Kategorija
Autor
Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već su slijepa srca u grudima.
(Kur'an, sura Hadž, ajet 46.)
Božijom odredbom čovjek je stvoren od dvije različite ali međusobno nadopunjujuće sklonosti: jednom prema ovome svijetu odnosno prema prolaznosti i tami, i drugom prema višemu svijetu, svijetu čiste duhovnosti, i Božijoj blizni.
Puna harmonija ove dvije sklonosti ne ostvaruje se kroz jednako insistiranje i na jednoj i na drugoj, već se ogleda u uspostavljanju prirodnoga reda: spoznavanje suštinâ stvarî i njihovo temeljno shvatanje, te, na osnovu toga, građenje odnosa prema ovome svijetu.
U jednoj predaji rečeno je:
„Svaki rob ima četiri oka: dva oka u glavi uz pomoću kojih posmatra svoj ovozemaljski život, i dva oka u srcu uz pomoću kojih posmatra svoju vjeru.“
Zapostavljanje vlastite duhovnosti, izostanak čišćenja srca i navalačenje koprene preko njega, podrazumijeva gubitak sposobnosti promatranja i shvatanja suštine, razloga nastanka, i to kako ukupne egzistencije pojedinca, tako i svake pojedinačne stvari, svakoga događaja s kojim se čovjek susreće. Posljedično, bez srca, kao jedinog autentičnog vodiča, čovjek se gubi, dezorijentirano kreće ovim svijetom i, posljedično, sve dublje ulazi u griješenje i tamu.
Kao što je svaki putnik, za razliku od osobe koja se ne kreće, upućeniji u ono što se u svijetu događa i to zahvaljujući stečenome iskustvu, jednako tako i čovjek koji se odluči i krene ozbiljno raditi na vlastitome duhovnom usavršavanju, kroz ta svoja iskustva na duhovnome putovanju (sejri sulûk), bolje će i potpunije razumijevati šta se s njime i oko njega događa.
Na tome putovanju dva su osnovna pomagača.
Jedan je sjećanje i zazivanje (zikr) uzvišenoga Boga, Njegovih Lijepih Imena, budući da je zikr najbolji način čišćenja srca, proces kojega blagoslovljeni poslanik Muhammed oslovljava doslovno kao „glačanje“ – sikâla (bilježi imam Bejhekî, prenoseći od časnoga Abdullaha ibn Omera). Jedino se na uglačano srce mogu odraziti, kao na ogledalu, suštine onoga što čovjek motri, te što je srce uglačanije to je i jasnoća suštine koja se promatra veća.
Drugi pomagač na tome putu je poduka, savjet koji osoba dobiva od nekoga ko je već prošao ključne dionice puta kojim se sada i ona kreće. Dio savjeta može se dobiti iz određenih knjiga, međutim, ono što se označava „živom riječi“, izravna komunikacija s upućenom osobom najsnažnije djeluje na adekvatan odgoj ljudske duše.
Bez obzira na moguće pohvale koje osoba može dobivati od svoga okruženja, i bez obzira na značaj neke funkcije koju može obavljati, jedina pouzdana ocjena o istinskome duhovnome stanju pokazuje se kroz odnos prema griješenju, učestalost i njegovu ozbiljnost, odnosno sklonost prema spletkarenju, ogovaranju, vrijeđanju, varanju, nesikrenosti i laganju. Što je srce čišće, pobrojani nedostaci su manji, slabiji, a što je srce zaprljanije, nedostaci su češći i veći.
U jednome hadisu hazreti Muhammed, alejhisselam, prenio je riječi mudroga Lukmana koje je uputio svome sinu:
„Obaveza je sjediti s učenima te slušati govor mudracâ jer uzvišeni Allah svjetlom mudrosti oživljava umrtvljeno srce, kao što umrtvljenu zemlju oživljava vodom od kiše.“
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberânî, prenoseći ga od hazreti Ebû Umâme)