U dobrom društvu

Insanu godi osama. Da se liši dunjaluka, svega što ga vezuje za ovaj dunjaluk, da se liši jastva. Da se liši i ahireta. Razmišljanja i želja vezanih za ahiret. Da se liši lišavanja. I ostane u Jednosti. U toj osami insanu godi društvo. Godi mu društvo dragih ljudi, dobrih ljudi. Društvo dobrih, koji su postigli Jedinstvo u mnoštvu. Da se ogleda u njihovom primjeru, u predajama o tim dobrima. Da osjećaj nedostajanja dobrih nadomjesti sjećanjem na njih, kroz značenjski duboke i slojevite predaje o dobrima. Naravno, želim podvući kako ove predaje ne treba doživljavati doslovno, banalno, već kroz njihovu značenjsku slojevitost. Da bismo dobili nadahnuće, da bismo ih imali kao lučonoše svjetlosti Istine.

Kako u tezkirama – spomenicama dobrih budem nalazila predaje o ovim velikanima, o ovom dobrom društvu, ja ću neke od njih prepričati na bosanskom jeziku, i tako ih dovoditi u naše vrijeme i naš, bosanski jezik. E da nam ZNACI ostanu. I za prijatelja koji nam na dunjalučki nedostaje, a koji je, čini se, pripadao ovome društvu.

Predaja o Abdulkadiru Gejlaniju, neka je posvećena njegova tajna

Ibrahim Has Halveti u svojoj Tezkiri prenosi i ovo:

Prenosi se da je hazreti šejh Abdulkadir Gejlani pripovijedao:

Bio sam dječak. Dan uoči Kurban-bajrama, jevm-i arefe. Izašao sam orati zemlju, da bih mogao obaviti sjetvu. I tako, stadoh iza jednog vola, a vo se okrenu, pa progovori:

• Ma li haza hulikte ve la bi haza umirte! (Ti nisi radi ovoga stvoren niti ti je ovo naređeno)

Ja se prepadoh.Vratih se kući. Najprije izađoh na krov, i ugledah hadžije, kako su se okupile na Arefatu. Siđoh s krova, i pravo pred majku, pa joj kazah:-

• Mati, de ti mene zaposli na putu Uzvišenog, Sveistinitog (Gospodara). Dopusti mi da idem u Bagdad, da se tamo bavim naukom i da zijaretim dobre.

Tad me majka upita zašto to tražim, a ja joj ispričah šta mi je vo rekao, i kako sam s krova ugledao hadžije na Arefatu. Mati zaplaka, pa onda ustade i donese osamdeset zlatnika, što su nam bili ostali u miraz od rahmetli oca. Izdvoji na stranu četrdeset zlatnika za mog brata, a onih drugih četrdeset uši u postavu ispod pazuha na mom kaftanu. Dade mi dopuštenje da idem, i zatraži od mene da se zakunem kako ću u svim situacijama biti iskren. A onda krenu sa mnom, da me isprati.

• Idi sad, sinko. Odvajam se od tebe radi Uzvišenog Hakka, pa makar te više nikad do kijametskog dana ne vidjela.

Potom se ja s jednom karavanom uputih za Bagdad. Kad smo prošli pored Hemedana, šezdeset razbojnika na konjima zaustavi karavanu, ali ni jedan od njih na mene ne obrati pažnju. Odjednom, jedan se okrenu, pa me upita:

• Siromašak, a imaš li ti išta?

• Imam, četrdeset dinara. – odgovorih.

• Gdje su ti?

• Ušiveni u postavu ispod pazuha na kaftanu.

Taj pomisli da se šalim, pa me ostavi i ode. Onda dođe još jedan, pa me istu stvar upita. I njemu isto odgovorih, te me i on pusti i ode negdje.

Obojica odoše pred harambašu:

• Ima tu nekakav garib, pa nam je to i to kazao, i sve ispričaše šta sam im kazao. A harambaša im naredi da me dovedu. Slagao je blago što bijahu orobili. I dovedoše me pred njeg, pa me upita:

• Imaš para?

• Četrdeset dinara.- uzvratih

• Gdje su ti?

• U kaftanu, ušivene u postavi pod pazuhom.

Tad on naredi potčinjenima, te razderaše kaftan i nađoše pod pazuhom ušivenih četrdeset zlatnika. Te me harambša upita:

• Šta ti bi da priznaš?

• -Mati me zaklela da u svim situacijama budem iskren, te da govorim istinu. Ja tu zakletvu ne mogu prekršiti.

Tad harambaša zaplaka, i reče:

• A ja tolike godine gazim i kršim zavjet koji sam dao Uzvišenom Allahu.- I mojim sevepom se pokaja. I njegovi drugovi tad rekoše:

• Bio si nam vođa dok smo kao razbojnici presjecali put karavanima. I sad si nam vođa u pokajanju. Tad svi prisegnuše da se pokaju, i svo blago koje su uzeli od trgovaca iz karavane vratiše vlasnicima. Prvi koji su se mojim sevepom pokajali (učinili tevbu) bili su oni.

(Prema Ibrahim Has Halveti, Erenler Kitabı, Tezkiretü’l-Hâs, Hazırlayanlar: M. Tatcı

M. Yıldız, Y. Şen, H Yayınları, İstanbul 2017, 95-97)

O Muhjiddinu Arebiju, neka je posvećena njegova tajna

Prenosı se da je hazreti šejh Muhjiddin Arebi bio jako poznat i slavan. Njegov duhovni rodoslov vodi do hazreti Abdulkadira Gejlanija, neka je posvećena njegova tajna. Posjedovao je mnoštvo nadnaravnih darova, kerameta. Sadreddin Konjevi, posvetio Allah njegovu tajnu, prenosi:

• Jednog dana hazreti šejh Muhjiddin Arebi krenuo na pijacu, i ugleda kako je nekakav inovjerac dograbio za ruku nekakvo lijepo dijete, te ga vodi sa sobom, pa povika tom nevjerniku:

• - Kud vodiš tog maksuma?

• Idem kući. – odgovori inovjerac.

Šejh uze dijete za ruku, pa reče:

• Ovo je moje dijete. Gdje mi vodiš sina?

Na to će inovjerni:

• Lijepi moj, ovo ti je moj sin. Imao je majku, pa je umrla. Ja živim tu i tu. Svako me u mom kraju poznaje, i svak zna da je ovo moj sin. Mati mu je ta i ta. I sav svijet zna da je dijete moje, kako je na svijet došlo.

Hazreti šejh mu odgovori:

• Ovo nije tvoj sin, već moj.

I u toj raspravi, inovjerac ishodi da prozovu Šejha pred kadiju.Dok je šejh došao, inovjerac je već kadiji ispričao svoju priču. Hazreti šejh uhvatio dijete za ruku, i ne pusta. Kadija se obrati šejhu, pa ga upita:

• E Šejh-efendija, da tebe čujem.

• De kadija, pitaj tog je li njegov sin hafiz Kur’ana?

Kadija ga upita, a inovjerac odgovori:

• Još ga nismo dali ni na svoj vjeronauk.

• E moj sin je hafiz Kur'ana. – dodade šejh Arebi. – I upitaj de tog inovjerca poznaje li njegov sin tefsir.

Kadija ga upita, a ovaj odgovori da niko od njegova roda i poroda pojma nema o tome šta ovaj priča. Tad šejh zatraži od kadije da inovjerca upita je li njegov sin izučavao hadis, te kad kadija upita, inovjerac odgovori:

• Niko od mog roda i poroda nikad za to nije ni čuo.

Šejh će:

• Moj sin je poznavalac hadisa, i zna dvanaest hiljada hadisa naizust. A onda se okrenu dječaku i reče:

• Ikra' ja veledî! (Uči, sine)

Tad dječak po tedžvidu prouči nekoliko ajeta, pa šejh reče:

• E sad protumači te ajete što si proučio.

I dječak skoro iz deset tefsira navede tumačenje tih ajeta. Kadija i svi prisutni se nađoše u čudu. Šejh se opet obrati dječaku:

-Ikra' ja veledî! (Uči, sine)

I dječak izgovori i protumači više od stotine hadisa. Tad kadija upita:

• Inovjerče, hoćeš li nastaviti s tužbom?, a inovjerac odgovori:

• Sve da ovaj dječak i jeste moje dijete, treba pripasti šejhu.

(Prema Ibrahim Has Halveti, Erenler Kitabı, Tezkiretü’l-Hâs, Hazırlayanlar: M. Tatcı

M. Yıldız, Y. Şen, H Yayınları, İstanbul 2017, 83-84)