Kategorija
Prenosi se kako je neki vjerovjesnik, a.s., prošao pored nekakva omanjeg kamena iz kojeg šiklja ogromna voda. Začudi se tome, a Allah, dž.š., dade da keman progovori, pa kamen reče: „Otkad čuh da Allah, Uzvišeni, kaže: 'Pa čuvajte se Vatre čije gorivo će biti ljudi i kamenje!' (el-Bekare, 24.), ja eto plačem iz straha od Allaha, Uzvišenog.'“ Vjerovjesnik zamoli Allaha da ovaj kamen sačuva Vatre, pa mu Allah, dž.š., objavi kako će ga sačuvati. Vjerovjesnik potom nastavi svojim poslom, no kad se bijaše vraćao vidje da voda i dalje šiklja istom snagom kao i prije. Ponovo se začudi, a Allah i ovaj put dade kamenu moć govora, pa ga vjerovjesnik upita: „Zašto plačeš? Allah, Uzvišeni, već ti je oprostio.“ Reče: „Ono bijaše plač tuge i straha, a ovo sada plačem od zahvalnosti i sreće.“
(Risāle Kušajrijje)
***
Ovu hikaju hazreti Kušajrī navodi u ukviru poglavlja o zahvalnosti (šukr).
Uzvišeni kaže: „Kad biste zahvalni bili Ja bih vam odista uvećao“ (Ibrāhīm, 7.).
‘Atā’ priča kako je sa ‘Ubejd ibn ‘Umejrom ušao kod Aiše, r.a., pa je upitao: „Reci nam šta je to kod Allahova Poslanika, s.a.v.s., bilo najzačudnije!“ Ona zaplaka pa reče: „A koja stvar kod njega ne bijaše začudnom! Jedne noći došao mi je u krevet. Moja koža doticala je njegovu kožu. On mi reče: 'O kćeri Ebū Bekrova, dopusti mi da ibadetim Gospodaru svome!' Rekoh da mi je draža njegova blizina, no dozvolih mu da ustane. On ustade, uze abdest obilno sipajući vodu, te stade u namaz. Poče na kijamu plakati toliko da mu suze do na prsa lijahu. Ode zatim na ruku' i na njemu plakahu. Spusti potom glavu na sedždu i na njoj plakahu. Diže glavu a on i dalje plače. U takvom stanju je bio sve dok Bilāl nije došao i zaučio ezan (za sabah namaz), a ja rekoh: 'O Allahov Poslaniče, šta te rasplaka kad ti je Allah već oprostio sve što je bilo od grijeha tvoga i što će biti?', a on reče: 'Zar da ne budem robom zahvalnim?! I zašto da tako ne postupam, a Allah mi objavio: 'Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina, po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde, doista su dokazi za one koji pameti imaju' (el-Bekare, 164).“
Prenosi se kako je neki čovjek došao Sehl ibn ‘Abdullāhu govoreći: „Lopov mi je provalio u kuću i odnio robu moju!“, a Sehl mu odgovara: „Zahvali Allahu, Uzvišenom! Da ti je lopov ušao u srce tvoje, tj. sami šejtan, i zatrovao ti tvoj tevhīd, šta bi tada radio?!“