Kategorija
Autor
1. Tekst hadisa
El-Hatīb bilježi slijedeću predaju koju od Muhammeda, alejhisselam, prenosi el-Berā': "Rekao je uzvišeni Allah: 'Moga roba odlikovao sam sa četiri svojstva:
- dominacijom jahalice nad voljenom osobom jer da nije toga kraljevi bi je potcjenjivali kao što potcjenjuju zlato i srebro;
- za tijelo vezao sam (proces) truhljenja jer da nije toga nikada ne bi mogao prijatelj sahraniti prijatelja;
- dominacijom raspoloženja nad tugom jer da nije toga nestalo bi potomstva; i
- odredio sam (svemu) kraj a produžio nadu jer da nije toga dunjaluk (Ovaj svijet) bi propao i niko ne bi umro od starosti."
Čitajući citirani hadis biće se automatski koncentrira na četiri stvari koje mu, pored ostalih, omogućavaju samosvijest: ljubav, prijateljstvo, optimizam i nadu.
2. Voljenje
Mislim da nema broja ponuđenim definicijama ljubavi. Ko sve o njoj razmišljao nije. Neki je hvale, neki kude; neki je se plaše, drugi joj se bezuvjetno predaju. I strah, i spremnost, i kuđenje, i hvaljenje sve su to očekivani procesi kod čovjeka koji o ljubavi tek razmišlja, koji je ljubav samo ovlaš upoznao, koji ljubav dovoljno ne osjeća; a nije svjestan toga.
Čovjekovo bîvanje ozbiljeno je (postalo je stvarno) radi činjenja ibadetâ (bogoslužjâ) Allahu, dž.š.: "A nisam stvorio džine i ljude osim da Mi robuju..."[1] Svu ljubav čovjek treba usmjeriti Bogu dragome jer On je Stvoritelj svega (el-Halik) i On odlučuje ko će nam, od stvorenja, uzvratiti voljenje (Kādil Hādžāt). On nam služi kao ravan za odraz osjećajâ, usmjerimo li ljubav Njemu On će je vratiti nama, reflektiranu kroz stvorenja (ili stvorenje), kako se veli:
"Kada Allah zavoli nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: 'Ja volim tog i tog, pa ga voli i ti!' I Džibril ga zavoli. Potom Džibril kaže stanovnicima nebesa: 'Allah voli tog i tog, pa ga volite i vi!' I oni ga zavole. Tada ga zavole i stanovnici Zemlje.
A kada Allah zamrzi nekog Svog roba, pozove Džibrila i kaže mu: 'Ja mrzim tog i tog, pa ga i ti mrzi!' I Džibril ga zamrzi. Potom Džibril kaže stanovnicima nebesa: 'Allah mrzi tog i tog, pa ga i vi mrzite!' I oni ga zamrze. Tada ga zamrze i stanovnici Zemlje."[2]
[1] Kur'an, sura Oni koji pušu, ajet 56.
[2] Hadisi kudsi (Allahove Riječi koje prenosi Muhammed, alejhisselam, ali koje nisu Kur'an) prenosi Ebu Hurejre, a bilježe Muslim, Malik, Buharija i Tirmizi.
3. Prijateljstvo
Nesumnjivo, jedan od najsnažnijih odraza Allahove ljubavi prema čovjeku (a to predstavlja odraz istinske čovjekove potrebe za voljenjem) jeste rađanje/postojanje prijateljstva među ljudima.
Njegujući prijateljstvo svaka osoba približava se Bogu dragome. Voljeti drugoga kao prijatelja znači voljeti, prvenstveno, ono božansko (er-Rûh) u drugome. Vezujući se za prijatelja, poštivajući ga, uvažavajući njeno/njegovo životno opredjeljenje, ne dirajući u njenu/njegovu slobodu, ustvari se pokoravamo Allahovoj volji, i to Volji, Koja želi a ne prisiljava.
Samo prijateljstvo može doseći takav stupanj da nam se teško odvojiti od nekoga za koga nismo krvno, po mlijeku niti po tazbinstvu vezani.
4. Raspoloženost
Raspoložen čovjek ukras je Ovoga svijeta. Kako kaže Muhammed, alejhisselam, u jednom hadisu, osmijeh na licu kada ugledaš nekoga također se računa kao sadaka (iskreno dijeljenje radi Allaha uzvišenoga).
U svemu treba tražiti dobro, ljepotu; tako je jedne prilike kada je grupa ashaba (prijatelja Muhammeda, alejhisselam) prolazila pokraj lešine životinje i počela se žaliti na neugodan zadah, Muhammed, alejhisselam, rekao: "A pogledajte samo kako su joj predivno bijeli zubi!"
Moramo nastojati boriti se da uvijek u svemu vidimo ono najljepše. Muhammed, alejhisselam, tu je jasan:
"Nije od nas on/ona ko neki znak protumači kao zlo koje se sprema."[1]
[1] Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Umran ibn Husejn, a bilježi Taberani.
5. Nada
Ne postoji osoba koja ne griješi. Nema toga čovjeka koji barem jednom nekome nije učinio nepravdu. Nekada drugoga povrijedimo nesvjesno. Kako je rekao Muhammed, alejhisselam, primjer iskrenoga vjernika je kao primjer čovjeka koji prolazi pokraj brda strahujući da se ono na njega ne sruši, pričem brdo predstavlja čovjekove grijehe.
Ali kao da Muhammed, alejhisselam, naglašava da na kraju ipak prevlada nada (er-Redža) jer iako je nužno strepjeti od Božije kazne (el-Havf), čovjeku je potrebnije u svojoj duši snažnije i konstantno njegovati nadu:
"U čijemu se srcu sastanu strah i nada, Allah će tome vjerniku podariti ono što se nada a sačuvati ga od onoga čega strahuje."[1]
[1] Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Sejjid ibn el-Musejjeb, a bilježi Bejheki.