Kategorija
Autor
1. Tarikat
Vidjeli smo da tesavuf nije ništa drugo do put približavanja Allahovog roba ka Allahu dž.š. Zbog toga se koristi i termin “Tarikat” koji je zasnovan na arapskoj riječi “tariq” koja znači “put”, “prolaz”. Koračati tim putem znači, stalno se truditi da se ostvari savršenstvo i potpunost u vjeri, insistirajući na svim onim elementima koji čine suštinu Islama i tesavufa (zikrullah, iskrenost i srčanost, džihad). Kada rob ovako postupa onda se on približava Rabbu od nižeg stepena ka višim stepenima. Kako svi sufije ističu u svojim djelima, kraj ovog puta i najviši položaj jeste položaj “savršenog čovjeka”. Primjer “savršenog čovjeka”, čiji je Islam dosegao razinu savršenstva i potpunosti (ihsan) jeste lično Resulullah Muhammed s.a.v.s. “Savršeni čovjek” je u stvari onaj rob koji se potpuno i do kraja predao Allahu dž.š. i sve što misli, govori i radi to čini, ne zbog bilo kakvog ličnog motiva ili želje, već isključivo i jedino radi Allahovog dž.š. zadovoljstva. Ni u čemu ne postupa onako kako bi on sam želio ili htio, već u svemu postupa onako kako je Allah dž.š. zadovoljan da se postupi.
2. Muršid (vodič) i murid (vođeni)
Kada neki čovjek želi da ide u neku, za njega nepoznatu, planinu, on se trudi da sebi nađe kvalitetnog vodiča koji poznaje sve staze i puteve te planine, kako bi došao do svog cilja sa što manje napora i lutanja. U ovom smislu se u tesavufu javlja ličnost “muršida” (vodiča i uputitelja). Onaj ko želi da se putem prakticiranja tesavufa približi Allahu dž.š. zove se “murid”. On se trudi da sebi nađe valjanog vodiča tj. muršida i kada ga nađe, onda mu obično daje zakletvu na vjernost (bejat), čime se obavezuje da će mu se u svemu pokoravati i da će u svemu slijediti njegove upute i savjete. Muršid je opet sa svoje strane dužan da vodi murida pravim putem približavanja Allahu dž.š. onoliko koliko murid može podnijeti i do onog stepena (deredže) koju murid zavisno od svojih mogućnosti i od svog truda ostvari.
Na ovaj način su u tesavufu definisane kategorije muršida (vodiča) i murida (vođenog) i njihov međusobni odnos.
Ovaj odnos i općenito vrijedi u Islamu. Muršid čitavog ummeta (i ljudskog i džinnskog) nije niko drugi do Resulullah Muhammed s.a.v.s. Niko ne može biti musliman (a pogotovo ne mu’min) ko nije u svom srcu i u čitavom svom biću dao potpuni bejat Resulullahu s.a.v.s., koji muslimanima i mu’minima mora biti preči i od njihove djece, njihovih roditelja i porodice i od njih samih ili bilo kojeg Allahovog dž.š. stvorenja koje egzistira i na zemlji i na nebesima, odnosno u čitavom univerzumu:
Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi... (33:6)
Ovi Ajeti najbolje govore o mjestu i ulozi koju Resulullah Muhammed s.a.v.s. ima u Islamu i u Allahovom dž.š. univerzumu. Isto tako za njega je karakteristično i to da je on jednako poslat i generaciji njegovih savremenika (ashaba) kao i svim ljudskim generacijama koje će na Zemlji živjeti sve do Sudnjeg Dana:
A tebe smo samo kao milost svim svjetovima poslali. (21:107)
Prema tome i mi koji danas na Zemlji živimo jednako smo obavezni da prihvatimo i iskreno slijedimo Resulullaha s.a.v.s. kao što su bili i ashabi. Međutim i pored toga Allah dž.š. nije odredio da Resulullah s.a.v.s. živi na dunjaluku sve do Sudnjeg Dana. Zbog toga u Islamu postoji kategorija “učenjaka-nasljednika Resulullaha s.a.v.s.”, o čemu sasvim jasno govore mnogi vjerodostojni hadisi. Dakle Allah dž.š. je odredio da Resulullaha s.a.v.s. nasljeđuju dobri Allahovi dž.š. robovi, iskreni, čestiti, pravedni i pobožni ljudi koji posjeduju znanje o ispravnom tumačenju Kur’ana, Sunneta i Šerijata u vremenu u kojem žive i koji su potpuno odani Allahu dž.š. i Njegovom posljednjem poslaniku Muhammedu s.a.v.s.
Pitanje nasljedstva Poslanikovog, odnosno pitanje ko su ti istinski nasljednici Resulullaha s.a.v.s. najveći je i najopasniji uzrok razdora i fitne (smutnje) među ummetom. Postoje vrlo različita, često i potpuno suprostavljena mišljenja i tvrdnje o ovome pitanju. Isto tako javljaju se optužbe i kontraoptužbe a neki, nažalost, vrlo lahko proglašavaju kafirima “one druge”. Zaista je ovo najveći izvor sukoba, nerazumijevanja, pa nažalost i mržnje među muslimanima, za koje Allah dž.š. u više Ajeta Kur’ana kaže sasvim jasno da su braća i da moraju biti jedinstveni i međusobno se voljeti i poštovati. Iz ovoga što je rečeno jasno se vidi kolika je opasnost za muslimane koja izvire iz ovog problema.
Kako se orjentisati u ovom moru različitih mišljenja i tvrdnji?! Prvo ćemo inš-Allah pokušati navesti osnovne stavove i mišljenja o ovome pitanju, pa onda predložiti ispravan postupak, onako kako ovaj pisac može, sa svojim ograničenim znanjem, da shvati i spozna.
Šijje tvrde da su istinski Resulullahovi s.a.v.s. nasljednici “Imami” koji su njegovi potomci po lozi hz Fatime r.a. i zeta mu i rođaka hz Alija Ibn Ebi Taliba r.a. Prvi Imam je hz Ali Ibn Ebi Talib, pa zatim njegovi sinovi, prvo hz Hasan Ibn Ali r.a., a poslije njega mlađi mu brat hz Husein Ibn Ali r.a. i zatim ostali njihovi potomci. Šiitsko je uvjerenje da Imami dobivaju svoj Imamet i potrebno znanje direktno od Allaha dž.š., po Njegovoj odredbi i nadahnuću i da stoga ostali muslimani trebaju da ih prihvate i dadnu im bejat pokornosti.
Sunniti opet znanje o tumačenju Islama i vodstvu ummeta ne ograničavaju samo na “ehli-bejt” (potomke Resulullahove s.a.v.s.) već smatraju da i drugi muslimani to mogu postati. U Sunnizmu postoji kategorija “mudžtehida”-učenjaka, koji je potrebno vrijeme izučavao Islamske nauke putem školovanja i koji je, po osnovu tog znanja, stekao pravo “idžtihada” tj. samostalnog razumijevanja osnovnih šerijatskih dokaza (Ajeta Kur’ana i vjerodostojnih hadisa) i donošenja šerijatskih rješenja (fetvi) o konkretnim pitanjima, koje su svi vjernici dužni slijediti.
Za sufije je karakteristično to, da oni ovo pitanje nasljedstva Resulullahovog s.a.v.s. posmatraju u dvije dimenzije i to unutarnjoj (ezoteričnoj) i vanjskoj (egzoteričnoj). U vanjskom smislu sufije po pravilu priznaju oficijelnu islamsku vlast svog vremena (naravno ako ta vlast ima legitimitet i ako je ona pravedna). A kada je u pitanju duhovna tj. unutarnja dimenzija za sufijsko učenje karakteristične su tzv. “silsile” ili lanci kojima se prenosi znanje i vodstvo od Resulullaha s.a.v.s. Te lance u stvari čine muršidi i to tako da svaki od njih znanje i titulu “šejha” (starješine reda) dobiva od svog muršida i prenosi na nekog od svojih murida za kojeg ocijeni da je zreo i da ima potrebno znanje za tu titulu. Svaka silsila se u svom ishodištu “kači” za nekog od najbližih ashaba (najčešće su to hz Ali Ibn Ebi Talib r.a. i hz Ebu Bekr Es-Siddik r.a.) i preko njih konačno dolazi do Resulullaha s.a.v.s. koji po sufijskom učenju drži konce svih silsila).
Vidimo da je pitanje pravilnog odabira čovjeka kome ćemo pokloniti naše povjerenje i prepustiti se njegovu vodstvu, veoma ozbiljno i važno zato što pogrešan izbor (sačuvao nas Allah toga) može značiti propast kako za pojedinca tako i za zajednicu. Primjera, nažalost, ima mnogo. Jevreji koji su u doba Isaâ a.s. povjerovali svojim rabinima i prepustili se njihovom “vodstvu” smatrajući Isaâ a.s. varalicom, murtedom i sahirom, su potpuno propali i na ovom i na budućem svijetu. Jevreji i kršćani koji su slijepo vjerovali i vjeruju svojim iskrivljenim knjigama i zalutalim svećenicima i Resulullaha Muhammeda s.a.v.s. ugonili i ugone u laž su većinom propali. Oni “muslimani” koji vjeruju u “poslanstvo” Gulama Ahmeda (ahmedije) ili pak Mirze Baha Ullaha (behaije) su potpuno otišli na krivi put što jedino u propast vodi.
Kako izbjeći opasnost pogrešnog izbora ??
Pa već smo ranije rekli da sve ličnosti koje pretenduju da se pojave u ulozi predvodnika ummeta ili duhovnih vođa (muršida) treba promatrati vrlo pomno, pažljivo i ozbiljno u ogledalu Šerijata. Istiniti su samo oni koji iskreno i dosljedno žive po Šerijatu.
Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh i vid i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati! (17:36)
Znači svako se od nas mora čuvati dvije krajnosti. Prva krajnost je slijepo slijediti nekog “vođu”, a da se lično ne iščitavaju Kur’an i njegov prevod, zbirke vjerodostojnih hadisa i ostala relevantna islamska literatura. Druga je krajnost misliti da nam učitelj uopšte nije potreban i da nam je dovoljno samo ono što sami čitamo iz izvora. Ista je opasnost koja proizilazi iz ove dvije krajnosti, a to je pogrešno tumačenje islama. U prvom slučaju može nas nekakav pokvaren “učenjak” ili kakav slatkoriječiv “mudrac” prevariti, a u drugom slučaju možemo prevariti sami sebe. Možda bi se neko mogao pitati kako čovjek može sam sebe prevariti ako samostalno čita Kur’an, za koga znamo da ga Allah dž.š. Lično čuva od svake izmjene. Ova opaska zaista je na mjestu, jer tačno je da je Allah dž.š. Lično na Sebe preuzeo čuvanje Svoje posljednje Objave i zato šejtan nikako ne može niti prići Kur’anu, a kamoli ga izmijeniti. Međutim ako šejtan ne može prići kur’anu, on može prići čovjeku koji kur’an čita i navesti ga na pogrešno tumačenje kur’ana. Resulullah s.a.v.s. u jednom poznatom hadisu kaže da svako onaj ko Kur’an tumači po svome nahođenju samo sebi priprema mjesto u vatri. Zlatno pravilo za prepoznavanje ove opasnosti glasi: Ko god tumači Kur’an tako da ga prilagođava sebi (svojoj strasti i interesima, mišljenju sredine, vlasti i vladarima odnosno dunjalučkim silnicima) bilo putem izmjene njegovog istinskog značenja, bilo putem sakrivanja onih Ajeta koji se ne uklapaju u “njegov okvir”, a isticanja samo onih Ajeta koji mu “pašu”, takav ga pogrešno tumači i sam sebe dovodi u najveću opasnost (sačuvao nas Allah dž.š. toga). Kur’an tumači ispravno, samo onaj ko uvijek uzima cjelinu njegovih ajeta (bez obzira na to da li to njemu lično odgovara ili ne) i ko ga tumači tako da sam sebe mijenja prilagođavajući se Kur’anu i potpuno se pokoravajući Allahu dž.š. i Muhammedu Resulullahu s.a.v.s. Znači treba naći sredinu između ova dva ekstremna stava i truditi se da se lično proučava Kur’an i Hadis, ali uz to da se slijedi i sluša istinske i iskrene, Allahu dž.š. odane učenjake, koji će naše lično proučavanje izvora biti kadri usmjeriti u ispravnom pravcu. Sada se pitamo kako prepoznati te istinske učenjake. Tu je veoma važan Tevekull-oslonac na Allaha dž.š. Nikada, ama baš nikada, kada tražimo odgovor na neko pitanje ne trebamo odmah požuriti da pitamo nekog učenjaka ili požuriti da sami nađemo odgovor u Kur’anu i ostaloj literaturi, a da prvo skrušeno i iz srca ne zamolimo Allaha dž.š. da nam On objasni ono što ne znamo. Tek poslije takve dove trebamo da pristupimo iščitavanju Kur’ana, vjerodostojnih hadisa i da pitamo one koji to bolje znaju od nas i da budemo smireni i strpljivi u očekivanju odgovora. Svrha ove dove jeste da nas Allah dž.š. zaštiti od neispravnog tumačenja Islama i Šerijata i od pokvarenih ili lažnih učenjaka i muršida.
Znači kada je u pitanju ispravno tumačenje Kur’ana i Hadisa, odnosno Islama i Šerijata i kada je u pitanju pravilan odabir učenjaka i muršida koje želimo slijediti, samo je jedan ispravan pristup ovom izuzetnom važnom i velikom problemu. Taj pristup ogleda se u tome da čovjek treba prvo da nastoji da svoju vjeru i svoj islamski život što više upotpuni i usavrši, svoju dušu što više očisti i tako se što više umili i približi Allahu dž.š. (prema svome trenutnom znanju i mogućnostima), a onda da ima povjerenje i oslonac u svoga Gospodara i da Mu, uz iščitavanje literature i slušanje učenjaka, stalno upućuje dove da mu podari istinsko i ispravno vjerovanje i tumačenje vjere i sačuva ga od zablude i pogrešnog tumačenja. Na ovaj način mi se na Allaha, Gospodara i Uputitelja oslanjamo da nas On sačuva od zablude nadahnućem Svojim.
A one koji su na pravom putu On (Allah) će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će vatre sačuvati (47:17)
U ovom istom smislu navodimo i sljedeći Ajet:
Mi smo ti objavili sedam Ajeta koji se ponavljaju i Kur’an veličanstveni ti objavljujemo (17:36)
Iz gornjeg Ajeta se vidi koliki je značaj Fatihe i jedan od razloga zašto se ona toliko često ponavlja u namazima, jer je upravo ovaj Ajet ustvari dova za uputu i ispravno tumačenje Islama i ispravnu islamsku praksu. Nijedan Ajet u Kur’anu se u namazima ne ponavlja više od Fatihe. Međutim, da bi Fatiha imala svoje dejstvo uslov je da čovjek koji je uči, to čini iskreno, “iz punog srca” i da odbaci sva ograničenja koja mu postavlja sredina u kojoj živi i tradicija u kojoj je odrastao. Ništa se ne može i ne smije slijediti samo zato što to čini većina naših savremenika ili samo zato što je to tradicija naših predaka, već se mora slijediti istina (makar ona bila i gorka i bolna) i to na Kur’anu i vjerodostojnim predajama od Resulullaha s.a.v.s. zasnovana (jer je Kur’an i samo Kur’an uz ono što je Resulullah s.a.v.s. zaista izgovorio ili uradio, jedino mjerilo istine).
Dakle, Fatiha kao dova za uputu može biti djelotvorna samo onda kada je uči iskren vjernik, spreman da slijedi Istinu Kur’ana potpuno i do kraja , ma kakva ona bila, jasno prema svojim mogućnostima.
Samo ovim putem, putem Tevekulla (oslonca i pouzdanja na Allaha dž.š. i slijeđenjem Njegova nadahnuća) čovjek može pravilno odabrati ispravno tumačenje Islama, a odbaciti pogrešno; i samo ovim putem čovjek može pravilno, u mjerilu Šerijata, odabrati istinske i iskrene učenjake koji u njegovom vremenu zovu Allahu dž.š. i na Njegov put, a odbaciti kvaziučenjake koji zovu u zabludu.
Ovo je veoma važno kada čovjek-mutesavif (sufija) želi naći istinskog muršida, jer nažalost ima nemali broj kvazisufija i kvazimuršida, koji su zabludjeli i skrenuli sa pravog puta. Ima čak i takvih koji ne klanjaju sve vakte već samo neke, a neke svjesno i namjerno propuštaju. Ima čak i takvih koji nikako ne klanjaju salat. S obzirom da se muridi naročito duboko pokoravaju svojim muršidima, jako je bitno da murid, na gore navedeni način, učini ono što je do njega da pronađe istinskog muršida i da se sačuva od kvazimuršida.
3. Tekije i sufijski redovi (tarikati)
Prvi sufije iz redova ashaba i ta’bina, kao i njihovi nasljednici iz ranog perioda historije ummeta, nisu živjeli u posebnim organizacijama. Oni su jednostavno bili inkorporirani u cjelinu ummeta. Vremenom dolazi do pojave istaknutih Allahovih robova koji su posjedovali veliko znanje i bili voljeni od strane mnogih svojih savremenika. Njihova predavanja bila su veoma posjećena i cijenjena. Ebu Hamid El Gazali, Abdul Kadir Gejlani, Muhjiddin Ibn Arebi, Dželaluddin Rummi samo su neka od imena. Neki od tih istaknutih sufija su organizirali svoje sljedbenike na poseban način - u sufijska bratstva ili u derviške redove što je vjerovatno poznatiji izraz. Ti redovi dobivaju kasnije imena po svojim osnivačima ili po drugim istaknutim članovima. U historiji Islama bilo je mnogo sufijskih redova, a danas su među najpoznatijim derviški redovi Kaderija (centralna ličnost je Abdul Kadir Gejlani), Nakšibendija (centralna ličnost je Behauddin Nakšibend), Mevlevija (centralna ličnost je Dželaluddin Rummi), Bedevija (centralna ličnost je Ahmed Bedevi).
Da li se derviški redovi mogu smatrati sektama? Odgovor na ovo pitanje, po našem mišljenju, ovisi o odgovoru na sljedeća dva pitanja:
1. Da li je učenje konkretnog reda u skladu sa Šerijatom ili ne
2. Da li su pripadnici tog reda kao cjelina pokorni istinskom halifi (ako ga ima)
Ovo su dva univerzalna parametra koji, po našem shvatanju, definišu da li se neka posebna zajednica ili pravac među muslimanima može smatrati sektom ili ne.
Mi znamo iz Ajeta Kur’ana Časnog da je sektašenje i cijepanje jedinstva ummeta jedan veoma negativan proces:
Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, ne treba da se mijenja Allahova vjera jer to je prava vjera ali većina ljudi ne zna, obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte molitvu (salat), i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda! (30:30-32)
Sa druge strane mi, takođe, vidimo da uniformisanost stvorenja nije svojstvo Allahovog dž.š. stvaranja. Da je Uzvišeni Stvoritelj htio da svi ljudi i sva stvorenja budu isti ne bi bilo nikakvih različitosti među ljudima, biljkama i životinjama. Naprotiv, upravo različitosti u stvorenim svijetovima odraz su ljepote, bogastva i savršenosti Allahovog dž.š. stvaranja. Ajeti Kur’ana Časnog nam ovo potvrđuju:
I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista pouke za one koji znaju. (30:22)
O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)
Znači postojanje različitosti i raznolikosti u stvorenim svjetovima je pravilo i nužnost jedinstva ummeta ne znači da svi muslimani moraju biti identični. Jedinstvo ne znači da svi moraju u svemu biti slični kao jaje jajetu, već jedinstvo podrazumijeva jedinstvo učenja (akide i Šerijata) unutar zajednice muslimana i jedinstvo u iskrenoj pokornosti vođi (halifi) ako ga ima. Poznato je da su Arapi u doba Resulullaha s.a.v.s. živjeli organizirani u rodove i plemena. Resulullah s.a.v.s. nije, koliko je nama poznato, negirao plemensku pripadnost, niti je tražio da se ona izbriše, jer Kur’anska sintagma da su vjernici međusobno braća i Resulullahovo s.a.v.s. insistiranje na ojačanju i učvršćenju bratske ljubavi i bliskosti nisu značili i ne znače da brat mora izgubiti svoj plemenski ili nacionalni identitet. Voljeti brata muslimana značilo je i znači voljeti i njegovu rasu, njegov jezik, njegov nacionalni, kulturni i svaki drugi identitet.
Ono što je istinska opasnost i protiv čega se zaista treba svim silama i beskompromisno boriti, jeste težnja da se insistiranjem na posebnostima želi narušiti jedinstvo zajednice muslimana kako bi se ona oslabila iznutra. Ako neko pleme, insistiranjem na svome plemenskom identitetu nije željelo rastočiti i oslabiti zajednicu, Resulullah s.a.v.s. nije, koliko nam je poznato, insistirao da se to pleme “utopi” u zajednicu ummeta. Važno je bilo da plemena budu pokorna Allahu dž.š., Resulullahu s.a.v.s. i njegovim istinskim halifama-nasljednicima. Dakle bejat, zakletva na vjernost Allahu dž.š., Resulullahu s.a.v.s. i istinskim halifama njihovih plemenskih vođa i njih samih, te kasnije iskreno izvršavanje obaveza koje iz tog bejata proističu, bilo je sve što se od plemena tražilo.
Prema tome iako je Resulullah s.a.v.s. uvijek isticao i naglašavao potrebu, nužnost i značaj jedinstva, ali nije smatrao da jedinstvo znači negaciju plemenskih i drugih individualnosti. On nije tražio uniformisanost, on je tražio jedinstvo srca. Dakle ne postiže se jedinstvo brisanjem individualnosti, već se individualnost i različitosti njeguju i paze, ali se traži od sviju da im vjera Islam i jedinstvo ummeta budu iznad njihovih individualnosti. Znači individualnost je ljepota i bogastvo, ali se ne smije desiti da ta individualnost za bilo koga bude važnija od Allahovog dž.š. Islama i od jedinstva zajednice (ummeta) koju Islam traži. Osjećaj bratstva među muslimanima mora biti iznad rodovske, plemenske, rasne, nacionalne i kulturne posebnosti.
Zaključujemo da je “vanjština” vjernika (jezik, rasa, nacija i ostalo) individualna i da je mnogobrojnost i različitost ovih “vanjština”, Allahova dž.š. volja, preko koje se otkriva bogastvo, ljepota i savršenstvo Njegovog stvaranja. Ali “nutrina” vjernika (srce, duh, duša i iman koji se tu nalazi) mora biti jedinstvena i u tome je značenje pojma “jedinstvo ummeta Muhammeda Resulullaha s.a.v.s”.
Citiramo plemeniti Ajet:
I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali je Allah sjedinio. On je zaista silan i mudar. (8:63)
Naše je mišljenje da ovaj Ajet pokazuje da je smisao jedinstva vjernika u jedinstvu njihovih srca, odnosno, kako mi to ovdje nazivamo u jedinstvu njihove nutrine. Ovo “jedinstvo nutrine” u onom smislu kako ga mi ovdje shvaćamo ima sljedeća tri elementa:
1. Jedinstveno i ispravno vjerovanje (akida) i tumačenje Šerijata
2. Međusobna bratska ljubav, solidarnost i pomaganje
3. Jedinstvo i iskrenost u pokornosti Allahu dž.š. i Resulullahu s.a.v.s
U ovom kontestu treba promatrati, između ostalih skupina u Islamu, i derviške redove. Ti redovi (tarikati) imaju svoju specifičnu vanjštinu, koja se naročito očituje u neobičnom i karakterističnom prakticiranju zikrullaha (u užem smislu posmatrano) uz njihanje tijelima i glavama i uz duboko i pojačano izgovaranje Allahovih dž.š. Imena. Dakle sufijski redovi imaju svoju specifičnu vanjštinu koja ih izdvaja između ostalih muslimana i čini ih posebnim. Međutim iz prethodno rečenog nama je jasno da samo po osnovu te vanjštine mi ih ne možemo proglasiti sektom. Mora se analizirati njihovo učenje i djelovanje tj. njihova teorija i njihova praksa u svjetlu Šerijata. U ovim stvarima ne može se i ne smije zauzeti generalan stav. Mora se u svjetlu Šerijata posmatrati svaki red i svaka tekija. Ovo je zbog toga što zaista ima i takvih “sufijskih” redova koji su očevidno skrenuli sa pravog puta i svojom teorijom i svojom praksom grubo krše Šerijat (naprimjer redovi koji ne klanjaju sve propisane namaze, ili vjeruju u neke oblike trojstva i sl.) i koje kao takve moramo proglasiti zabludjelim sektama, pa čak i (u nekim ekstremnim slučajevima istinskog kršenja Šerijata) otpadnicima iz vjere, murtedima. Ovi u stvari i nisu sufije već su to kvazisufije i oni su često na meti žestoke kritike istinskih sufija. Međutim ima mnogo sufijskih redova čija se teorija i praksa nalazi u granicama Šerijata i koji su pokorni halifi, odnosno bolje rečeno imaju osjećaj pripadnosti jedinstvu ummeta i pokoravaju se valjanim vođama nacionalnih islamskih vjerskih zajednica (u današnje vrijeme kada je ummet rascjepkan i obezglavljen nepostojanjem hilafeta, ovaj “osjećaj pripadnosti jedinstvenom ummetu” i pokornost valjanim nacionalnim islamskim vođama, najviše je što možemo tražiti u ovom pogledu ne samo od sufija, već i od svih drugih muslimana). Sufijski redovi koji "ispunjavaju” ova dva uvjeta nisu sekte i takvima ne mogu biti smatrani.
Nastaviće se, ako Allah da ...