Kategorija
Autor
Pitanje slobode i predodređenja jedno je od rijetkih u islamu gdje nije ostavljen velik prostor djelovanju i imaginaciji ljudskog uma. Islam je prepoznatljiv po tome što afirmiše, pa i favorizira ljudski razum i razmišljanje, ali, naravno, samo u granicama definiranim Kur'anom i Sunnetom. Međutim, kada je riječ o pitanju odnosa slobode u ljudskom ovosvjetskom djelovanju i od Allaha datog sudbinskog predodređenja, razumu i razmišljanju prostor je veoma ograničen.
Razlog tomu su vjerodostojne predaje, hadisi, što se prenose od Muhammeda alejhisselam u kojima se uvijek ponavlja ista poruka da su stari narodi propali upravo zbog toga što su se previše upuštali u razmišljanja i rasprave o tome, i da nama nije dopušteno da se mnogo upuštamo u takve stvari. Ozbiljnost ovih Resulullahovih upozorenja istaknuta je još više time što je poznato da je ovo jedan od rijetkih razloga njegove srdžbe. Zaista je Poslanik osoba izuzetne mirnoće, blagosti i strpljivosti i najljepšeg ponašanja pa su veoma rijetke situacije kada bi se on rasrdio, a to je činio samo onda kada bi vidio nešto što je izuzetno opasno po vjeru i njezino ispravno tumačenje i prakticiranje. I upravo se u hadisima ističe da bi se on uvijek kada bi čuo i vidio rasprave o tome šta je konkretno i koliko u našim životima predodređeno od Allaha, a šta je opet i koliko dato nama da slobodno biramo, toliko razljutio da bi mu pocrvenilo lice i nabrekla vena između obrva i uvijek bi najenergičnije prekidao rasprave te vrste.
Prema tome ko god osjeti želju da postavlja sebi gore navedena pitanja i da se upušta u velika razmišljanja i rasprave o tome, treba da zna da dolazi na jedan veoma opasan i klizav teren na kome ljudski um lahko može da se poklizne i da se, ne dao Allah, ugrozi i sama vjera. Poslanikova energična upozorenja dovoljan su išaret da na tom području vrebaju mnoge šejtanske zamke a jedna od njih, koju mi možemo dokučiti sa svojim ograničenim znanjem, jeste ta da, Bogu pripišemo, sačuvao nas Allah dragi toga, nepravdu. Ta opasnost bi se očitovala u ovakvom razmišljanju: Ako je Bog nekome predodredio da bude nevjernik, taj nema nikakve šanse da bude vjernik, pa zašto bi onda bio kažnjen vatrom na onom svijetu – ako će biti kažnjen onda mu je to nepravda koju mu je Bog učinio?! Zašto bi bio kažnjen kada mu je bio unaprijed određen griješan život?! Jasno je da je kritikovati Boga i suditi o Njegovim odredbama veoma težak grijeh, čak šta više, to lahko može postati akt otvorenog drskog suprostavljanja Allahu dragom, a to je upravo ono što je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, učinio.
Mislimo da je ovo dovoljno da ukaže na rizik koji sobom nosi upuštanje u pretjerana razmišljanja i pogotovu rasprave o pitanju slobode i predodređenja. Nekima je ovo dovoljno i oni, kada saznaju za naredbu Muhammeda alejhisselam, ne idu niti u kakve rasprave. Međutim, dešava se često, naročito u savremenom dobu, da ljudima ovakvo objašnjenje nije dovoljno jer je ljudski razum po svojoj prirodi ljubopitljiv i želi da sazna što može više. Takvima je potrebno neko razumsko objašnjenje i oni se ne mogu zadovoljiti samo sa preporukom da se ostavi svako pretjerano razmišljanje i rasprave. Radi toga se smatramo obaveznim da kažemo nešto o ovoj temi onoliko koliko naš razum može doseći.
Prvo što želimo kazati jeste to da je zaista Allah Svemogući unaprijed odredio svojom odredbom kompletno zbivanje vezano ne samo za ljudske živote, već i za živote i sudbine svih stvorenja: meleka, džinna, životinja, biljaka i svih drugih. Isto tako, On je, hvaljen i slavljen neka je, svojim sveznanjem odredio sva zbivanja u čitavom univerzumu. Ovo je zaista sasvim jasno jer je Allah dragi daleko, daleko iznad najsitnije ograničenosti u bilo kom pogledu. Njega ništa ne ograničava, ni prostor, ni vrijeme, ni moć, ni znanje, dok On odredbom svojom određuje granice svima ostalima koje je stvorio i koju su Mu totalno ovisni. Prema tome On svojim sveznanjem sve obuhvata i ništa nije izvan Njegova obuhvata, znanja i odredbe Njegove. To upravo znači predodređenost svega od strane Allaha Uzvišenog.
Međutim, sa druge strane, mi znamo da ljudi (i džinni takođe) imaju slobodu odabira načina života koji će živjeti na Zemlji. Nama je zaista data sloboda u izboru puta dobra i puta zla i saglasno tome imamo i odgovornost za naše postupke. Naša slobodna volja omogućava nam da možemo zaraditi nagradu ili kaznu zavisno od našeg odabira i djela koje činimo po našoj slobodnoj volji.
Kako sad ovo dvoje pomiriti, prvo se kaže da je sve, ama baš sve od Allaha unaprijed određeno, pa se onda kaže da ljudi imaju slobodu djelovanja koja povlači za sobom odgovornost?!
Po našem mišljenju sklad između ove dvije, samo naizgled suprostavljenje istine, sastoji se u sljedećem: Kada se govori o apsolutnoj predodređenosti svega hoće se reći da se sve odvija onako kako je davno, još u praiskonu, upisano u Allahovoj Knjizi određenja i sudbina (Lehvi mahfuzu). Ta Knjiga je apsolutna, konačna i sveobuhvatna i ništa ne može biti mimo onoga što je u njoj upisano. Sa druge strane, kada se govori o slobodi to se tiče pitanja na bazi čega je Allah dragi odredio šta će biti upisano u Lehvi mahfuzu. Tamo gdje dragi Allah nije ostavio slobodu Svojim stvorenjima On je odredio šta će se upisati u Knjigu odredbe po Svojoj volji, a tamo gdje je dao slobodu svojim stvorenjima On je odredio šta će biti upisano na bazi volje stvorenja Njegovog, a koja je Njemu unaprijed i oduvijek poznata.
Prema tome, mi znamo da su neke stvari vezane za našu sudbinu nama predodređene direktnom Allahovom odredbom i mi ih nikako ne možemo izbjeći, a da su one preostale date nama na slobodnu volju i da smo za njih odgovorni. Međutim mi ih nikada ne možemo identificirati, tj. mi nikada ne možemo razlučiti koja od naših konkretnih životnih situacija spada u koju kategoriju i to je ono što ne smijemo ni pokušavati jer nam je Poslanik to zabranio i jer se time približavamo opasnoj ivici. Dragi Allah, Uzvišeni određuje gdje će nam i koliko dati slobodnu volju, odnosno gdje će je i koliko oduzeti, a mi o tome nemamo nikakvog saznanja ni informacije. Tamo gdje nam je po Svojoj volji dao slobodu Allah je odredio da se u Knjigu naše sudbine upiše prema našoj slobodnoj volji, a koja je oduvijek bila Njemu poznata. A tamo gdje je odlučio da nam ne dadne slobodu Allah je odredio da se upiše prema Njegovoj volji. Pošto je sve upisano u Knjizi sudbine ne može se nikako desiti drugačije nego kako je upisano, i to je potpuna određenost, potpuni determinizam.
Ovo je sve što se, po našem mišljenju, o ovoj temi smije kazivati i razmišljati, i svako dalje razmišljanje i, pogotovu raspravljanje, je nepotrebno, pa čak može biti i opasno. Trebamo se sa ovim zadovoljiti i ne pitati niti istraživati dalje.
Međutim, ovo se nikako ne smije shvatiti kao preporuka pasivnog prepuštanja sudbini bez imalo truda da se nešto aktivno učini. Naše je pravo, a ujedno i naša obaveza, da formiramo namjeru (nijjet), uputimo Allahu dragom dovu, i uložimo trud najbolje što možemo, a Allahovo je šta će se i koliko toga ostvariti i kakve će plodove dati.
Mi ne možemo sjediti pored neobrađenog polja i čekati da nam hrana stigne sa neba. Mi moramo donijeti pravilan nijjet da hoćemo da radimo samo u ime dragog Allaha, Uzvišenog, i za Njegovu ljubav i zadovoljstvo kako bismo uzeli našu nafaku radom što ga je On učinio jednim od puteva njenog halal sticanja. Zatim Mu trebamo uputiti dovu da nas nadahne da našu njivu obradimo na najljepši i najefikasniji način, i da nam pomogne u tome. Kada smo formirali nijjet i uputili dovu ostaje nam da se potrudimo da obradimo našu njivu, i to najbolje i najviše što možemo. Kada smo to sve završili, tek onda se pasivno prepuštamo Allahovoj odredbi i čekamo šta će nam dragi Allah dati kao rezultat. Može se desiti da nas On iskuša obilnim prinosom da bi se vidjelo hoćemo li biti zahvalni i dijeliti jedan dio na Njegovu putu ili ne. Može se desiti da nas iskuša slabim rodom ili uništenjem usjeva da bi se vidjelo hoćemo li biti strpljivi.
Da bismo još jednom podvukli potrebu i nužnost aktivnog odnosa po ovim stvarima ovaj tekst završavamo jednom predajom koju možemo naći u valjanim islamskim knjigama. Naime, prenosi se da je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, jednom prilikom došao Isau, alejhisselam i rekao mu otprilike sljedeće: ''Ti kažeš da je sve unaprijed određeno i da neće ništa biti mimo toga. Pa ako je to tako zašto se ne popenješ na visoku stijenu i baciš se odozgo jer će ti ionako biti samo ono što ti je određeno.'' Isa, alejhisselam mu je odgovorio: ''Ne priliči robu da svoga Gospodara stavlja na kušnju, već Gospodar stavlja na kušnju svoga roba onako kako On hoće.'' Prema tome, ako bismo bili potpuno pasivni to bi moglo značiti da mi dragog Allaha, sačuvao nas On toga, stavljamo na kušnju. Nijjet, dova i trud naša su prava i naše obaveze, a sve drugo, i ispred i iza ovo troje, Allahovo je, i trebamo nastojati da ga onakvog kakvo bude prihvatimo strpljivo i sa zadovoljstvom.