Religijski fenomen dovišta Prisadi u Brnjičanima pored Srebrenika

Sažetak

U ovom radu prikazana je historija dovišta Prisadi u Brnjičanima pored Srebrenika, jednog od najstarijih dovišta u Bosni i Hercegovini. U prvom dijelu rada obrađeni su religiozni pojmovi svetog (numinoznog), svetog prostora i molitve u svjetskim religijama s posebnim osvrtom na islam.

Predstavljen je dolazak islama u Srebrenik i izneseni su historijski podaci u vezi s dovištem Prisadi. Informacije o dovištu dobivene su metodom intervjua, jer ne postoje pisane zabilješke o ovom hodočasničkom mjestu. Fenomenološkim metodama ukazano je na bitnost i osebujnost dovišta Prisadi za područje sjeverne Bosne, a i šire.

Ključne riječi: fenomenologija religije, dovište, Prisadi

 

Sažetak na engleskom jeziku

RELIGIOUS PHENOMENON OF PILGRIMS PLACE PRISADI IN BRNJIČANI BY SREBRENIK TOWN

Summary

This paper presents the history of Pilgrims place called Prisade in Brnjičani near Srebrenik town in Bosnia. It is one of the oldest Muslims Pilgrimages place in Bosnia and Herzegovina. First part of the article talks about the religious notions of holly (numinous), sacred space, and the prayers in the world religions with special reference to Islam.

The arrival of Islam in Srebrenik is further presented in this work as well as historical information’s related to Pilgrims place Prisadi. Information about Prisadi was obtained using an interview because there are no written records about this place of pilgrimage. Phenomenological methods have indicated the relevance and uniqueness of Pilgrimages place Prisadi for the area of Northern ​​Bosnia and further.

Keywords: phenomenology of religion, Pilgrimage, Prisadi.

 

Uvod

Svaku religiju karakterizira nekoliko elemenata koji su u vezi s pojmom svetog. Sveto je sve ono što izaziva strahopoštovanje u čovjeku, to je ono pred čime ljudsko biće drhti i što istinski poštuje. Putem razumijevanja i doživljaja svetog, numinoznog, homo religiosus (religiozni čovjek) otkriva vrijednosti života, potom shvaća dužnost, grijeh, poslušnost, službu, potrebu za iskupljenjem, zatim neophodnost pomirenja, oprosta i pokajanja.

Ljudi su oduvijek posjedovali kulturnu, civilizacijsku ili pak religijsku tradiciju. Zadatak tradicije jeste odgovoriti čovjeku sadašnjice na osnovu prošlosti o njegovim duhovnim i kulturnim korijenima.

U suvremenom svijetu uvelike dolazi do povratka svetog na scenu, pri čemu je jedna od manifestacija takovrsnog povratka ponovna revitalizacija religijskih hodočašća. Do toga je došlo i na našim područjima, tačnije na području Srebrenika, gdje je ponovo oživljena religijska tradicija posjete hodočasničkom mjestu Prisadi u selu Brnjičani.

1. Fenomen religije i potraga za svetim

Čovjek je od svog postanka imao potrebu za vjerom, bilo u nadnaravna bića, više božanstava, ili pak svjedočenja vjere u Jednog Jedinog Boga, vjere u Allaha s.v.t.a.¹ Potom bi se uz pojam vjere uobličila religija, koja u svom semantičkom polju obuhvaća puno šire značenjsko područje. Religija je, po definiciji znamenitog francuskog antropologa i sociologa Emilea Durkheima, čvrsto povezan sustav vjerovanja i običaja koji se odnose na svete, to jest izdvojene i zabranjene stvari, naime sustav vjerovanja i običaja koji sve svoje pristalice sjedinjuje u istu moralnu zajednicu.² Zadatak opisivanja religijskih pojava spada u religiološku disciplinu fenomenologije religije.

Fenomenološki postupak jeste pokušaj razumijevanja biti i struktura religijskih fenomena, shvaćenih u isto vrijeme u svojoj historijskoj uvjetovanosti i kroz prizmu ponašanja homo religiosusa. Radi se o tome da se prodube artikulacije i značenja tog ponašanja dešifriranjem religijskih činjenica kao čovjekovih iskustava u njegovom pokušaju da nadiđe prolazno i da stupi u kontakt s krajnjom Stvarnošću.³ Fenomenologija religije daje prvenstvo vjerničkom doživljaju nad znanstvenim tumačenjem tog doživljaja. Mjerodavan je sadržaj religioznoga, a ne društveni uvjeti njegovog postanka. Ne zaboravimo da zapravo ne postoji druga religija, osim one koju žive vjernici.⁴ Pojam svetog neodvojiv je od termina religija.

Iskustvom svetog ljudski duh spoznao je razliku između onog što se ispoljava kao stvarno, moćno, bogato i značenjsko i onoga što je lišeno tih osobina, odnosno „haotičnog i opasnog toka stvari, njihovog slučajnog pojavljivanja i iščezavanja lišenog svakog smisla“. Ukratko, »sveto« je samo element strukture svijesti, a ne neki stupanj historije te svijesti. U najstarijim slojevima kulture živjeti kao Ijudsko biće samo је po sebi religiozni čin, jer prehranjivanje, seksualni život i rad imaju svetu vrijednost. Drugim riječima, biti, ili čak, postati, čovjek - znači biti „religiozan“⁵. Uz pojam svetog direktno se vežu sveta mjesta, sveti objekti i sveto vrijeme. Sveto vrijeme ogleda se i zbiva kroz poseban kalendar poznat kao religijski kalendar, a kao takvo vrijeme ono može biti ciklično i pravolinijsko, dok sveta historija predstavlja poseban moment u svetom vremenu, jer ona pripovijeda, promatrano iz islamskog rakursa život odabranika Božjih. Bilo je to vrijeme Božijih poslanika, ljudi koji su odgojeni posebnim odgojem - to jest Božanskim odgojem. Sveta historija kao takva za Jevreje se završila spuštanjem Riječi Dekaloga na Sinaju, za kršćane na Kalvariji, a za muslimane ona je zapečaćena sa smrću najodabranijeg ljudskog bića, posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s.

Sveta mjesta su osobiti dijelovi prostora koji u sebi sadrže blagoslovljenost, pa se tako na stranicama presvetog kur'anskog teksta spominje Hram daleki, blagoslovljena dolina. Pojam svetog prostora veže se uglavnom uz gradove, rijeke, mjesta ili građevine. Solomonov (Sulejmanov, a.s.) hram predstavlja sveto mjesto u judaizmu, ali i u islamu, no danas je od njega ostao samo zapadni zid. Jerusalem je, naprimjer, sveti grad svih monoteističkih, ibrahimovskih, religijskih tradicija. Među svete gradove, svakako, spadaju Meka i Medina na Arapskom poluotoku. Sveta planina Fuji u šintoizmu predstavlja sveto mjesto u japanskoj svetoj historiji i svetom prostoru. Na svetim mjestima zbivala se sveta historija, pa je tako Musa, a.s., primio Dekalog na Sinaju. Muhammed, a.s., na planini Džebelu-nur počeo je primati Božiju objavu. Tokom izučavanja religijskih fenomena važno je uzeti u obzir i okruženje. Sveti prostor određen je pojmom hijerofanije, a ona je manifestacija svetog. Pri takvom javljanju svetog dolazi do podjele prostora na sveti i profani. Profano je ono što je suprotno od svetog.

Prostor može biti obilježen svetošću na različite načine. Pojam svetog prostora vezi je s disciplinom koja se naziva geografija religije. Njen osnovni cilj jeste ukazati na činjenicu da se svi religijski procesi odvijaju u prostoru, te da posjeduju prostornu dimenziju svetog.

Sveta mjesta i sveti prostori postoje gotovo u svim religijama: Nazaret i Jerusalim u Izraelu, odnosno Palestini, Hilandar u Grčkoj, Kijevska lavra u Ukrajini, Mekka i Medina u S. Arabiji, Vatikan, Fatima u Portugalu, Santijago di Kampostela u Španjolskoj, Čestahova u Poljskoj, Lourd u Francuskoj, rijeke Ganges i Ind u Indiji, mjesto rođenja Budhe, planinski vrhovi itd.⁶ Svetih mjesta ima i u našoj regiji: Djevojačka pećina kod Kladnja, Diva grabovčeva kod Jablanice, Ozren kod Doboja, Međugorje u Hercegovini, Ajvatovica, mnogobrojna turbeta itd.

Pojam svetog prostora u islamu ne poima se na isti način kao u drugim svjetskim religijama. Naime, turbeta, dovišta, razni sakralni objekti nemaju u sebi sadržaj čudesa jer takvo poimanje svetog prostora u suprotnosti je s istinom tevhida (islamskog monoteizma). Muslimanu nije dozvoljeno moliti se nekoj svetoj osobi, što je jedna od karakteristika mnogih religija, te takvo poimanje svetog biva strano islamu. U islamu se poštuje i voli posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s., ali se njemu muslimani ne mole, nego čine molitvu (dovu) direktno Allahu, s.v.t.a. Ljubav i poštovanje prema nekim stvarima iskazuje se i u islamu, ali ne u smislu da im se pokorava, da im se ibadet čini.

1.1. Dova

Molitva je prava suština religije. Molitva je religija na djelu, to jest molitva je prava religija. Molitva je ono po čemu se religiozne pojave razlikuju od sličnih pojava čisto moralnog ili estetskog osjećaja. Religija nije ništa ukoliko nije taj životno važan čin kojim se cijeli čovjekov duh nastoji spasiti prijanjanjem uz načelo iz kojeg crpi život. Taj čin jeste molitva, a pod tim ne razumijevam taštu vještinu riječi, puko ponavljanje određenih svetih formula, nego samo pokret duše koja se upušta u osobni odnos tajnovitom silom čije prisustvo osjeća, možda čak i prije no što je našla ime kojim će je nazvati. Gdje god nema te unutarnje molitve, nema ni religije.⁷

Isto tako, naša molitva Bogu predstavlja naše očitovanje u zrcalu Njegova bitka srazmjerno našem duhovnom stanju i našim duhovnim pripravama, očitovanje koje je znak našeg zaostajanja u molitvi iza duhovnog stupnja na kojem se u punini ozbiljuje Božansko ime Posljednji.⁸ Zazivanje s rukama okrenutim gore (Du'ā) jeste osobit obzir molitve srca kojom sālik (duhovni putnik na putu istinske spoznaje) izravno i usrdno traži konkretne darove Božije ili barem duhovnu pripravu koja će osigurati priskrbljenje takvih darova. Ta vrsta zazivanja može biti različito motivirana, katkada čak može dolaziti u časovima tjeskobe kao način da se nagovori Božanska Volja da promijeni trenutni poredak stvari i da naprečac promijeni postojeću situaciju. Al-Gazali misli da ovaj obzir molitve srca ni na koji način ne osporava zakonomjerno djelovanje i uplive Preodređenja, jer i izravni Božiji odgovori na moliteljeve zazive oduvijek su uključeni u Božansku Providnost i providiteljsku preodredljivost Božanske djelatne Volje.⁹

Dova kao muslimanska molitva zauzima osobito mjesto u islamu, jer Allah, dž.š., traži od ljudi da Mu čine dovu pojedinačno ili u skupu, to jest u džematu.

Posebnost dove ogleda se u tome da molitelj treba biti ponizan, ustrajan, iskren čineći dovu Allahu, dž.š. Upustvo iz časne i svete knjige Kur'ana svjedoče o važnosti dove: „A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu“ (2, 186); „Gospodar vaš je rekao: "Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju - ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.“ (40, 60)

Znameniti drug Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je Glasonoša Riječi Božije rekao: „ Nema ništa što je časnije kod Allaha od dove“; „Čovjek od svoje dove ima, zasigurno jedno od troga: ili grijeh koji će mu biti oprošten, ili neko dobro na dunjaluku ili dobro koje će mu se ostaviti (na ahiretu).“ Ebu Hamid Muhamed el Gazali bilježi da je h. Ebu Zerr rekao: „Dova je za dobročinstvo kao što je so za hranu.“¹⁰

 

1.2. Dovište i religijska hodočašća

Dovište je poseban dio prostora koji se smatra svetim, te se na tom mjestu uče dove (molitve), obavljaju obredi (namazi). Jedna od osnovnih karakteristika dovišta jeste ta da su ona zapravo hodočašća na kojima se okupljaju vjernici zarad zajedničke ili pojedinačne molitve. Hodočašće je velika molitva naroda na putu prema vječnoj nadi. U tom smislu, ono je povezano s našom sudbinom i spasenjem, u skladu s time paradigma je svake ljudske bitne situacije. Sam je život golemo hodočasničko putovanje. Dubljim se, dakle, uvidom otkriva kako je hodočašće, zapravo, hod i pohod pojedinaca ili vjerničkih skupina svetome mjestu.¹¹

 

2. Dolazak islama u Srebrenik

Dolazak islama u Bosnu i Hercegovinu, pa tako i u Srebrenik, uglavnom je povezan s osmanlijskim vojnim jedinicama. Srebrenička tvrđava, poznatija kao Srebrenička gradina, pala je u ruke Osmanlija 1512. godine. Tada je u Srebreničkoj tvrđavi kao i u mnogim drugim utvrdama širom Bosanskog sandžaka ustanovljena i džamija. Šira islamizacija na području Srebrenika zbiva se u 17. i 18. stoljeću. Na datim područjima živjeli su prethodno bogumili, o čemu svjedoče i nazivi naselja poput Babunovići, što se može povezati s bogumilskom religijskom tradicijom gdje su babuni bili klerici (vjerski službenici) unutar bogumilske vjerske zajednice.

Širenje islama u Srebreniku u prvom periodu prvenstveno je bilo u vezi s dervišom šejh Sinan- babom. Drugi val islamizacije zbiva se s naseljavanjem srebreničkih krajeva mnogobrojnim izbjeglicama koje su došle na ta područja s izgubljenih osmanlijskih teritorija, kao prognanici iz vremena posljednjeg Bečkog rata (1683.god.).

Iz osmanlijskog vremena ostalo je nekoliko mjesta koja se mogu okarakterizirati kao sveta mjeta, kao što su tri turbeta, od kojih se osobito ističe šejh Sinanovo turbe u Gornjem Srebreniku, potom Rahin mezar, voda Sibovac, dovišta Ratiš i Prisadi.

 

2.1. Religijski fenom dovišta Prisadi kroz historiju

Kroz posjete dovištima manifestira se i pučka religioznost, i u tim trenucima dolazi do duhovnog ispunjenja religiozne osobe. Jedan od odlika tog ispunjenja jeste i dolazak na dovišta, tj. činjenje muslimanskog hodočašća, obavljanje skupne molitve, kad se istinska bliskost među ljudima u zajedničkoj molitvi i obredima može osjetiti. To je, nesumnjivo, s teološkog aspekta promatrano, i više nego pozitivna strana dovišta, jer se ljudi imaju priliku nakon dugo vremena susresti, čuti recitiranje Kur'ana, obaviti namaz, doživjeti istinski osjećaj zajednice to jest džemata. Također, postoji i negativna strana ovih manifestacija, koja se ogleda u iščekivanju kojekakvih čudesa, poimanje vjere bez rada samo na molitvi i slično, što je apsurdno.

Dovište Prisadi nalazi se na brdu Prisadi iznad malog srebreničkog sela Brnjčani. Poznato je da je na tom području još za vrijeme srednjovjekovne Bosne postojao trg na kojem su se okupljali stanovnici tri bitna bosanska utvrđenja, a to su: Srebrenik, Doboj i Soko. Prije dolaska islama na spomenutom području nalazilo se bogumilsko svetište, gdje su bogumili obavljali religijske obrede. S pojavom islama na područje Srebrenika događa se postupna transformacija bogumilskog hodočasničkog svetišta u dovište. Tom prilikom na dovištu biva sveprisutna istinska dijalogičnost između stare religije bogumilstva i islama. Značajno je i to da su se u tim početnim trenucima širenja islama na ovom teritoriju dešavali istinska koegzistencija i dijalog religija. Ovo se ogledalo u tome što su na spomenutom tlu obavljali molitvu bogumili, te su istovremeno derviši činili zikr, tj. slavili su Uzvišenog Boga. Ovo muslimansko hodočasničko mjesto smatra se jednim od najstarijih dovišta u Bosni i Hercegovini, jer, prema narodnim predanjima, prva dova održana je 1511. god. Zanimljivo narodno predanje kazuje da je skupina tada pobožnih ljudi, derviša, predvođena starim šejhom, odabrala visoravan Prisadi za činjenje zikra i dove zahvalnosti. U tom trenutku dobili su izuzetnu podršku tadašnjeg stanovništva, uglavnom bogumilskog, koje je kasnije i prihvatilo islam. Nerijetko su na ovoj dovi viđani ljudi koji nisu bili pripadnici islama, nego su često dolazili i pripadnici drugih abrahamovskih religijskih tradicija.

U prvoj polovini prošlog stoljeća na dovi su prisustvovali najviši zvaničnici tadašnje Islamske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Prostor na Prisadima bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Žene nisu klanjale podne- namaz zato što im je to bilo zabranjeno, već zbog toga što nije bilo dovoljno mjesta, te nisu imale gdje stati. Tokom Drugog svjetskog rata dova se, što je posebno zanimljivo, održavala svake godine, i nije smetala ni jednoj tadašnjoj vojsci.

Zanimljiva su sjećanja iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Narodnooslobodilačkog rata, dugogodišnjeg srebreničkog poslijeratnog načelnika gospodina Husejna Lelića o dovištu Prisadi: „Sjećam se, kad bi se približavalo održavanje dove, istovremeno bi se povećala radost u našoj porodici. Na dovu bi dolazili ljudi iz svih krajeva naše današnje države. Ali ono što treba posebno istaknuti jeste da su oni bili različite vjeroispovijesti. Dova na Prisadima je dova svih dova, dova zahvale na Božijim darovima, usjevima i dova zdravlja. Kao dječak bio sam prisutan na nekoliko dova, i dobro se sjećam da su tim dovama prisustvovali najugledniji i najpoznatiji tadašnji alimi. Iskreno rečeno, od svih njih meni se duboko u dušu i sjećanje urezala ličnost imama Mustafe Muhedinovića, koji je predvodio održavanje dove. Mladi imam Mustafa bio je partizanski aktivista i veliki ljubitelj održavanja dove na Prisadima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dova se održavala svake godine. Dovu je predvodio, kako sam već rekao, naš tadašnji imam rahmetli Mustafa. Prisadi su bili srednjovijekovni trg koji je povezivao tadašnja tri grada: Srebrenik, Doboj i Soko. Moji stariji pričali su da se niko ne sjeća kad se počela održavati dova. Svake godine uoči dove derviši bi zajedno s džematlijama učili zikr. Ljudi iz drugih džemata dolazili bi organizovano sa zastavama i učeći ilahije. Ono po čemu je posebno bila poznata dova na Prisadima jeste dolazak velikog broja drugih naroda. Prije podne- namaza učio se Kur'an, ilahije i obavljao se zikr. Poslije podne- namaza, koji su obavljali samo muškarci na prostoru Prisada, koji otprilike obuhvata pet duluma, pravi se mala pauza. Nakon nekoliko minuta, kad se skupe žene, djeca i ostali gosti koji nisu obavljali namaz, prouči se dova zahvale Allahu, dž.š., na blagodatima. To je bila dova zahvale, ali isto tako u narodu je bila ova dova popularna kao dova zdravlja, i dova ispunjenja želja, a ja bih dodao još i dova tolerancije i zajedništva. Poslije proučene dove narod bi običavao zadržati se na ovom uzvišenju sve do akšama, pa i do iza jacije. Često bi derviši činili zikr poslije ikindije ili poslije akšama. Jedan dio mase ostajao bi da zikri ili jednostavno da upućuje dove, a drugi dio naroda spustio bi se na takozvane Doline, gdje bi se igralo, pjevalo, sviralo i veselilo. Kad bi se održavala posljednja dova, partizani su sačekali da se održi dova, a zatim su narod upozorili da odu svojim kućama isključivo iz sigurnosnih razloga. Sjećam se kasnije, kad sam bio načelnik Srebrenika, u jednom razgovoru s tadašnjim uvaženim muftijom rahmetli Mujićem, da smo razgovarali o ovoj dovi. On je tada, zaista, na moje veliko divljenje, nevjerovatno hrabro tražio obnavljanje ove dove, ali ipak do toga nije došlo. Muftija Mujić je kao učenik dolazio na Prisade, a za vrijeme rata svake godine dolazio bi kod svog školskog prijatelja rahmetli Mustafe, koji je tada bio naš imam. Sjećam se da su mi neki moji prijatelji koji su tada bili na visokim pozicijama pričali kako se muftija naljutio na tadašnje obrazloženje, hajde da kažemo, vrhovne vlasti. Oni su odbili njegove zahtjeve za obnavljanje održavanja ove dove uz obrazloženje da bi ovo obnavljanje dove moglo zatalasati i ostala dovišta, svetišta, pa čak i ona okupljanja na kojima se poticalo na ubijanje i mržnju. Muftija im je tada izuzetno odlučno i hrabro rekao da je ta dova posebna, i da ona predstavlja istinsko bratstvo i jedinstvo. Od njega sam čuo da je ova dova, dova svih dova i da je ovo dovište najsjevernije dovište u tadašnjoj Jugoslaviji.“¹²

Osebujna i informativna također su sjećanja džematlije Mehmeda Muhedinovića o dovištu Prisadi, koji je kazao sljedeće: „Kao dijete, pošto sam trideset i treće godište, prisustvovao sam na nekoliko dova. Posebno se sjećam dove kad je prisustvovao muftija Kurt, koji je rekao određene rečenice koje pamtim. Muftija Kurt je na posljednjoj dovi rekao: „Ako bude neko zabranio dovu, mještani nisu krivi. Ako mještani ne održe dovu, onda znajte da vas čeka velika katastrofa. Ako vladar bude na vlasti, bez obzira da li je vjernik, a pravedan je, dužni ste ga poštovati, ali kad preseli, nemojte više držati njegove slike.“ Dolazili su ljudi iz svih krajeva na prenoćište, pa bi naši roditelji bili posebno pažljivi. Voda bi se dovlačila u buradima a dovište uređivalo i čistilo. Ljudi su bili ožalošćeni što je dova bila zabranjena, jer je ona za njih predstavljala radost, i još dosta toga. Mome bratu rahmetli Mustafi njena zabrana bila je izvor smrti. Niko nije upamtio od kada je počela ta dova. U avgustu sve prispijeva, i baš sredinom ovog mjeseca održava se dova. Poslije dove narod se spuštao na Doline, gdje bi se igralo, pjevalo i družilo. Ova dova koja se održava na ovom uzvišenju jeste posebna. Ljudi su često u hladovini trešanja učili Kur'an, obavljali namaz, ali i, isto tako, svirali šargiju i pjevali. Jedan stari efendija kaže da dove čuvaju ove prostore od katastrofa. Moj brat je predvodio tri posljednje dove. Vjerujte da se na dovi posteljina znala donositi iz drugih sela kako bi se što bolje ugostili gosti, te njihovi konji, na kojima bi oni najčešće dolazili. Ova dova bila je velika radost za tadašnji narod, zato su bili ucviljeni poslije Drugog svjetskog rata, nakon njene zabrane. Dova je donosila djeci radost, ona bi tada učila ilahije i bila posebno vesela. Pomrli su mnogi ljudi na ovom mjestu ali su ostale mnoge priče o dovi na Prisadima. Pričao mi je moj rahmetli babo Adil da je rekao jednom prilikom na dovi tadašnji reis da su Prisadi mjesto gdje se ljudi prisađuju, odnosno kaleme. Bio je običaj da ljudi upravo na tom mjestu kaleme, najčešće, trešnje i upućuju molbu Allahu, dž.š., da im oprosti grijehe.“¹³

Od 1511 godine održavanje ovog skupa imalo je kontinuitet sve do 1946, kad su onovremene vlasti zabranile održavanje tradicionalne dove na Prisadima, tuzlanski muftija iz vremena socijalističke Jugoslavije hafiz Husein ef. Mujić nekoliko puta pokušavao je obnoviti održavanje dove zahvale na Prisadima. Inače, muftija Mujić je mnogo zaslužan za izgradnju mnogih džamija u vrijeme SFRJ na području tuzlanske regije, od kojih se osobito ističe njegov doprinos u izgradnji Bijele, Gradske, džamije u gradu Srebreniku.

Vjernici obavljaju namaz na dovištu.

Reaktivacija dove dogodila se nakon posljednjeg rata, 1996. godine. Od tada pa naovamo dova se neprekidno održava na Prisadima u avgustu. U poslijeratnom periodu održavanja dove uspjelo se izbjeći iskorištavanje dovišta u političke svrhe. Također su džematlije ovog skromnog bosanskog mjesta krenuli u proces izgradnje musale, čija gradnja još uvijek traje. Karakteristika dove u posljednje vrijeme, pošto se održavala tokom svetog muslimanskog mjeseca ramazana, ogleda se u tome što su džematlije mjesta Brnjičani organizirali opći iftar za sve sudionike dove, čime je nastavljena gostoprimljiva tradicija njihovih pređa.

 

Zaključak

Hodočašće ima značajnu ulogu u mnogobrojnim svjetskim religijama, od Kine, Koreje, Japana, islamskog svijeta, Evrope i nekih udaljenih krajeva južne Amerike. Hodočašće predstavlja prelazak određena prostora na jedan drukčiji način. Na hodočašće se može putovati pojedinačno ili pak u skupinama.

Dovište Prisadi jedno je od najstarijih dovišta u Bosni i Hercegoni, jer se dova uči na tom mjestu od 1511. god. To dovište poznato je u narodu još kao i dovište mira.

Posjeta ovom hodočasničkom mjestu, zatim činjenje pojedinačne i skupne molitve predstavlja dovu zahvale Allahu na Njegovim blagodatima. Primjetno je da je ova dova koja se održava posljednja u Bosni i Hercegovini, i stoga je s razlogom prozvana dova svih dova i pečat svih dova.

 

Autori se srdačno zahvaljuju Emeritusu prof. dr. sc. Omeru Nakičeviću i doc.dr. sc. Zuhdiji Hasanoviću na korisnim i ljudskim savjetima. Također, ovom prilikom se zahvaljujemo gospodinu Nesibu Grabusu na uloženom trudu pri tehničkoj pripremi rada.

 

Literatura

Kur'an, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo, 1977. preveo: Besim ef.Korkut.

Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, Libris, Sarajevo, 2004

Jakov Jukić, Povratak svetog, rasprava o pučkoj religiji, Crkva u svijetu, Split, 1988.

Jakov Jukić, Budućnost religije, Matica Hrvatska, Split, 1991.

Željko Mardešić, Rascjep u svetome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

William James, Raznolikost religioznog iskustva, Zagreb, Naprijed, Zagreb, 1990.

Paul Poupard, Religije, Jasenski i Turk, Zagreb, 2007.

Emile Durkheim, Elementarni oblici religijskog života – totemistički sustva u Australiji, Jasenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2008.

Mirča Elijade, Istorija, verovanja i religijskih ideja 1, Od kamenog doba do eleusinskih misterija, Prosveta, Beograd, 1991.

Ivan Cvitković, Socijalna naučavanja u religijama, Nacionalna i univerzitetska biblioteka u BIH, Sarajevo, 2007.

Abdulah-efendija Bošnjak, Tumačenje dragulja poslaničke mudrosti I, Ibn Sina, Sarajevo, 2008.

Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999.

Intervjui

1. Intervju obavljen s gospodinom Huseinom Lelićem 25.05.2010.god.

2. Intervju obavljen s gospodinom Mehmedom Muhedinovićem 18.01.2011.god.

3. Intervju obavljen s gospodinom Šaban efendijom Šabićem 05.08.2005.god.

 

Napomene:

1 S.V.T.A. je skraćenica od arapskog:“ Subhanehu ve te ala“, što znači:“ Neka je slavljen On.“

2 Emile Durkheim, Elementarni oblici religijskog života – totemistički sustva u Australiji, Jasenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2008, str. 101.

3 Paul Poupard, Religije, Jasenski i Turk, Zagreb, 2007, str. 26.

4 Jakov Jukić, Budućnost religije, Matica hrvatska, Split, 1988, str. 174.

5 Mirča Elijade, Istorija, verovanja i religijskih ideja 1, Od kamenog doba do eleusinskih misterija, Prosveta, Beograd, 1991, str. 1.

6 Ivan Cvitković, Socijalna naučavanja u religijama, Nacionalna i univerzitetska biblioteka u BIH, Sarajevo, 2007, str. 304.

7 William James, Raznolikost religioznog iskustva, Zagreb, Naprijed, Zagreb, 1990, str. 317.

8 Abdulah-efendija Bošnjak, Tumačenje dragulja poslaničke mudrosti I, Ibn Sina, Srajevo, 2008, str.164.

9 Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999, str. 259.

10 Ebu Hamid el-Gazali, Ihjau ulumid-din, Libris, Sarajevo, 2004., knjiga 2, str. 215.

11 Željko Mardešić, Rascjep u svetome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, str. 748 - 749.

12 Intervju obavljen s gospodinom Huseinom Lelićem dana 25.05.2010. god. Ovim putem mu se srdačno zahvaljujemo na ukazanoj pomoći.

13 Intervju obavljen s gospodinom Mehmedom Muhedinovićem dana 18.01.2010.god. Ovom prilikom mu se najtoplije zahvaljujemo na uloženom vremenu.