Kategorija
1. Uvod
Žene kao Hatidža r.a., Aiša r.a. (žene Vjerovjesnika s.a.v.s) i Rabija al-Adevija iz Basre (izvanredna žena sufijske tradicije) su veoma značajne ličnosti u ranom islamu. Usprkos tome, islamska tradicija je, u cijelosti, sve do danas ostala izrazito patrijarhalna.
Ovo, između ostalog, znači da su izvori na kojima je utemeljena islamska tradicija (Kur’an, Sunnet, hadis i fikh) bili tumačeni jedino od strane muškaraca muslimana, koji su opet sebi prisvojili zadatak definiranja ontološkog, teološkog, sociološkog i eshatološkog statusa žene muslimanke. Zato uopšte ne iznenađuje činjenica da je do sada većina muslimanki, koje su stoljećima držane u fizičkom, mentalnom i emocionalnom ropstvu, pasivno prihvatala ovakvu situaciju.
Ovdje treba napomenuti da (dok je procenat nepismenih inače visok u mnogim zemljama gdje žive muslimani) je procenat nepismenih muslimanki, naročito u ruralnim oblastima gdje živi većina populacije, među najvišim u svijetu.
Zadnjih godina, uglavnom pod pritiskom zakona usmjerenih protiv žena koji su bili donošeni pod krinkom “islamizacije”, u nekim dijelovima muslimanskog svijeta, žene sa određenim stepenom edukacije i svijesti su počele da uviđaju da se religija radije koristi kao instrument tlačenja nego kao sredstvo oslobođenja.
Da bi se razumio snažan impuls za “islamizacijom” muslimanskih društava, pogotovu ono što se odnosi na norme i vrijednosti koje se tiču žena, potrebno je znati da je od svih izazova koji se nadaju muslimanskom svijetu vjerovatno najveći izazov modernosti.
2. Muslimani i "modernost"
Muslimani, uopšteno gledajući, modernost sagledavaju na dva načina:
1) kao modernizaciju koja je povezana sa naukom, tehnikom i materijalnim napretkom, i
2) kao vesternizaciju koja je povezana sa promiskuitetom i svim vrstama socijalnih problema u rasponu od maloljetnih delikvenata do (zlo)upotrebe droge i alkohola
Dok se na jednoj strani “modernizacija” smatra krajnje poželjnom, “vesternizacija” se smatra podjednako nepoželjnom.
Ono što je važno naznačiti na ovom mjestu jeste da se emancipovana žena smatra od strane mnogih muslimana simbolom “vesternizacije” a ne “modernizacije”.
To je tako jer se smatra da ona (emancipovana žena) narušava ono što se u tradicionalnim društvima drži neophodnom granicom između “privatnog sektora” gdje žena pripada i “javnog sektora” koji pripada muškarcima. Prisustvo žena u prostoru rezervisanom za muškarce se smatra krajnje opasnim jer - kako to poznati “hadis” navodi - kad god se čovjek i žena osame (ako nije u pitanju mahrem tj. osoba s kojom toj ženi nije dozvoljen brak), šejtan im se priključi.
U današnjem muslimanskom svijetu koji je pod pritiskom raznih političkih i socioekonomskih realnosti, značajan broj žena se može vidjeti u “javnom sektoru”.
Čuvari islamskog tradicionalizma se osjećaju ozbiljno ugroženim ovim fenomenom, koji smatraju “jurišem” vesternizacije pod krinkom “modernizacije”. Oni vjeruju da je neophodno žene vratiti u njihov “sektor” (koji također ukazuje na njihovo mjesto) ako se “integritet islamskog načina života” želi očuvati.
Iako sam svoje studije teoloških pitanja iz islamske tradicije koja se odnose na žene počela još 1974 g., moja karijera aktiviste (borbe za ženska prava) nije počela sve do 1983-84 g., kada sam provela skoro dvije godine u Pakistanu. Uredba iz “Krivičnog (hadd) zakonika” (1979 g.) po kojoj se svjedočenje žena proglašava neprihvatljivim kada se radi o krivičnim djelima “hadd”-a (to su krivična djela za koju je kaznu propisao kur’anski tekst), uključujući i krivično djelo silovanja, bila je popraćena talasom nasilja prema ženama i poplavom literature usmjerene protiv žena koja se raširila po cijeloj zemlji.
Mnoge žene u Pakistanu bile su prodrmane iz njihovog dogmatskog drijemeža “islamizacijom” pravnog sistema koji je donoseći zakone kao što su “Krivični (hadd) zakonik” i “Zakon o Svjedočanstvu” (1984), jednako kao i prijetnja ostalog diskriminatorskog zakonodavstva (kao što je “Zakon o Kisasu i Diji” ili “krvavom novcu”), sistematski (skoro matematski) degradirao njihov status na nivo znatno ispod nivoa muškaraca.
Uskoro je postalo jasno da su snage religijskog konzervatizma odlučne da ženu obesprave toliko da posjeduje polovinu ili još manje od prava muškarca, a ovakav stav je proizilazio iz duboko ukorijenjene želje da se žena zadrži na “njenom mjestu”, što znači u drugorazrednom, potčinjenom i inferiornom položaju u odnosu na muškarce.
Razmišljajući o onom što sam vidjela sa povećanom zebnjom i zabrinutošću, pitala sam se kako je moguće da tako očito nepravedni zakoni budu primjenjivani u zemlji koja je iskazivala tako strastvenu predanost i islamu i modernosti.
Odgovor na moje pitanje je bio tako očit da sam bila iznenađena da mi to prije nije palo na pamet.
3. Argumenti "nejednakosti"
Pakistansko društvo (i ostale muslimanske zajednice) moglo je donijeti ili prihvatiti zakone koji obespravljuju ženu u jednom fundamentalnom smislu zato što muslimani, uopšteno gledano, smatraju samoočitovanom istinom činjenicu da žena nije jednaka muškarcu.
Između “argumenata” koji se koriste da se nadvlada bilo koji zagovornik jednakosti spolova, sljedeći su vjerovatno najpopularniji:
a) da su, po Kur’anu, muškarci “qawwamun” (obično se prevodi kao “vladari” ili “upravljači”) u odnosu na žene [1]
b) da je, također po Kur’anu, udio muškarca u nasljeđu dvostruko veći od udjela žene [2]
c) da je, opet po Kur’anu, svjedočanstvo jednog muškarca jednako svjedočanstvu dviju žena [3]
d) da su, saglasno Poslanikovim, s.a.v.s., riječima, žene manjkave u pogledu namaza(zbog menstruacije) i intelekta (jer njihovo svjedočanstvo ne vrijedi kao svjedočanstvo muškarca) [4]
Kako sam, po svoj prilici, bila jedina muslimanka u zemlji koja je izučavala pitanja vezana za žene iz jedne nepatrijarhalne, teološke perspektive, mnogo puta sam bila kontaktirana od pojedinih vođa pokreta žena (uključujući i Pakistanski komitet za položaj žene pred kojim sam svjedočila u maju 1984. g.) da iznesem rezultate mojih proučavanja naročito ako bi se mogli iskoristiti za poboljšanje statusa žene u Pakistanu.
Bila sam potaknuta od strane aktivista ženskog pokreta, koji su okupljali i predvodili proteste žena u zemlji pod vojnom diktaturom, da im pomognem pobiti argumente što se koriste protiv njih(rješavajući slučaj po slučaj ili pitanje po pitanje).
Iako sam osjećala spremnost da pomognem, nisam bila sigurna da je najbolja strategija pojedinačno odgovarati na svaki argument koji je korišten u obespravljivanju (od ljudskih ali i islamskih prava) žena.
4. Argumenti ravnopravnosti
Prvo i najvažnije što je trebalo činiti po mom mišljenju, jeste ispitati teološku pozadinu (osnovu) problema odakle svi ti argumenti koji su usmjereni protiv žena i potiču, da bi se vidjelo postoji li, sa tačke gledišta normativnog islama, osnova za stav o suštinskoj ravnopravnosti muškaraca i žena, usprkos biološkim i ostalim razlikama.
Kao rezultat daljeg proučavanja i razmišljanja, opazila sam da u islamskoj, jednako kao i jevrejskoj i kršćanskoj tradiciji, postoje tri teološke pretpostavke na kojima se bazira “super-struktura” navodne muške superiornosti. Ove tri pretpostavke su:
1) da je prvobitna Božija kreacija muškarac, a ne žena, s obzirom da se vjeruje da je žena stvorena iz rebra muškarca a to je čini drugorazrednom i izvedenom u ontološkom smislu
2) da je žena, a ne muškarac, prvenstveno odgovorna za ono što se naziva ”Čovjekov Pad” tj. izganstvo čovjeka iz Raja pa se zbog toga prema svim “Evinim kćerkama” treba odnositi sa mržnjom, podozrenjem i prezirom
3) da žena nije samo stvorena od čovjeka nego također i za čovjeka, što njenu egzistenciju u potpunosti čini instrumentalnom a ne fundamentalnom
Tri pitanja teološke naravi na koja se može odgovoriti sa tri gore navedene pretpostavke su:
1) Kako je žena stvorena?
2) Da li je žena odgovorna za čovjekov “Pad”?
3) Zašto je stvorena žena?
Nije moguće, u okviru ovog kratkog rada, temeljito se baviti bilo kojim od gore navedenih pitanja.
Međutim, u kratkoj raspravi koja slijedi o svakom pomenutom pitanju, pokušala sam osvjetliti način na koji su izvori normativnog islama tumačeni da bi se pokazala inferiornost žene u odnosu na muškarca.
Kako je žena stvorena?
Obični musliman vjeruje, podjednako ozbiljno kao i obični jevrej ili kršćanin, da je Adem prvobitna Božija kreacija i da je Eva (Hava) stvorena iz Ademovog rebra. Dok je ovaj mit očito izveden iz jahvističke tradicije(obrazloženja) stvaranja (Knjiga Postanka 2: 18-24), on očito nema nikakve osnove u Kur’anu koji opisuje stvaranje čovječanstva koristeći iste termine (i za muškarca i za ženu).
U oko trideset i nešto ajeta koji se odnose na temu čovjekovog stvaranja, Kur’an upotrebljava opšte termine za čovječanstvo(“an-nas”, “al-insan”, ”bashar”) i nigdje se ne spominje riječ Hava ili Eva.
Riječ “Adam” se pojavljuje 25 puta u Kur’anu ali se u 21 slučaju koristi označavajući samosvjesno čovječanstvo.
Na ovom mjestu se čini prikladnim istaći da je riječ “Adam” hebrejskog porijekla (od “adamah” što znači zemlja) i uglavnom služi kao zbirna imenica označavajući prije “čovjeka” (u opštem smislu) nego mušku osobu.
U Kur’anu, riječ “Adam” (koju je arapski posudio od hebrejskog) uglavnom se ne koristi da označi neko posebno ljudsko biće. Kao što je to istakao Muhamed Ikbal:
“Zaista, u ajetima koji se bave porijeklom čovjeka kao živog bića, Kur’an koristi riječi kao “Bashar”, “Insan”, a ne “Adam” koju Kur’an rezervira da označi čovjeka u njegovoj funkciji Božijeg namjesnika na Zemlji.
Kur’anski naum je također potvrđen i izostavljanjem vlastitih (prigodnih) imena biblijske predaje - Adama i Eve. Izraz “Adam” je sačuvan i koristi se više za označavanje jednog pojma (koncepta) nego imena konkretne ljudske osobe. Takva upotreba riječi nije bez punovažnosti u samom Kur’anu.” [5]
Analiza kur’anskog opisa čovjekovog stvaranja pokazuje kako Kur’an podjednako koristi i muške i ženske termine i simbole da opiše stvaranje čovječanstva iz jednog izvora.
Prvobitna Božija kreacija je neizdiferencirano čovječanstvo, i u brojnim kur’anskim ajetima se ne spominju niti muškarac niti žena (koji su se pojavili u isto vrijeme u kasnijem periodu).
Ako Kur’an ne stvara razliku između stvaranja muškarca i žene - a očigledno ne stvara - zašto onda uopšte muslimani vjeruju da je Hava stvorena iz Ademovog rebra?
Teško je zamisliti da su muslimani ovu ideju direktno prisvojili iz Knjige Postanka, s obzirom da veoma malo muslimana čita Bibliju. Mnogo je vjerovatnije da je ova priča o rebru ušla u islamsku tradiciju tako što je postala dijelom hadiske literature za vrijeme ranih stoljeća islama.
U ovom kontekstu sljedećih 6 “hadisa” je posebno važno s obzirom da ih citira Sahih al-Buhari i Sahih Muslim za koje muslimani drže da su dvije najautoritativnije hadiske zbirke čiji autoritet nadmašuje jedino sami Kur’an:
1) ”Lijepo postupajte sa ženama, jer je žena stvorena od rebra, a najzakrivljeniji dio rebra je njegov gornji dio, pa ako pokušate da ga ispravite, slomit će se a ako ga ostavite kakvo jeste, bit će i dalje iskrivljeno. Zato postupajte lijepo sa ženama.” [6]
2) ”Žena je kao rebro, ako je pokušate ispraviti, slomiće se. Zato ako želite da imate koristi od nje, okoristite se (njome) dok još ima iskrivljenosti (u njoj).” [7]
3) ”Ko god vjeruje u Allaha, dž.š., i Sudnji Dan neka ne uznemirava svoga komšiju. I savjetujem vam da se brinete o ženama, jer su stvorene od rebra a najiskrivljeniji dio rebra je njegov gornji (viši) dio; ako pokušate da ga ispravite, slomit će se a ako ga ostavite, ostat će iskrivljen, pa vas zato upozoravam da vodite računa o svojim ženama.” [8]
4) ”Žena je kao rebro. Kada pokušate da ga ispravite, slomit će se. A ako je ostavite na miru, imat ćete koristi od nje a(li) će iskrivljenost ostati (u njoj).” [9]
5) ”Žena je stvorena od rebra i nema načina da se ispravi; zato ako želite da imate koristi od nje, okoristite se dok je još iskrivljenosti u njoj. A ako pokušate da je ispravite, slomit ćete je, a slomiti je znači razvesti je.” [10]
6) Onaj ko vjeruje u Allaha, dž.š., i Drugi svijet, ako vidi nešto treba da govori dobro o tome ili da šuti. Postupajte lijepo sa ženama, jer je žena stvorena od rebra a najiskrivljeniji dio rebra je njegov vrh. Ako pokušate da ga ispravite slomit ćete ga, a ako ga ostavite, ostat će i iskrivljenost, pa zato lijepo postupajte sa svojim ženama.” [11]
U nekim drugim mojim radovima detaljno sam istražila gore navedene “hadise” i pokazali su se kao slabi u njihovom formalnom aspektu (tj. kada je u pitanju “isnad” ili lanac prenosioca). Što se tiče njihova sadržaja (“matn”), sasvim je jasno da su u suprotnosti sa kur’anskim objašnjenjem čovjekovog stvaranja.
S obzirom da se svi islamski učenjaci slažu oko principa da svaki hadis koji je u kontradikciji s kur’anskim Tekstom ne može biti prihvaćen kao autentičan, gore navedeni “hadisi” moraju biti odbačeni po tom osnovu. Međutim, oni i dalje egzistiraju kao dio islamske tradicije.
Razlog za ovo je, u najvećoj mjeri, činjenica da su ovi hadisi uvršteni u hadiske zbirke, od strane Muhameda ibn Ismaila Buharija(810-870) i Muslim bin Haladža (817-875), opšte poznate kao Sahihajn (od “sahih” što znači tačan ili autentičan) koje “grade skoro nepobitan autoritet, subjekt otvoren kritici u nekim detaljima, ali u isto vrijeme izvodeći svoj autoritet iz neuništivog utjecaja koji mu daje “idžma” tj. opšta saglasnost zajednice u običaju i vjerovanju (funkcija ovih zbirki je da procjenjuju autentičnost u ovim oblastima).” [12].
Ali konstantna popularnost ovih “hadisa” kod većine muslimana također ukazuje da oni artikulišu nešto duboko “zakopano” u muslimansku kulturu, tj. vjerovanje da je žena izvedena i drugorazredna u kontekstu čovjekovog stvaranja.
U teološkom smislu, istorija podređenog položaja žene u islamskoj (isto kao i jevrejskoj i kršćanskoj) tradiciji počinje sa pričom o Havinom stvaranju iz ( iskrivljenog) rebra. Promjena statusa žene zahtjeva povratak na “tačku” (pitanje) stvaranja i postavljanje stvari na svoje mjesto.
S obzirom na način kako (i koliko) je priča o rebru korištena skoro je nemoguće preuveličati njeno značenje. Pitanje stvaranja žene je u teološkom smislu mnogo značajnije nego bilo koje drugo. To je tako iz jednostavnog razloga što je Bog, dž.š., taj koji određuje vrijednosti (definiše sistem vrijednosti), pa u slučaju da su muškarac i žena bili ravnopravni u samom procesu njihovog stvaranja, oni ne mogu, u suštinskom smislu, kasnije postati neravnopravni.
U suprotnom, ako muškarac i žena nisu stvoreni ravnopravni, onda oni i ne mogu, u suštinskom smislu, postati ravnopravni u nekom potonjem vremenu. Ako neko zastupa gledište da su muškarac i žena stvoreni ravnopravni - što je naučavanja samog Kur’ana - onda se postojeća neravnopravnost između polova ne može smatrati nečim što je Bog naredio već prije kao narušavanje čovječanstvu namjerenog prvobitnog Božijeg plana.
5. Reference
[1] Odnosi se na Suru 4 (An-Nisa): 34. ajet
[2] -II- Suru 4 (An-Nisa): 11. ajet
[3] -II- Suru 2 (Al-Baqarah): 282. ajet
[4] Odnosi se na “ahadith” (hadise), množina od “hadith” što označava riječi Poslanika, s.a.v.s., koji su citirani u Buhariji i Muslimu (zbirkama)
[5] Muhamed Iqbal, Obnova vjerske misli u islamu, Lahore, Šejh Muhamed Ašraf, 1962., str.83.
[6] Khan, M.M., prevod Sahih al-Buharija, Lahore: Kazi Publications, 1971., str. 346.
[7] Ibid., str. 80.
[8] Ibid., str. 81.
[9] Siddiqui, A.H., prevod Muslimovog Sahiha, drugi tom, Lahore: Šejh Muhamed Ašraf, 1972., str. 752.
[10] Ibid.
[11] Ibid., str. 752-753.
[12] Guillaume Alfred, Tradicije islama, Bejrut: Khayats, 1966., str. 32.