicu, imetak i slično.
Stvarni, istinski, ponos pripada samo uzvišenome Gospodaru. Ko iskaže svoj ponos kao želju za iskazivanjem a nad nekim, dragi Allah mu prijeti:
Uzvišeni Allah je rekao:
“Ponos je Moja odjeća a veličina Moj ogrtač! Bacit ću u Vatru onoga ko Mi se bilo kojem od njih suprotstavi.”
(hadisi-kudsi bilježi Muslim)
Druga strana razloga zbog kojega je hudhud pošteđen hazreti Sulejman-pejgamberove kazne jeste što je, kako se prenosi, Anber bio izrazito dobar i poslušan svojim roditeljima.
Kako mi reče prijatelj Seid, Egipčanin, i tu je također očit Božiji hikmet (mudrost). Čovječe pogledaj, i jedna mala ptica, mnogo manje inteligencije nego čovjek, zna da treba biti poslušan prema roditeljima. Roditelje, braću i sestre, prijatelje, slušaju svi, čak i ptice, pa čovječe izvuci pouku!
O nečijoj snazi i istinskome ponosu odlučuje dragi Allah, ne mi. Nama valja samo moliti Ga da nas uvrsti u one što se kod Njega smatraju moćnim i silnim.
Hazreti imam Gazali navodi da je jedne prilike hazreti Musa-pejgamberov (Mojsijev), alejhisselam, narod zaratio. U suparničkoj vojsci bio je jedan veliki snagator koji se i zvao Aziz (moćan, silan, snažan, jak). Hem se uzdao u svoju snagu, koja, kako smo rekli, ne pripada njemu već je samo trag Božije siline, hem je ratovao protiv naroda jednoga od Božijih poslanika, alejhisselam.
“U naponu snage”, kako mi to kažemo, podigao je ogromnu stijenu iznad sebe i bacio je prema Izraeličanima da ih zgniječi. Ali Božije davanje posljedice toga čina bilo je potpuno neočekivano.
Dragi Allah je dao da jedan malešni hudhud dočeka tu veliku stijenu iznad glava Izraelićana, zaustavi je i baci natrag ka Azizu. Stijena je pala pravo na Azizovu glavu ubivši ga.
Hudhud je mala ptica,kao što se zna desiti da i mi nekoga ocijenimo za nas nezanimljivim: siromaha, neukoga, šeprtlju, niskoga i tako dalje. Ali je upravo ogledalo velikih ljudi da prepoznaju vrijednost skrivenu u malome. Hazreti Mevlana kaže:
Stotinu puta neka je rahmet na Belkisu,
kojoj je Allah dao pamet stotinu ljudi.
Hudhud je donio pismo od Sulejmana sa muhurom,
u kome je bilo malo, ali sadžajnog teksta.
Pošto ga je pročitala i proučila detaljno,
nije ni obraćala pažnju da je Sulejmanova ptica mala.
Vidjela je da je ptica malena, ali da joj je duša
Anka (Feniks), osjetilo vida je vidjelo pjenu.
Razbor i fizička osjetila su dva različita pojma,
razlika je tu kao između Muhammeda i Ebu Džehla.
Nevjernici su rekli: Muhammed je čovjek kao i mi.
Oni su htjeli zanijekati da se raspolovio mjesec.
(Hazreti Muhammed je rekao): Pospi se zemljom ako gledaš sa ovim
očima, ako si bez duhovnosti, neprijatelj si razuma.
Ako sebe gledaš velikim, totalno si slijep,
za takve ljude je rečeno da su egoisti.
On je vidio pjenu a nije vidio more,
vidio je danas a nije vidio sutra.
Osvrčući se na ove stihove, rahmetli hadži Šejh, Fejzulah efendija Hadžibajrić, kaže:
“Belkisa je bila kraljica u doba pejgambera Benu-Israila, sve je ostavila i počela je slijediti Sulejman-pejgambera. Ostavila je svoju raniju vjeru a počela slijediti Sulejmanov šerijat. Primila je islam preko pisma koje joj je donijela ptica Hudhud. Belkisa nije ponizila ovu malu pticu, koja je obavila jedan veliki posao…”
Uzme li se sve ovo, postavlja se pitanje: Kako je, onda, moguće da i pored tolike mudrosti i vjere jedan pupavac bude uhvaćen u klopku? S Božijom pomoći vidjet ćemo i to i ako Bog da još nešto reći o hudhudu.