Kategorija
Autor
Vrijeme u kojem živimo posebno je po mnogo čemu. Jedna od tih posebnosti je i masovna dostupnost informacija. Pred čovjekom je more tiskane literature do koje je lakše doći nego ikad. Ta literatura i uopće informacije još su više i još lakše dostupne preko najpopularnijeg medija suvremenog čovjeka, interneta.
Sjećam se kad sam ne tako davno studirao na Fakultetu islamskih nauka, netom iza rata 1992-95, koliko smo truda, vremena i novca morali uložiti za pristup nekom kitabu, posebno na arapskom jeziku. I kad konačno dođemo do njega bili smo ograničeni u vremenu njegova korištenja, jer nismo bili posjednici knjige. Jedan od tih kitaba bio je primjerice Ihjāʼ od hazreti Gazalija. Sjećam se da sam ga čitao u Gazi Husrev begovoj biblioteci, izdanje s kraja 19. stoljeća, požutjeli listovi, memli korice. Sjećam se koliko sam bio sretan što ga držim u rukama, što mogu vaditi zabilješke, pa se još i sjetim kako je bilo nekada kada nije postojala štampa. Taj kitab se u originalu na arapskom jeziku danas može naći i u biblioteci FIN-a, najnovije izdanje, uvijek dostupno studentima. Isti kitab u više različitih izdanja može se danas „skinuti“ i sa interneta. Isti kitab je danas čak dostupan i u punom prijevodu na bosanski jezik, u čak tri različita prijevoda.
Reklo bi se da u toj poplavi informacija i dostupnosti literature ljudi više čitaju, ali nije tako. Toliko je toga pred čovjekom da se naprosto gubi u svemu tome. Dezorijentiran je. Sve se reklamira pa tako i knjige. Korice su jarkih boja, s nekom upečatljivom slikom i slično. Sve je teže razlučiti šund literaturu od one kvalitetne. A i kad se prepozna nešto kvalitetno nema se vremena za dovoljno posvećivanje pažnje. Masmediji i maskultura naučili su nas da tražimo i prihvatamo samo instant znanje, po mogućnosti kroz slike i audio sadržaje. Sve se više gubi i bereket kojeg znanje nosi sa sobom. On je uvijek tu ali ga mi ne uzimamo.
Prije nekoliko godina došao sam u posjed jedne od onih kvalitetnih, mubarek knjiga. Kitab se zove el-Jevākīt vel-dževāhir fī bejān ʽakāʼidil-ekābir (Biserje i dragulji tumačenja vjere duhovnih velikana) od velikog učenjaka i sufijskog šejha hazreti Šaʽrānija, koji je živio u 16. stoljeću. Tematika knjige je islamska dogmatika, teologija znana kao ʽakāʼid. Taj kitab po mnogo čemu je jedinstven. Jedinstveni su kako njegov sadržaj tako i forma. Po formi ustrojen je vrlo logički, što je za 16. stoljeće i uopće srednji vijek bila svojevrsna avangarda u pisanju. Prvi dio kitaba odraz je prvog dijela kelmei-šehādeta, što će reći osnovnih načela vjere u dragoga Boga, Njegovi Atributi, itd., dok je drugi odraz drugog dijela šehādeta, tj. vjere u hazreti Muhammeda, a.s., i uopće pitanja profetologije u najširem smislu. S druge strane, i sam sadržaj knjige uvelike odskače od tadašnjeg ali i sadašnjega pisanja, kojeg karakterizira isključivost. Na samom početku svoga uvoda u knjigu hazreti Šaʽrānī nam kazuje kako je cilj knjige njegov pokušaj usklađivanja dogmatike službene teologije, ponate kao ʽilmul-kelām, ili kako on kaže akaid ljudi fikra (razumske dijalektike), s akaidom ljudi kešfa (Božijeg otkrovenja), tj. izvanjske s unutarnjom, egzoterijskom s ezoterijskom.
Hazreti Šaʽrānī je bio sufija a državni establišment i državna službena teologija nikada nisu sasvim blagonaklono gledali na sufizam. Ipak, iako bi se reklo da je knjiga po tome pisana za zvanične vjerske lidere u odbranu sufijskoga učenja, to nije tako. Pisana je za sve. U tome i jeste jedna od njenih posebnih vrijednosti. Hazreti Šaʽrānī ne krije svoju privrženost i divljenje najvećem od svih sufijskih šejhova, hazreti Ibn ʽArebiju (u. 13. stoljeće), pa stoga najviše njega i citira kada želi navesti i obrazložiti neki sufijski stav. On se čak uzima jednim od najvećih ibnarebijevaca svih vremena. No, i tu isijava njegova otvorenost i apsolutno odsustvo isključivosti. U istom uvodu priznaje kako ni sam neke stvari iz hazreti Ibn ʽArebijeva velikog opusa nikada nije shvaćao. Po svemu tome knjiga el-Jevākīt vel-dževāhir više je nego vrijedna. Da se ima više sluha za sufijsko i manje zazora od sufijskog knjiga bi zasigurno bila neprevaziđenim udžbenikom za sve studente teoloških nauka.
Svako poglavlje knjige, a ima ih 71, posebno je vrijedno. Držeći je neki dan ponovno u rukama, da je ponovno bar osjetim nakon dužeg vremena, slučajno otvorim na poglavlje broj 40, u kojem hazreti Šaʽrānī tretira pitanja suda o roditeljima hazreti Pejgambera, a.s., i uopće generacijama koje su živjele u velikim vremenskim periodima između Božijih poslanika, koji nisu imali Objave. U ovom tekstu predstavit ćemo sadržaj tog poglavlja.
Njega hazreti Šaʽrānī otvara metodološki precizno, svjesnošću da svi potičemo od istog praoca i iste pramajke, hazreti Ādema i hazreti Have, a.s. Drugim riječima, svaki čovjek u sebi nosi neke kvalitete prvog vjerovjesnika, koji kod nekih mogu biti sasvim zatomnjeni, ali iz edeba (poštovanja) prema hazreti Ādemu, a.s., ni takvi ljudi ne smiju se apsolutno i isključivo odbacivati i otpisivati.
Analogiju takvog suda možemo pronaći u šerijatu hazreti Muhammedovu, a.s., gdje za njegovu porodicu i potomke (Ehli-bejt) važe neka posebna pravila kojima ne podliježu drugi muslimani i muslimanke. U tom smislu je da se nad članom Ehli-bejta nikada ne može sprovesti primjerice kazna hadda, Šerijatom propisana sankcija za neko krivično djelo. Razlog je edeb prema njihovu porijeklu. To je na ovom svijetu, a konačni sud opet pripada samo dragom Allahu.
Na sličan način se postavlja i pitanje o sudu za roditelje hazreti Poslanikove, a.s. Poznato je da nisu dočekali Objavu, da su živjeli u vremenu džāhilijjeta (predislamskog neznanja). Čuveni imam Sujūtī, kako nam to navodi hazreti Šaʽrānī, o toj temi je napisao šest knjiga, u svakoj obrazlažući kako o njegovim roditeljima vjernik nema pravo ništa loše govoriti. Onaj ko ezijeti (uznemirava) Alejhisselama kao da ezijeti uzvišenog Allaha, kako nas o tome i obavještava dragi Bog u 57. ajetu sure el-Ahzāb.
Načelan je sud da osoba koja posvjedoči Božiju jednoću, Njegov tevhīd, što je kruna vjere, može se smatrati sretnom (seʽid), tj. može računati na Božiju milost i ulazak u Džennet. To potvrđuje i Poslanikov, a.s., hadis. Za Alejhisselamova djeda ʽAbdul-Muttaliba zabilježena je jasna izjava tevhīda u poznatoj pripovijesti o žrtvovanju njegova sina ʽAbdullāha. K tome, u jednome hadisu koji se prenosi od hazreti Ibn Mesʽūda čak stoji da će dragi Allah Poslanikove, a.s., roditelje proživjeti kako bi u njega uzvjerovali i kako će za njih na Sudnjemu danu Alejhisselam činiti šefāʽat, zagovarati se i zauzimati.
Kako to lijepo zamjećuje hazreti Šaʽrānī, Sudnji dan je prelazno boravište (berzah) između dunjaluka i ahireta, jednim licem je krenut ovom a jednim budućem svijetu. Stoga je i moguće da na Sudnjemu danu osobama poznatim kao ljudi bedemâ (ehlul-aʽrāf), bude omogućena sedžda dragome Bogu, sedžda koja će ih uvest u Džennet, budući će stajati na odjelnici Dženneta i Džehennema, s pogledom uprtim na obje strane. Drugačije kazano, čovjekova djela koja određuju njegovu sreću ne prestaju apsolutno njegovom smrću.
Poznati fekih, učenak malikijske pravne škole Ibnul-ʽArebī el-Mālikī, znao bi kazati: „Za mene niko veći ezijet ne čini Poslaniku, a.s., od onog ko za njegove roditelje kaže da idu u Džehennem.“ U hadisu kojeg bilježi Muslim Alejhisselam nas uči: „Ne ezijetite (ne uznemiravajte) žive zog mrtvih!“
S druge strane, poznato je kako Alejhisselamovi roditelji nisu doživjeli poslanstvo svoga sina, a Uzvišeni kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.“ (Kurʼān, sura el-isrāʼ, ajet 15.). Kao načelo, kako u fikhu tako i akaidu, uzima se da osobe do kojih nije stigla Objava na budući svijet sele spašene. To je stav šafijske pravne škole i ešʽarijske teologije kao najdominantnije kod muslimana. Alejhiselamov mubarek otac umro je u osamnaestoj godini života dok je njegova mubarek majka umrla ne napunivši ni dvadeset godina.
Hazreti Šaʽrānī uči kako se svako može smatrati sretnim ukoliko u svome srcu gaji vjerovanje u Jedinoga (tevhīd), ma na kakav način se to vjerovanje manifestiralo, makar i ne vjerovao u određenu Božiju knjigu i određenog poslanika, što se posebno odnosi na generacije koje su živjele u velikim vremenskim periodima između slanja poslanikâ, kada je predstava o Božijoj knjizi i Njegovim poslanicima bila sasvim maglovita.
O takvima na vrlo pronicljiv način raspravlja i hazreti Ibn ʽArebī u 10. poglavlju svog Futūhāta (Mekkanskih otkrovenja). U tom smislu sve ljude do poslanstva Muhammedova, a.s., on dijelu u 13 razreda. Za šest razreda donosi sud sreće, za četiri nesreće, dok ostala tri ostaju predmet Božije volje (mešīʼet).
Sretni (suʽadāʼ):
1. Osobe koje vjeruju u jednoga i jedinog Boga, što i osjete u svome srce kao rezultat razumskog i logičkog zaključivanja. Takvi će na Sudnjem danu biti proživljeni samostalno, „za sebe“. Ovdje hazreti Ibn ʽArebī hoće kazati kako neće biti proživljeni kao dio ummeta ili zajednice nekog od vjerovjesnikâ.
2. Osobe koje vjeruju u jednoga i jedinog Boga ali ne na način razumske dijalektike već izravno srcem, što je neka vrsta duhovne svjetlosti koju osjete u svome srcu. Ti će biti proživljeni kao apsolutno nevini.
3. Osobe koje dragi Bog počasti otkrovenjem u poslanstvo Muhammeda, a.s., pa one uzvjeruju u njega, zavole ga iako ga nisu vidjele, iako se on nije još ni rodio. O takvima Uzvišeni kaže: „Onaj kome je jasno ko je Gospodar njegov, na što se nadovezuje Kur’an kao svjedok Njegov.“. (Kurʼān, sura Hūd, ajet 17.). Takvi će na Sudnjem danu bit proživljeni u nutrini (bātinijje) hazreti Poslanikovoj, a.s.
4. Oni koji su prihvatili poziv nekog od Božijih poslanika, kao npr. oni koji prihvatiše judaizam ili kršćanstvo (prije poslanja Muhammeda, a.s.), ili se vezaše za nekog drugog poslanika, npr. Ibrahima, a.s. Svi ti vjerovjesnici bijahu poslati određenom narodu i određenoj skupini. Takve osobe prihvate njihov put i njihov vjerozakon, primijene ga u svome životu iako nisu na to obavezne (budući ne pripadaju narodu kojem je taj poslanik poslat). Takvi će i biti proživljeni u redovima tog naroda ili ummeta iako njemu za života ne pripadahu.
5. Oni koji su čitali i istraživali prethodne objave i tradiciju pređašnjih vjerovjesnika, te u njima saznali i spoznali čast Muhammedovu, a.s. (kao nadolazećeg i posljednjeg poslanika) i nagradu onima koji ga budu slijedili. Onda na taj način i uzvjeruju u njega iako za svoga života ne slijeđaše niti jednog vjerovjesnika koji se prije pojavio, a k tome još imaju visoke moralne vrline (mekārimul-ahlāk). Takvi će također biti proživljeni u društvu muslimana, ummeta Muhammedova, a.s., i to u izvanjskosti (zāhirijje).
6. Osobe koje vjerovaše i prihvataša objavu svoga poslanika, zadnjeg u njihovu vremenu, pa dožive i poslanje Muhammeda, a.s., te u njega uzvjeruju. Takve osobe slijedi dvostruka nagrada.
Nesretni (eškijāʼ) i oni pod Božijom voljom (tahtel-mešīʼe):
7. Ateisti (muʽattili), koji ne vjeruju u Boga, i to kao rezultat svoga krnjavog uma i logike, koja je za takve osobe vrhunac razumskog potencijala.
8. Ateisti, koji ne vjeruju u Boga, ali na način taklīda, pukog slijeđenja i oponašanja drugih u tome. Oni se ubrajaju u nesretne.
9. Politeisti (mušrici), koji vjeruju u više bogova, lažna božanstva, i to na način svoje pogrešne logike i prosudbe.
10. Politeisti, opet oni koji vjeruju u više bogova, ali ne kao rezultat svoga upregnutog razuma već nečeg drugog. Oni se ubrajaju u nesretne.
11. Politeisti, koji vjeruju u više bogova, i to na način taklīda, prostog preuzimanja širka (politeizma) kao dijela naslijeđa. Oni se ubrajaju u nesretne.
12. Ateisti koji Ga poreknu nakon što bijahu potvrdili (tevhīd), i to zbog slabosti svoga uma koji za njih dosegne maksimum.
13. Ateisti koji Ga poreknu nakon što bijahu potvrdili (tevhīd), ali ne zbog slabosti svoga uma niti taklīda (već nekog drugog razloga). Oni se ubrajaju u nesretne.
Ustvari, Šejhul-ekber ne govori izričito o onima koji će biti pod Božijom voljom, već hazreti Šaʽrānī njih izvlači iz gornjega „spiska“ naprosto što uz njih izravno ne stvalja etiketu nesretnika, niti kaže da su sretni niti nesretni, a riječ je o 7., 9. i 12. razredu. To su oni koji mogu završiti i među sretnima i među nesretnima.